O Poslaniče, neka te ne zabrinjava to što brzo nevjerovanje ispoljavaju oni koji ustima svojim govore „Vjerujemo!" a srcem ne vjeruju, i Jevreji koji izmišljotine mnogo slušaju i koji tuđe riječi rado prihvataju, a tebi ne dolaze, koji smisao riječima s mjesta njihovih izvrću i govore: „Ako vam se ovako presudi, onda pristanite na to, a ako vam se ne presudi, onda nemojte pristati!"
A onoga koga Allah želi u njegovoj zabludi da ostavi, ti mu Allahovu naklonost ne možeš nikako osigurati. To su oni čija srca Allah ne želi da očisti; njih na ovom svijetu čeka poniženje, a na onom svijetu patnja golema (5/41).
Oni mnogo laži slušaju i rado ono što je zabranjeno jedu; pa ako ti dođu, ti im ili presudi ili se okreni od njih; ako se okreneš od njih, oni ti ne mogu nimalo nauditi. A ako im budeš sudio, sudi im pravo jer Allah voli pravedne (5/42).
A otkud da oni traže od tebe da im sudiš kad imaju Tevrat, u kome su Allahovi propisi? Oni ni poslije presude tvoje ne bi bili zadovoljni jer nisu nikakvi vjernici (5/43).
Mi smo objavili Tevrat, u kome je uputstvo i svjetlo. Po njemu su Jevrejima sudili vjerovjesnici, koji su bili Allahu poslušni i čestiti ljudi, i učeni, od kojih je traženo da čuvaju Allahovu knjigu, i oni su nad njom bdjeli. Zato se, kad budete sudili, ne bojte ljudi, već se bojte Mene, i ne zamjenjujte riječi Moje za nešto što malo vrijedi! A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici (5/44).
Mi smo im u njemu propisali: glava za glavu, i oko za oko, i nos za nos, i uho za uho, i zub za zub, a da rane treba uzvratiti. A onome ko od odmazde odustane, biće mu to od grijeha iskupljenje. Oni koji ne sude prema onom što je Allah objavio pravi su nasilnici (5/45).
Poslije njih smo Isaa, sina Merjemina, poslali, koji je priznavao Tevrat prije njega objavljen, a njemu smo dali Indžil, u kome je bilo uputstvo i svjetlo, i da potvrdi Tevrat, prije njega objavljen, u kome je takođe bilo uputstvo i pouka onima koji su se Allaha bojali, (5/46) i sljedbenicima Indžila smo bili naredili da sude prema onome što je Allah objavio u njemu. Oni koji nisu sudili prema onome što je Allah objavio - pravi su grešnici (5/47).
A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije objavljene i da nad njima bdi. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi; svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti (5/48).
I sudi im prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i čuvaj ih se da te ne odvrate od nečega što ti Allah objavljuje. A ako ne pristaju, ti onda znaj da Allah želi da ih zbog nekih grijehova njihovih kazni. A mnogi ljudi su, zaista, nevjernici (5/49).
Zar oni da traže da im se kao u pagansko doba sudi? A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje? (5/50).
Ova cjelina raspravlja o najdelikatnijem problemu islamskog vjerovanja i islamskog programa, a to je sistem vlasti i života u islamu ... To je problem o kome je bilo govora ranije u surama Alu Imran i En-Nisa, ali on u ovoj suri poprimna strogo utvrđen oblik. Na ovaj problem ukazuje tekst svojim riječima i izrazima, a ne svojim smislom i sugestijom ...
To je problem vlasti, zakona i sudstva - a iza toga je problem Božanstva, monoteizma i vjerovanja - i on se u suštini svodi na odgovor na pitanje:
Hoće li vlast, zakon i sudstvo biti prema Allahovim ugovorima, dokumentima i zakonima za koje je tražio da ih čuvaju pripadnici nebeskih vjera, jedne za drugom, i kojima je obavezivao poslanike i one koji su preuzimali vlast poslije njih kako bi išli putem kojim su išli poslanici? Ili će to sve biti prepušteno prevrtljivim strastima, interesima koji nemaju čvrst korijen u Allahovom šeriatu ili običajnom pravu o kome postigne saglasnost jedna ili više generacija? Drugim riječima: hoće li Božanstvo, vlast i uprava na zemlji i u životu ljudi pripadati Allahu ili će to sve ili nešto od toga pripadati nekom od njegovih stvorenja koje će ljudima propisivati ono što Allah nije dozvolio?
Uzvišeni Allah kaže da je On Allah i da nema drugog Boga osim Njega i da su Njegovi zakoni koje je propisivao ljudima u skladu sa činjenicom da je On njihovo Božanstvo, a da su oni Njemu potčinjeni i da su se oni ugovorom obavezali da će ih ispunjavati, da su upravo oni to što mora da vlada ovom zemljom, da su upravo ti zakoni to čemu ljudi treba da se obraćaju u sudskim sporovima i da su oni zapravo to po čemu su poslanici morali suditi kao i vladari koji su dolazili poslije njih ...
Uzvišeni Allah kaže da nema milosti u ovoj stvari, da nema popuštanja ni u čemu kad je ovo u pitanju i da nema odstupanja od ovoga ni u najmanjoj stvari. On također kaže da ništa ne znači ono što se međusobno dogovori jedna generacija niti ono oko čega se složi jedna grupa, ako to spada u ono što Allah nije dozvolio, ni u malom ni u velikom !
Uzvišeni Allah kaže da je pitanje, u cijeloj ovoj stvari, pitanje vjerovanja ili nevjerovanja, pitanje islama ili neznaboštva, pitanje zakona ili strasti, i da u ovoj stvari nema sredine, nagodbe i naravnanja! Vjernici su oni koji sude prema onome što je Allah objavio - ne ispuštajući nijedno slovo niti mijenjajući išta - dok su nevjernici, nasilnici i griješnici ti koji ne sude prema onome što je Allah objavio. Stoga, vladari ili potpuno postupaju po Allahovom šeriatu pa su u sferi vjere, ili postupaju po nekim drugim zakonima po kojima Allah nije dozvolio da se postupa pa su nevjernici, nasilnici i griješnici. Ljudi od vladara i sudija ili prihvataju Allahove propise i Njegove odredbe po svojim pitanjima pa su vjernici, ili ih ne prihvataju pa nisu vjernici. .. Nema sredine između ovog i onog puta, nema argumenta, nema isprike i nema pozivanja na interes. Allah je Gospodar ljudi i On zna šta je njihov interes, pa zato i donosi Svoje zakone za ostvarenje istinskih interesa ljudi. Od Njegovog propisa i zakona nema boljeg propisa ni zakona. Niko od ljudi nema pravo da kaže: ja odbijam Allahov zakon, ili ja bolje poznajem interese ljudi od Allaha... Ako to kaže - jezikom ili postupkom - sigurno je izišao iz sfere vjerovanja ...
Ovo je taj krupni i delikatni problem o kome raspravlja ova cjelina u rezolutnim i otvorenim tekstovima ... Pored toga ova cjelina odslikava stanje Jevreja u Medini, njihove manevre i zavjere zajedno sa licmjerima: Oni koji ustima svojim govore: „Vjerujemo!" a srcem ne vjeruju (5/40). Isto tako, ova cjelina sadrži smjernice Božijem Poslaniku (alejhi-s-selam) kako bi se sučelio sa spletkama od kojih Jevreji nisu odustali od trenutka kada je islam uspostavio državu u Medini...
Prvo što kur'anski kontekst u ovoj cjelini utvrđuje jeste: odlučnost i riješenost svih vjera koje su došle od Allaha na obaveznost i neizbježnost suđenja prema onome što je Allah objavio, da se čitav život uspostavi na Allahovom šeriatu i da ova stvar bude raspuće na putu između vjerovanja i nevjerovanja, između islama i džahilijjeta i između zakona i strasti ... Tevrat je Allah objavio i u njemu je uputstvo i svjetlo: Po njemu su Jevrejima sudili vjerovjesnici, koji su bili Allahu poslušni i čestiti ljudi, i učeni, od kojih je traženo da čuvaju Allahovu knjigu, i oni su nad njom bdjeli (5/44)... A otkud da oni traže od tebe da im sudiš kad imaju Tevrat, u kome su Allahovi propisi? (5/43)... Mi smo u njemu propisali: glava za glavu, (5/45)... Indžil je Allah objavio Isau, sinu Merjeminom: da potvrdi Tevrat, prije njega objavljen, u kome je također bilo uputstvo i pouka onima koji su se Allaha bojali, i sljedbenicima Indžila smo bili naredili da sude prema onome što je Allah objavio u njemu (5/46-47)... Kur'an je Allah objavio Svom Poslaniku samu istinu: da potvrdi knjige prije objavljene i da nad njima bdi (5/48)... Allah je Svom Poslaniku rekao: I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi (5/48)... Oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici (5/44)... Oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio pravi su nasilnici (5/45)... Oni koji nisu sudili prema onome što je Allah objavio - pravi su griješnici (5/47)... Zar oni da traže da im se kao u pagansko doba sudi? A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje? (5/50)... Sve vjere su odlučne u ovom pitanju, pod uvjetom da su vjernici i muslimani, bilo da je riječ o podanicima ili o vladarima ... Ono što se traži jeste da vladari sude prema onome što je Allah objavio i da podanici prihvate te da ne priželjkuju druge zakone i propise mimo onoga što je Allah objavio ...
Pitanje koje je u ovoj temi izloženo veoma je složeno. Strogost koju ono u sebi sadrži na ovaj način zasniva se na motivima koji isto tako moraju biti složeni. Pa šta ti misliš koji su to ti motivi? Pokušat ćemo da ih odredimo, bilo u ovim tekstovima, bilo u čitavom kur'anskom kontekstu i vidjet ćemo da su jasni i očiti ...
Prvo što se mora uzeti u obzir kod razmatranja ovog problema jeste da je to problem priznavanja Allahovog Božanstva, Njegovog Gospodstva i Njegovog Starateljstva nad čovječanstvom - bez saučesnika u tome - ili odbijanje ovog priznavanja ... Odatle je to problem nevjerovanja ili vjerovanja, džahilijjeta ili islama ...
Cijeli Kur' an je, zapravo, mjesto za objašnjenje ove istine ...
Zaista je Allah jedini Stvoritelj ... On je stvorio ovaj Kosmos i On je stvorio ovog čovjeka. On je potčinio ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji ovom čovjeku ... On, Uzvišeni, nema Sebi ravnog u stvaranju, On nema saučesnika u tome ni najmanje.
Doista je Allah jedini Gospodar ... To proizilazi iz činjenice što je On i jedini Stvoritelj ... Allahu pripada vlast na nebesima i na zemlji i na onome što je između njih ... On, Uzvišeni, nema Sebi ravnog u vlasti. On nema saučesnika ni u velikom ni u malom.
Uistinu je Allah jedini Opskrbljivač ... Niko nije u stanju da podari sebi ni drugom bilo šta, ni u velikom ni u malom ...
Zaista je Allah jedini Posjednik vlasti koji raspolaže Kosmosom i ljudima... To proizilazi iz činjenice što je On jedini Stvoritelj i jedini Opskrbljivač ... Kao što proizilazi i iz činjenice da je On jedini nosilac one moći bez koje nema stvaranja, opskrbljivanja, koristi ili štete. On, Uzvišeni, nema Sebi ravnog u ovom Bitku.
Vjerovanje jeste priznavanje Uzvišenom Allahu ovih posebnosti:
Božanstva, Gospodstva, Vlasti ... One isključivo Njemu pripadaju. On u tome nema sudruga. Islam je predaja i pokoravanje prema onome što iziskuju ove posebnosti ... A to je izdvajanje Uzvišenog Allaha u Božanstvu, Gospodstvu i Starateljstvu nad čitavim bitkom - što podrazumijeva i ljudski život - i priznavanje Njegove vlasti predstavljene u Njegovom određenju i oličene u Njegovom zakonu. Predaja Allahovom šeriatu znači, prije svega, priznavanje Njegovog Božanstva, Njegovog Gospodstva, Njegovog Starateljstva i Njegove Vlasti. Nepredavanje ovom šeriatu i prihvatanje drugih zakona u bilo kojoj pojedinosti ili detalju u ljudskom životu znači, prije svega, odbijanje priznavanja Allahovog Božanstva, Njegovog Gospodstva, Njegovog starateljstva i Njegove Vlasti ... Svejedno je da li ova predavja ili odbijanje izražen o jezikom ili činom bez verbalnog iskaza ... To je, dakle, problem nevjerovanja ili vjerovanja, to je pitanje neznaboštva ili islama. Otuda i dolazi ovaj tekst: A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici (5/44), pravi nasilnici (5/45) i pravi griješnici (5/47).
Drugo što se mora uzeti u obzir jeste nužna i kategorična prednost Allahovog šeriata nad ljudskim zakonima ... Na ovu prednost ukazuje posljednji ajet u ovoj cjelini: A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje? (5/50).
Apsolutno priznavanje ove prednosti Allahovom zakonu u svim fazama ljudske zajednice i u svim njenim stanjima i situacijama također ulazi u problem nevjerovanja i vjerovanja ... Nijedan čovjek nema pravo da tvrdi da zakon bilo kog čovjeka ima prednost ili da je sličan Allahovom zakonu, u bilo kojoj situaciji ili u bilo kojoj fazi razvoja ljudske zajednice ... A zatim, poslije toga, da tvrdi da vjeruje u Allaha i da je musliman ... On u tom slučaju tvrdi da on bolje od Allaha poznaje stanje ljudi i da je on mudriji od Allaha u snovanju njihovih poslova. Ili tvrdi daje bilo situacija i potreba u ljudskom životu koje Uzvišeni Allah nije poznavao kad je propisivao Svoj šeriat, ili ih je poznavao ali za njih nije donio propise! Uz ovu tvrdnju ne ide zajedno i tvrdnja da se vjeruje i da se u islamu, bez obzira na to koliko se to jezikom govorilo!
Kad je riječ o manifestacijama i očitovanjima ove prednosti, njih je teško sve dokučiti, jer se sva mudrost Allahovih zakona ne otkriva u jednoj generaciji, a i ono što je otkriveno teško je ovdje opširno izložiti ... Mislim u ovom Okrilju Kur'ana ... Zato ćemo se zadovoljiti samo nekim naznakama:
Allahov šerijat predstavlja kompletan i univerzalan program za ljudski život. On organizira, usmjerava i unaprijeđuje sve aspekte ljudskog života, u svim situacijama, u svim formama i oblicima ...
To je program koji je zasnovan na apsolutnom poznavanju suštine ljudskog bića i ljudskih potreba, suštine Kosmosa u kome čovjek živi, prirode zakona koji u njemu vladaju i koji vladaju ljudskim bićem ... Stoga ne zanemaruje i ne propušta nijednu stvar u ovom životu. U njemu se ne dešava niti iz njega može proisteći bilo kakav razarajući sukob između raznih oblika ljudske aktivnosti, niti bilo kakav razorni konflikt između ove aktivnosti i kosmičkih zakona, već, nasuprot tome, u njemu se nalazi ravnoteža, ravnomjernost. harmonija i koordinacija ... To je stvar koja se nikad ne može naći ni u jednom programu koga donosi čovjek koji ne zna ništa drugo osim vanjske manifestacije i otkrivene strane stvari u jednom određenom vremenskom periodu. Program koga donosi čovjek nije lišen tragova ljudksog neznanja niti je siguran od razornog sukoba između raznih vrsta ljudske aktivnosti, niti od žestokih potresa koji proizilaze iz ovog sukoba. (Više o tome v. El-Islamu we muškilatu-l-hadareti, poglavlje Tehabbut we idtirab.)
To je program koji je zasnovan na apsolutnoj pravdi ... Prvo, jer Allah savršeno dobro zna čime se ostvaruje apsolutna pravda i kako se ona ostvaruje ... Drugo, jer je On, Uzvišeni, Gospodar svih i On je u stanju da bude pravedan prema svima. On je u stanju da donese program i zakon lišen strasti, naklonosti i slabosti - kao što je lišen neznanja, nedostataka, pretjeranosti i neumjerenosti - što je nemoguće da se nađe u bilo kom programu ili zakonu koga donosi čovjek sklon strastima, naklonostima, slabostima i željama - povrh svoga neznanja i nedostataka - bez obzira je li zakonodavac pojedinac, klasa ili narod, ili jedna ljudska generacija ... Svaka od ovih situacija ima svoje strasti, prohtjeve, naklonosti i želje, povrh toga što ima neznanje, manjkavost i nemoć za potpuno viđenje svih aspekata cijele stvari čak ni u jednom slučaju u jednoj generaciji ...
To je program koji je u potpunoj koordinaciji sa čitavim Kosmosom, jer njegov Donosilac je Posjednik ovog čitavog Kosmosa. On je Stvoritelj Kosmosa i Stvoritelj čovjeka. Kada čovjeku propisuje zakon, On mu ga propisuje kao kosmičkom elementu koji ima vlast i kontrolu nad kosmičkim elementima koji su mu upokoreni naredbom njegovog Stvoritelja, pod uvjetom da se drži Njegove upute i pod uvjetom da poznaje ove elemente i zakone koji njime vladaju ... Odavde i dolazi do koordinacije između čovjekovih pokreta i pokreta Kosmosa u kome on živi. Odavde zakon koji uređuje njegov život poprima kosmički pečat, tako da čovjek ne postupa prema njemu samo u odnosima prema samome sebi niti samo u odnosima prema članovima svog ljudskog roda, već isto tako prema svim živim stvorenjima i stvarima u ovom širokom Kosmosu u kome živi i iz koga ne može pobjeći, zbog čega mora s njim sarađivati shodno pravom i ispravnom programu.
Zatim, to je jedini program u kome se čovjek oslobađa robovanja čovjeku ... U svakom programu, izuzev islamskog programa, ljudi robuju ljudima i ljudi obožavaju ljude. Jedino u islamskom programu ljudi napuštaju ibadet ljudima u korist ibadet Jedinom Allahu koji nema saučesnika ...
Najspecifičnija osobitost Božanstva, kao što smo rekli, jeste jurisdikcija ili pravo na propisivanje zakona čovjeku ... Onaj ko propisuje zakone za grupu ljudi preuzima među njima mjesto božanstva i koristi se njegovim prerogativima i osobitostima. Ljudi su tada njegovi, a ne Allahovi robovi, oni su tada u njegovoj, a ne u Allahovoj vjeri.
Dajući prerogative zakonodavstva jedino Allahu, islam izvodi ljude iz obožavanja ljudi i uvodi ih u obožavanje jedino Allaha. On time proklamira oslobađanje čovjeka, zapravo proklamira "rađanje čovjeka" ... Jer čovjek se ne rađa i čovjek ne postoji osim ako se ne oslobodi vlasti čovjeka poput sebe i osim ako u tom pogledu ne bude jednak sa svim ljudima pred Gospodarom ljudi...
Ovo pitanje o kome raspravljaju tekstovi ove cjeline jeste najdelikatnije i najsloženije pitanje vjerovanja ... To je pitanje Božanstva i pokornosti, pitanje pravde i čestitosti, pitanje slobode i jednakosti, pitanje oslobađanja čovjeka - zapravo rađanja čovjeka - i zbog svega toga ono je pitanje nevjerovanja ili vjerovanja, pitanje neznaboštva ili islama ... (Više o tome V. Hasaisu-t-tesawwuri-l-islamijji we muqawwimatuhu, Haze-d-din i Elmustaqbelu li haze-d-din.)
Neznaboštvo nije jedan historijski period, već je ono stanje koje postoji kad god postoje njegovi čini oci u nekom poretku ili sistemu ... Neznaboštvo je u svojoj biti vraćanje kroz vlast, sudstvo i zakonodavstvo ljudskim prohtjevima, a ne Allahovom programu i Njegovom zakonu za život. Svejedno je jesu li to prohtjevi pojedinca, klase ili naroda, ili pak prohtjevi jedne čitave generacije. Sve su to, s obzirom da ne postoji povratak Allahovom zakonu, prohtjevi i strasti.
Kad pojedinac donosi zakone za jednu grupu ljudi, to je neznaboštvo, jer su njegovi prohtjevi, ustvari, zakon. Ili je njegovo mišljenje upravo zakon. Razlika je samo u formulacijama!
Kad jedna klasa propisuje zakone za ostale klase i to je neznaboštvo, jer su interesi te klase, ustvari, zakon - ili je mišljenje parlamentarne većine zapravo zakon - pa nema razlike izuzev u riječima! Kad predstavnici svih klasa i svih dijelova društva donose zakone za sebe, i to je neznaboštvo ... Jer ljudske strasti kojih se ljudi nikad ne oslobađaju, jer ljudsko neznanje koga se ljudi nikad ne lišavaju postaju, ustvari, zakon - ili je mišljenje naroda zapravo zakon - pa nema razlike osim u iskazima !
Kad jedna grupa naroda donosi zakone, i to je neznaboštvo ili džahilijjet, jer njeni nacionalni ciljevi postaju zakon - ili je mišljenje međunarodnih institucija zakon - i nema razlike osim u izrazima !
Međutim, Stvoritelj ljudi kao pojedinaca, Stvoritelj grupa i zajednica i Stvoritelj naroda i generacija donosi zakone za sve i to je, zapravo, Allahov šeriat i zakon u kome nema pristranosti ni prema kome na bilo čiji račun, ni prema pojedincu, ni prema jednoj grupi, ni prema jednoj državi, ni prema jednoj generaciji. To je stoga što je Allah Gospodar svih i svi su kod Njega jednaki. To je zato što Allah zna pravo stanje svih i interes svih pa Njemu, Uzvišenom, ne može promaći a da ne štiti njihove interese i njihove potrebe bez pretjerivanja i neumjerenosti.
Kad ljudi, mimo Allaha, propisuju zakone ljudima, ljudi postaju robovi onih koji im te zakone propisuju, bez obzira na to ko to bio, pojedinac, klasa, nacija ili grupa nacija.
A kad Allah donosi zakone za ljude, ljudi su svi slobodni i jednaki, ne klanjaju se ni pred kim osim pred Allahom i ne obožavaju nikog drugog osim Allaha.
Odavde i proizilazi delikatnost ovog pitanja u životu ljudskog roda i u sistemu čitavog Kosmosa: Da se Allah za prohtjevima njihovim povodi, sigurno bi nestalo poretka na nebesima i Zemlji i u onom što je na njima(23/71) ... Stoga suđenje prema onome što Allah nije objavio, prema tekstu Kur' ana, znači zlo, nered i, na kraju, napuštanje sfere vjerovanja.
_______________________________________________________________
Oni mnogo laži slušaju i rado ono što je zabranjeno jedu; pa ako ti dođu, ti im ili presudi ili se okreni od njih; ako se okreneš od njih, oni ti ne mogu nimalo nauditi. A ako im budeš sudio, sudi im pravo jer Allah voli pravedne (5/42).
A otkud da oni traže od tebe da im sudiš kad imaju Tevrat, u kome su Allahovi propisi? Oni ni poslije presude tvoje ne bi bili zadovoljni jer nisu nikakvi vjernici (5/43).
Mi smo objavili Tevrat, u kome je uputstvo i svjetlo. Po njemu su Jevrejima sudili vjerovjesnici, koji su bili Allahu poslušni i čestiti ljudi, i učeni, od kojih je traženo da čuvaju Allahovu knjigu, i oni su nad njom bdjeli. Zato se, kad budete sudili, ne bojte ljudi, već se bojte Mene, i ne zamjenjujte riječi Moje za nešto što malo vrijedi! A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici (5/44).
Mi smo im u njemu propisali: glava za glavu, i oko za oko, i nos za nos, i uho za uho, i zub za zub, a da rane treba uzvratiti. A onome ko od odmazde odustane, biće mu to od grijeha iskupljenje. Oni koji ne sude prema onom što je Allah objavio pravi su nasilnici (5/45).
Poslije njih smo Isaa, sina Merjemina, poslali, koji je priznavao Tevrat prije njega objavljen, a njemu smo dali Indžil, u kome je bilo uputstvo i svjetlo, i da potvrdi Tevrat, prije njega objavljen, u kome je takođe bilo uputstvo i pouka onima koji su se Allaha bojali, (5/46) i sljedbenicima Indžila smo bili naredili da sude prema onome što je Allah objavio u njemu. Oni koji nisu sudili prema onome što je Allah objavio - pravi su grešnici (5/47).
A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije objavljene i da nad njima bdi. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi; svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti (5/48).
I sudi im prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i čuvaj ih se da te ne odvrate od nečega što ti Allah objavljuje. A ako ne pristaju, ti onda znaj da Allah želi da ih zbog nekih grijehova njihovih kazni. A mnogi ljudi su, zaista, nevjernici (5/49).
Zar oni da traže da im se kao u pagansko doba sudi? A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje? (5/50).
Ova cjelina raspravlja o najdelikatnijem problemu islamskog vjerovanja i islamskog programa, a to je sistem vlasti i života u islamu ... To je problem o kome je bilo govora ranije u surama Alu Imran i En-Nisa, ali on u ovoj suri poprimna strogo utvrđen oblik. Na ovaj problem ukazuje tekst svojim riječima i izrazima, a ne svojim smislom i sugestijom ...
To je problem vlasti, zakona i sudstva - a iza toga je problem Božanstva, monoteizma i vjerovanja - i on se u suštini svodi na odgovor na pitanje:
Hoće li vlast, zakon i sudstvo biti prema Allahovim ugovorima, dokumentima i zakonima za koje je tražio da ih čuvaju pripadnici nebeskih vjera, jedne za drugom, i kojima je obavezivao poslanike i one koji su preuzimali vlast poslije njih kako bi išli putem kojim su išli poslanici? Ili će to sve biti prepušteno prevrtljivim strastima, interesima koji nemaju čvrst korijen u Allahovom šeriatu ili običajnom pravu o kome postigne saglasnost jedna ili više generacija? Drugim riječima: hoće li Božanstvo, vlast i uprava na zemlji i u životu ljudi pripadati Allahu ili će to sve ili nešto od toga pripadati nekom od njegovih stvorenja koje će ljudima propisivati ono što Allah nije dozvolio?
Uzvišeni Allah kaže da je On Allah i da nema drugog Boga osim Njega i da su Njegovi zakoni koje je propisivao ljudima u skladu sa činjenicom da je On njihovo Božanstvo, a da su oni Njemu potčinjeni i da su se oni ugovorom obavezali da će ih ispunjavati, da su upravo oni to što mora da vlada ovom zemljom, da su upravo ti zakoni to čemu ljudi treba da se obraćaju u sudskim sporovima i da su oni zapravo to po čemu su poslanici morali suditi kao i vladari koji su dolazili poslije njih ...
Uzvišeni Allah kaže da nema milosti u ovoj stvari, da nema popuštanja ni u čemu kad je ovo u pitanju i da nema odstupanja od ovoga ni u najmanjoj stvari. On također kaže da ništa ne znači ono što se međusobno dogovori jedna generacija niti ono oko čega se složi jedna grupa, ako to spada u ono što Allah nije dozvolio, ni u malom ni u velikom !
Uzvišeni Allah kaže da je pitanje, u cijeloj ovoj stvari, pitanje vjerovanja ili nevjerovanja, pitanje islama ili neznaboštva, pitanje zakona ili strasti, i da u ovoj stvari nema sredine, nagodbe i naravnanja! Vjernici su oni koji sude prema onome što je Allah objavio - ne ispuštajući nijedno slovo niti mijenjajući išta - dok su nevjernici, nasilnici i griješnici ti koji ne sude prema onome što je Allah objavio. Stoga, vladari ili potpuno postupaju po Allahovom šeriatu pa su u sferi vjere, ili postupaju po nekim drugim zakonima po kojima Allah nije dozvolio da se postupa pa su nevjernici, nasilnici i griješnici. Ljudi od vladara i sudija ili prihvataju Allahove propise i Njegove odredbe po svojim pitanjima pa su vjernici, ili ih ne prihvataju pa nisu vjernici. .. Nema sredine između ovog i onog puta, nema argumenta, nema isprike i nema pozivanja na interes. Allah je Gospodar ljudi i On zna šta je njihov interes, pa zato i donosi Svoje zakone za ostvarenje istinskih interesa ljudi. Od Njegovog propisa i zakona nema boljeg propisa ni zakona. Niko od ljudi nema pravo da kaže: ja odbijam Allahov zakon, ili ja bolje poznajem interese ljudi od Allaha... Ako to kaže - jezikom ili postupkom - sigurno je izišao iz sfere vjerovanja ...
Ovo je taj krupni i delikatni problem o kome raspravlja ova cjelina u rezolutnim i otvorenim tekstovima ... Pored toga ova cjelina odslikava stanje Jevreja u Medini, njihove manevre i zavjere zajedno sa licmjerima: Oni koji ustima svojim govore: „Vjerujemo!" a srcem ne vjeruju (5/40). Isto tako, ova cjelina sadrži smjernice Božijem Poslaniku (alejhi-s-selam) kako bi se sučelio sa spletkama od kojih Jevreji nisu odustali od trenutka kada je islam uspostavio državu u Medini...
Prvo što kur'anski kontekst u ovoj cjelini utvrđuje jeste: odlučnost i riješenost svih vjera koje su došle od Allaha na obaveznost i neizbježnost suđenja prema onome što je Allah objavio, da se čitav život uspostavi na Allahovom šeriatu i da ova stvar bude raspuće na putu između vjerovanja i nevjerovanja, između islama i džahilijjeta i između zakona i strasti ... Tevrat je Allah objavio i u njemu je uputstvo i svjetlo: Po njemu su Jevrejima sudili vjerovjesnici, koji su bili Allahu poslušni i čestiti ljudi, i učeni, od kojih je traženo da čuvaju Allahovu knjigu, i oni su nad njom bdjeli (5/44)... A otkud da oni traže od tebe da im sudiš kad imaju Tevrat, u kome su Allahovi propisi? (5/43)... Mi smo u njemu propisali: glava za glavu, (5/45)... Indžil je Allah objavio Isau, sinu Merjeminom: da potvrdi Tevrat, prije njega objavljen, u kome je također bilo uputstvo i pouka onima koji su se Allaha bojali, i sljedbenicima Indžila smo bili naredili da sude prema onome što je Allah objavio u njemu (5/46-47)... Kur'an je Allah objavio Svom Poslaniku samu istinu: da potvrdi knjige prije objavljene i da nad njima bdi (5/48)... Allah je Svom Poslaniku rekao: I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi (5/48)... Oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici (5/44)... Oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio pravi su nasilnici (5/45)... Oni koji nisu sudili prema onome što je Allah objavio - pravi su griješnici (5/47)... Zar oni da traže da im se kao u pagansko doba sudi? A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje? (5/50)... Sve vjere su odlučne u ovom pitanju, pod uvjetom da su vjernici i muslimani, bilo da je riječ o podanicima ili o vladarima ... Ono što se traži jeste da vladari sude prema onome što je Allah objavio i da podanici prihvate te da ne priželjkuju druge zakone i propise mimo onoga što je Allah objavio ...
Pitanje koje je u ovoj temi izloženo veoma je složeno. Strogost koju ono u sebi sadrži na ovaj način zasniva se na motivima koji isto tako moraju biti složeni. Pa šta ti misliš koji su to ti motivi? Pokušat ćemo da ih odredimo, bilo u ovim tekstovima, bilo u čitavom kur'anskom kontekstu i vidjet ćemo da su jasni i očiti ...
Prvo što se mora uzeti u obzir kod razmatranja ovog problema jeste da je to problem priznavanja Allahovog Božanstva, Njegovog Gospodstva i Njegovog Starateljstva nad čovječanstvom - bez saučesnika u tome - ili odbijanje ovog priznavanja ... Odatle je to problem nevjerovanja ili vjerovanja, džahilijjeta ili islama ...
Cijeli Kur' an je, zapravo, mjesto za objašnjenje ove istine ...
Zaista je Allah jedini Stvoritelj ... On je stvorio ovaj Kosmos i On je stvorio ovog čovjeka. On je potčinio ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji ovom čovjeku ... On, Uzvišeni, nema Sebi ravnog u stvaranju, On nema saučesnika u tome ni najmanje.
Doista je Allah jedini Gospodar ... To proizilazi iz činjenice što je On i jedini Stvoritelj ... Allahu pripada vlast na nebesima i na zemlji i na onome što je između njih ... On, Uzvišeni, nema Sebi ravnog u vlasti. On nema saučesnika ni u velikom ni u malom.
Uistinu je Allah jedini Opskrbljivač ... Niko nije u stanju da podari sebi ni drugom bilo šta, ni u velikom ni u malom ...
Zaista je Allah jedini Posjednik vlasti koji raspolaže Kosmosom i ljudima... To proizilazi iz činjenice što je On jedini Stvoritelj i jedini Opskrbljivač ... Kao što proizilazi i iz činjenice da je On jedini nosilac one moći bez koje nema stvaranja, opskrbljivanja, koristi ili štete. On, Uzvišeni, nema Sebi ravnog u ovom Bitku.
Vjerovanje jeste priznavanje Uzvišenom Allahu ovih posebnosti:
Božanstva, Gospodstva, Vlasti ... One isključivo Njemu pripadaju. On u tome nema sudruga. Islam je predaja i pokoravanje prema onome što iziskuju ove posebnosti ... A to je izdvajanje Uzvišenog Allaha u Božanstvu, Gospodstvu i Starateljstvu nad čitavim bitkom - što podrazumijeva i ljudski život - i priznavanje Njegove vlasti predstavljene u Njegovom određenju i oličene u Njegovom zakonu. Predaja Allahovom šeriatu znači, prije svega, priznavanje Njegovog Božanstva, Njegovog Gospodstva, Njegovog Starateljstva i Njegove Vlasti. Nepredavanje ovom šeriatu i prihvatanje drugih zakona u bilo kojoj pojedinosti ili detalju u ljudskom životu znači, prije svega, odbijanje priznavanja Allahovog Božanstva, Njegovog Gospodstva, Njegovog starateljstva i Njegove Vlasti ... Svejedno je da li ova predavja ili odbijanje izražen o jezikom ili činom bez verbalnog iskaza ... To je, dakle, problem nevjerovanja ili vjerovanja, to je pitanje neznaboštva ili islama. Otuda i dolazi ovaj tekst: A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici (5/44), pravi nasilnici (5/45) i pravi griješnici (5/47).
Drugo što se mora uzeti u obzir jeste nužna i kategorična prednost Allahovog šeriata nad ljudskim zakonima ... Na ovu prednost ukazuje posljednji ajet u ovoj cjelini: A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje? (5/50).
Apsolutno priznavanje ove prednosti Allahovom zakonu u svim fazama ljudske zajednice i u svim njenim stanjima i situacijama također ulazi u problem nevjerovanja i vjerovanja ... Nijedan čovjek nema pravo da tvrdi da zakon bilo kog čovjeka ima prednost ili da je sličan Allahovom zakonu, u bilo kojoj situaciji ili u bilo kojoj fazi razvoja ljudske zajednice ... A zatim, poslije toga, da tvrdi da vjeruje u Allaha i da je musliman ... On u tom slučaju tvrdi da on bolje od Allaha poznaje stanje ljudi i da je on mudriji od Allaha u snovanju njihovih poslova. Ili tvrdi daje bilo situacija i potreba u ljudskom životu koje Uzvišeni Allah nije poznavao kad je propisivao Svoj šeriat, ili ih je poznavao ali za njih nije donio propise! Uz ovu tvrdnju ne ide zajedno i tvrdnja da se vjeruje i da se u islamu, bez obzira na to koliko se to jezikom govorilo!
Kad je riječ o manifestacijama i očitovanjima ove prednosti, njih je teško sve dokučiti, jer se sva mudrost Allahovih zakona ne otkriva u jednoj generaciji, a i ono što je otkriveno teško je ovdje opširno izložiti ... Mislim u ovom Okrilju Kur'ana ... Zato ćemo se zadovoljiti samo nekim naznakama:
Allahov šerijat predstavlja kompletan i univerzalan program za ljudski život. On organizira, usmjerava i unaprijeđuje sve aspekte ljudskog života, u svim situacijama, u svim formama i oblicima ...
To je program koji je zasnovan na apsolutnom poznavanju suštine ljudskog bića i ljudskih potreba, suštine Kosmosa u kome čovjek živi, prirode zakona koji u njemu vladaju i koji vladaju ljudskim bićem ... Stoga ne zanemaruje i ne propušta nijednu stvar u ovom životu. U njemu se ne dešava niti iz njega može proisteći bilo kakav razarajući sukob između raznih oblika ljudske aktivnosti, niti bilo kakav razorni konflikt između ove aktivnosti i kosmičkih zakona, već, nasuprot tome, u njemu se nalazi ravnoteža, ravnomjernost. harmonija i koordinacija ... To je stvar koja se nikad ne može naći ni u jednom programu koga donosi čovjek koji ne zna ništa drugo osim vanjske manifestacije i otkrivene strane stvari u jednom određenom vremenskom periodu. Program koga donosi čovjek nije lišen tragova ljudksog neznanja niti je siguran od razornog sukoba između raznih vrsta ljudske aktivnosti, niti od žestokih potresa koji proizilaze iz ovog sukoba. (Više o tome v. El-Islamu we muškilatu-l-hadareti, poglavlje Tehabbut we idtirab.)
To je program koji je zasnovan na apsolutnoj pravdi ... Prvo, jer Allah savršeno dobro zna čime se ostvaruje apsolutna pravda i kako se ona ostvaruje ... Drugo, jer je On, Uzvišeni, Gospodar svih i On je u stanju da bude pravedan prema svima. On je u stanju da donese program i zakon lišen strasti, naklonosti i slabosti - kao što je lišen neznanja, nedostataka, pretjeranosti i neumjerenosti - što je nemoguće da se nađe u bilo kom programu ili zakonu koga donosi čovjek sklon strastima, naklonostima, slabostima i željama - povrh svoga neznanja i nedostataka - bez obzira je li zakonodavac pojedinac, klasa ili narod, ili jedna ljudska generacija ... Svaka od ovih situacija ima svoje strasti, prohtjeve, naklonosti i želje, povrh toga što ima neznanje, manjkavost i nemoć za potpuno viđenje svih aspekata cijele stvari čak ni u jednom slučaju u jednoj generaciji ...
To je program koji je u potpunoj koordinaciji sa čitavim Kosmosom, jer njegov Donosilac je Posjednik ovog čitavog Kosmosa. On je Stvoritelj Kosmosa i Stvoritelj čovjeka. Kada čovjeku propisuje zakon, On mu ga propisuje kao kosmičkom elementu koji ima vlast i kontrolu nad kosmičkim elementima koji su mu upokoreni naredbom njegovog Stvoritelja, pod uvjetom da se drži Njegove upute i pod uvjetom da poznaje ove elemente i zakone koji njime vladaju ... Odavde i dolazi do koordinacije između čovjekovih pokreta i pokreta Kosmosa u kome on živi. Odavde zakon koji uređuje njegov život poprima kosmički pečat, tako da čovjek ne postupa prema njemu samo u odnosima prema samome sebi niti samo u odnosima prema članovima svog ljudskog roda, već isto tako prema svim živim stvorenjima i stvarima u ovom širokom Kosmosu u kome živi i iz koga ne može pobjeći, zbog čega mora s njim sarađivati shodno pravom i ispravnom programu.
Zatim, to je jedini program u kome se čovjek oslobađa robovanja čovjeku ... U svakom programu, izuzev islamskog programa, ljudi robuju ljudima i ljudi obožavaju ljude. Jedino u islamskom programu ljudi napuštaju ibadet ljudima u korist ibadet Jedinom Allahu koji nema saučesnika ...
Najspecifičnija osobitost Božanstva, kao što smo rekli, jeste jurisdikcija ili pravo na propisivanje zakona čovjeku ... Onaj ko propisuje zakone za grupu ljudi preuzima među njima mjesto božanstva i koristi se njegovim prerogativima i osobitostima. Ljudi su tada njegovi, a ne Allahovi robovi, oni su tada u njegovoj, a ne u Allahovoj vjeri.
Dajući prerogative zakonodavstva jedino Allahu, islam izvodi ljude iz obožavanja ljudi i uvodi ih u obožavanje jedino Allaha. On time proklamira oslobađanje čovjeka, zapravo proklamira "rađanje čovjeka" ... Jer čovjek se ne rađa i čovjek ne postoji osim ako se ne oslobodi vlasti čovjeka poput sebe i osim ako u tom pogledu ne bude jednak sa svim ljudima pred Gospodarom ljudi...
Ovo pitanje o kome raspravljaju tekstovi ove cjeline jeste najdelikatnije i najsloženije pitanje vjerovanja ... To je pitanje Božanstva i pokornosti, pitanje pravde i čestitosti, pitanje slobode i jednakosti, pitanje oslobađanja čovjeka - zapravo rađanja čovjeka - i zbog svega toga ono je pitanje nevjerovanja ili vjerovanja, pitanje neznaboštva ili islama ... (Više o tome V. Hasaisu-t-tesawwuri-l-islamijji we muqawwimatuhu, Haze-d-din i Elmustaqbelu li haze-d-din.)
Neznaboštvo nije jedan historijski period, već je ono stanje koje postoji kad god postoje njegovi čini oci u nekom poretku ili sistemu ... Neznaboštvo je u svojoj biti vraćanje kroz vlast, sudstvo i zakonodavstvo ljudskim prohtjevima, a ne Allahovom programu i Njegovom zakonu za život. Svejedno je jesu li to prohtjevi pojedinca, klase ili naroda, ili pak prohtjevi jedne čitave generacije. Sve su to, s obzirom da ne postoji povratak Allahovom zakonu, prohtjevi i strasti.
Kad pojedinac donosi zakone za jednu grupu ljudi, to je neznaboštvo, jer su njegovi prohtjevi, ustvari, zakon. Ili je njegovo mišljenje upravo zakon. Razlika je samo u formulacijama!
Kad jedna klasa propisuje zakone za ostale klase i to je neznaboštvo, jer su interesi te klase, ustvari, zakon - ili je mišljenje parlamentarne većine zapravo zakon - pa nema razlike izuzev u riječima! Kad predstavnici svih klasa i svih dijelova društva donose zakone za sebe, i to je neznaboštvo ... Jer ljudske strasti kojih se ljudi nikad ne oslobađaju, jer ljudsko neznanje koga se ljudi nikad ne lišavaju postaju, ustvari, zakon - ili je mišljenje naroda zapravo zakon - pa nema razlike osim u iskazima !
Kad jedna grupa naroda donosi zakone, i to je neznaboštvo ili džahilijjet, jer njeni nacionalni ciljevi postaju zakon - ili je mišljenje međunarodnih institucija zakon - i nema razlike osim u izrazima !
Međutim, Stvoritelj ljudi kao pojedinaca, Stvoritelj grupa i zajednica i Stvoritelj naroda i generacija donosi zakone za sve i to je, zapravo, Allahov šeriat i zakon u kome nema pristranosti ni prema kome na bilo čiji račun, ni prema pojedincu, ni prema jednoj grupi, ni prema jednoj državi, ni prema jednoj generaciji. To je stoga što je Allah Gospodar svih i svi su kod Njega jednaki. To je zato što Allah zna pravo stanje svih i interes svih pa Njemu, Uzvišenom, ne može promaći a da ne štiti njihove interese i njihove potrebe bez pretjerivanja i neumjerenosti.
Kad ljudi, mimo Allaha, propisuju zakone ljudima, ljudi postaju robovi onih koji im te zakone propisuju, bez obzira na to ko to bio, pojedinac, klasa, nacija ili grupa nacija.
A kad Allah donosi zakone za ljude, ljudi su svi slobodni i jednaki, ne klanjaju se ni pred kim osim pred Allahom i ne obožavaju nikog drugog osim Allaha.
Odavde i proizilazi delikatnost ovog pitanja u životu ljudskog roda i u sistemu čitavog Kosmosa: Da se Allah za prohtjevima njihovim povodi, sigurno bi nestalo poretka na nebesima i Zemlji i u onom što je na njima(23/71) ... Stoga suđenje prema onome što Allah nije objavio, prema tekstu Kur' ana, znači zlo, nered i, na kraju, napuštanje sfere vjerovanja.
_______________________________________________________________
