OBJAVLJENA U MEDINI NAKON SURE MUTAFFIFIN. IMA 286 AJETA.
U IME ALLAHA, SVEMILOSNOG, MILOSTIVOG
1. Elif Lam Mim
U značenju simboličkog početka ove sure slovima kao i svih drugih sličnih početaka sura, komentatori Kur’ana se razilaze.
Ima nekoliko mišljenja:
- To su nejasni ajeti, čija značenja zna samo Allah Uzvišeni, On jedini zna njihovo unutarnje značenje i njihov smisao.
- To su imena Allaha Uzvišenog
- To su višeznačni ajeti koje Allah nije objavio slučajno, niti bez razloga, iako ima mišljenja laika da u Kur’anu ima ajeta kojima je izražena pobožnost bez apsolutno ikakvog značenja, što je sasvim netačno. Dakle ovi počeci sura imaju svoj poseban smisao i o tome se može suditi na osnovi sigurnog znanja koje je do nas došlo od Poslanika s.a.v.s. U suprotnom slučaju dužni smo reći: ”u to vjerujemo, jer sve je od Gospodara našeg.” Ali Imran 7
Što se tiče posebnog smisla navođenja ovih kratica, neki učenjaci navode da je njihov cilj upozorenje idolopoklonika kako bi čuli Allahov govor. Ovo je, međutim, vrlo slabo mišljenje, budući da počeci s ovim slovima ne postoje u svim surama, a i ove dvije sure Bekare i Ali Imran, objavljenje su u Medini, gdje nije bilo idolopokolonika. [Ja bih dodao: "Slabost ovog mišljenja potvrđuje i činjenica da je dokaz istine u pojedinim surama nekada u sredini, a nekada na kraju, zavisno od konkretne situacije i potrebe dokazivanja, te da se tu ne navode posebna odvojena slova kako bi se učila (čitala) u cilju upozorenja idolopoklonika na istinu koja će se navesti.]
Ima mišljenja da ovi ajeti ukazuju na nedostižnost Kur’ana, odnosno, da su stvorena bića nemoćna da ga dostignu i odupru mu se. To smatra veliki broj islamskih autoriteta, među kojima je i Šejhul Islam Ibn Tejmijje r.a. Kao dokaz tome ističe se da se iza ovih početaka sura sa pojedinačnim slovima u Kur’anu spominje Kur’an i njegova objava od Gospodara svjetova, kao na primjer:
"Elif lam mim. To je Knjiga…", “Ha mim. Tako mi jasne Knjige…", "Elif lam mim. Allah je, osim Kojega drugog boga nema, Živi je i Vječni. On tebi objavljuje Knjigu...", "Elif lam mim. Knjiga koju tebi objavljujemo…" itd.
2. Ovo je Knjiga u koju nema sumnje, uputa je onima koji se Allaha boje
“To, taj” znači ”OVA, OVO”, što se često koristi u arapskom jeziku. Kur’an, koji je jedinstveno stjecište arapskog jezika, upotrebljava dakle ovaj način izražavanja.
Allah Uzvišeni kaže: "ni stara, ni mlada, nego između ovo dvoje” Bekare 68
Zatim kaže: "Ovo vam je Allahova odredba kojom sudi među vama” Mumtehina 10
Zatim: ”Ovo vam je Allah, Gospodar vaš.” En'am 102
“KNJIGA” - Ima komentatora koji svojim tumačenjima tvrde da se to odnosi na Tevrat i Indžil, što je dosta slabo tumačenje, odnosno neutemeljena interpretacija. Tačno je da se odnosi na Kur’an.
“U KOJU NEMA SUMNJE," međutim ima i ovakvih čitanja: “OVO JE KNJIGA, U KOJU NEMA SUMNJE.“ s tačkom, stajanjem na riječi "SUMNJA", a zatim "U NJOJ JE UPUTA BOGOBOJAZNIMA“. Ispravno je, međutim, stajanje na “U KOJU NEMA SUMNJE,“ a potom se nastavlja “UPUTA JE BOGOBOJAZNIMA“, što je ispravnije ako se ima u vidu da je riječ 'UPUTA' ovdje atribut, čime je postignut bolji stilski efekat od sintagme “u kojoj je uputa“, odnosno u kojoj je nešto.
"UPUTA JE BOGOBOJAZNIMA“, tj. svjetlo za bogobojazne vjernike koji se čuvaju idolopoklonstva, koji vjeruju u Allaha Jedinog, koji djeluju pokoravajući Mu se, boje se Njegove kazne, nadaju se Njegovoj milosti i čuvaju se Njegovih zabrana. To je sasvim u skladu sa značenjem ajeta koji slijedi iza ovog i sadrži svojstva bogobojaznih vjernika kako ih Allah opisuje riječima:
3. Onima koji u gajb vjeruju, koji obavljaju namaz i dijele od onoga čime smo ih Mi opskrbili
“ONIMA KOJI U GAJB VJERUJU” - Iman (vjerovanje) predstavlja čin potvrđivanja istinitosti riječju, djelom, uvjerenjem, povećava se djelima pokornosti, a smanjuje se griješenjem. Vjerovanje, u navedenom smislu, rezultira strahopoštovanjem prema Allahu s.v.t. tako da onaj koji je to prihvatio neće učiniti bilo kakvo uvjerenje ili kazati nešto suprotno Allahovoj naredbi. Vjera u nevidljivo, ustvari je vjera u ono što je u vidu nedostupno; to je potvrda, odnosno vjerovanje u ono što ti je dostavljeno. U šerijatskom smislu, vjera u gajb je vjera u Allaha, Njegove meleke, Njegove Knjige, Njegove poslanike, vjera u Sudnji dan, Njegovo određenje dobra i zla, vjera u oživljenje poslije smrti, u Džennet i Džehenem. Sve je to “gajb”, nedostupno oku ljudskom, transcendentno. “I KOJI NAMAZ OBAVLJAJU I DIJELE OD ONOGA ČIME SMO IH OPSKRBILI” “I KOJI NAMAZ OBAVLJAJU” - šerijatski to je poseban vid klanjanja Allahu koji se sastoji od: rukua, sedžde i drugih posebnih dijelova, određeno vrijeme, s određenim uvjetima, specifičnostima i vrstama, to je Allah Uzvišeni naredio kao obavezu pet puta u toku dana i noći. To je druga osnovna islamska dužnost.
Namaz obavlja se, tj. čini se redovno, u posebnim vremenskim terminima, uz uzimanje abdesta, stajanje, naklon, usklađenost pokreta, padanje ničice, učenje Kur’ana, sjedenje i posvjedočenje i blagosiljanje Poslanika s.a.v.s. Time se obavlja namaz.
"DIJELE OD ONOGA ČIME SMO IH OPSKRBILI" - U početku islama riječ koja je označavala trošak koji je čovjek činio za svoju porodicu prije nego li je propisan zekat. Dijeljenje sadake i zekata koji se prije svega odnosi na bližnje članove porodice, sluge, a potom na druge. Ovaj vid trošenja mora biti obavljen zasigurno u ime Allaha s ciljem izražavanja pokornosti Njemu, želje za nagradom i Njegovim zadovoljstvom, te iz bojazni od Njegove srdžbe i kazne, a ne zbog bilo čega drugog. "DIJELE OD ONOGA ČIME SMO IH OPSKRBILI" - obuhvaćene su sve vrste ovih troškova, bili oni dobrovoljni ili obavezni. To potvrđuje predanje od Ibn Omera r.a. navedeno u oba Sahiha, da je Poslanik s.a.v.s. rekao: "Islam je zasnovan na pet temelja: svjedočanstvu da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov Poslanik, obavljanju namaza, davanju zekata, postu mjeseca Ramazana i hodočašću Kabi." O zekatu će, inša'Allah kasnije biti govora.
4. I onima koji vjeruju u ono što je objavljeno tebi i što je objavljeno prije tebe, i koji u ahiret čvrsto vjeruju.
"I ONIMA KOJI VJERUJU U ONO ŠTO JE OBJAVLJENO TEBI" - tj. koji potvrđuju istinitost Kur'ana koji je od Gospodara tvoga objavljen. "I ŠTO JE OBJAVLJENO PRIJE TEBE" - tj. prihvaćaju istinitost Tevrata, Indžila, Zebura i drugih spisa koje su dostavili poslanici prije tebe, ne praveći razliku između njih i ne niječući ništa što su ovi dostavili od Gospodara svoga. "I KOJI U AHIRET ČVRSTO VJERUJU" - čvrsto uvjerenje suprotno sumnji, tako da se ne dozvoljava ni najmanja sumnja u ahiret, tako ni u oživljenje, Sudnji dan, Džennet, Džehenem, polaganje računa i mizan. Ahiret je dobio ovaj naziv budući da dolazi kao drugi svijet, nakon ovog svijeta. Oni koji vjeruju u Poslanika, to su općenito vjernici, kako Arapi tako i sljedbenici Knjige. Svi ljudi i dini koji vjeruju u Poslanika s.a.v.s. potvrđujući istinitost vjere i ostvarujući osobine vjernika navedene u predhodnim ajetima do Sudnjeg dana.
5. To su oni koji su na uputi Gospodara svoga i to su oni koji su spašeni.
"TO SU ONI KOJI SU NA UPUTI SU SVOGA GOSPODARA" - odnosno, na putu svjetla, izvjesnosti spoznaje Allaha Uzvišenog. "TO SU ONI KOJI SU SPAŠENI" - tj. oni će uspjeti svojim djelima i vjerom u Allaha, Njegove knjige i poslanike, steći sevap i vječni boravak u Džennetu, odnosno spas od kazne pripremljene za Allahove neprijatelje.
Iz tefsira Hafiza Ibn Kesira
U IME ALLAHA, SVEMILOSNOG, MILOSTIVOG
1. Elif Lam Mim
U značenju simboličkog početka ove sure slovima kao i svih drugih sličnih početaka sura, komentatori Kur’ana se razilaze.
Ima nekoliko mišljenja:
- To su nejasni ajeti, čija značenja zna samo Allah Uzvišeni, On jedini zna njihovo unutarnje značenje i njihov smisao.
- To su imena Allaha Uzvišenog
- To su višeznačni ajeti koje Allah nije objavio slučajno, niti bez razloga, iako ima mišljenja laika da u Kur’anu ima ajeta kojima je izražena pobožnost bez apsolutno ikakvog značenja, što je sasvim netačno. Dakle ovi počeci sura imaju svoj poseban smisao i o tome se može suditi na osnovi sigurnog znanja koje je do nas došlo od Poslanika s.a.v.s. U suprotnom slučaju dužni smo reći: ”u to vjerujemo, jer sve je od Gospodara našeg.” Ali Imran 7
Što se tiče posebnog smisla navođenja ovih kratica, neki učenjaci navode da je njihov cilj upozorenje idolopoklonika kako bi čuli Allahov govor. Ovo je, međutim, vrlo slabo mišljenje, budući da počeci s ovim slovima ne postoje u svim surama, a i ove dvije sure Bekare i Ali Imran, objavljenje su u Medini, gdje nije bilo idolopokolonika. [Ja bih dodao: "Slabost ovog mišljenja potvrđuje i činjenica da je dokaz istine u pojedinim surama nekada u sredini, a nekada na kraju, zavisno od konkretne situacije i potrebe dokazivanja, te da se tu ne navode posebna odvojena slova kako bi se učila (čitala) u cilju upozorenja idolopoklonika na istinu koja će se navesti.]
Ima mišljenja da ovi ajeti ukazuju na nedostižnost Kur’ana, odnosno, da su stvorena bića nemoćna da ga dostignu i odupru mu se. To smatra veliki broj islamskih autoriteta, među kojima je i Šejhul Islam Ibn Tejmijje r.a. Kao dokaz tome ističe se da se iza ovih početaka sura sa pojedinačnim slovima u Kur’anu spominje Kur’an i njegova objava od Gospodara svjetova, kao na primjer:
"Elif lam mim. To je Knjiga…", “Ha mim. Tako mi jasne Knjige…", "Elif lam mim. Allah je, osim Kojega drugog boga nema, Živi je i Vječni. On tebi objavljuje Knjigu...", "Elif lam mim. Knjiga koju tebi objavljujemo…" itd.
2. Ovo je Knjiga u koju nema sumnje, uputa je onima koji se Allaha boje
“To, taj” znači ”OVA, OVO”, što se često koristi u arapskom jeziku. Kur’an, koji je jedinstveno stjecište arapskog jezika, upotrebljava dakle ovaj način izražavanja.
Allah Uzvišeni kaže: "ni stara, ni mlada, nego između ovo dvoje” Bekare 68
Zatim kaže: "Ovo vam je Allahova odredba kojom sudi među vama” Mumtehina 10
Zatim: ”Ovo vam je Allah, Gospodar vaš.” En'am 102
“KNJIGA” - Ima komentatora koji svojim tumačenjima tvrde da se to odnosi na Tevrat i Indžil, što je dosta slabo tumačenje, odnosno neutemeljena interpretacija. Tačno je da se odnosi na Kur’an.
“U KOJU NEMA SUMNJE," međutim ima i ovakvih čitanja: “OVO JE KNJIGA, U KOJU NEMA SUMNJE.“ s tačkom, stajanjem na riječi "SUMNJA", a zatim "U NJOJ JE UPUTA BOGOBOJAZNIMA“. Ispravno je, međutim, stajanje na “U KOJU NEMA SUMNJE,“ a potom se nastavlja “UPUTA JE BOGOBOJAZNIMA“, što je ispravnije ako se ima u vidu da je riječ 'UPUTA' ovdje atribut, čime je postignut bolji stilski efekat od sintagme “u kojoj je uputa“, odnosno u kojoj je nešto.
"UPUTA JE BOGOBOJAZNIMA“, tj. svjetlo za bogobojazne vjernike koji se čuvaju idolopoklonstva, koji vjeruju u Allaha Jedinog, koji djeluju pokoravajući Mu se, boje se Njegove kazne, nadaju se Njegovoj milosti i čuvaju se Njegovih zabrana. To je sasvim u skladu sa značenjem ajeta koji slijedi iza ovog i sadrži svojstva bogobojaznih vjernika kako ih Allah opisuje riječima:
3. Onima koji u gajb vjeruju, koji obavljaju namaz i dijele od onoga čime smo ih Mi opskrbili
“ONIMA KOJI U GAJB VJERUJU” - Iman (vjerovanje) predstavlja čin potvrđivanja istinitosti riječju, djelom, uvjerenjem, povećava se djelima pokornosti, a smanjuje se griješenjem. Vjerovanje, u navedenom smislu, rezultira strahopoštovanjem prema Allahu s.v.t. tako da onaj koji je to prihvatio neće učiniti bilo kakvo uvjerenje ili kazati nešto suprotno Allahovoj naredbi. Vjera u nevidljivo, ustvari je vjera u ono što je u vidu nedostupno; to je potvrda, odnosno vjerovanje u ono što ti je dostavljeno. U šerijatskom smislu, vjera u gajb je vjera u Allaha, Njegove meleke, Njegove Knjige, Njegove poslanike, vjera u Sudnji dan, Njegovo određenje dobra i zla, vjera u oživljenje poslije smrti, u Džennet i Džehenem. Sve je to “gajb”, nedostupno oku ljudskom, transcendentno. “I KOJI NAMAZ OBAVLJAJU I DIJELE OD ONOGA ČIME SMO IH OPSKRBILI” “I KOJI NAMAZ OBAVLJAJU” - šerijatski to je poseban vid klanjanja Allahu koji se sastoji od: rukua, sedžde i drugih posebnih dijelova, određeno vrijeme, s određenim uvjetima, specifičnostima i vrstama, to je Allah Uzvišeni naredio kao obavezu pet puta u toku dana i noći. To je druga osnovna islamska dužnost.
Namaz obavlja se, tj. čini se redovno, u posebnim vremenskim terminima, uz uzimanje abdesta, stajanje, naklon, usklađenost pokreta, padanje ničice, učenje Kur’ana, sjedenje i posvjedočenje i blagosiljanje Poslanika s.a.v.s. Time se obavlja namaz.
"DIJELE OD ONOGA ČIME SMO IH OPSKRBILI" - U početku islama riječ koja je označavala trošak koji je čovjek činio za svoju porodicu prije nego li je propisan zekat. Dijeljenje sadake i zekata koji se prije svega odnosi na bližnje članove porodice, sluge, a potom na druge. Ovaj vid trošenja mora biti obavljen zasigurno u ime Allaha s ciljem izražavanja pokornosti Njemu, želje za nagradom i Njegovim zadovoljstvom, te iz bojazni od Njegove srdžbe i kazne, a ne zbog bilo čega drugog. "DIJELE OD ONOGA ČIME SMO IH OPSKRBILI" - obuhvaćene su sve vrste ovih troškova, bili oni dobrovoljni ili obavezni. To potvrđuje predanje od Ibn Omera r.a. navedeno u oba Sahiha, da je Poslanik s.a.v.s. rekao: "Islam je zasnovan na pet temelja: svjedočanstvu da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov Poslanik, obavljanju namaza, davanju zekata, postu mjeseca Ramazana i hodočašću Kabi." O zekatu će, inša'Allah kasnije biti govora.
4. I onima koji vjeruju u ono što je objavljeno tebi i što je objavljeno prije tebe, i koji u ahiret čvrsto vjeruju.
"I ONIMA KOJI VJERUJU U ONO ŠTO JE OBJAVLJENO TEBI" - tj. koji potvrđuju istinitost Kur'ana koji je od Gospodara tvoga objavljen. "I ŠTO JE OBJAVLJENO PRIJE TEBE" - tj. prihvaćaju istinitost Tevrata, Indžila, Zebura i drugih spisa koje su dostavili poslanici prije tebe, ne praveći razliku između njih i ne niječući ništa što su ovi dostavili od Gospodara svoga. "I KOJI U AHIRET ČVRSTO VJERUJU" - čvrsto uvjerenje suprotno sumnji, tako da se ne dozvoljava ni najmanja sumnja u ahiret, tako ni u oživljenje, Sudnji dan, Džennet, Džehenem, polaganje računa i mizan. Ahiret je dobio ovaj naziv budući da dolazi kao drugi svijet, nakon ovog svijeta. Oni koji vjeruju u Poslanika, to su općenito vjernici, kako Arapi tako i sljedbenici Knjige. Svi ljudi i dini koji vjeruju u Poslanika s.a.v.s. potvrđujući istinitost vjere i ostvarujući osobine vjernika navedene u predhodnim ajetima do Sudnjeg dana.
5. To su oni koji su na uputi Gospodara svoga i to su oni koji su spašeni.
"TO SU ONI KOJI SU NA UPUTI SU SVOGA GOSPODARA" - odnosno, na putu svjetla, izvjesnosti spoznaje Allaha Uzvišenog. "TO SU ONI KOJI SU SPAŠENI" - tj. oni će uspjeti svojim djelima i vjerom u Allaha, Njegove knjige i poslanike, steći sevap i vječni boravak u Džennetu, odnosno spas od kazne pripremljene za Allahove neprijatelje.
Iz tefsira Hafiza Ibn Kesira
____________________________________________________________
