Piše: Abdulmelik Oborčak - 01. maj 2007 godine -
Već mjesecima usiljeno se vodi medijski rat protiv mladića i djevojaka koji su prihvatili Kitab i Sunnet kao dokaze u vjeri i vodilju u životu. Takve ne-popularno i jednoglasno svi odreda nazivaju: “Vehabijama”. Taj naziv ne samo da je prošao usljed složnosti i učestalog ponavljanja, već je proguran i opće prihvaćen, a cilja da bude shvaćen i kod Bošnjačko-Muslimanskog naroda, kao nešto pogrešno i krajnje negativno. No, za utjehu nam je ajet: „Oni žele utrnuti Allahovo svjetlo ustima svojim, a Allah će učiniti da svjetla Njegova uvijek bude, makar krivo bilo nevjernicima.” (Prijevod značenja: As-Saff, 8. i At-Tewba, 32) Možda su dobili apetit određenim previranjima u redovima sahve (islamskog buđenja) i nesaglasnosti oko određenih pitanja, te pomislili da će nas svojom hajkom zaplašiti i ućutkati!? Al’ na njihovu veliku žalost, naše razlike ma kolike bile ne dosežu dotle da sumnjamo u osnove na kojima počiva naša da’va, a to je ispravna akida ehli-sunneta i džemata, dosljedno slijeđenje sunneta u ‘ibadetu i životu, te neumoran rad za svekoliku dobrobit Islama i Muslimana, kako u našoj zemlji i narodu, tako i u cijelom Islamskom Ummetu. A njihova propaganda je tek čvorak na koji se nećemo osvrnuti, jer znali smo mi da njima istina ne miriše još prije nego smo kročili na ovaj put, i imali smo na umu njihove medije prije nego smo se odredili za ovaj put, i oni su nas pratili i pratit će duž cijelog puta, i znat će se kad budemo stajali pred Uzvišenim Allahom i kad se bude svjedočilo, ko je s kime bio i šurovao, i ko je za čije uže vukao. Varaju se neprijatelji islama u svojoj procjeni, koji su tu i tamo primjetili ponečije prestrojavanje, pa uvijek će neko iskakati iz voza, a neko će se za njega kačiti. To je Allahov sunnet (pravilo), da jedne drugima zamijeni. Da nađe bolje, kada jedni okrenu leđa, tako je bilo od prvog dana - jedni su odustajali, a drugi su se pridruživali.
Sporni i huškački naziv
Niko i nikada prije nas, a kamoli mi, od sljedbenika da’ve Kitaba i Sunneta, nisu sebe zvali: “vehabijama”. Izuzetak je jedino kod pojedinaca, ako su bili u situaciji da budu isprovocirani i nazivani vehabijama, samo zato što slijede dokaz iz Kur’ana i Sunneta, tada bi iz inata neko od njih rekao: „… pa neka smo vehabije.” Baš kao što će svaki musliman reći: „Ako praktikovanje islama znači fundamentalizam i vi takve nužno zovete fundamentalistima, onda sam ja fundamentalista. A inače sebe ne zovem fundamentalistom već muslimanom!” Tako i mi sebe zovemo muslimanima i to nam je pravo ime i dovoljno kao i drugim muslimanima. Ovo znači da kad jedan muftija preko medija tvrdi: “Skupina koja sebe naziva „vehabijama” ….” da je to netačno, jer nas samo gospodin muftija i slični njemu tako zovu, pošto je ime musliman uvaženo kod običnog svijeta i ne može izazvati željeni huškački efekat, pa je potrebno dati neku stranu etiketu. A muftija prije drugih zna, da mi sebe tako ne zovemo, niti imamo potrebe za bilo kakvim imenom poslije imena koga nam je Gospodar naš dao kada kaže: “… Allah vas je odavno muslimanima nazvao, i u ovom Kur’anu, …” (Prijevod značenja sure El-Hadždž, 78) Davanjem ovog imena žele se omraziti ovi momci i djevojke, jer je ime vehabija i vehabizam od ranije loše predstavljano i korišteno kao smutnja od strane šijja, sufija, orijentalista i svih drugih koji bi da im se ne prigovara na zastranjenja u akidetu i ibadetu, sa argumentima Kitaba, Sunneta i drugih pomoćnih izvora šerijata. Budući da u našoj vjerskoj praksi ima dosta novotarija koje se ne žele ostaviti, neki se danas pravdaju slijeđenjem hanefijskog mezheba, a ako ne pomaže, onda Bosanskog tradicionalnog ili modernog Islama. A oni koji iznose primjedbe na te novotarije, ušutkivaju se optužbama da su vehabije. Dokle će to piti vodu i uspjevati, zavisit će od naroda kada će shvatiti činjenice i naučiti svoj din dovoljno, da bez šubhi sam razumije gdje leži istina. Hanefijski mezheb je nešto drugo od današnje bosanske prakse, a ako je bosanska tradicija mjerilo, svi znamo kakva je praksa naših predaka bila dok partizani nisu vjeru zabranili. Zar stvari po kojima nas najviše prozivate nisu bile prisutne kod naših predaka, prije pedesetak godina!? A ako je nešto što je moderno bolje, onda sahva i da’va Sunneta je najfriškija da’va na našem prostoru. A prije svega ovoga nema pravo niko sebe zvati islamskom i uzeti odgovornost za Allahovu vjeru i Muhammedov, sallallahu ‘alejhi ve sellem, millet (narod), a ne držati se Allahovih dokaza i Sunneta Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. A ako je tako, onda ne optužujmo jedni druge, već sjednimo, pa neka nam presude Allahova Knjiga i Sunnet Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, jer tu ćemo naći rješenje i dokaze u svemu gdje smo se razišli. Ovaj naziv ne odgovara stvarnosti, pošto mi ne slijedimo Muhammeda b. Abdul-Vehhaba (Allah mu se smilovao), kao ni bilo koga drugog, kao što to rade neki koji slijede nekog od mudžtehida, ili ustanovitelja neke škole ili pokreta, već slijedimo onu vjeru i njeno shvatanje koja datira od riječi: „Ikre”, pa do zadnje fetve u današnjici, koja je proistekla iz idžtihada u svjetlu Kitaba i Sunneta. Slijedimo sve ashabe na čelu sa hulefai-rašidinima, sve tabiine na čelu sa njihovim imamima, sve mudžtehide ummeta na čelu sa 4 svepriznata imama u fikhu, slijedimo sve muhakkike (valorizatore) od Nevevija, Ibn-Hadžera, Ibn-Tejmijje, Ibnul-Qajjima, Ševkanija, San`anija i ostalih. Njihove riječi su za nas kao i riječi drugih, podložne kritici i uzimanju ili odbacivanju, ako nemaju iza sebe uporišta u čvrstom dokazu iz dva temelja (izvora) ove vjere. Ovoliko je dovoljno da se zna da je to ime nama dato zulumom i da ne odgovara stvarnosti, nego ciljevima onih koji nam ga pripisuju, a inače je od Allahovog zakona na zemlji, da sljedbenike istine uvijek prozovu nekim imenima koja su ispod njihovih vrijednosti, dok ehlul-batil (sljedbenike neistine) nazivaju imenima iznad njihovih vrijednosti. Tako je bilo sa svim poslanicima i tako je dan danas sa svim islamskim pokretima, dok se sve zablude sa kojima dušmani dolaze, upakuju u celofan lažnih privlačnih imena, pa je na pametnom da gleda u suštinu i da ne pada na jeftinu propagandu.
Šta je problem ???
Može li iko ustvrditi da takozvane vehabije (ma kakve god vehabije mislili) nisu muslimani i da se njihova čast, mir i životi smiju ugrožavati, te da je to halal!? A za nas, koji smo sinovi svoga naroda i dokazane patriote, državljani BiH, kako može država da nas ne zaštiti kao svoje građane ravnopravne svakom drugom bio on: Bošnjak, Srbin, Hrvat, Jevrej ili bilo koji drugi državljanin BiH? Jesu li se čobani pretvorili u vukove? Ne slijedimo i ne zagovaramo ništa drugo što ne nalažu Kur’an i Sunnet, što je, uostalom, ili bi trebala biti praksa svakog muslimana. Muslimani se ne bi trebali neslagati oko obaveze slijeđenja Kur’ana i Sunneta. Ako nije tako, trebao bi se zapitati svako zašto nije tako, jer nije sporno da je to Islam, koga nam je Allah objavio i Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, prenio, te ga praktikovali muslimani sve do danas i radit će to do Sudnjega dana. Ko može osporiti da to nije pravi islam ili da ova da’va nije na tome? Ako ikoga od pripadnika ove da’ve primjetite da govori ili radi suprotno Kitabu i Sunnetu, korigujte ga njima, biće vam zahvalan. A bio ili ne, vi ćete biti u pravu ako je Kitab i Sunnet na vašoj strani. Nas raduje da uzimate Kur’an i Sunnet za mjerilo i to smatramo ispravnim, a ne vlastito shvatanje Kitaba i Sunneta. Dakle, ako šta ima sporno kod nas ili između nas i vas, dođite da nam Kur’an i Sunnet presude, jer je u njima Allahov i Poslanikov zakon, koji je po sve nas obavezujući i pred kojim moramo poviti svoje glave. A ako odbijemo da to učinimo, onaj ko odbije je zalim i krivac. Čak i manje mesele poput: brade, nikaba, ne puštanja odjeće za muškarce ispod članaka, na kojima nam silno zamjerate, za nas su proistekle iz Sunneta, nisu izmišljene od nas, niti su uzete od nemuslimana kao moda. Možemo o njima tražiti propis i osvjedočiti se jesu li Uputa Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, umjesto da ih odbacujemo, napadamo i ismijavamo. Na kraju krajeva ako su za nas Sunnet, a za vas ne, na osnovu svačijeg shvatanja islama, molimo za malo tolerancije i uvažavanja drugoga i drugačijega, kojega vam ne fali ni prema kome osim prema nama, pogotovo kada je taj drugi za sebe siguran da samo slijedi Sunnet Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem.
Pobrkana i poremećena mjerila
Ovo je bilo onima koji kažu da se drže islamskih načela, dok onima što su im popovi bili šejhovi i koji u vjeri ne prihvataju ništa, što eventualno drugima ne miriše, moramo reći: „Ako ćemo se zbog stvari potvrđenih u našoj vjeri stidjeti svojih komšija nemuslimana, možemo ih se stidjeti i zbog mahrame, ezana i sedžde (što je već praksa nekih koji se čak i imena svoga stide), tako da to otpada kao mjerilo.” Možemo i mi njima zamjerati u njihovoj vjeri šta hoćemo, ali to ne pije vode, nama je svejedno da li oni nikada ne izlazili iz crkava ili nikada u njih ne ulazili, da li sprovodili sto posto svoje vjere ili je uopšte ne sprovodili, pa zašto i oni nas ne ostave na miru!? Ko je tu onda tolerantan i ko pripada slobodarskom svijetu, onaj kojega se ne tiče kako se drugi odnosi prema svojoj vjeri ili onaj koji se stavio za tutora drugima i kroji mu šta ima, a šta nema pravo primjeniti od svoje vjere na sebi. Prisjetimo se samo trubljenja na sve strane od čelnika drugih vjera o famoznoj islamizaciji muslimana, kao da muslimani trebaju biti deislamizirani. Ja nemam sumnje da je to ono što oni žele i što je njihova misija u odnosu na nas. Ukoliko su pak razlog strane sile, koje islam ne vole, neka nam izvinu ali onaj ko ne voli Islam, ne voli mu ni ime, niti da bilo šta od njega ostane, te će se boriti protiv njega dok god išta od njega bitiše, a najbolji otpor takvima jeste podizanje limita u svojim vjerskim slobodama i njenoj primjeni. Ako ih smatramo prefinjenim i učtivim, pa im od sebe udovoljavamo, a ne iz straha od njih i njihove kritike, pardon, ali uvažavanje mene i moje vjere znači uvažiti nas kakvi jesmo, pogotovo ako takav mora biti za hatar svoga Stvoritelja i Gospodara. Naravno, istina je da neprijateljima ne odgovara jak iman i čvrsta vjera, te njeno kako poznavanje tako prakticiranje i pozivanje u nju. Bez vjere i spremnosti na žrtvu u ime Allaha će nas lahko poklati, pijane i ustravljene kada god to htjednu. A šta smeta onda našima? Da li se boje za gubitak povlastica i naviknutih privilegija? Je li im žao lagodnog života, kojega bi da im ne remeti oživljavanje Islama i sve što nosi sa sobom, jer kada nastupi buđenje prekida se spavanje? Je li neprihvatljivo prestati biti neupitan autoritet u vjeri, bez obzira koliko znao, šta govorio i kako živio? Mislim da tu negdje blizu leži zec. Ukoliko ih brinu naše taktičke greške i nezrelost u nekim postupcima, pa to se liječi očinskim i bratskim dijalogom i savjetovanjem, ako smo braća u vjeri. Takođe naši stariji, zvaničnici, koji su sretni zbog naše zagrijanosti za vjeru, mnogo su zabrinuti za posljedice naših grešaka, a nisu zabrinuti našim sataniziranjem, linčovanjem i davanjem na odstrel onima koji za to imaju veliki apetit.
Sporni i huškački naziv
Niko i nikada prije nas, a kamoli mi, od sljedbenika da’ve Kitaba i Sunneta, nisu sebe zvali: “vehabijama”. Izuzetak je jedino kod pojedinaca, ako su bili u situaciji da budu isprovocirani i nazivani vehabijama, samo zato što slijede dokaz iz Kur’ana i Sunneta, tada bi iz inata neko od njih rekao: „… pa neka smo vehabije.” Baš kao što će svaki musliman reći: „Ako praktikovanje islama znači fundamentalizam i vi takve nužno zovete fundamentalistima, onda sam ja fundamentalista. A inače sebe ne zovem fundamentalistom već muslimanom!” Tako i mi sebe zovemo muslimanima i to nam je pravo ime i dovoljno kao i drugim muslimanima. Ovo znači da kad jedan muftija preko medija tvrdi: “Skupina koja sebe naziva „vehabijama” ….” da je to netačno, jer nas samo gospodin muftija i slični njemu tako zovu, pošto je ime musliman uvaženo kod običnog svijeta i ne može izazvati željeni huškački efekat, pa je potrebno dati neku stranu etiketu. A muftija prije drugih zna, da mi sebe tako ne zovemo, niti imamo potrebe za bilo kakvim imenom poslije imena koga nam je Gospodar naš dao kada kaže: “… Allah vas je odavno muslimanima nazvao, i u ovom Kur’anu, …” (Prijevod značenja sure El-Hadždž, 78) Davanjem ovog imena žele se omraziti ovi momci i djevojke, jer je ime vehabija i vehabizam od ranije loše predstavljano i korišteno kao smutnja od strane šijja, sufija, orijentalista i svih drugih koji bi da im se ne prigovara na zastranjenja u akidetu i ibadetu, sa argumentima Kitaba, Sunneta i drugih pomoćnih izvora šerijata. Budući da u našoj vjerskoj praksi ima dosta novotarija koje se ne žele ostaviti, neki se danas pravdaju slijeđenjem hanefijskog mezheba, a ako ne pomaže, onda Bosanskog tradicionalnog ili modernog Islama. A oni koji iznose primjedbe na te novotarije, ušutkivaju se optužbama da su vehabije. Dokle će to piti vodu i uspjevati, zavisit će od naroda kada će shvatiti činjenice i naučiti svoj din dovoljno, da bez šubhi sam razumije gdje leži istina. Hanefijski mezheb je nešto drugo od današnje bosanske prakse, a ako je bosanska tradicija mjerilo, svi znamo kakva je praksa naših predaka bila dok partizani nisu vjeru zabranili. Zar stvari po kojima nas najviše prozivate nisu bile prisutne kod naših predaka, prije pedesetak godina!? A ako je nešto što je moderno bolje, onda sahva i da’va Sunneta je najfriškija da’va na našem prostoru. A prije svega ovoga nema pravo niko sebe zvati islamskom i uzeti odgovornost za Allahovu vjeru i Muhammedov, sallallahu ‘alejhi ve sellem, millet (narod), a ne držati se Allahovih dokaza i Sunneta Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. A ako je tako, onda ne optužujmo jedni druge, već sjednimo, pa neka nam presude Allahova Knjiga i Sunnet Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, jer tu ćemo naći rješenje i dokaze u svemu gdje smo se razišli. Ovaj naziv ne odgovara stvarnosti, pošto mi ne slijedimo Muhammeda b. Abdul-Vehhaba (Allah mu se smilovao), kao ni bilo koga drugog, kao što to rade neki koji slijede nekog od mudžtehida, ili ustanovitelja neke škole ili pokreta, već slijedimo onu vjeru i njeno shvatanje koja datira od riječi: „Ikre”, pa do zadnje fetve u današnjici, koja je proistekla iz idžtihada u svjetlu Kitaba i Sunneta. Slijedimo sve ashabe na čelu sa hulefai-rašidinima, sve tabiine na čelu sa njihovim imamima, sve mudžtehide ummeta na čelu sa 4 svepriznata imama u fikhu, slijedimo sve muhakkike (valorizatore) od Nevevija, Ibn-Hadžera, Ibn-Tejmijje, Ibnul-Qajjima, Ševkanija, San`anija i ostalih. Njihove riječi su za nas kao i riječi drugih, podložne kritici i uzimanju ili odbacivanju, ako nemaju iza sebe uporišta u čvrstom dokazu iz dva temelja (izvora) ove vjere. Ovoliko je dovoljno da se zna da je to ime nama dato zulumom i da ne odgovara stvarnosti, nego ciljevima onih koji nam ga pripisuju, a inače je od Allahovog zakona na zemlji, da sljedbenike istine uvijek prozovu nekim imenima koja su ispod njihovih vrijednosti, dok ehlul-batil (sljedbenike neistine) nazivaju imenima iznad njihovih vrijednosti. Tako je bilo sa svim poslanicima i tako je dan danas sa svim islamskim pokretima, dok se sve zablude sa kojima dušmani dolaze, upakuju u celofan lažnih privlačnih imena, pa je na pametnom da gleda u suštinu i da ne pada na jeftinu propagandu.
Šta je problem ???
Može li iko ustvrditi da takozvane vehabije (ma kakve god vehabije mislili) nisu muslimani i da se njihova čast, mir i životi smiju ugrožavati, te da je to halal!? A za nas, koji smo sinovi svoga naroda i dokazane patriote, državljani BiH, kako može država da nas ne zaštiti kao svoje građane ravnopravne svakom drugom bio on: Bošnjak, Srbin, Hrvat, Jevrej ili bilo koji drugi državljanin BiH? Jesu li se čobani pretvorili u vukove? Ne slijedimo i ne zagovaramo ništa drugo što ne nalažu Kur’an i Sunnet, što je, uostalom, ili bi trebala biti praksa svakog muslimana. Muslimani se ne bi trebali neslagati oko obaveze slijeđenja Kur’ana i Sunneta. Ako nije tako, trebao bi se zapitati svako zašto nije tako, jer nije sporno da je to Islam, koga nam je Allah objavio i Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, prenio, te ga praktikovali muslimani sve do danas i radit će to do Sudnjega dana. Ko može osporiti da to nije pravi islam ili da ova da’va nije na tome? Ako ikoga od pripadnika ove da’ve primjetite da govori ili radi suprotno Kitabu i Sunnetu, korigujte ga njima, biće vam zahvalan. A bio ili ne, vi ćete biti u pravu ako je Kitab i Sunnet na vašoj strani. Nas raduje da uzimate Kur’an i Sunnet za mjerilo i to smatramo ispravnim, a ne vlastito shvatanje Kitaba i Sunneta. Dakle, ako šta ima sporno kod nas ili između nas i vas, dođite da nam Kur’an i Sunnet presude, jer je u njima Allahov i Poslanikov zakon, koji je po sve nas obavezujući i pred kojim moramo poviti svoje glave. A ako odbijemo da to učinimo, onaj ko odbije je zalim i krivac. Čak i manje mesele poput: brade, nikaba, ne puštanja odjeće za muškarce ispod članaka, na kojima nam silno zamjerate, za nas su proistekle iz Sunneta, nisu izmišljene od nas, niti su uzete od nemuslimana kao moda. Možemo o njima tražiti propis i osvjedočiti se jesu li Uputa Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, umjesto da ih odbacujemo, napadamo i ismijavamo. Na kraju krajeva ako su za nas Sunnet, a za vas ne, na osnovu svačijeg shvatanja islama, molimo za malo tolerancije i uvažavanja drugoga i drugačijega, kojega vam ne fali ni prema kome osim prema nama, pogotovo kada je taj drugi za sebe siguran da samo slijedi Sunnet Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem.
Pobrkana i poremećena mjerila
Ovo je bilo onima koji kažu da se drže islamskih načela, dok onima što su im popovi bili šejhovi i koji u vjeri ne prihvataju ništa, što eventualno drugima ne miriše, moramo reći: „Ako ćemo se zbog stvari potvrđenih u našoj vjeri stidjeti svojih komšija nemuslimana, možemo ih se stidjeti i zbog mahrame, ezana i sedžde (što je već praksa nekih koji se čak i imena svoga stide), tako da to otpada kao mjerilo.” Možemo i mi njima zamjerati u njihovoj vjeri šta hoćemo, ali to ne pije vode, nama je svejedno da li oni nikada ne izlazili iz crkava ili nikada u njih ne ulazili, da li sprovodili sto posto svoje vjere ili je uopšte ne sprovodili, pa zašto i oni nas ne ostave na miru!? Ko je tu onda tolerantan i ko pripada slobodarskom svijetu, onaj kojega se ne tiče kako se drugi odnosi prema svojoj vjeri ili onaj koji se stavio za tutora drugima i kroji mu šta ima, a šta nema pravo primjeniti od svoje vjere na sebi. Prisjetimo se samo trubljenja na sve strane od čelnika drugih vjera o famoznoj islamizaciji muslimana, kao da muslimani trebaju biti deislamizirani. Ja nemam sumnje da je to ono što oni žele i što je njihova misija u odnosu na nas. Ukoliko su pak razlog strane sile, koje islam ne vole, neka nam izvinu ali onaj ko ne voli Islam, ne voli mu ni ime, niti da bilo šta od njega ostane, te će se boriti protiv njega dok god išta od njega bitiše, a najbolji otpor takvima jeste podizanje limita u svojim vjerskim slobodama i njenoj primjeni. Ako ih smatramo prefinjenim i učtivim, pa im od sebe udovoljavamo, a ne iz straha od njih i njihove kritike, pardon, ali uvažavanje mene i moje vjere znači uvažiti nas kakvi jesmo, pogotovo ako takav mora biti za hatar svoga Stvoritelja i Gospodara. Naravno, istina je da neprijateljima ne odgovara jak iman i čvrsta vjera, te njeno kako poznavanje tako prakticiranje i pozivanje u nju. Bez vjere i spremnosti na žrtvu u ime Allaha će nas lahko poklati, pijane i ustravljene kada god to htjednu. A šta smeta onda našima? Da li se boje za gubitak povlastica i naviknutih privilegija? Je li im žao lagodnog života, kojega bi da im ne remeti oživljavanje Islama i sve što nosi sa sobom, jer kada nastupi buđenje prekida se spavanje? Je li neprihvatljivo prestati biti neupitan autoritet u vjeri, bez obzira koliko znao, šta govorio i kako živio? Mislim da tu negdje blizu leži zec. Ukoliko ih brinu naše taktičke greške i nezrelost u nekim postupcima, pa to se liječi očinskim i bratskim dijalogom i savjetovanjem, ako smo braća u vjeri. Takođe naši stariji, zvaničnici, koji su sretni zbog naše zagrijanosti za vjeru, mnogo su zabrinuti za posljedice naših grešaka, a nisu zabrinuti našim sataniziranjem, linčovanjem i davanjem na odstrel onima koji za to imaju veliki apetit.
Kakav je trenutni trend u BIH i šire i što je tek početak,”vehabija” je negativac, uvjek krivac i za njega nema prava, pogotovo nije jednak nijednome s kim se spori počev od spora putem medija pa do suda. Zašto ne tražiti da se osude oni koji ni krive ni dužne druge ljude blate i pretvaraju u kriminalce koje će kasnije olahko biti diskriminirati?! Nisu li ti koji počinju sa prljavom rabotom prvi koji kumuju eventualnom zločinu protiv “vehabija”, bilo da ti zločini sutra uzmu formu lišavanja slobode, koja je već sada narušena tim ljudima ili da se ode dalje do likvidacije ovim ili onim metodama, što je nažalost svijet izumio i postao u tome vješt? Svi novinski napisi i tv emisije kojima su “vehabije” tema su opasno tendenciozni i osuđivački, dolazili oni iz srpskog, hrvatskog, međunarodnog, bošnjačkog ili miljeja Islamske zajednice. Donekle je za razumjeti da nas niko ne smije braniti kao ljude koji imaju pravo da vjeruju i praktikuju svoju vjeru i izražavaju svoja vjerska ubjeđenja kako hoće bez da im to neko brani ili natura šta oni neće, usljed isukane sablje rata protiv “terorizma”(Islama). Ali je za začuditi da nema barem neko da mu je stalo da svoj obraz sačuva i ne prlja svoju historiju nanoseći nasilje svojoj braći muslimanima i čineći uslugu zajedničkom nam dušmaninu!? Teško je Dodiku uzeti ulogu muftije, iako je svijet pun nemuslimana koji nam tumače Islam i govore kakvi pravi muslimani trebaju biti, ali je spreman ako bošnjačko-muslimanski zvaničnici zatraže podršku poslati svoje falange, kojima ne fali ni želje ni iskustva u likvidaciji bošnjaka, uopće, a vjernika pogotovo, da ih ugone u “din i u suru” ili izgone iz Bosne i šta im već bude išlo od ruke. Na isti način, i drugi koji su tu, bajagi, da nas čuvaju i vrate nam otuđena prava i kazne krivce za rat i stradanja u njemu, peru ruke od te misije birajući drugu koja im je u duši. Tako komandant EUFOR-a priznaje da neće hvatati Karadžića pravdajući to kako ovaj nije u BiH. Pa, ako nije, zar isti zapad, koji je njih poslao u BiH da nam ukradu pobjedu u ratu, nema načina da privoli druge zemlje da predaju zločince, makar to bila i Rusija, jer je ona itekako deklarativno aktivna u borbi protiv ‘terorizma’ a šta su četnici do osvjedočeni teroristi koji su nasrnuli sa svim ubojitim oružjem na goloruk narod a Karadžić im vojvoda. Iako ovo nije osnovna tema moramo se je malo dotaći, jer me strah da ove činjenice ko ne previdi.
Sataniziranje i lov u mutnom
Naime oklijevanje sa hapšenjem Karadžića i Mladića unatoč našem insistiranju može se svesti sav srpski zločin na njih dvojicu kao i svi masakri i zločini diljem Bosne na samu Srebrenicu. Kao kada bi nam uhavtili njih dvojicu da su sve rješili. Ili ako priznaju da je u Srebrenici bio genocid … kao da je samo tamo bio, dok je istina da nije bilo grada u kojem nije narod protjeran, mučen, ubijan, svetinje oskrnavljene. No ostavimo sada njih i vratimo se euforcu koji nam obznani da on nije tu radi pravde i hvatanja zločinaca, već da lovi u mutnom - zna se koga i kako - pa se hvali kako on čita novine (to je važno jer novine su hakk, iste te novine kojima on i njemu slični diktiraju šta će plasirati i tretirati a nije stotine hiljada nevino stradalih) i saznaje kako “vehabije” prave probleme po džematima (u vrijeme halabuke oko šejha hafiza Jusufa Barčića, rahimehullah) i da se time treba pozabaviti policija, te da je on (EUFOR) spreman pomoći. Eh u to mu vjerujem. Tu se neće oklijevati pogotovo ne odustajati kao sa četničkim vukodlacima, jer oni nisu opasni po Islam i Muslimane kao “vehabije”
Naivno, ako ne svejsno, brkaju pojmove i pr(e)odaju svoju braću i sinove po krvi i vjeri ubjeđeni da se neko mora žrtvovati i sebe oprati, a mnogima i stolicu obezbjediti i platu zaraditi. Jest, nas bošnje zapalo da se makar negdje dokažemo važnim i moćnim. Pošto ne možemo dobiti ništa od svojih dušmana koji su nas poharali, niti ih možemo kazniti, niti druge umoliti da to učini za nas, niti povratiti toliku bjedu odakle je otjerana, konačno možemo to zaboraviti i osjećati se jakima i važnima kod drugih. Zapad će nas tapkati po ramenima i sokoliti dok mu služimo tu prljavu ulogu. Možemo žrtvovati svoju braću. Milina je to! Oni znaju da je ćafir žedan na muslimana i da mu druge uloge nema, pa, zato koriste priliku da sebe sačuvaju kratkoročno predajući druge. Uperi prstom u “vehabiju” koga ni sam ne znaš zašto ne voliš, predat ćeš ga tuđinu koji će ga “legalno” na njegovo i tvoje zadovoljstvo odstrjeliti u borbi protiv “terorista”. Kao da ‘vehabizam’ kao učenje u akidetu i ibadetu znači rat protiv drugih. Baveći se šire ovom špekulacijom kojom se služe želim istaći: Da bošnjački nesveješnjaci za prividnu ličnu korist ne skrivaju želju da ih drugi liši braće u kojima su prepoznali neprijatelja umjesto brata, zamjenili ga za četnika. Proturajući zapadu teoriju da smo mi “vehabije” teroristi a oni su hanefijski kosmopoliti. Amerika iz svoga iskustva zna da je najmirnija u zemljama Zaliva gdje su tzv. “vehabije”, a vodi rat u Iraku i Afganistanu tradiconalnim zemljama hanefizma. Pametnom dovoljno da shvati da je mir i rat stvar tolerancije i uvažavanja prava, a ukoliko to zamjene invazije i okupacije na sramotu svakom narodu koji im se ne odupre. Stoga razlučimo pitanja različitog shvatanja i praktikovanja vjere (da li je to vjersko ili bezbjedonosno pitanje), gdje to spada i kako se rješava, te koga treba da se tiče i problema globalnih odnosa. Mi smo davetska skupina a nismo državna tvorevina te nas treba takvima i posmatrati i priznati nam mjesto pod Suncem a ne izmišljati laži protiv nas ko’ bajagi da smo neka sekta. Ako smo mi sekta onda su musliamni saudijci sekta pa neka to javno kaže IZ-a. Ako smo mi kao dosljedni sljedbenici Kur’ana i Sunneta, pripadnici ehli sunneta wel džemata, sekta, onda su još prije hanefije sekta, mada mi to ne kažemo. Jer, sekta je zastranjenost u vjerovanju suprotna vjerovanju ehli sunneta wel džemata, a nisu sekte fikhski mezhebi. I na tome polju prije bi neki koji gaje mu’tezilijska i mutekellimska shvatanja u vjerovanju bili sekta nego mi, ali nažalost takve osude se mogu čuti javno i zvanično.
Ko bi stradao ?
Ova zapjenjena kampanja nije ni slučajna niti spontana, već osmišljena, isplanirana i uvezana u kojoj svako ima svoj cilj i zadatak. A krajnji cilj i san svih učesnika u njoj da konačno odahnu od “vehabija”. To što je precizno ispanirana, ne mora biti da će ta zavjera i uspjeti, ta najviše je ćafirskih zavjera i namjera propalo jer ih Allah Svojom milošću osujeti. Odluka o tom ko će ostati a ko li nestati, koće koga na dunjaluku nasljediti i zamjenuti je u rukama Uzvišenog Allaha. Predpostavimo da se zbilja istrjebe, ko bi bio gubitnik? Čija su to djeca, braća, očevi? Iz kojeg su naroda, čije krvi, kojih imena? Kakav im je grijeh? Ko bi se tome najviše radovao? Ima li pravo čovjek osuditi drugoga na smrt, progon, staviti ga van zakona, omesti mu normalan život zato što drugačije misli, drugačije je naučio svoju vjeru iz izvora koje svi uvažavamo? Jesmo li u vremenima inkvizicije, lova na vještice i lomača? Ima li pravo vjerska zajednica, čiji smo prirodni članovi, tako nas tretirati? Ima li pravo država čiji smo punopravni građani, i koja bi nas morala štititi i dati ista prava kao i drugima, stavljati na zub i vršiti nad nama represije? Nebi li našim stradanjem stradali muslimani? Nebi li lišili ovaj malešni narod najspremnijih u njemu da ga sutra brane od neprijatelja kao što su činili nedavno? Nebi li tim bila prolivena nevina krv bošnjaka zbog njihove vjere i to rukama ili nagovorom samih bošnjaka? U kojoj još državi, narodu i zajednici se to može dogoditi? Ovakva i slična pitanja moraju odgovorni u BiH i IZ sebi postaviti milion puta prije nego li sebi dopuste bilo kakav ispad u ovom smislu. Prije nego li bude kasno.
Šta ko gubi ?
Iako bi mi bili direktni cilj, ne bismo bili jedini gubitnici, kako god gledali na problem i skime ga god dovodili u kontekst. Možda bi mi bili moralni pobjednici. Cjena koju bismo svi platili bila bi mnogo skuplja od rješenja spora međusobnim uvažavanjem, jer tako mi Allaha, da zlonamjerni ne dižu prašinu ne bi postojao nikakav problem sa nama i narodom koji je sa odušvljenjem prihvatio naše postojanje i borbu, što zna svako ko je imao čast da svjedoči našim junaštvima protiv četnika i ustaša kada nismo nikuda prolazili a da nam djeca nisu dizala prst i izgovarala tekbir u znak divljenja. To smo mi, narod naš zna, ne mutite mu svjest za korist istih tih neprijatelja koji bi da što prije nestane duha mudžahida, da krenu na muslimane znajući da ih neće sa druge strane čekati hrabri mudžahidi. U ovome je sva tajna i čitav razlog za huškanje protiv nas, zato nas ne čudi, niti boli kada to rade oni, jer mi smo prihavtili borbu sa njima, već nas boli kada to čine naši ljudi, nažalost. Mi nemamo mnogo šta izgubiti, ne uživamo ni vlast niti imetak niti kakvo poželjno mjesto, već se samo žrtvujemo za din, a žrtva nam ne bi ginula niukakvim okolnostima. Zato bi i druge koštalo da dođe do radikalnijih konotacija u sučeljavanja. Islamska zajednica bi po prvi put od svoga postojanja bila podjeljena i nejedinstvena. A po drugi bi put historija registrovala njeno saučestvovanje u izdaji svoga čeda nakon što su nešto takvo učinili sa mladim muslimanima u prošlom sistemu. Dunjaluk je za nas prolazna kategorija na kojem iskušenja ne priželjkujemo i molimo Allaha za spas, ali što nas zadesi moramo saburli podnositi. šta bi eventualnim sukobima dobila ova Bosna, od svih osim nas osporavana? šta bi dobila Evropa i svijet? Na svima je da se ozbiljno i odgovorno upitaju žele li normalne odnose uz međusobno uvažavanje ili žele zulum i diskriminacijom zapaliti fitilj fitne? Kome je u interesu novi Irak, Somalija, Afganistan, Liban? Mnogo je bolje svima da puste ljude da robuju svome Gospodaru i žive svoj život normalno sigurni i neometani sa svojim posebnostima, budući da nikoga ne diraju i ne napadaju, već su sami žrtve napada od rata na ovamo. Sljedbenici sahve neće nikome zlo učiniti ako ih drugi ne primora da uzvrate na zlo koje se više nije moglo trpjeti, niti njegovo tolerisanje bilo čime opravdati.
U pokušajima da nas prikažu štetnim i lošim, straše narod nekakvim, tobož, našim namjerama rušenja IZ-a, ne bi li se narod, ljubomoran na IZ, okomio na nas. Pobijajući takve neistine pitamo: zar mi nismo dio IZ-a i kako se to postaje njenim članom? Da li rođenjem i pripadnošću Islamu? Ako je tako, onda smo mi neupitni članovi IZ-a. Ako članskom knjižicom ili plaćanjem članarine… može se i o tome razmisliti, pa ako nam neki uvjeti ne dozvoljavaju da budemo član ovih, onda se pitam šta da radimo mi kao pripadnici Islama; da molimo onoga ko se neda umoliti ili da se organizujemo kako su se i oni organizovali? Zato pitam IZ kako se ona osjeća i kako nas doživljava svojim dijelom ili ljudima izvan nje, jer bi bio krajnji vakat da znamo i da se o sebi pobrinemo? Ako smo dio IZ-a, pa kako ćemo sebe rušiti? Ne stoji ono što govori Senad Agić u intervjuu za Preporod da “vehabije” kvare ono što oni naprave, jer koga god „vehabije” uvedu u Islam - uveli su ga u IZ i nju tako pomogli, a koga god od starih članova IZ-a, koji rade neke novotarije, poduče Sunnetu, opet su pohizmetili IZ-u i uradili ono što ona treba da radi. Ukoliko smo za njih dio IZ-a, kako nas se mogu odricati i poricati naše mjesto, prava i ulogu u njoj, a ukoliko nismo s kojim se pravom IZ natura za tutora drugima koje ne predvodi i za koje ne odgovara? U tom slučaju, neka nas puste na miru kao sasvim drugu vjersku zajednicu - ona sebi, a mi sebi. Nije Reis halifa koji nas je sabljom pokorio niti kome smo beju dali, ako je njihov odgovor da nismo od IZ-a.
Nezdrav odnos IZ-a prema nama
Kako neko može nekoga istjerati iz IZ-a kao da mu je babovina, a on ima u njoj pravo biti. A nije stekao to pravo osim time što su mu babo i dedo bili muslimani pa se zahodžio, kao i ja, pa kada sam ja naučio Sunnet kaže mi „nema tebi ovdje mjesta”. A on je učio, kao i ja, da je Sunnet mjerilo i hakk koji se mora slijediti u vjeri, kako imanskom tako i ibadetskom domenu, a ne riječi ljudi? Allahumme, osim da “crkveni oci” (ako u Islamu ima kler - što se bajagi negira) proglase nekoga heretikom makar se rodio u islamu i nasljedio svoje pretke u pripadanju IZ-u i plaćao članarinu! Je li IZ smatra saudijske muslimane hereticima pošto smo mi i oni “vehabije” tj. slijedimo isključivo dokaze Kur’ana i Sunneta u vjeri? Jesu li Ibn-Tejmijja, Ibnul-Kajjim, Ibn-Baz i njima slična ulema i njihovi mnogobrojni učenici, osobe za koje ne bi bilo mjesta u IZ-u? Jesu li oni heretici za ove koji se za glavu hvataju uspaničeni od brige i straha usljed pojave “vehabija”? Kakva je razlika Između Ibn-Tejmijje i Ibn-Abdulvehhaba sa jedne i Ebu-Hanife i Jusufa sa druge strane u pristupu vjeri, idžtihadu i drugom, te nije li im jednako mjesto i uvažavanje u ummetu? Jesu li svjesni šta rade i čime se poigravaju oni koji svoju braću po kelimei šehadetu, Poslaniku, Ka’bi, namazu itd. stavljaju u najgori koš za otpad? Dokle misle sanjati da će BiH biti i ostati oaza jednoumlja i mezhebske unitarnosti? Koja to još zemlja poznaje i gaji samo jedan mezheb i još uz to druge svim silama odbacuje? U BiH je do sada, sticajem okolnosti, bio samo jedan način prakticiranja vjere, što ne treba da znači da je to ljepše i Allahu draže od drugoga. Šta je loše ako sticajem okolnosti nastane drugačije praktikovanje koje se toliko malo razlikuje i ne čini nikakav problem osim kada neki žele da ono bude problem. Problem su oni i njihova uskogrudnost i kratkovidnost. Zar nije tolerancija unutar ummeta preča od ekumenizma prema drugim vjerama?! Nisu li zemlje, koje su uzori BiH i IZ-u po pitanju pristupa vjeri, poput Egipta, bešike svim mezhebima? Ne koegzistiraju li u njima u najljepšoj harmoniji sva četiri mezheba pa i “vehabije” i ensarussunneh i selefije sasvim normalno bez toga da neko ima veće pravo na privat, jer je obični vjernik, da’ija, alim ili funkcioner u nekoj vjerskoj službi ili ustanovi? Na Azharu može držati katedru kako sufija ili pripadnik bilo kog mezheba tako i selefija, “vehabija” shodno kvalifikaciji. Da smo mi, ne d’o Allah, šije, kadijanije ili neka zabludjela sekta, svi bi nas branili protiv IZ-a, jer bismo mi bili povoljniji njima od nje. Tada bi mediji pisali kako je IZ nedemokratska i kako ne dozvoljava ljudima da vjeruju šta žele već im brani slobode i natura šta ona hoće. Zapadne ambasade bi trljale uši i nos Reisu i drugima i vršile pritisak da bude konstruktivan i fleksibilan sa neistomišljenicima. Naravno, najčešće te sekte ne žele da žive sa ostalim muslimanima, već osnivaju svoje isntitucije. Da je slučajno u BiH od 100-1000 šija, već bi nesmetano imali svoje vakufe, mesdžide i husejnijate, a IZ bi im se ulizgivala pod izgovorom da pravi prividno jedinstvo svih muslimana ili bi nemoćna gledala šta se dešava, jer je niko ne bi podržao protiv njih kao protiv nas. Oni (šije) od kako su kročili na tlo BiH, slobodnije rade na svom misionarstvu nego mi koji smo sinovi ove zemlje i sljedbenici ehli sunneta. Dovoljno nam govori da pored svih naslova koje su šije objavili i da pored preokretanja sunija u šije koje su učinili, još nigdje nikada nije napisan ni jedan članak niti u javnim medijima, a ni unutar IZ-a, niti je kada održan formalan ili neformalan sastanak da se pozabavi tim pitanjem. Naprotiv, često kampanje protiv nas bivaju inicirane od šija i njihovih poltrona u vlasti, običnom narodu i IZ-u, jer najveća prepreka za njihovo širenje na našem prostoru, koga toliko priželjkuju, jeste sunnet i poznavanje čistog islama (akideta i ibadeta). Neki prošiitski elementi i šiitski simpatizeri zauzimaju visoka i uz to sigurna mjesta u IZ-u, dok neki od nas ne može, ma koliko bio kvalificiran i dokazan kao kadar, biti ni seoski hodža. Isti je slučaj sa sufijama i skolasticima i drugima… kao da su sva ta učenja iz hanefijske škole izašla. Međutim, Allahove evlije, garibe iza kojih ne stoji niko niti ih štiti direktno ili indirektno, pa ni tako važna Saudija (važna za zapad, BiH i IZ), mogu se optuživati i proganjati do mile volje… Ali ne žalimo. To nam je čast koju ne bismo zamjenili ni zašto. Ne d’o Allah da nas koja država podržava ili obavještajne službe čuvaju kao američku ambasadu. Onoga dana kada nas sipa ili slične službe umjesto uhođenja budu čuvale i pomagale, možemo se poselamiti sa svojim selametom. Ako tvrdi IZ da nikoga ne izgoni niti se nameće nekome ko nije u njoj, već samo ne dozvoljava da se u domenu njenih nadležnosti, njenim džamijama, medresama i drugim mjestima radi nešto drugačije od njenih običaja, onda neka se ne buni i ne smeta nam da i mi imamo vlastite ustanove i institucije od džamija, škola, vakufa i drugog što nam je neophodno i što sebi možemo priuštiti. Ne pristajemo da budemo unutar, ako to znači povinovati se svim novotarijama IZ-a. Budimo dva različita mezheba i dvije različite vjerske zajednice, tako da svako može neometano i bez sukoba sa drugima vršiti svoje vjerske obrede i potrebe, ako nas razlike među nama čine nespojivim u jednu organizovanu zajednicu… a jedan smo ummet u svakom slučaju. Bolje da smo komšije u dobrim odnosima i međusobnim poštovanjem, nego ukućani koji se za vratave laćaju, ako ne možemo biti braća jednakopravna u jednoj kući.
Gdje je izlaz i u čemu je rješenje
Izlaz je u bratskom dijalogu otvorenih srca i čistih nijjeta, te konstruktivnom traženju koncepta i modela koji će svakome dati njegovo pravo. Istovremeno nam ne dati naša prava unutar IZ i pravo da se organizujemo izvan nje, nije u duhu Islama kojega se treba držati niti u skladu sa ljudskim pravima i slobodama koje garantuje savremeni svijet, gdje bi IZ željela da pripada. Valja nas tretirati muslimanima, braćom, pripadnicima IZ-a, koji u njoj moraju uzeti svoja prava i učešće. Sa svojim posebnostima, trebamo biti uvaženi i prihvaćeni kao što i drugi u IZ-u egzistiraju sa svojim posebnostima, a koje nisu od hanefijskog mezheba kao npr. derviši. Nije tačno da mi želimo rušiti IZ, a tačno je da slični napisi žele srušiti nas. Kao da puhanje u Sunce može da ga ugasi ili kao da pokrivanje prljavim rukama može njegovo svjetlo zaklonuti… Snaga IZ-a je naša snaga i neka to zna svako ko se predstavlja boljim dostom muslimanima do njih samih, a dokazani je koljač muslimana. Zato bi se naša snaga trebala doživljavati kao snaga IZ-a, a ne prijetnja njoj? Mi znamo dobro kakve su obaveze muslimana prema muslimanu i kakva je svetost njegove časti i života kod drugog muslimana. Propagande kako mi radimo na rušenju IZ čije smo čedo, nisu dobronamjerne, a najmanje su tačne. Cilj im je zastrašiti narod koji nas dobro zna od rata na ovamo, kako bi taj narod odobrio i pomogao njihove namjere protiv nas, a sve s ciljem da šire mase ne jačaju u svojoj vjeri i budu udaljene od svoga centra i svojih interesa. Na taj način bi bile uvijek slabe i lahak plijen svojim vjekovnim koljačima i kasapima. Narod zna da nijednog trena nismo uperili pušku u njega već u njegova agresora koji ih je, kao i nas, namjeravao istrijebiti ubijanjem i protjerivanjem, a treba da zna da to nikada nećemo ni učiniti. Poslijeratno nismo nikoga napali ni atentatom niti eksplozijom. Nikome ni prsta nismo slomili, čak na mučka ubistva i nemilosna zatvaranja bez pravnog pokrića nismo odgovorili ni ubicama, pa čak ih ni sudom nismo tjerali. Ko smije istinu priznati zna da smo skupina kojoj se najviše zulum čini i zato neka se oni, koji sanjaju i priželjkuju da nas nestane, boje da i njih taj zulum zbog nas ne snađe. Tu i tamo gdje je bilo nesporazuma, krive su obje strane i neka se svaki slučaj nepristrasno ispita, pa ko god od nas bude kriv nećemo imati ništa protiv da snosi posljedice i bude sankcionisan prema težini prestupa… samo neka se i sa drugom stranom isto postupi.
Praktični prijedlozi
Kako se donose odluke i rezolucije koje zavađaju i zabranjuju da’vu Sunneta, preče je da se traže rješenja i usklade propisi koji bi imali za cilj da apsorbuju naše potencijale i omoguće nam prirodan rad u IZ-u u punom skladu. “Vehabije” nisu ništa stranije hanefijskom mezhebu od sufija, naprotiv, mi uzimamo iz Šerijata kao i fekihi hanefijskog mezheba. Svugdje gdje je hanefijski mezheb skladan sa Sunnetom mi ga rado odabiremo, dok je tesavvuf nešto što je izum iz mašte i snova šejhova i što se najčešće kosi i sa Sunnetom i hanefijskim fikhom. Međutim, i pored toga sufije haraju IZ-om tako da na prvi pogled pomisliš da u njoj i nema ništa osim njih. Je li IZ nekada branila nešto sufijsko štiteći hanefijsku pravnu školu i njene fetve i stavove? Pored tekija kao samostalnih oaza, u svakom mesdžidu čiji je imam derviš, može isti dodavati kako hoće i kakve hoće zikrove prije i poslije namaza i drugih obreda. Niti će ga džematlije ocvikati, niti će IZ bilo šta poduzeti. Pa koja je to kontadiktornost u gledanju na dvije skupine IZ-a i kakav je to (da ne kažem licemjeran odnos, kako ne bi rekli da sam ih nazavo munaficima) odnos spram nas. Praksa oko ibadeta koja nije od Sunneta već nečijih običaja i neutemeljenih idžtihada se može i treba mijenjati. Ti običaji nisu stalni i kada bi bili (zap)ostavljeni i zamijenjeni nekim drugim od strane hodža, niko se ne bi bunio i sve bi dobro prošlo. I sam se sjećam kada je u praksi bilo učenje salatu tundžina ili tundžina salavat poslije selama i kako se oko toga dizala mnoga prašina u vezi njegovog učenja ili neučenja, da bi danas potpuno zamrlo. Isti je slučaj i sa talkinom mrtvom poslije dženaze i polemike u vezi njega, pa otpori deda i sva frtutma protiv onih koji šire noge na kijamu, gologlavi klanjaju itd. Zavisno od džemata do džemata, razlikuje se praksa u nahođenju imama tj. uvode se salavati zikrovi ili ih nema i sve to mirno prihvata džemat i islamska zajednica. Samo ako bi imam ostavio novotarije zbog Sunneta, suprostavili bi mu se. Ukoliko bi to lijepo riješili sa džem’atom, ocvikao bi ga imam drugog džem’ata zbog neke potrebe u duši Jakuba (ličnih interesa). Zašto tako? Ne pozivamo na prijeko ubacivanje uobičajenih stvari, međutim, neka se o njima slobodno i dobronamjerno razgovara u svjetlu Sunneta i šerijatskih dokaza, otvorenih prsa za istinu i jednih prema drugima. Neka se imamu dozvoli da ih ne čini ako je on i većina njegovog džem’ata ubjeđenja da su novotarija i da nisu od Sunneta, a neka manjina to toleriše. Isto tako neka u drugom džem’atu, gdje imam i većina džem’ata to smatra ispravnim, to praktikuju, a manjina koja se s tim ne slaže, neka to toleriše. Zašto se u gradovima, gdje ima veći broj onih koji neće zajednički zikr i dovu poslije namaza, ne odredi jedan ili dva mesdžida ili onoliko koliko je potrebno za musalije, koji žele da tako namaz obavljaju. Umjesto da svaki imam mora protiv svoga ubjeđenja učiti mevlude, četerestine i slično kako se ne bi morao odreći imamskog poziva kojeg je odabrao i kome je dorastao, neka medžlisi imaju servise za te namjene. Neka ih obavljaju imami koji se s tim slažu, a ne da se tjeraju oni koji to neće pa se zbog toga dobrovoljno ustežu od funkcije imama ili bivaju silom sa nje opozvani. To je put jedinstva, sloge i razumjevanja. To je raskoš, bogastvo i pluralizam kojim se bajagi hvalimo, ali ga nažalost, gdje je najpreče, među sobom, ne gajimo. Svemu se može naći rješenje ako se hoće. Nije li to bolje od ovog trovanja dušmanlukom koji je uhvatio maha? Pokažimo da smo ljudi od imana, da nosimo luču znanja, da smo poprimili ahlak kome nas je učio Resulullah, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Pokažimo sabur, mudrost, bratstvo i toleranciju. Vallahi je musliman muslimanu brat zamišljao se ili zvao hanefijom ili selefijom. Te razlike i slične njima nisu ništa u odnosu na zajedničke stvari: vjerovanje u Jedinog Boga, Poslanika, Kur’an, Sunnet, kiblu, namaz na koji se okupljamo i dr. Pored toga svega, naš zajednički život i podneblje u kojem živimo još jedan je od razloga da se udružimo i pomirimo, a ne da se sukobljavamo i dijelimo. Molim Allaha da nas ujedini na istini i dobru ili potpunom ili onom što je bliže istini i Njemu draže. Mislim na to da se ujedinimo pored razlika umjesto da nas one više ili sasvim podijele. Pozivam mudre u IZ-u da prigrle svoju braću, otvore im srca i vrata. Sve drugo je gomilanje problema koji će opet nekada biti prevaziđeni dijalogom ili ključati do eksplozije koja nikome dobra ne bi donijela. Završavam ajetom:” Vjernici su samo braća, pa izmirite vasu braću i bojte se Allaha da bi vam se milost ukazala” (Prijevod značenja El-Hudžurat, 10)
Na kraju kao i na početku zahvala Allahu moleći Ga da ovo primi kao iskreno djelo radi Njega i da mi dodijeli lijep prijem među Njegovim robovima na Zemlji. Amin.
