priredio: Mr. hfz. Halil Mehtić
Komentar 26.- 30. ajeta sure El-Kijame
Allah, dž.š., veli: “Pazi, kada duša dospije do ključnih kostiju, i vikne se: ’Ima li vidara’ i on se uvjeri da je to čas rastanka, i noga se uz nogu savije. Toga dana će Gospodaru privođenje biti.”
Kao što vidimo, Uzvišeni, subhanehu ve teala, u suri El-Kijame, kao i na još nekim mjestima u Kur’ani kerimu, na vrlo slikovit način opisuje nastupanje smrti, ponašanje umirućeg kao i onih što su oko njega.
To su momenti kada duša napušta tijelo koje umire, dok se on bori sa smrću, a njegovi bližnji puni brige i žalosti to bespomoćno gledaju.
Dospijevanje duše “do ključnih kostiju” (mjesto između potiljka i otvora u grlu), je ustvari definitivno odvajanje duše od tijela i ovosvjetski kraj. Kada duša dospije do tog mjesta onda nikakvo pokajanje ne koristi, shodno riječima Alejhisselama: “Allah prima pokajanje svoga roba sve dok duša do guše ne dođe.”
Onaj što je na samrti svjestan je svoga stanja, dok ostali, ne znajući njegovo stvarno stanje misle da još ima nade. Brižni i usplahireni uzvikuju, kao što Uzvišeni u ajetu veli: ’Ima li vidara’. Znači ima li ljekara koji bi kakav lijek ponudio i ovoga mučenika patnji poštedio. U takvim trenucima mnogi bi bili u stanju za efikasan lijek i ozdravljenje ponuditi sve što imaju na ovom svijetu, kako bi spasili sebe ili neku voljenu osobu. Ali, odgađanja nema kako to Svemogući reče: “...Kada im kraj dođe, neće ga moći ni za tren jedan ni odgoditi ni ubrzati.” S druge strane, koliko li je onih koji sebi ili svom bližnjem smrt priželjkuju kako bi se riješili teške bolesti i patnji. Ali, kao što svojom voljom nismo ni došli na ovaj svijet, kada i kako smo htijeli, isto tako ni ne odlazimo kada i kako hoćemo. Sve je to u moći Onoga koji nas je prvi put stvorio, pa usmrtio i Koji će nas ponovo u život vratiti.
To su trenuci u kojima se na najbolji način manifestuje naša slabost i ovisnost o našemu Gospodaru, dž.š. Stoga je “smrt najbolji vaiz”. Mudar je onaj ko je pripravan za nju i ono što slijedi poslije nje.
Po Ibn Abbasu, r.a, riječi “men rak” ima li vidara, su ustvari riječi meleka smrti, koje znače: ’Ko će uzdignuti njegovu dušu na nebesa; meleki milosti ili meleki kazne.
Umjesto očajavanja, u trenucima rastajanja sa ovim svijetom, Allahov poslanik, s.a.v.s, nas je podučio postupcima koji priliče vjernicima i koji pomažu onome ko je na samrti.
Kada čovjek izgubi nadu u život i predosjeti svoj kraj, poželjno je da se obrati Uzvišenom Allahu riječima s kojim se obraćao Resulullah, s.a.v.s, rekavši: “Allahu moj, oprosti mi, smiluj mi se i sastavi me sa najuzvišenijim drugom (podari mi smrt.)
Najbolje što čovjek na samrti može izgovoriti su riječi La ilahe illallah. Resulullah, s.a.v.s, je rekao: “Kome zadnje riječi budu La ilahe illallah, ući će u Džennet,” a u drugoj predaji koju prenosi Muaz bin Džebe, stoji da je rekao: “Allah će ga zabraniti džehennemskoj vatri.”
Budući da je smrt bolna i da je samrtnik u agoniji, Poslanik, s.a.v.s, je podsticao koji su uz onog ko je na samrti, da ga oni podsjećaju i bodre na Kelimei šehadet. O tome postoji nekoliko predaja. Ebu Seid el-Hudri, r.a., pripovjeda da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: “Nagovarajte vaše umiruće na riječi La ilahe illallah”
Neophodno je umirućeg podsjećati na La ilahe illallah, i na šehadet, makar bio potpuno svjestan svoga stanja. Ebu Nu’ajm bilježi od hazreti Vasile b. Eska’ da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Budite uz vaše umiruće i nagovarajte ih na La ilahe illallah, radujte ih Džennetom. Mudrac, i muškarac i žena, u tim momentima se zbuni, a šejtan je najbliži čovjeku tada. Tako mi Onoga u čijoj je moći moja duša, samo viđenje meleka smrti je teže nego hiljadu udaraca sabljom. Tako mi Onoga u čijoj je moći moja duša, neće otići duša sa dunjaluka sve dok svaki organ ne osjeti bol.”
Riječi Uzvišenog: “I noga se uz nogu privije”, po Jusufu Aliju znače; ’Sak’ (doslovno: “noga” može se shvatiti u prenesenom smislu kao nesreća: nesreća dolazi jedna za drugom za dušu nepravednoga, jer njegova životna priča u ovom svijetu je završena. On bez pogovora mora stupiti pred Allahov sud.
Kurtubi takođe slično poima gornji ajet, rekavši: “Spajanje noge uz nogu je zbog spajanje žestine kraja dunjaluka sa žestinom početka ahireta.” A Ibn Abbas, El-Hasan i Eš-Ša’bi, kažu da do “savijanje noge uz nogu” dolazi zbog neizmjerne brige od neizvjesnosti.” Dok Ed-Dahhak i Ibn Zejd zastupaju mišljenje da je to zbog toga što je onaj ko je na samrti svjestan dviju opasnosti i neizvjesnosti u vezi s njim: ’ljudi pripremaju i preuzimaju njegovo tijelo a meleki njegovu dušu.” Za ajet: “I noga se uz nogu savije,” Ibni Kesir kaže: ’To su noge koje će biti zamotane u kefine.
Kefini (ćefini) su dva bijela čaršafa (smrtničko odijelo) u koja se umotava umrli. Poželjno je da kefini budu bijele boje, namirisani i što ljepši. Od Džabira se prenosi da je Poslanik, a.s, rekao: “Kada umotavate u kefine svoga brata, uljepšajte mu ih, koliko je to moguće.”
Od istog prenosica Ebu Nasr es-Sidžistani, bilježi da je hazreti Pejgamber, s.a.v.s, rekao: “Neka kefini vaših umrlih budu što ljepši, njima će se ponositi i jedni druge će u kaburima posjećivati.”
Dozvoljeno je plakanje za umrlim
Ibn Omer, r.a, pripovijeda da je Allahov poslanik, s.a.v.s, u društvu sa Abdurrahman bin Avfom, Sa’d bin ebi Vekasom i Abdullah bin Me’udom, radijallahu anhum, posjetio Sa’d bin Ubadea pa je zaplakao. Kada su prisutni vidjeli da Allahov poslanik, s.a.v.s, plače - i oni su se rasplakali, pa im on reče: “Poslušajte! Zaista Allah ne kažnjava, zbok suza u oku niti zbog tuge u srcu, nego kažnjava ili milost svoju ukazuje zbog ovoga” – i on pokaza na svoj jezik.
U drugom hadisu navodi se od Usame bin Zejda, radijallahu anhuma, da su Allahovom poslaniku, s.a.v.s, dodali sina od jedne njegove kćerke dok je bio na samrti, pa je on gorko zaplakao. Sa’d mu reče: ’Šta je to, o Allahov poslaniče?! – a on odgovori: “Ovo je rahmet – milost koju je Allah ulio u srca svojih robova, a Allah ukazuje svoju milost samo onima koji su milostivi.”
Enes, r.a, prenosi da je Resulullah, s.a.v.s, ušao kod svog sina Ibrahima, a on na izdisaju pa je zaplakao i suze prolio. Tada mu Abdurrahman bin Avf reče: “Zar i ti, o Allahov poslaniče?! – a on odgovori: ’O Ibn Avfe, zaista je ovo rahmet – milost Allahova,’ a zatim dodade: ’Oko suzi a srce žali, ali nećemo izgovoriti ništa osim onog čime je zadovoljan naš Gospodar. Uistinu smo zbog rastanka s tobom ožalošćeni, o Ibrahime!”
Riječi Vjerovjesnika, s.a.v.s, “Nećemo izgovoriti ništa osim onoga čime je zadovoljan naš Gospodar” upućuju na kontroliranje našega govora u tim potresnim trenucima. Svako naricanje, glasno plakanje, jadikovanje, lelekanje i prigovaranje izaziva srdžbu Milostivog Allaha, dž,š.
Ibn Abdul-Berr navodi predaju od Ebu Musaa el-Ešarija, a on od Poslanika, s.a.v.s, da je rekao: Umrli je izvrgnut kažnjavanju zbog glasnog plakanja za njim. Kada naricateljka rekne: “O zaštitniče! O opskrbo! O pomoći! – umrli bude potegnut i kaže mu se: - Zar si joj ti zaštitnik? Zar si joj ti opskrbljivač? Zar si joj ti pomagač?
Hasan el-Basri, rahimehullah, je kazao: “Najgori ljudi prema umrlom su oni njegovi ukućani koji plaču za njim a ne izmiruju njegove dugove.”
Po hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, Poslanik, a.s, je čak zabranjivao prisustvovanje dženazi kojoj prisustvuje narikača, rekavši: “Ne slijedite dženazu za kojm ide narikača, ili za kojom se nosi vatra. I ne idite ispred dženaze!”
O požurivanju dženaze
Ako nema opravdanog razloga ne treba odugovlačiti sa ukopom umrlog. Rečeno je da je “ikram (počast) za umrloga, polaganje u njegov defn (mezar).” Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Allahov poslanik, s.a.v.s, rekao: “Požurite sa dženazom. Ako je bila dobra, time joj dobro činite. A ako nije bila dobra, dobro je da zlo što prije skinete sa vaših ramena.”
Duša osobe koja je živjela uzornim muslimanskim životom takođe požuruje one koji je nose, što razumijemo iz hadisa Vjerovjesnika, s.a.v.s, u kojem se kaže: “Kada dženaza bude postavljena (na tabut) i ljudi je na ramenima ponesu, ona koja je bila dobra govori: ’Požurite, požurite sa mnom.’ A ako nije bila dobra uzvikuje: ’Teško meni, kuda me nosite?! Njen glas čuje sve osim čovjeka, a kad bi to čovjek čuo pao bi u nesvijest.”
“Požurivanje” na kojem se insistira, islamski učenjaci dvojako razumijevaju. Jedni kažu da se ono odnosi na gusulenje (kupanje) umrlog, dok drugi misle da se to odnosi na ubrzano hodanje prilikom nošenja dženaze. O drugom stavu postoje vjerodostojne predaje, mada se ni prvo mišljenje ne isključuje, a Allah najbolje zna.
Ujejne bin Abdurrahman veli da mu je otac pričao: “Prisustvovao sam dženazi Abdurrahmana bin Semurea, pa je i Zijad nosio dženazu na tabutu. Abdurrahmanova porodica i sluge su ga nosili na ramenima i govorili: ’Polahko, lakše, Allah vam se smilovao!’ Išli smo tako polagahno dok ne stigosmo Ebu Bekra, r.a, na njegovoj mazgi. Kad vidje kako postupaju sa dženazom, usmjeri mazgu prema njima, podiže svoj bič i uzviknu: ’Prođite se toga, tako mi Onoga koji je počastio lice Ebu Kasima, bili smo sa Allahovim poslanikom, s.a.v.s, na dženazi i skoro da smo trčali.’ Prisutni to s olakšanjem prihvatiše.”
Ovaj hadis spominje i Ebu Umer ibn Abdul-Berr i kaže: “Učenjaci zastupaju mišljenje da treba požuriti, malo više nego što je uobičajeno, žurba im je draža od uobičajenog hoda, a mekruh (pokuđeno) je žuriti toliko da nemoćni ne mogu pratiti dženazu. Ibrahim en-Nehai kaže: ’Požurite malo s njom i nemojte gmizati poput židova i kršćana.”
Nakon klanjanja dženaze-namaza, pohvaljeno je njeno slijeđenje i ukopavanje. Poslanik, a.s, je rekao: “Ko prisustvuje dženaze-namazu imaće za to nagradu jedan “kirat”, a ko prisustvuje do njenog ukopa imaće dva “kirata”. “Šta su to dva “kirata”? – upita neko. “To su (sevapi) kao dva velika brda”, odgovori Alejhisselam.”
O kaburu kao boravištu
Boravak u kaburu je posebna faza ljudskog života, u kojem se iščekuje Sudnji dan. Boravak u kaburu može biti ugodan, ali isto tako i težak i neugodan. “Kabur je ili bašča od džennetskih bašči ili jama od džehennemskih jama.” On je prvo ahiretsko boravište, kako ga je opisao Poslanik, a.s. “Zaista je kabur prvo ahiretsko boravište, ako se od njega spasiš, sve što je poslije njega je lakše od njega samog, a ako se od kabura ne spasiš, sve što slijedi poslije toga je teže.”
U nekim vjerodostijnim predajama preferiraju se određena mjesta za sahranjivanje umrlih, nad drugim mjestima. Tako se spominje za Musaa, a.s., da je pred svoju smrt molio Allaha da ga što više približi blagoslovljenoj zemlji Palestini. Vezano za ovaj slučaj Allahov poslanik, s.a.v.s, je rekao: “Da sam tamo pokazao bih vam njegov kabur pod crvenim brežuljkom pored puta.
Tirmizi bilježi od Ibn Omera da je Allahov poslanik, s.a.v.s, rekao: “Ko može umrijeti u Medini neka u njoj umre, zista ću se ja zauzimati za onoga ko je u Medini umro. Analogno ovome hazreti Omer, r.a, je molio Allahu, podari mi počast šehida na Tvome putu i daj mi smrt u gradu Tvoga poslanika.”
O kaburskom ispitivanju
Ukazujući na moguće opasnosti u kaburu, Ibn Madždže bilježi od Berraa koji kaže: “Bili smo sa Poslanikom, s.a.v.s, na dženazi. Sjeo je pored kabura, zaplakao i sve nas rasplakao. Toliko je plakao da mu je brada od suza mokra bila. Potom je rekao: - Braćo, za ovo se spremajte.”
Posebno se valja spremati za pitanja od čijih odgovora će ovisiti naš status u kaburu i onome što slijedi poslije. Nakon polaganja u kabur i razilaženja prisutnih, umrlom dolaze dvojica meleka koji mu postavljaju određena pitanja. O tome postoji hadis u Buharijinom Sahihu, a opširnije o tome bilježi Ebu Davud od Berraa, koji je rekao: - Izašli smo s Poslanikom, s.a.v.s, na dženazu jednom ensariji i donijeli ga do mezara gdje je stavljen u lahd (udubljenje s desne strane mezara). Poslanik, a.s, je čučnuo, a mi koji smo oko njega bili izgledali smo tako smireni kao da su nam ptice na glavama. U ruci je držao štapić kojim je šarao po zemlji. Podigao je glavu i rekao: - Tražite zaštitu kod Allaha od kaburske patnje – dva ili tri puta. – Uistinu on čuje bat obuće onih koji su ga ispratili, kada se okrenu i odu svojim kućama, a on bude upitan:
- Ko ti je Gospodar?
- On odgovori: - Moj Gospodar je Allah.
- Šta ti je vjera?
- Vjera mi je islam.
- A ko je ovaj čovjek koji vam je poslan?
- On je Allahov poslanik.
- A kako ti o tome znaš?
- čitao sam Allahovu Knjigu, potvrdio i povjerovao u ono što piše.
Tada će glas iz neba reći: - Istinu je rekao moj rob. Prostrite mu džennetsku posteljinu i obucite ga u džennetsku odjeću, i otvorite mu džennetsku kapiju. On će kroz tu džennetsku kapiju osjetiti džennetski miris i ljepotu. Kabur će mu se proširiti koliko pogled dopire.
A što se tiče nevjernika (...) spomenuo je njegovu smrt i rekao: - Nevjernikova duša će biti vraćena u tijelo, biće posađen da sjedi, a dvojica meleka će ga upitati:
- Ko ti je Gospodar?
- Hah, hah, ne znam – odgovoriće.
- Ko je ovaj poslanik koji vam je poslan?
- Hah, hah, ne znam – odgovoriće.
Tada će se oglasiti glas iz neba: - Slagao je Moj rob. Prostrite mu džehennemsku posteljinu, i obucite ga u džehennemsku odjeću, i otvorite mu džehennemsku kapiju.
Kroz tu kapiju će mu doći džehennemska žestima i vrućina.
- Njegov mezar će se toliko stijesniti da će mu rebra prolaziti jedno kroz drugo.”
U vjerodostojnim hadisima se navodi nekoliko verzija u vezi s ispitivanjem umrlog. Bitno je za vjernika da je ubijeđen da su kaburska ispitivanja istina i da vjeruje u njih. Takođe je važno znati da naše zauzimanje koristi umrlom. Osman bin Affan pripovijeda: “Kada bi Resulullah, s.a.v.s, završio sa ukopom umrlog, stao bi pored njegovog kabura i rekao: “Tražite oprost za vašeg brata i molite Allaha da ga učvrsti, jer njega sada ispituju.”
Muslim bilježi predaju od Ibn Šumase Mihrija da je rekao: - Došli smo Amru bin Asu, u njegovoj smrtnoj bolesti (...) pa nam je tom prilikom rekao: “Kada me ukopate, zatrpajte me zemljom, a onda se zadržite kod mog kabura toliko koliko bi trebalo da se deva u kurban zakolje i podijeli, da se lijepo osjećam uz vaše prisustvom i razmišljam kao ću odgovoriti izaslanicima moga Gospodara mi bilo običnije i lakše, zbog društva s vama i kako bih znao kako da odgovorim na pitanja izaslanika moga Gospodara.”
Lijepo je zadržati se neko vrijeme kod kabura, nakon ukopa, moliti da Allah podrži umrlog, lica okrenutog umrlom, i reći: - Allahu, ovo je Tvoj rob, i Ti ga znaš bolje nego mi, a mi o njemu znamo samo dobro. Allahu, naredio Si mu da sjedne radi ispitivanja, pa ga podrži čvrstom riječju i na ahiretu kao što si ga njome podržao na dunjaluku. Allahu, smiluj mu se i pridruži ga njegovom poslaniku Muhamedu, sallallahu alejhi ve sellem, nas ne odvedi u zabludu, poslije njega, i nemoj nam uskratiti nagradu koju njemu dadneš.”
A Ebu Abdullah Tirmizi kaže: - Stajanje na kaburu umrlog i dova potpore je pomoć umrlom nakon namaza koji smo mu klanjali, jer je namaz koji mu vjernici klanjaju kao odred vojske koji su došli na vrata vladara, mole za oprost i zagovaraju za umrlog. Taj trenutak je težak umrlom jer je on zauzet dočekom kaburskih ispitivača, strahotom njihove pojave i straha od odgovaranja i pitanja.
Ovo je samo nekoliko osnovnih napomena o postupcima s umrlim i stanjima kroz koja prolazi koja smo u prošlom broju i ovom prilikom iznijeli sa željom da nam to bude podsjećanje na smrt i sve ono što je u vezi s njom. Vrlo opširno o ovoj temi može se pročitati u knjizi “Podsjetnik na stanja umrlih i ahiretska dešavanja” Muhameda el-Kurtubija, Allah mu se smilovao.
“ Tu će svako znati ono što je prije uradio – bit će vraćeni Allahu, svom istinskom Gospodaru, a neće im biti onih koje su izmišljali.”
Za kraj, poslušajmo jedno od obraćanja Allahova poslanika, s.a.v.s, koji je uputio ashabima:
“O ljudi, kao da je smrt na ovome svijetu nekome drugom, a ne nama propisana. Kao da je istina na ovome svijetu nekome drugom, a ne nama naređena. Kao da su oni s kojima se na samrti opraštamo putnici koji će se uskoro vratiti. Mi ih ostavljamo u njihovim grobovima, a njihovu zaostavštinu koristimo kao da ćemo poslije njih vječno živjeti. Zaboravljamo svaku opomenu. Osjećamo se sigurnim od svake nesreće.
Gospodaru moj, molim Te, da mi pokloniš zadovoljstvo poslije udarca sudbine, ugodan život poslije smrti, slast gledanja u Tvoje lice i ljubav za susretanjem s Tobom, bez nevolje koja bi mi štetila i kušnje, koja bi me zavela! Amin!
___________________________________________________
Komentar 26.- 30. ajeta sure El-Kijame
Allah, dž.š., veli: “Pazi, kada duša dospije do ključnih kostiju, i vikne se: ’Ima li vidara’ i on se uvjeri da je to čas rastanka, i noga se uz nogu savije. Toga dana će Gospodaru privođenje biti.”
Kao što vidimo, Uzvišeni, subhanehu ve teala, u suri El-Kijame, kao i na još nekim mjestima u Kur’ani kerimu, na vrlo slikovit način opisuje nastupanje smrti, ponašanje umirućeg kao i onih što su oko njega.
To su momenti kada duša napušta tijelo koje umire, dok se on bori sa smrću, a njegovi bližnji puni brige i žalosti to bespomoćno gledaju.
Dospijevanje duše “do ključnih kostiju” (mjesto između potiljka i otvora u grlu), je ustvari definitivno odvajanje duše od tijela i ovosvjetski kraj. Kada duša dospije do tog mjesta onda nikakvo pokajanje ne koristi, shodno riječima Alejhisselama: “Allah prima pokajanje svoga roba sve dok duša do guše ne dođe.”
Onaj što je na samrti svjestan je svoga stanja, dok ostali, ne znajući njegovo stvarno stanje misle da još ima nade. Brižni i usplahireni uzvikuju, kao što Uzvišeni u ajetu veli: ’Ima li vidara’. Znači ima li ljekara koji bi kakav lijek ponudio i ovoga mučenika patnji poštedio. U takvim trenucima mnogi bi bili u stanju za efikasan lijek i ozdravljenje ponuditi sve što imaju na ovom svijetu, kako bi spasili sebe ili neku voljenu osobu. Ali, odgađanja nema kako to Svemogući reče: “...Kada im kraj dođe, neće ga moći ni za tren jedan ni odgoditi ni ubrzati.” S druge strane, koliko li je onih koji sebi ili svom bližnjem smrt priželjkuju kako bi se riješili teške bolesti i patnji. Ali, kao što svojom voljom nismo ni došli na ovaj svijet, kada i kako smo htijeli, isto tako ni ne odlazimo kada i kako hoćemo. Sve je to u moći Onoga koji nas je prvi put stvorio, pa usmrtio i Koji će nas ponovo u život vratiti.
To su trenuci u kojima se na najbolji način manifestuje naša slabost i ovisnost o našemu Gospodaru, dž.š. Stoga je “smrt najbolji vaiz”. Mudar je onaj ko je pripravan za nju i ono što slijedi poslije nje.
Po Ibn Abbasu, r.a, riječi “men rak” ima li vidara, su ustvari riječi meleka smrti, koje znače: ’Ko će uzdignuti njegovu dušu na nebesa; meleki milosti ili meleki kazne.
Umjesto očajavanja, u trenucima rastajanja sa ovim svijetom, Allahov poslanik, s.a.v.s, nas je podučio postupcima koji priliče vjernicima i koji pomažu onome ko je na samrti.
Kada čovjek izgubi nadu u život i predosjeti svoj kraj, poželjno je da se obrati Uzvišenom Allahu riječima s kojim se obraćao Resulullah, s.a.v.s, rekavši: “Allahu moj, oprosti mi, smiluj mi se i sastavi me sa najuzvišenijim drugom (podari mi smrt.)
Najbolje što čovjek na samrti može izgovoriti su riječi La ilahe illallah. Resulullah, s.a.v.s, je rekao: “Kome zadnje riječi budu La ilahe illallah, ući će u Džennet,” a u drugoj predaji koju prenosi Muaz bin Džebe, stoji da je rekao: “Allah će ga zabraniti džehennemskoj vatri.”
Budući da je smrt bolna i da je samrtnik u agoniji, Poslanik, s.a.v.s, je podsticao koji su uz onog ko je na samrti, da ga oni podsjećaju i bodre na Kelimei šehadet. O tome postoji nekoliko predaja. Ebu Seid el-Hudri, r.a., pripovjeda da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: “Nagovarajte vaše umiruće na riječi La ilahe illallah”
Neophodno je umirućeg podsjećati na La ilahe illallah, i na šehadet, makar bio potpuno svjestan svoga stanja. Ebu Nu’ajm bilježi od hazreti Vasile b. Eska’ da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Budite uz vaše umiruće i nagovarajte ih na La ilahe illallah, radujte ih Džennetom. Mudrac, i muškarac i žena, u tim momentima se zbuni, a šejtan je najbliži čovjeku tada. Tako mi Onoga u čijoj je moći moja duša, samo viđenje meleka smrti je teže nego hiljadu udaraca sabljom. Tako mi Onoga u čijoj je moći moja duša, neće otići duša sa dunjaluka sve dok svaki organ ne osjeti bol.”
Riječi Uzvišenog: “I noga se uz nogu privije”, po Jusufu Aliju znače; ’Sak’ (doslovno: “noga” može se shvatiti u prenesenom smislu kao nesreća: nesreća dolazi jedna za drugom za dušu nepravednoga, jer njegova životna priča u ovom svijetu je završena. On bez pogovora mora stupiti pred Allahov sud.
Kurtubi takođe slično poima gornji ajet, rekavši: “Spajanje noge uz nogu je zbog spajanje žestine kraja dunjaluka sa žestinom početka ahireta.” A Ibn Abbas, El-Hasan i Eš-Ša’bi, kažu da do “savijanje noge uz nogu” dolazi zbog neizmjerne brige od neizvjesnosti.” Dok Ed-Dahhak i Ibn Zejd zastupaju mišljenje da je to zbog toga što je onaj ko je na samrti svjestan dviju opasnosti i neizvjesnosti u vezi s njim: ’ljudi pripremaju i preuzimaju njegovo tijelo a meleki njegovu dušu.” Za ajet: “I noga se uz nogu savije,” Ibni Kesir kaže: ’To su noge koje će biti zamotane u kefine.
Kefini (ćefini) su dva bijela čaršafa (smrtničko odijelo) u koja se umotava umrli. Poželjno je da kefini budu bijele boje, namirisani i što ljepši. Od Džabira se prenosi da je Poslanik, a.s, rekao: “Kada umotavate u kefine svoga brata, uljepšajte mu ih, koliko je to moguće.”
Od istog prenosica Ebu Nasr es-Sidžistani, bilježi da je hazreti Pejgamber, s.a.v.s, rekao: “Neka kefini vaših umrlih budu što ljepši, njima će se ponositi i jedni druge će u kaburima posjećivati.”
Dozvoljeno je plakanje za umrlim
Ibn Omer, r.a, pripovijeda da je Allahov poslanik, s.a.v.s, u društvu sa Abdurrahman bin Avfom, Sa’d bin ebi Vekasom i Abdullah bin Me’udom, radijallahu anhum, posjetio Sa’d bin Ubadea pa je zaplakao. Kada su prisutni vidjeli da Allahov poslanik, s.a.v.s, plače - i oni su se rasplakali, pa im on reče: “Poslušajte! Zaista Allah ne kažnjava, zbok suza u oku niti zbog tuge u srcu, nego kažnjava ili milost svoju ukazuje zbog ovoga” – i on pokaza na svoj jezik.
U drugom hadisu navodi se od Usame bin Zejda, radijallahu anhuma, da su Allahovom poslaniku, s.a.v.s, dodali sina od jedne njegove kćerke dok je bio na samrti, pa je on gorko zaplakao. Sa’d mu reče: ’Šta je to, o Allahov poslaniče?! – a on odgovori: “Ovo je rahmet – milost koju je Allah ulio u srca svojih robova, a Allah ukazuje svoju milost samo onima koji su milostivi.”
Enes, r.a, prenosi da je Resulullah, s.a.v.s, ušao kod svog sina Ibrahima, a on na izdisaju pa je zaplakao i suze prolio. Tada mu Abdurrahman bin Avf reče: “Zar i ti, o Allahov poslaniče?! – a on odgovori: ’O Ibn Avfe, zaista je ovo rahmet – milost Allahova,’ a zatim dodade: ’Oko suzi a srce žali, ali nećemo izgovoriti ništa osim onog čime je zadovoljan naš Gospodar. Uistinu smo zbog rastanka s tobom ožalošćeni, o Ibrahime!”
Riječi Vjerovjesnika, s.a.v.s, “Nećemo izgovoriti ništa osim onoga čime je zadovoljan naš Gospodar” upućuju na kontroliranje našega govora u tim potresnim trenucima. Svako naricanje, glasno plakanje, jadikovanje, lelekanje i prigovaranje izaziva srdžbu Milostivog Allaha, dž,š.
Ibn Abdul-Berr navodi predaju od Ebu Musaa el-Ešarija, a on od Poslanika, s.a.v.s, da je rekao: Umrli je izvrgnut kažnjavanju zbog glasnog plakanja za njim. Kada naricateljka rekne: “O zaštitniče! O opskrbo! O pomoći! – umrli bude potegnut i kaže mu se: - Zar si joj ti zaštitnik? Zar si joj ti opskrbljivač? Zar si joj ti pomagač?
Hasan el-Basri, rahimehullah, je kazao: “Najgori ljudi prema umrlom su oni njegovi ukućani koji plaču za njim a ne izmiruju njegove dugove.”
Po hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, Poslanik, a.s, je čak zabranjivao prisustvovanje dženazi kojoj prisustvuje narikača, rekavši: “Ne slijedite dženazu za kojm ide narikača, ili za kojom se nosi vatra. I ne idite ispred dženaze!”
O požurivanju dženaze
Ako nema opravdanog razloga ne treba odugovlačiti sa ukopom umrlog. Rečeno je da je “ikram (počast) za umrloga, polaganje u njegov defn (mezar).” Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Allahov poslanik, s.a.v.s, rekao: “Požurite sa dženazom. Ako je bila dobra, time joj dobro činite. A ako nije bila dobra, dobro je da zlo što prije skinete sa vaših ramena.”
Duša osobe koja je živjela uzornim muslimanskim životom takođe požuruje one koji je nose, što razumijemo iz hadisa Vjerovjesnika, s.a.v.s, u kojem se kaže: “Kada dženaza bude postavljena (na tabut) i ljudi je na ramenima ponesu, ona koja je bila dobra govori: ’Požurite, požurite sa mnom.’ A ako nije bila dobra uzvikuje: ’Teško meni, kuda me nosite?! Njen glas čuje sve osim čovjeka, a kad bi to čovjek čuo pao bi u nesvijest.”
“Požurivanje” na kojem se insistira, islamski učenjaci dvojako razumijevaju. Jedni kažu da se ono odnosi na gusulenje (kupanje) umrlog, dok drugi misle da se to odnosi na ubrzano hodanje prilikom nošenja dženaze. O drugom stavu postoje vjerodostojne predaje, mada se ni prvo mišljenje ne isključuje, a Allah najbolje zna.
Ujejne bin Abdurrahman veli da mu je otac pričao: “Prisustvovao sam dženazi Abdurrahmana bin Semurea, pa je i Zijad nosio dženazu na tabutu. Abdurrahmanova porodica i sluge su ga nosili na ramenima i govorili: ’Polahko, lakše, Allah vam se smilovao!’ Išli smo tako polagahno dok ne stigosmo Ebu Bekra, r.a, na njegovoj mazgi. Kad vidje kako postupaju sa dženazom, usmjeri mazgu prema njima, podiže svoj bič i uzviknu: ’Prođite se toga, tako mi Onoga koji je počastio lice Ebu Kasima, bili smo sa Allahovim poslanikom, s.a.v.s, na dženazi i skoro da smo trčali.’ Prisutni to s olakšanjem prihvatiše.”
Ovaj hadis spominje i Ebu Umer ibn Abdul-Berr i kaže: “Učenjaci zastupaju mišljenje da treba požuriti, malo više nego što je uobičajeno, žurba im je draža od uobičajenog hoda, a mekruh (pokuđeno) je žuriti toliko da nemoćni ne mogu pratiti dženazu. Ibrahim en-Nehai kaže: ’Požurite malo s njom i nemojte gmizati poput židova i kršćana.”
Nakon klanjanja dženaze-namaza, pohvaljeno je njeno slijeđenje i ukopavanje. Poslanik, a.s, je rekao: “Ko prisustvuje dženaze-namazu imaće za to nagradu jedan “kirat”, a ko prisustvuje do njenog ukopa imaće dva “kirata”. “Šta su to dva “kirata”? – upita neko. “To su (sevapi) kao dva velika brda”, odgovori Alejhisselam.”
O kaburu kao boravištu
Boravak u kaburu je posebna faza ljudskog života, u kojem se iščekuje Sudnji dan. Boravak u kaburu može biti ugodan, ali isto tako i težak i neugodan. “Kabur je ili bašča od džennetskih bašči ili jama od džehennemskih jama.” On je prvo ahiretsko boravište, kako ga je opisao Poslanik, a.s. “Zaista je kabur prvo ahiretsko boravište, ako se od njega spasiš, sve što je poslije njega je lakše od njega samog, a ako se od kabura ne spasiš, sve što slijedi poslije toga je teže.”
U nekim vjerodostijnim predajama preferiraju se određena mjesta za sahranjivanje umrlih, nad drugim mjestima. Tako se spominje za Musaa, a.s., da je pred svoju smrt molio Allaha da ga što više približi blagoslovljenoj zemlji Palestini. Vezano za ovaj slučaj Allahov poslanik, s.a.v.s, je rekao: “Da sam tamo pokazao bih vam njegov kabur pod crvenim brežuljkom pored puta.
Tirmizi bilježi od Ibn Omera da je Allahov poslanik, s.a.v.s, rekao: “Ko može umrijeti u Medini neka u njoj umre, zista ću se ja zauzimati za onoga ko je u Medini umro. Analogno ovome hazreti Omer, r.a, je molio Allahu, podari mi počast šehida na Tvome putu i daj mi smrt u gradu Tvoga poslanika.”
O kaburskom ispitivanju
Ukazujući na moguće opasnosti u kaburu, Ibn Madždže bilježi od Berraa koji kaže: “Bili smo sa Poslanikom, s.a.v.s, na dženazi. Sjeo je pored kabura, zaplakao i sve nas rasplakao. Toliko je plakao da mu je brada od suza mokra bila. Potom je rekao: - Braćo, za ovo se spremajte.”
Posebno se valja spremati za pitanja od čijih odgovora će ovisiti naš status u kaburu i onome što slijedi poslije. Nakon polaganja u kabur i razilaženja prisutnih, umrlom dolaze dvojica meleka koji mu postavljaju određena pitanja. O tome postoji hadis u Buharijinom Sahihu, a opširnije o tome bilježi Ebu Davud od Berraa, koji je rekao: - Izašli smo s Poslanikom, s.a.v.s, na dženazu jednom ensariji i donijeli ga do mezara gdje je stavljen u lahd (udubljenje s desne strane mezara). Poslanik, a.s, je čučnuo, a mi koji smo oko njega bili izgledali smo tako smireni kao da su nam ptice na glavama. U ruci je držao štapić kojim je šarao po zemlji. Podigao je glavu i rekao: - Tražite zaštitu kod Allaha od kaburske patnje – dva ili tri puta. – Uistinu on čuje bat obuće onih koji su ga ispratili, kada se okrenu i odu svojim kućama, a on bude upitan:
- Ko ti je Gospodar?
- On odgovori: - Moj Gospodar je Allah.
- Šta ti je vjera?
- Vjera mi je islam.
- A ko je ovaj čovjek koji vam je poslan?
- On je Allahov poslanik.
- A kako ti o tome znaš?
- čitao sam Allahovu Knjigu, potvrdio i povjerovao u ono što piše.
Tada će glas iz neba reći: - Istinu je rekao moj rob. Prostrite mu džennetsku posteljinu i obucite ga u džennetsku odjeću, i otvorite mu džennetsku kapiju. On će kroz tu džennetsku kapiju osjetiti džennetski miris i ljepotu. Kabur će mu se proširiti koliko pogled dopire.
A što se tiče nevjernika (...) spomenuo je njegovu smrt i rekao: - Nevjernikova duša će biti vraćena u tijelo, biće posađen da sjedi, a dvojica meleka će ga upitati:
- Ko ti je Gospodar?
- Hah, hah, ne znam – odgovoriće.
- Ko je ovaj poslanik koji vam je poslan?
- Hah, hah, ne znam – odgovoriće.
Tada će se oglasiti glas iz neba: - Slagao je Moj rob. Prostrite mu džehennemsku posteljinu, i obucite ga u džehennemsku odjeću, i otvorite mu džehennemsku kapiju.
Kroz tu kapiju će mu doći džehennemska žestima i vrućina.
- Njegov mezar će se toliko stijesniti da će mu rebra prolaziti jedno kroz drugo.”
U vjerodostojnim hadisima se navodi nekoliko verzija u vezi s ispitivanjem umrlog. Bitno je za vjernika da je ubijeđen da su kaburska ispitivanja istina i da vjeruje u njih. Takođe je važno znati da naše zauzimanje koristi umrlom. Osman bin Affan pripovijeda: “Kada bi Resulullah, s.a.v.s, završio sa ukopom umrlog, stao bi pored njegovog kabura i rekao: “Tražite oprost za vašeg brata i molite Allaha da ga učvrsti, jer njega sada ispituju.”
Muslim bilježi predaju od Ibn Šumase Mihrija da je rekao: - Došli smo Amru bin Asu, u njegovoj smrtnoj bolesti (...) pa nam je tom prilikom rekao: “Kada me ukopate, zatrpajte me zemljom, a onda se zadržite kod mog kabura toliko koliko bi trebalo da se deva u kurban zakolje i podijeli, da se lijepo osjećam uz vaše prisustvom i razmišljam kao ću odgovoriti izaslanicima moga Gospodara mi bilo običnije i lakše, zbog društva s vama i kako bih znao kako da odgovorim na pitanja izaslanika moga Gospodara.”
Lijepo je zadržati se neko vrijeme kod kabura, nakon ukopa, moliti da Allah podrži umrlog, lica okrenutog umrlom, i reći: - Allahu, ovo je Tvoj rob, i Ti ga znaš bolje nego mi, a mi o njemu znamo samo dobro. Allahu, naredio Si mu da sjedne radi ispitivanja, pa ga podrži čvrstom riječju i na ahiretu kao što si ga njome podržao na dunjaluku. Allahu, smiluj mu se i pridruži ga njegovom poslaniku Muhamedu, sallallahu alejhi ve sellem, nas ne odvedi u zabludu, poslije njega, i nemoj nam uskratiti nagradu koju njemu dadneš.”
A Ebu Abdullah Tirmizi kaže: - Stajanje na kaburu umrlog i dova potpore je pomoć umrlom nakon namaza koji smo mu klanjali, jer je namaz koji mu vjernici klanjaju kao odred vojske koji su došli na vrata vladara, mole za oprost i zagovaraju za umrlog. Taj trenutak je težak umrlom jer je on zauzet dočekom kaburskih ispitivača, strahotom njihove pojave i straha od odgovaranja i pitanja.
Ovo je samo nekoliko osnovnih napomena o postupcima s umrlim i stanjima kroz koja prolazi koja smo u prošlom broju i ovom prilikom iznijeli sa željom da nam to bude podsjećanje na smrt i sve ono što je u vezi s njom. Vrlo opširno o ovoj temi može se pročitati u knjizi “Podsjetnik na stanja umrlih i ahiretska dešavanja” Muhameda el-Kurtubija, Allah mu se smilovao.
“ Tu će svako znati ono što je prije uradio – bit će vraćeni Allahu, svom istinskom Gospodaru, a neće im biti onih koje su izmišljali.”
Za kraj, poslušajmo jedno od obraćanja Allahova poslanika, s.a.v.s, koji je uputio ashabima:
“O ljudi, kao da je smrt na ovome svijetu nekome drugom, a ne nama propisana. Kao da je istina na ovome svijetu nekome drugom, a ne nama naređena. Kao da su oni s kojima se na samrti opraštamo putnici koji će se uskoro vratiti. Mi ih ostavljamo u njihovim grobovima, a njihovu zaostavštinu koristimo kao da ćemo poslije njih vječno živjeti. Zaboravljamo svaku opomenu. Osjećamo se sigurnim od svake nesreće.
Gospodaru moj, molim Te, da mi pokloniš zadovoljstvo poslije udarca sudbine, ugodan život poslije smrti, slast gledanja u Tvoje lice i ljubav za susretanjem s Tobom, bez nevolje koja bi mi štetila i kušnje, koja bi me zavela! Amin!
___________________________________________________
