Ako malo pogledamo naše stanje možemo zapaziti jednu jako čudnu stvar, a ona je nerazmišljanje o Allahu kada nas neko podsjeti na Njega, ne uzimanje pouke kada nam je neko nudi i potpuna ravnodušnost i hladnokrvnost prema ajetima u kojima se spominje Allahova subhanehu we teala nagrada i kazna. Nema sumnje da ta stvar vodi opasnom stanju u koje može upasti neko od nas ako ne preispita svoju dušu, ne obavi obračun sa njom i ne podsjeti je na Allaha, subhanehu we teala. Sigurno će se mnogi zapitati: ”Dobro! Šta je to što je pruzrokovalo takvo stanje kod nas?”
Za takvo stanje kod nas postoje mnogobrojni uzroci a jedan od najuuticajnijih, najjizražajnijih i največih uzroka, zasigurno, jeste gubitak svjesti o Allahovoj veličini i moći iz naših srca i gubitak istinskog straha i strahopoštovanja prema Njemu.
Pokušat ćemo u ovom izlaganju pojasniti ovo veliko i bitno pitanje.
1. Allah subhanehu we teala je stvorio stvorenja, slao poslanike, spuštao knjige samo zbog toga da bi Ga ljudi obožavali i sudili po Njegovom zakonu, a nemoguće je ostvariti tako jedan velik zadatak i cilj bez svjesti o Njegovoj veličini, snazi i moći. Kaže učenjak El-Menavi u definiciji ibadeta: ”Postupci koje očovjek izvršava, suprotno svojim prohtjevima, uz svjest o Allahovoj veličini” (Et-Tearif, 498.). Ova definicija nam pojašnjava bitnost Allahovog veličanja i upučuje na činjenicu da je to upravo ibadet zbog kojeg nas je Allahovog subhanehu we teala stvorio.
2. NEKI KURANSKI I HADISKI TEKSTOVI KOJI GOVORE O OVOM PITANJU
Postoje mnogi tekstovi u Kur’anu i sunnetu koji govore o vrjednosti i važnosti Allahovog subhanehu we teala veličanja, među kojima izdvajamo slijedeće:
a. Rječi Allaha subhanehu we teala: ”Samo Tebe obožavamo i od Tebe pomoć tražimo.” (EL-Fatiha, 5.) Rekao je imam El-Kurtubi, u osvrtu na ovaj ajet: ”Zatim, četvrti ajet je između Allaha subhanehu we teala i Njegovog roba, jer u sebi sadrži poniznost roba Allahu, subhanehu we teala, i traženje pomoći od Njega a to sve prizilazi iz Allahovog subhanehu we teala veličanja. (Tefsir El-Kurtubi,1/94)
b. Riječi Allaha subhanehu we teala: ”Oni koji se strpe tražeći Allahovo lice, budu obavljali namaz, udjeljivali od onoga što im Mi dajemo, tajno i javno, i uzvračali na zlo dobrim, takvim pripada najljepše prebivalište.” (Er-ra’d, 22.) Kaže Ibn-Džerir Et-taberi: ”Tražeći Allahovo lice”, tj. veličajući Ga i dižući Ga visoko iznad toga da Mu se suprostavi u onom što mu je naredio ili uradi ono što On prezire”.
c. Hadis Đubejra ibn-Mut’ima u kome se navodi da je beduin došao kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we selleme, i rekao mu: ”Allahov Poslaniče! Zadesila nas je tegoba, ponestalo nam je opskrbe i propali su nam imetci. Moli Allaha da nam spusti kišu! Ti si naš zagovornik kod Allaha, a Allah subhanehu we teala je naš zagovornik kod tebe. Ukoravajući ga reče Poslanik, sallallahu alejhi we selleme: ”Teško tebi! Šta to govoriš?! Nije prestao govoriti: ”Slavljen neka je Allah, dok to nije primjetio na licima svojih ashaba. Zatim je rekao: ”Teško tebi! Allah, subhanehu we teala, se ne uzima kao zagovornik kod nekog od Njegovih stvorenja. On je puno uzvišeniji od toga.”
Vidimo u ovom hadisu da je Poslanik, sallallahu alejhi we selleme, podučio beduina veličanju Allaha subhanehu we teala, što se posebno može izvesti iz njegovih riječi: ”Teško tebi! Allah, subhanehu we teala, je mnogo uzvišeniji od toga da nekome bude zagovornik kod nekoga”.
Uvaženi brate i sestro!
Kako bi smo bolje shvatili i imali predstavu o pojmu veličanja navest ćemo vam primjer. Pogledajmo svitu bilo kojeg vladara. Primjetit ćemo da mu je ona poslušna u tolikoj mjeri da ne može odbiti nijedne njegove naredbe i učiniti bilo šta od onoga što je on zabranio, pa makar joj određena naredba ili zabrana donijela tjelesnu, materijalnu i porodičnu štetu. Ako bi nekog iz te svite upitali o tajni te njegove slijepe pokornosti, saznali bi da je glavni razlog te pokornosti veličanje tog vladara u srcu i prezanje od njegove moći i ugleda.
Veličanje nekoga ili nečega izaziva u ljudskom srcu strah od njega. Zbog značaja i bitnosti ove teme islamski učenjak Muhammed ibn-Abdulwehhab (po kojem sljedbenike tradicije Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we selleme, danas nazivaju pogrdnim imenom “vehabije”) je u svojoj knjizi “Kitabu Tewhidi” izdvojio posebna poglavlja koja govore o njoj, kao što je poglavlje ‘’O onome koji se ne zadovolji zaklinjanjem Allahom subhanehu we teala’’, poglavlje ‘’Nazivanje čovjeka titulom sudac sudaca-kadil kudati’’ poglavlje ‘’Veličanje i poštivanje Allahovih subhanehu we teala imena’’,poglavlje ‘’Nije dozvoljeno odbiti onoga koji nas zakune Allahom subhanehu we teala’’, poglavlje ‘’Riječi Allaha subhanehu we teala: Oni Allaha nisu istinski spoznali’’.
Postavimo sada sebi pitanje: ”Da li uistinu veličamo Allaha, subhanehu we teala, ili ne?” Ono što će nam pomoći u odgovoru na ovo pitanje jeste osvrt na naše stanje u toku izvršavanja nekog od propisanih djela (bilo da je obavezni ili dobrovoljni). Da li ih izvršavamo iz straha od Allaha, subhanehu we teala, i nadajući se njegovoj nagradi ili to radimo iz običaja i navike,(ovdje je bitno napomenuti da čovjeku prilikom obavljanja djela mora biti na umi i jedna I druga strana, strana Allahove, subhanehu we teala, milosti i strana Njegove kazne).
Dobro djelo nam je postalo kao svako drugo dnevno djelo i ne osjećamo da ima neki cilj iza njegovog obavljanja. Da li žena kada obuće hiđab osjeća da je obukla odjeću koju joj je šeri’at propisao ili ga oblači kao nasljeđevinu i tradiciju?
Da li prilkom dolaska na predavanje osjeća da čini ibadet ili osjeća da je to samo jedno od uobičajenih sijela na koje je navikla u tom periodu sedmice?
Da li prilikom dojenja dijeteta osjeća da izvršava Allahovu. subhanehu we teala. naredbu: ”Neka majke doje svoju djecu dvije godine, ako hoće da dojenje bude potpuno”, ili ima osječaj da čini neku uobičajenu stvar?
Da li prilikom obavljanja namaza osjećamo veličinu Onoga pred kim stojimo i sa kim razgovaramo, što nas čini skrušenim pred Njim ili smo zapošljeni razmišljenjem o dunjaluku? Da li bi pri susretu sa nekom uglednom osobom ili vladarom isto to uradili?
Sa druge strane, kada hoćemo da uradimo neki grijeh zapitajmo se da li nam je taj grijeh poput brda koje hoće da se obruši na nas ili je u našim očima poput muhe koja se spusti na naš nos i koju otjeramo laganim pokretom ruke. Kada damo odgovor na ova pitanja bez imalo pristrasnosti, znat ćemo da li mi uistinu veličamo Allaha, subhanehu we teala, ili ne.
Kakvo je bilo stanje prvih generacija kada je u pitanju veličanje Allaha, subhanehu we teala? Navest ćemo nekoliko primjera iz njihovog namaza.
• Kaže Omer ibnul-Hattab radijallahu anhu: ”Čovjek osjedi u islamu a nije upotpunio namaza kako treba.” Neko upita:”Kako to?”. ”Ne upotpunjava skrušenost niti poniznost pred Allahom, subhanehu we teala, i ne usmjeri ka Njemu svoje srce”. Ako je ovakvo stanje bilo u vrijeme Omera ibnu-l-Hattaba radijallahu anhu, šta onda reći za naše vrijeme u kome klanjač razmišlja o svemu više nego o namazu.
• Kaže ibnu Wehb: ”Vidio sam Sevrija u haremu poslije akšam-namaza kada je učinio seđdu i nije se ustao sve dok nije zaučio jacijski ezan.” Te ljude ništa nije zauzimalo u namazu te između njih i Allaha, subhanehu we teala, nije bilo nikakvih prepreka. Sva njihova koncentracija je bila usmjerena na skrušenost i poniznost prema Gospodaru svijetova.
• Prenosi se da je Ibn-Zubejr nalikovao uspravnom drvetu u namazu i da je jedne prilike došao hitac sa katapulta i zapalio mu dio odjeće a on se nije pomjerio.
• Kaže El-Kasim ibn-Muhammed: ”Imao sam običaj da kada osvanem prvo odem do Aiše i poselamim je. Jednog dana sam je zatekao na duha namazu kako uči riječi Allaha, subhanehu we teala: ”Allah nam se smilovao i sačuvao teške patnje u ognju” .(Et-tur, 27.), moli Allaha, subhanehu we teala, plače i ponavlja isti ajet. Stojao sam tako dok mi nije postalo teško,t e sam se ustao i otišao na pijacu. Rekao sam u sebi: ”Obavit ću ono što mi je potrebno pa ću se vratiti”. Vratio sam se i zatekao je u istom stanju.”
• Prenosi se za Muslima ibn-Jesara da je jedne prilike klanjao u mesđidu i da se jedan dio mesđida obrušio a on se nije pomjerio.
• Alija Ibn-ebi-Talib, radijallahu anhu, se znao zatresti kada nastupi namaz, što je bilo čudno nekima pa su ga upitali: ”Zašto to”? ”Nastupio je emanet kojeg su odbile nositi nebesa, zemlja i brda” reče Alija.
I mnogi drugi primjeri koji ukazuju koliko je mjesto u njihovim srcima imao njihov Gospodar i koliko su Ga veličali.
Zbog toga im nije bilo teško uraditi ono što mi smatramo nemogućim i u svako vrijeme dana ili noći, dati ono što od njih traži ova vjera. Naravno nama su ovakvi primjeri čudni jer ih rijetko viđamo u našem vremenu i rijetko imamo priliku sresti se sa onim koji se uozbilji i promjeni kada mu se Allahovi, subhanehu we teala, ajeti kazuju i kada se opominje na ono što je zabranjeno.
Čudno je da primjere Allahovog, subhanehu we teala, veličanja nalazimo čak kod mušrika Mekke. • Navodi imam Kurtubi u svom tefsiru da je Utbe ibn-Rebia bio prisutan kod Poslanika, sallallahu alejhi we selleme, kada je on učio početke sure Fussilet. Kada je došao do riječi Allaha, subhanehu we teala: ”Ako se oni okrenu reci: ”Ja vas upozoravam na kaznu sa neba poput one koja je zadesila Ad i Semud”, Utbe je začepio uši i tražio od Poslanika, sallallahu alejhi we selleme, u ime Allaha i rodbinske veze, da prekine.
• Kaže Džubejr ibn-Mut’im: ”Čuo sam Poslanika,sallallahu 'alejhi we sellem, kako uči na akšamu: ”Da li su oni stvoreni bez ičega ili su su oni stvaraoci? Da li su oni stvorili nebesa i zemlju? Ne! Oni samo nisu ubjeđeni. Da li su kod njih riznice tvoga Gospodara ili da li oni vladaju? (Et-Tur, 35-37.), i samo što mi srce nije poletjelo.
• Jedne prilike je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, učio suru Neđm a oko njega su bile vođe Kurejšija. Kada je došao do seđde u toj suri pao je na seđdu a isto to su uradile i Kurejšije. Ovi primjeri upučuju na to da su mušrici Mekke, pored kufra i širka kojeg su imali kod sebe, imali i jedan vid veličanja Allaha, subhanehu we teala. Kaže šejhul-islam Ibn-Tejmijje: ”Mušrici nisu osporavali veličanje Allaha i Njegovo obožavanje, nego su pored Njega obožavali i druga božanstva.”
GLAVNI UZROCI ALLAHOVOG NEVELIČANJA
1. Upadanje u grijehe
Upadanje u grijehe je veliki problem i uzrok svake nedaće, iskušenja i udaljenosti od Allaha, subhanehu we teala. Kaže imam Ibn-Kajjim: ”Dovoljna je kazna za grijeh to što u čovjekovom srcu nestaje Allahovog, subhanehu we teala, veličanja, veličanja Njegovih svetinja i omalovažavanje Njegovih prava. Dio kazne se ogleda u gubitku njegove vrijednosti u srcima ljudi i njegovo omalovažavanje njime kao što je on omalovažio Allaha, subhanehu we teala, i omalovažio Njegovo pravo’’.
2. Nemarnost u izvršavanju Allahovih naredbi
Ona se ogleda u slijedećim stvarima:
• Neupotpunjavanju njihovih sastavnih djelova a de ne govorimo o stvarima koje je lijepo činiti u tim naredbama.
• Njihovo odgađanje do zadnjih trenutaka ili van njihovog propisanog vremena. Kaže Allah za one koji se poigravaju sa namaskim vremenom: ”Teško klanjačima! Onima koji svoj namaz nemarno obavljaju”. Rekao je Abdullah ibn-Abbas u komentaru ovoga ajeta: ”Tj oni koji ga odgađaju van njegovog vremena”.
• Lijenost u njihovom izvršavanju.
3. Nerazmišljanje o Kur’anskim ajetima za vrijeme njihovog učenja i ne zastajanje kod ajeta u kojima se prijeti kaznom ili obećava nagrada
Jedina briga velikog broja učača Kur’ana u našem vremenu jeste da prouči što je više moguće bez razmišljanja o istinskom cilju tog učenja.
4. Nemarnost prema spominjanju Allaha subhanehu we teala
Vidjet ćemo da veliki dio vremena prođe a da ne spomenemo Allaha, subhanehu we teala, i to vremena u kojem smo besposleni i slobodni kao što je čekanje na red u bolnicama, putovanje, sijela i sl. Ako se i dogodi da spomenemo Allaha, subhanehu we teala, u tim slobodnim vremenima, često nerazmišljamo o onome što izgovaramo.
5. Gledanje u ono što je Allah, subhanehu we teala, zabranio
Gledanje onoga što je Allah, subhanehu we teala, zabranio prouzrukuje tvrdoću srca, grubost i osorost. Ova opaka bolest je nespojiva sa veličanjem Allaha, subhanehu we teala, jer Allaha, subhanehu we teala, veliča samo srce koje je predano, skrušeno, blago i potpuno usmjereno ka Allahu, dželle še'nuhu.
Kako postići osječaj i svijest o Allahovoj subhanehu we teala veličini?
U tome pomažu stvari koje su potpuno suprotne od gore spomenutih stvari (ostavljanje grijeha i ostvarivanje potpune pokornosti Allahu, subhanehu we teala, razmišljanje o ajetima koje učimo iz Kur’ana, pogotovo ajetima koji govore o kazni i nagradi i koji navode primjere, često spominjanje Allaha, dželle še'nuhu, a naročito u trenutcima u kojima smo slobodni, predano i precizno obavljane naredbi Poslanika, sallallahu alejhi we selleme, stim da tome možemo dodati slijedeće stvari:
1. Razmišljanje o stvaranju nebesa i zemlje
Onaj ko razmišlja o stvaranju nebesa i zemlje sigurno će biti zapanjen njihovom savršenošću, veličinom i prostranstvom. Zapanjenost će biti još veća kada spozna da u tako ogromnom i prostranom znanju nema ni najmanje manjakovosti i propusta, kao što kaže Allah, dželle še'nuhu : ”Onaj koji je sedam nebesa, sve jedna iznad drugih,stvorio. Ti u Allahovom stvaranju ne vidiš nikave manjkavosti. Dobro pogledaj! Da li primjećuješ ikakav propust.?” (EL Mulk, 3-4.)
Allah, subhanehu we teala, je pohvalio svoje robove koji razmišljaju o stvaranju nebesa i zemlje i nazvao ih je “razumom obdareni”. (Ali-Imran, 190-191.).
Da bi smo imali jasnu predstavu o veličini nebesa i zemlje dovoljno nam je navesti hadis Ebu-Zerrau kome Poslanik, sallallahu alejhi we selleme, kaže: ”Sedam nebesa je u odnosu na Kursijj (mjesto Allahovih stopala) kao halka bačena u pustoj i prostranoj zemlji, veličina Allahovog Arša u odnosu na veličinu Kursijja je kao veličina te pustinje u odnosu na halku.” (Ovdje treba spomenuti da Ehli-sunnet, za razliku od zabludjelih sekti poput eš’arija koji tumače večinu Allahovih svojstava, mu’tezila koji negiraju Allahu svojstva a priznaju imena,Džehmija koji negiraju i imena i svojstva, priznaje Allahovo uzdignuće iznad Arša onako kako to Njemu dolikuje bez pokušaja spoznaje kakvoće Njegovog uzdizanja.)
2. Dova
Dova je jedan od najuspješnijih lijekova i od najjačih uzroka onda kada čovjek očisti svoj nijjet i kada bude dovioskrušeno i prisutnog srca. Kaže Allah, dželle še'nuhu : ”A kada te Moji robovi za Mene upitaju, reci im da sam blizu. Odazivam se dovi onoga koji me moli. Neka Mi se predaju i neka u Mene vjeruju da bi na pravom putu bili.” (El Beqare, 186.)
Molimo Allaha, dželle še'nuhu, da nam podari osječaj o Njegove veličine i strah od Njega te da nas uputi na iskrenu teobu koja će nam pomoći u ostavljanju zabranjenih stvari i činjenju naredbi. Amin!
Priredio: Selmir Hađžić
