Ostaci mnogoboštva kod sinova Israilovih
Musa je doživio strahote prilikom pozivanja sinova Israilovih u vjeru ka Allahu, dželle šanuhu. Njegove mu’džize su bile dovoljne da iz njih istrgne ostatke mnogoboštva, ali i pored toga mnogoboštvo na koje su bili navikli sa Egipćanima ponovo se vraća.
Musa je doživio strahote prilikom pozivanja sinova Israilovih u vjeru ka Allahu, dželle šanuhu. Njegove mu’džize su bile dovoljne da iz njih istrgne ostatke mnogoboštva, ali i pored toga mnogoboštvo na koje su bili navikli sa Egipćanima ponovo se vraća.
Tako oni, kada prelaze more nailaze na narod koji obožava kipove, traže od Musaa da im dozvoli da i oni uzmu sebi kipa kojeg će obožavati poput tih ljudi. Musa ih kori zbog njihova neznanja i potvrđuje im da je vjera neispravna onima koji obožavaju kipove, a i njihova djela su neispravna, a ishod toga svega je propast takvih ljudi. Musa izražava svoje čuđenje kako oni mogu obožavati nekoga mimo Gospodara svjetova koji im je dao počast mimo drugima i uzdigao ih nad ostalim narodima šaljući im objavu. Čitajmo slijedeće ajete:
“I Mi sinove Israilove preko mora prevedosmo, pa oni naiđoše na narod koji se klanjao kumirima svojim. “O Musa,“ - rekoše - “napravi i ti nama boga kao što i oni imaju bogove!“ - “Vi ste, uistinu, narod koji nema pameti!“ - reče on.
“Zaista će biti poništeno ono što ovi ispovijedaju i beskorisno će im biti ono što rade. “Zar da vam, pored Allaha, tražim drugog boga, a On vas je iznad ostalog svijeta uzdigao?“ (El-E’raf:138-140)
Allahova počast sinovima Israilovim
Kada su sinovi Israilovi došli do istočne obale nisu našli vode za piće, niti da napoje stoku. Požališe se Musau izražavajaći svoje nezadovoljstvo i zatražiše od njega vodu. Allah, dželle šanuhu, mu naređuje da svojim štapom udari o stijenu, nakon čega poteče dvanaest vrela iz nje[1], za svako pleme po jedno vrelo.
Kada su došli do ravnica Sinajskog poluostrva, sunce ih je peklo i nisu se imali gdje skloniti. Tu nije bilo kuća, niti drveća pod kojim bi našli hlad i požališe se Musau, te on učini dovu svome Gospodaru koji im posla oblake koji ih zaštitiše od sunca.
Kada im je ponestalo hrane, Musa ponovo uputi dovu svome Gospodaru i Allah, dželle šanuhu, spusti na njih “mennu” i prepelice. Menn je materija koja se spušta sa neba kao što se spušta slaba kiša, pada na kamen i na lišće drveta. Okus joj je sladak, kao u meda. Prepelice su ptice koje su im u jatima dolazile i koje bi sa svojim mnoštvom prekrile nebo. Allah, dželle šanuhu, ih je počastio ovim blagodatima i naredio im da jedu te blagodati, ali su oni odbili te blagodati i tražili druge. Time su postali nasilnici prema sebi. Čitajte slijedeće ajete:
“I Mi smo ih na dvanaest rodova podijelili, i Musau smo objavili, kad mu je narod njegov vode zatražio: “Udari štapom svojim po stijeni!“ - i iz nje je dvanaest vrela povrelo, svaki rod je znao vrelo iz kojeg će piti. I Mi smo mu od oblaka hlad pravili i mennu i prepelice im davali: “Jedite lijepe stvari kojima vas opskrbljujemo!“ Oni nisu Nama nepravdu učinili, sami su prema sebi nepravedni bili.“ (El-E’raf:160)
Susret Musaa sa svojim Gospodarom
Musa je obavijestio sinove Israilove dok su bili u Misiru da će Allah, dželle šanuhu, uništiti faraona i da će im spustiti Knjigu u kojoj se nalaze naredbe i zabrane kojih se oni moraju pridržavati. Allah, subhanehu ve te’ala, naređuje Musau da se uputi ka sredini desne strane brda Tur i da tu provede trideset dana u postu i veličanju Allaha, dželle šanuhu. Kada je Musa upotpunio trideset dana, Allah, dželle šanuhu, mu naređuje da još deset dana provede u ibadetu. A prije nego se Musa odazvao svome Gospodaru, on oporučuje svome bratu Harunu: “Budi moj zastupnik u mom narodu, red pravi među njima i pazi da ne slijede put razvratnika!“
Nakon četrdeset dana njegov Gospodar mu je govorio Svojim govorom, i time je Musa odlikovan mimo drugih ljudi. U tom trenutku se kod Musaa rodila želja da vidi svoga Gospodara i Allah, dželle šanuhu, mu se obraća: “Nećeš me vidjeti.“ Zatim mu Allah, subhanehu ve te’ala, ukazuje da je tražio veliku stvar koju ne mogu podnijeti ni brda, te mu reče: “Ti to ne možeš podnijeti, a Ja ću se ukazati brdu koje je jače i čvršće od tebe, pa ako ostane stabilno i podnese Moje viđenje, dozvoliću ti da Me vidiš, a ako nisi u stanju da podneseš, bolje ti je da ne gledaš.“ Kada se njegov Gospodar ukazao brdu, ono se rasprsklo i izravnalo sa zemljom, a Musa je vidjevši to pao u nesvijest. Kada se osvijestio. rekao je: “Gospodaru moj, Tebi pripada sva veličina i ja se Tebi kajem i prvi priznajem Tvoju veličinu.“ Allah, dželle šanuhu, se obraća Musau da ga je On odabrao nad drugima šaljući mu objavu (Tewrat) koja sadrži savjete i mudrosti upućene sinovima Israilovim. Naređuje mu da njegov narod slijedi objavu radeći ono čime će najviše zaraditi nagradu. Allah, dželle šanuhu, opominje sinove Israilove da će ih zadesiti kazna kao što je zadesila i druge narode, ako budu izišli iz pokornosti Allahu, dželle šanuhu. Čitajte slijedeće ajete:
“Mi odredismo da čas susreta sa Musaom bude kad se napuni trideset noći, i dopunismo ih još sa deset, pa se vrijeme koje je Gospodar njegov odredio ispuni na četrdeset noći. A Musa je bio rekao bratu svome Harunu: “Zastupaj me u narodu mome, i red pravi i ne slijedi puteve onih koji su smutljivci!“ I kad nam Musa dođe u određeno vrijeme, i kada mu Gospodar njegov progovori, on reče: “Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!“ - “Ne možeš me vidjeti“ - reče - “ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na mjestu svome, vidjećeš Me!“ I kad se Gospodar njegov onom brdu otkri. On ga sa zemljom sravni, a Musa se onesviješćen strovali. Čim se osvijeti, reče: “Hvaljen neka si! Kajem Ti se, ja sam vjernik pravi!“ “O Musa“, - reče On - “Ja sam tebe odlikovao nad ostalim svijetom poslanstvom Svojim i govorom Svojim. Ono što ti dajem uzmi i zahvalan budi!“ I Mi mu na pločama napisasmo pouku za sve i objašnjenje za svašta. “Primi ih svojski, a narodu svom zapovijedi da se pridržava onoga što je u njima ljepše!“ A pokazaću vam i zemlju griješnika.“ (El-E’raf:142-145)
Obožavanje teleta
Mnogoboštvo je bilo ukorijenjeno u srcima sinova Israilovih zbog njihova života sa Egipćanima. Oni su obožavali telad koja su im bila božanstva i kada bi ona umrla ukopavali bi ih u posebne grobnice. To je iskoristio jedan spletkaroš od sinova Israilovih, Es-Samirijj - kako ga Kur’an naziva. On im govori da je to tele božanstvo njihovo i Musaovo kojeg je zaboravio, a otišao je da se sretne sa njim u svome dugom odsustvu. Musa ih je prije svoga odlaska obavijestio da njegovo odsustvo od njih neće biti duže od trideset dana, ali mu njegov Gospodar naređuje da upotpuni post još deset dana, tako da se njegovo odsustvo odužilo njima i rekoše da je Musa prekršio obećanje. U tom trenutku se u Es-Samiriju pokrenula zla kob i to on iskoristi, te uze od nekih sinova Israilovih nakit kojeg su njihove žene donijele iz Misira. On to baci u vatru i od toga sačini tele. Napravio ga je tako da kada bi ušao vjetar u njega, izlazio bi kroz usta i čulo bi se rikanje. Nakon toga im Es-Samirijj naređuje da mu robuju. Harun im se suprotstavlja i pokušava ih urazumjeti da su zavedeni. Sav njegov trud nije imao uspjeha i oni ostaše ustrajni u svome obožavanju teleta, sve dok Musa ne dođe. Dok je Musa razgovarao sa svojim Gospodarem, On ga obavijesti da je njegov narod zaveo Es-Samirijj i da ih je odveo od pravog puta. Musa se pun gnjeva i žalosti vraća svome narodu i reče im: “Zar vam vaš Gospodar nije obećao da će vam dati Tewrat koji je uputa i svjetlost vama? On je ispunio Svoje obećanje. Možda vam se odužilo moje odsustvo, pa ste zamijenili vjeru za nevjerstvo. Ili ste željeli da uradite nešto loše što izaziva srdžbu vašeg Gospodara i time ste prekršili obećanje koje ste mi dali da ćete biti čvrsti u vjeri?“ Oni odgovoriše da nisu prekršili dato obećanje zato što su oni željeli, već ih je Es-Samirijj zaveo govoreći im da se njihov Gospodar rasrdio zbog zlata kojeg su uzeli od Egipćana i da je razlog Musaova kašnjenja. On im reče da bace zlato u vatru kako bi Gospodar bio zadovoljan sa njima i da im se Musa vrati. Oni pristaše na to, te Es-Samirijj sačini tele i reče im da je ono božanstvo kojeg trebaju obožavati, a to je Musaovo božanstvo kojeg je zaboravio, a otišao ga je na brdu Tur tražiti. Kakav je um bio tog naroda? Zar oni nisu vidjeli da im kip ne može naštetiti, niti koristiti, niti im može odgovoriti, jer je on materija koja šuti?! Musa se upućuje svome bratu Harunu. Pun ljutnje on ga uzima za bradu i kosu, govoreći mu: “Šta te spriječilo da dođeš da me obavijestiš o njihovom halu kada si vidio da su zalutali i počeli tele obožavati?“ Harun reče: “Bojao sam se da kažeš da sam ja razdvojio sinove Israilove i učinio jedne da tebe slijede, a druge Es-Samirijja i bojao sam se da mi kažeš: “Ostavio si ih, a naredio sam ti da budeš sa njima i zato sam čekao da se ti vratiš.“ Tada Musa upućuje prijekor Es-Samirijju koji je doveo u zabludu njegov narod. Es-Samirijj odgovara: “Znam ono što niko ne zna, a to je da ti nisi u pravu. Slijedio sam te i uzeo sam nešto iz tvoje vjere, zatim sam je ostavio i vratio se obožavanju teleta. Razmišljao sam o tome i to mi se učini lijepim.“ Tada mu Musa reče: “Idi, Allah će te kazniti da govoriš dok si živ: “Neka me niko ne dotiče!“ Imao bi bol kada ga god neko dotakne i kada bi nekoga sreo, pobojao bi se da ga ne dotakne, rekao bi mu: “Ne dotiči me!“ Nakon toga Musa odlazi do teleta, baca ga u vatru, a njegove ostatke baca u more. Sinovi Israilovi se pokajaše za ono što su učinili i zatražiše oprosta od svoga Gospodara i Allah, dželle šanuhu, objavi Musau da njihova tevba biva ubijanjem samih sebe, tj. suzbijanjem strasti, čišćenjem od zla i grijeha i odstranjivanjem svega što one žele. I tek tada će im Allah, subhanehu ve te’ala, oprostiti. A Allah, dželle šanuhu, kaže: “Mi smo narod tvoj poslije odlaska tvog u iskušenje doveli“ - reče On - “njega je zaveo Samirijj.“ I Musa se narodu svome vrati srdit i žalostan. “O narode moj“ - reče - “zar vam Gospodar vaš nije dao lijepo obećanje? Zar vam se vrijeme oduljilo, ili hoćete da vas stigne srdžba Gospodara vašeg, pa se zato niste držali obećanja koje ste mi dali!“ “Nismo prekršili dato ti obećanje od volje svoje! - odgovoriše. “Bili smo natovareni teretima, nakitom narodnim, pa smo to bacili.“ A to isto uradio je i Samirija,
pa im izlio tele koje je davalo glas kao da muče, i oni su onda rekli: “Ovo je vaš bog i Musaov bog, on ga je zaboravio!“ Zar oni nisu vidjeli da im ono ni riječi ne odgovara i da od njih ne može nikakvu nevolju otkloniti niti im ikakvu korist pribaviti? A njima je Harun još prije govorio: “O narode moj, vi ste njime samo u iskušenje dovedeni; Gospodar vaš je Milostivi, zato slijedite mene i slušajte naređenje moje!“ “Mi ćemo mu se klanjati sve dok nam se ne vrati Musa“ - odgovorili su oni. “O Harune,“ - povika Musa - “šta te je spriječilo, kad si ih vidio da su zalutali, da za mnom nisi pošao? Zašto nisi naređenje moje poslušao?“ “O sine majke moje,“ - reče Harun - “ne hvataj me za bradu i za kosu moju! Ja sam se plašio da ti ne rekneš: Razdor si među sinovima Israilovim posijao i nisi postupio onako kako sam ti rekao.“ “A šta si to ti htio, o Samirijj?“ - upita Musa. “Ja sam vidio ono što oni nisu vidjeli“ - odgovori on -, “pa sam šaku zemlje ispod izaslanikove stope uzeo i to bacio, i eto tako je u mojoj duši ponikla zla misao.“ “E onda se gubi!“ - reče Musa -, “čitavog života ćeš govoriti: Neka me niko ne dotiče! A čeka te još i određeni čas koji te neće mimoići. Pogledaj samo ovoga tvoga “boga” kojem si se klanjao, mi ćemo ga sigurno spaliti i po moru mu prah rasuti. vaš bog je - Allah, drugog boga osim Njega nema! On sve zna!“ (Ta-ha:85-98) Na to Kur’an ukazuje i na drugom mjestu: “I kad je Musa rekao narodu svome: “O narode moj, prihvativši tele, vi ste samo sebi nepravdu učinili; zato se Stvoritelju svome pokajte i između vas prestupnike smrću kaznite. To je bolje za vas kod Stvoritelja vašeg, On će vam oprostiti! On prima pokajanje i On je milostiv“ (El-Beqare:54)
Kažnjavanje sinova Israilovih i oprost njima
Sinovi Israilovi uvidješe da su prema sebi učinili nasilje obožavajući tele, a Musa odabra sedamdeset ljudi koji će s njim ići na brdo Tur - gdje je uobičavao doviti svome Gospodaru - gdje će izraziti pokornost Allahu, dželle šanuhu, i pokajati se za ono što su učinili. Tu je Musa razgovarao sa svojim Gospodarem, ali neki od njih mu ne povjerovaše da se Allah, subhanehu ve te’ala, obraća Musau, te se odmetnuše i postadoše neposlušni i rekoše mu: “Nećemo ti vjerovati dok svojim očima jasno ne vidimo Allaha ispred kojeg nema zastora.“ Nakon ovakvog zahtjeva naišao je strašan zaglušujući vjetar koji ih je sve uništio, a zatim ih Allah, dželle šanuhu, nakon Musaove dove oživljava. Musa je tražio da im Allah, subhanehu ve te’ala, oprosti zbog onoga što su učinili oni koji su kratke pameti i da ne kazni sve zbog toga što je manjina pogriješila. Allah, dželle šanuhu, im oprašta i povraća im život. Tada Musa traži oprost i milost za svoj narod, a Allah, ‘azze ve dželle, ga obavještava da to ovisi o Njegovu htijenju, i obavještava ga da je Allahova milost propisana bogobojaznima koji daju zekat i vjeruju u Allahove ajete. Allah, dželle šanuhu, kaže: “I Musa odabra iz svoga naroda sedamdeset ljudi da u određeno vrijeme stanu pred Nas. A kad ih zadesi potres, on reče: “Gospodaru moj, da si htio, mogao si i njih i mene uništiti još prije. Zar da nas uništiš zbog onoga što su uradili bezumnici naši? To je samo iskušenje Tvoje kojim Ti, koga hoćeš u zabludi ostavljaš, a kome hoćeš na pravi put ukazuješ; Ti si Gospodar naš, pa nam oprosti i smiluj nam se, jer Ti praštaš najviše; I dosudi nam milost na ovom svijetu, i na onom svijetu,- mi se, uistinu, vraćamo Tebi!“ - Kaznom Svojom Ja kažnjavam koga ja hoću“ - reče On -, “a milost Moja obuhvaća sve, daću je onima koji se budu grijeha klonili i zekatdavali, i onima koji u dokaze Naše budu vjerovali.“ (El-E’raf:155-156)
“I kada ste uglas rekli: “O Musa, mi ti nećemo vjerovati, dok Allaha ne vidimo!“ - munja vas je ošinula, vidjeli ste. Zatim smo vas, poslije smrti vaše, oživjeli da bi ste zahvalni bili.“ (El-Beqare:55-56)
Uzdizanje brda iznad sinova Israilovih
Musa je bio uporan u obraćanju sinovima Israilovim, ali su se oni suprotstavljali njemu i bili su žestoki u tome. Tada im Allah, dželle šanuhu, prijeti uništenjem, uzdizanjem brda iznad njih. Oni se uplašiše propasti i pobojaše se da se na njih brdo ne strovali, te se svome Gospodaru obratiše. On im naredi da se čvrsto pridržavaju propisa koje im je naredio i da ne budu nemarni prema njima kako bi postali od bogobojaznih. I kada Allah, 'azze ve dželle, otklanja od njih i ovu prijetnju, oni okreću glavu od istine. Da Allah, subhanehu ve te’ala, nije milostiv preme njima, postali bi od onih koji su propali. Allah, dželle šanuhu, kaže: “I kada smo od vas zavjet uzeli i brdo iznad vas podigli: “Svojski prihvatite ono što smo vam dali i neka vam je na umu ono što je u Knjizi, da biste se kazne sačuvali!“ - vi ste poslije toga odustali, i da nije bilo Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, uistinu biste stradali.“ (El-Beqare:63-64)
Sprečavanje sinova Israilovih od ulaska u obećanu zemlju
Allah, dželle šanuhu, naređuje Musau da ide sa sinovima Israilovim u obećanu zemlju, Palestinu, gdje će boraviti. Musa se obraća svome narodu ukazujući im na blagodati kojima ih je Allah, subhanehu ve te’ala, obasuo: dao im poslanike koji ih upućuju na pravi put, oslobodio ih ropstva i učinio ih slobodnima, dao im blagodati koje nije dao drugim narodima u njihovo vrijeme. Zato je njihova dužnost bila da budu zahvalni Allahu, subhanehu ve te’ala, i da prihvate sve ono što im se naređuje. Prije nego je Musa tražio od svog naroda da se upute u obećanu zemlju, poslao je izvidnicu koja će donijeti vijesti o stanovništvu. Oni se vraćaju i kazuju da su njeni stanovnici snažni i visoki, a gradovi utvrđeni. Sinovi Israilovi se pobojaše i ostaše neposlušni prema Musaovoj naredbi za borbom, govoreći mu da u toj zemlji žive silnici protiv kojih oni nemaju snage i da oni neće ući sve dok su oni u njoj, već tek kada oni iziđu iz nje, oni će se odazvati njegovu pozivu. Allah, dželle šanuhu, kaže: “I kad Musa reče narodu svome: “O narode moj, sjetite se Allahove blagodati prema vama kada je neke od vas vjerovjesnicima učinio, a mnoge vladarima, i dao vam ono što ni jednom narodu nije dao; O narode moj, uđite u Svetu zemlju, koju vam je Allah dodijelio, i ne uzmičite nazad, pa da se vratite izgubljeni“,- oni rekoše: “O Musa! u njoj je nemilosrdan narod i mi u nju nećemo ući dok god oni iz nje ne iziđu, mi ćemo onda sigurno ući.“ (El-Maide:20-22)
Lutanje sinova Israilovih
Ne postoji ni jedna zajednica, a da u njoj nema pojedinaca koji se odlikuju lijepim osobinama. Dvojica ljudi koja su se isticala u svome narodu po svojoj bogobojaznosti, obraćaju se svome narodu, savjetujući ih da uđu kroz kapije grada, jer će tada ući strah u njihova srca i na taj način ih pobijediti uz tevekkul na Allaha, dželle šanuhu, ali samo uz istinsko vjerovanje. Ali sinovi Israilovi odbiše savjet i odgovoriše im riječima punim prijekora, otpadništva i straha: “Hajde ti i tvoj Gospodar, pa se borite, mi ćemo ovdje ostati!“ Takav je bio kraj Musaova puta, njegova truda i zalaganja: odbijanje sinova Israilovih da uđu u svetu zemlju. Šta Musa radi nakon velikog truda koji je uložio u dobru za svoj narod koji ga uporno odbija? Da li postoji išta do tužba Allahu, 'azze ve dželle: Gospodaru moj, ja nemam vlasti osim nad sobom i nad svojim bratom, pa presudi sa Svojom pravednošću između nas i griješnika.“ Allah, dželle šanuhu, prima njegovu dovu i obavještava ga da će im sveta zemlja biti četrdeset godina zabranjena i da će oni lutati po pustinji Sinaja, tako da ga ne obuzima tuga zbog onih koji su izišli iz pokornosti prema Allahu, 'azze ve dželle. Allah, dželle šanuhu, kaže: “Dva čovjeka koja su se Allaha bojala i kojima je On darovao milost Svoju - rekoše: “Navalite im na kapiju, pa kad kroz nju prođete, bićete sigurno pobjednici; a u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici!“ “O Musa,“ - rekoše oni - “dok god su oni u njoj mi nećemo u nju ulaziti! Hajde ti i Gospodar tvoj pa se borite, mi ćemo ovdje ostati!“ “Gospodaru moj,“ - reče Musa - “ja osim sebe imam moć samo nad bratom svojim; zato presudi nama i ljudima griješnim!“ “Četrdeset godina oni će zemljom lutati“ - reče On - “jer će im Sveta zemlja zabranjena biti, a ti ne tuguj za narodom griješnim!“ (El-Maide:23-26)
POUKE I SAVJETI IZ KAZIVANJA O MUSAU
Poboljšanje stanja naroda nakon razvrata
Narod koji živi u tiraniji, kome se čini nasilje i koji je tlačen od vladara, njihov moral slabi, a duše im postaju ponižene i zadovoljne sa vladarem koji je tiranin. Ukoliko on duže ostane na vlasti, takav moral postaje nasljedan kod naroda, izvire iz same njihove prirode. U takvom stanju su bili sinovi Israilovi. Njihovu prirodu je uništio faraon koji ih je ponizio, ulio im strah sve dok nije došao Musa koji ih poziva u džihad i prodor u Svetu zemlju. Ali, njihove ponižene duše koje su u ropstvu ne zadovoljavaju se džihadom. Zato nas Kur’an obavještava da ih je Allah, dželle šanuhu, četrdeset godina ostavio da lutaju pustinjom. “Četrdeset godina oni će zemljom lutati“ - reče On - “jer će im Sveta zemlja zabranjena biti, a ti ne tuguj za narodom griješnim!“ (El-Maide:26) To je odgoj koji im je pripremio Gospodar svjetova. To odgajanje biva u pustinji kako bi se očeličili, postali snažni i oslonili se na sebe. Stara generacija bi izumrla, riješili bi se ropstva i došla bi nova generacija, koja u sebi objedinjuje slobodu i jačinu, te pravednost Šerijata i njegovu uputu. Allah, dželle šanuhu, ih je na ovaj način odgajao kako bi bili u stanju da uđu u Svetu zemlju, te da vladaju sobom i da se odmah odazovu dužnosti i ispravnom životu, životu dostojnom, a ne roba poniženog. Mi trebamo uzeti pouku iz ovakvog odgoja i znati da popravljanje ummeta nakon nereda u njemu dolazi odgojem nove generacije koja objedinjuje slobodu i rad po Šerijatu koji sadrži uputu i pravednost. Kada pogledamo našu zajednicu vidjećemo je u razvratu i naći ćemo da najviše uticaja na novu generaciju imaju: filmovi, televizor, novine, časopisi. Da li je ispravno da ne pridajemo važnost tome i da to prepustimo strastima režisera, vlasnicima novinskih i filmskih kuća kojima je cilj zarada, pa makar to bilo na štetu ummeta? Da li je ispravno da pratimo program stranih filmova koji su puni razvrata, a iza većine tih filmova stoje Jevreji. Na taj način mi slijedimo njihov put. Zašto naše vlade ne rade na snimanju poučnih filmova i time zabrane prodor razvratu? Zašto vlade ne vrše nadzor nad filmovima koji su puni razvrata, a nude se našoj omladini? Zašto se ne zabrani prodaja novina koje su pune razgolićenih slika kako bi primamile kupca? Zašto se ne zabrani prikazivanje plesova koji bude životinjske strasti kod čovjeka, a pogotovo kod pubertetlija kojima to štetno djeluje na psihu i na moral? Zašto se ne zabrane filmovi koji prikazuju samo ubijanja i nasilje, a to loše djeluje na pojedine osobe? Zašto se ne zabrani uvoz odjeće koja otkriva avret žene, a to privlači poglede i odvraća misli omladine od učenja i ozbiljna rada? Da li je to civilizovan svijet? Ne... To je prljava, bolesna strana civilizacije koja prijeti propašću zajednici.
Posljedice nevjerstva
Čovjek se pita o prirodnim i drugim nepogodama koje ga zadese: potresi, poplave, vjetrovi, ratovi iza kojih slijedi potpuno uništenje. Svaki čovjek se pita o uzrocima toga i ne nalazi zadovoljavajući odgovor. Kazivanje o Musau nam govori na te uzroke, a to su: nevjerstvo, silništvo i činjenje grijeha. Kada Kur’an spominjenevjerstvo i nasilje, želi ukazati na nevjerovanje u Allaha, 'azze ve dželle, pripisivanje Njemu druga i okretanje glave od Šerijata prelazeći sve granice čineći grijehe. Allah, dželle šanuhu, kaže: “One koji ne budu vjerovali na strašne muke će udariti i na ovom i na onom svijetu i niko im neće moći pomoći.“ (Ali ‘Imran:56) “A ona sela i gradove smo razorili zato što stanovnici njihovi nisu vjerovali i za propast njihovu bismo tačno vrijeme odredili.“ (El-Kehf:59) Allah, dželle šanuhu, nabraja vrste kazne, riječima: “I sve smo prema grijesima njihovim kaznili: na neke vjetar, pun pijeska, poslali, a neke strašnim glasom uništili, neke u zemlju utjerali, a neke potopili. Allah im nije učinio nepravdu, sami su sebi nepravdu nanijeli.“ (El-’Ankebut:40) U ovome ajetu se spominju vrste kazni koje su poslate na neposlušne narode. Neki od njih su uništeni strašnim vjetrom koji nosi kamenje, neki su uništeni zaglušujućim glasom, neki su u zemlju zatrti, a neki su potopljeni. U kazivanju o Musau vidimo šta je zadesilo faraonov narod zbog nasilja kojeg su činili i odbijanja istine: “A on i vojske njegove bijahu se bez ikakva osnova ponijeli na Zemlji i mislili su da Nam neće biti vraćeni, pa Mi dohvatismo i njega i vojske njegove i u more ih bacismo; pogledaj kako su skončali nevjernici!“ (Qasas:39-40) Kada su oni potopljeni, Kur’an nam prikazuje sliku njihova stanja u kojem su bili nabrajajući šta su iza sebe ostavili od dvoraca, bašči i ljepote života, kako bi se pouka uzela: “I koliko ostaviše bašča i izvora, i njiva zasijanih i dvorova divnih, i zadovoljstava koja su u radosti provodili!- tako to bi, i Mi smo to u nasljedstvo drugima ostavili- ni nebo ih ni Zemlja nisu oplakivali, i nisu pošteđeni bili.“ (Ed-Duhan:25-29) Pogledajmo u ljepotu stila kojim nam se opisuje njihovo stanje: “Ni nebo ih ni Zemlja nisu oplakivali, i nisu pošteđeni bili“ - što uveličava njihovu propast, nestanak nasilnika za kojima niko nije tugovao, niti je to uticalo ni na jedno stvorenje. Kada Kur’an ukazuje na događaje kroz historiju cilj je pozivanje ljudi da obrate pažnju na te narode kako bi pouku uzeli. To je lekcija koja ukazuje na faktore nestanka i opstanka prošlih naroda i objašnjava da se sreća ne postiže osim sa vjerom i dobrim djelima, a da su posljedice grijeha loše po čovjeka. To Kur’an potvrđuje: “Zašto oni ne putuju po svijetu pa da vide kako su završili oni prije njih? Bili su od njih moćniji i više spomenika su na Zemlji ostavili, ali ih je Allah, zbog grijehova njihovih, kaznio i niko ih od Allahove kazne nije odbranio.“ (El-Mu’min:21)
Čvrstoća aqide
Kada prava aqida uđe u dušu čovjeka i osvoji njegovo srce, nema ni jedne snage koja bi mu je poljuljala. Takav primjer imamo kod faraonovih čarobnjaka koji prihvataju vjeru sa zadovoljstvom i ubijeđenosti u istinu, pa kada im faraon prijeti: “Izodsijecaću vam sigurno, ruke vaše i noge vaše unakrst, a onda ću vas sve razapeti!“ (El-E’raf:124) Kakav je bio njihov odgovor faraonu? Da li ih je uplašila njegova prijetnja? Ne, već su mu odgovorili riječima koje izazivaju uzbuđenje u duši, jer su to riječi požrtvovanosti i traženja smrti na putu principa: “A oni rekoše: “Mi ćemo se doista Gospodaru našem vratiti! Ti nam zamjeraš samo to što smo u dokaze Gospodara našeg povjerovali kad su nam oni došli. Gospodaru naš, daj nam snage da izdržimo i učini da kao vjernici umremo!“ (El-E’raf:125-126) Riječi koje čarobnjaci izgovaraju: “Mi ćemo se doista Gospodaru našem vratiti!“ velikog su značenja, jer takvo uvjerenje umanjuje nesreću. Čovjek se vraća Allahu, 'azze ve dželle, kad-tad, danas ili sutra i nema veze ukoliko susret sa Allahom dođe ranije, ako je to Njegova volja i postizanje Njegova zadovoljstva. I oni kažu: “Daj nam snage da izdržimo i učini da kao vjernici umremo!“ Nekada musibeti i bolovi koji zadese insana gubitkom svojih najmilijih, tlačenjem, siromaštvom, poljuljaju iman i čvrstoću vjere u njemu i odvode ga u nevjerstvo i pesimizam. Međutim, dova čarobnjaka u dubini njihovih duša nosi odlučnost i čvrstoću u podnošenju bolova i krajnju ustrajnost u vjeri, ma kakvi god bili rezultati. Bolovi i musibeti su najgore sa čim čovjekova duša može biti ispitana, to je ispit srži aqide i njene visine u duši čovjeka. Zbog toga Kur’an upozorava na površinski, slabi iman koji ne ostaje čvrst pri belaju, a to mu ne koristi niti na dunjaluku, a ni na ahiretu:
“Ima ljudi koji se Allahu klanjaju, ali bez pravog uvjerenja; ako ga prati sreća on je smiren, a ako zapadne i u najmanje iskušenje, vraća se nevjerstvu, pa tako izgubi i ovaj i onaj svijet. To je, uistinu, očiti gubitak.“ (El-Hadždž:11)
Pobjeda istine nad neistinom
Kazivanje o Musau nam koristi da saznamo da neistina, ma koliko god bila jaka i imala pomagače svoje, mora propasti pred istinom. Čarobnajci koji su došli sa neistinom i opčinili oči prisutnih nisu očekivali da će Allah, dželle šanuhu, podržati Musaasa mu’džizom koja je jača od njihove čarolije. O tome nam Kur’an govori: “I Mi naredismo Musau: “Baci štap svoj!“ - i on odjednom proguta sve ono čime su oni bili obmanu izveli.“ I tako istina na vidjelo izbi i pokaza se da je bilo lažno ono što su oni priredili.” (El-E’raf:117-118) To je kratki citat koji nam pokazuje put istine i neistine koja nije dugo potrajala, već je propala. Čarobnjaci su bili najveći poznavaoci svojih vragolija i najveći poznavaoci onoga sa čim je Musa došao i zato oni bivaju prvi koji povjerovaše u Musaova Gospodara. Faraon im prijeti mučenjem i kažnjavanjem, ali oni tome ne pridaju nikakvu važnost, već odgovaraju dušom nepokolebljiva vjernika: “Mi vjerujemo u Gospodara našeg, da bi nam grijehe naše oprostio i vradžbine na koju si nas ti primorao. A Allah bolje nagrađuje i kažnjava trajnije.“ (Ta-ha:73) Poznati učenjek El-Ahfeš prikazuje ovaj događaj na slijedeći način: “Bacili su svoja užeta i štapove u nevjerstvo i nijekanje istine, a nakon sahat vremena su svoje glave spustili na sedždu i zahvalu, pa kako je velika razlika između bacanja i spuštanja.“
Sloboda naroda
U kazivanju o Musau imamo potvrdu slobode naroda i njihovo pravo za izbavljanje iz robovanja silnicima. Na to nam ukazuje ajet o blagodatima koje je Allah, dželle šanuhu, darovao sinovima Israilovim, nakon što ih je oslobodio poniženja i robovanja čije su strahote duži niz godina doživljavali: “A Mi smo htjeli da one koji su na Zemlji tlačeni, milošću obaspemo i da ih vođama i nasljednicima učinimo.“ (Qasas:5) Ovaj ajet nam potvrđuje da jedan narod ne može drugi potčiniti sebi i staviti ga pod svoju kontrolu iskorištavajući njihova dobra. Ako tako neko učini, pa Allah, dželle šanuhu, je na strani nemoćnih i On će njih pomoći i osloboditi ih robovanja i tlačenja. Historija je puna dokaza o narodima koji su se oslobodili tiranije, a posljedice takvih su teške, jer su doživjeli osvetu od potlačenih. Jezikom Musaa se niječe robovanje:“A dobročinstvo koje mi prebacuješ - da nije to što si sinove Israilove robljem učinio?“ (Eš-Šu’ara’:22) Faraon je prebacivao Musau blagodati koje mu je dao odgajajući ga u svome dvorcu. Ali, Musa mu odgovara: “Kako možeš isticati svoje blagodati prema meni, a ti si porobio moj narod?“ U ovome odgovoru nalazimo snažni otpor protiv robovanja, suprotstavljanje silniku faraonu i osudu njegovih postupaka.
Poziv na suprotstavljanje
U kazivanju o imanu Musaova naroda, njihovom podnošenju tlačenja, te u Musaovim vasijetima na sabur i borbu je pouka svim vjernicima da ustraju u borbi na Allahovom putu, na putu svoje vjere. Oni koji su vjerovali u poslanstvo Musaa bili su izloženi ubijanju i tlačenju od strane faraona. Musa im olakšava to riječima: “Molite Allaha da vam pomogne i budite strpljivi, zemlja je Allahova, On je daje u nasljeđe kome On hoće od robova Svojih; a lijep ishod će biti za one koji se budu Allaha bojali“. (El-E’raf:128) U ovome ajetu Musa oporučuje svojim sljedbenicima sabur i obećava im pomoć, ako se budu Allaha bojali. Ali, oni to odbijaju i obraćaju mu se sa žalbom, govoreći mu: “Zlostavljani smo, prije nego što si nam došao, a i nakon što si nam došao!“ A on im odgovara: “Gospodar vaš će neprijatelja vašeg uništiti.“ U ovome odgovoru je jasna potvrda Allahove pomoći koja će brzo doći, a uništenje neprijatelja je u Allahovoj moći. On daje pomoć i ako On hoće ubza je, a ako hoće odgodi je. A Allah, dželle šanuhu, će njih pomoći da bi vidio kako će oni postupati, a to nam potvrđuje kraj ajeta: “A vas nasljednicima na Zemlji učiniti, da bi vidio kako ćete postupati.“ (El-E’raf:129) Kada bi kod muslimana prevladalo uvjerenje da će ih Allah pomoći nad njihovim neprijateljem ukoliko budu ustrajni u borbi. Takvo uvjerenje ima veliki uticaj na jačanje odlučnosti i čvrstoće kod čovjeka, a to otklanja tugu i očaj iz srca.
Rušenje tiranije
U Musaovoj pobjedi nad faraonom imamo jasan primjer rušenja tiranije. To je kur’anski prikaz svakog naroda čiji se vladar sili na zemlji, kao što se silio faraon. Kakav je tiranin bio faraon, Kur’an nam ukazuje u slijedećim ajetima: “O velikaši“ - reče faraon - “ja ne znam da vi imate drugog boga osim mene.“ Faraon je odredio ljudima vjeru i ograničio im njihove umove, i ni jedan nije imao pravo da vjeruje u nešto, osim sa njegovom dozvolom, a on kaže: “Vi ste mu povjerovali“ - viknu faraon - “prije nego sam vam ja dopustio!“ On je taj koji je razjedinio narod i učinio ga strankama kako bi lakše njime vladao, a tako danas rade kolonizatori provodeći svoju silu nad slabim narodima, ili kao što tiranin sprovodi svoju silu kako bi održao svoju vlast. To spominje Kur’an:
“Faraon se u zemlji bio ponio i stanovnike njezine na stranke izdijelio.“ Njegove uši nisu željele da čuju glas istine: “A on i njegove vojske bijahu se bez ikakva osnova ponijeli na Zemlji.“ On je bio nasilnik i tiranin koji je sprovodio diktaturu, ubijao je sinove Israilove, a ostavljao njihove žene u životu. O tome nam Kur’an govori: “Ubijaćemo mušku djecu njihovu, a žensku ćemo im ostavljati u životu; mi, uistinu, vladamo njima“. Kur’an objašnjava rezultat silništva, uzdizanja i nijekanja Allahovih ajeta: “Oni su nijekali naše ajete, pa ih je Allah kaznio zbog njihovih grijeha, a Allah žestoko kažnjava.“
U ovome je pouka silnicima, i lekcija onima koji su potlačeni da ostanu čvrsti u svojoj borbi protiv silnika, jer pobjeda dolazi na kraju.
Spas vjernika
To nam postaje vidljivo kada Allah, dželle šanuhu, daje dopuštenje Musau i vjernicima da iziđu iz Misira. Faraon priprema svoju vojsku u namjeri da ih uništi. Sustiže ih kod obale mora i kada vjernici pogledaše iza sebe vidješe strahotu koja ih prati, a ispred njih je bilo more i smatraše da im se približio kraj. Musa je ostao čvrst pred tom strahotom koja jeobuzela njegov narod, nije se plašio, već svome narodu upućuje riječi pune imana: “Zaista je moj Gospodar sa mnom, On će mi na pravi put ukazati.“ Ovim nam Kur’an ukazuje na živi primjer onima koji se bore na Allahovu putu, kako se ne bi žalostili u nesreći, već da ponavljaju ovu rečenicu u sebi, sigurni u Allahovu pomoć, a ona je i Musau došla, kao što nam Kur’an kaže: “A Musa i sve one koji su s njim spasismo - i one druge potopismo. To je zaista pouka i većina njih nisu bili vjernici, a Gospodar tvoj je, doista, Silan i Milostiv.“
Oslobađanje od slijepog slijeđenja
U obraćanju faraonova naroda Musau po pitanju njegova pozivanja u “novu vjeru“, Kur’an nam prikazuje sliku slijepog slijeđenja kod tog naroda: “Oni rekoše: Zar si došao da nas odvratiš od onoga na čemu smo zatekli pretke naše...“ (Junus:78) Samo slijeđenje ima vrijednost po pitanju društvene strane zajednice, ali ono predstavlja glavnu prepreku na putu napretka zajednice koja slijedi svoje pretke, makar se to kosilo i sa stvarnošću. Ovakvo slijeđenje vodi ka zaostalosti i nesposobnosti zajednice da krene naprijed i najveća smetnja u narodu koja sprečava put spasa zajednice jeste slijepo slijeđenje predaka. U nekim zajednicama je slijepo slijeđenje dovelo do suprotstavljanja misionarima istine i njihovom ugnjetavanju. To se dešavalo poslanicima i reformatorima u narodu koji nije mogao da se oslobodi slijepog slijeđenja. Ljepota Kur’ana je i u tome što se on suprotstavlja slijepom slijeđenju vjerovanju predaka bez imalo razmišljanja. Kur’an postavlja pitanje: Kako čovjek može da se pokorava svojim precima koji ne slijede put razuma i koji su u zabludi? O tome Kur’an kaže: “A kada im se kaže: Slijedite Allahovu Objavu! - oni odgovaraju: “Nećemo, slijedićemo ono na čemu smo zatekli pretke svoje.“ - Zar i onda kad im preci nisu ništa shvaćali i kad nisu na pravom putu bili!?“ (El-Beqare:170)
Kićenje sa blagim govorom
Musa i Harun se odazivaju Allahovoj naredbi da pozovu faraona na robovanje samo Allahu, subhanehu ve te’ala. Ali, koji je način toga pozivanja? Allah, dželle šanuhu, im naređuje da dostave faraonu Božiju riječ sa blagošću: “Pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao!“ To je uzvišena uputa koju Kur’an spominje da bude primjer za sve situacije i sva vremena. Ukoliko je naređivanje na dobro, a odvraćanje od zla povezano sa blagošću ostavlja veći uticaj na dušu i njeno izbavljanje iz zablude. Time se pruža prilika razmišljanju o situaciji u kojoj se čovjek nalazi i o savjetu koji mu je dat. To zadovoljava čovjekovu prirodu i čini je podložnom da prihvati poziv istine i hajra. Suprotno tome je grubi način pozivanja i strogost što izaziva odbojnost kod ljudi i ne prihvatanje savjeta.
Vjerovanje putem razuma
U kazivanju o Musau je prikazan način dokazivanja Allahova postojanja. Musa ulazi kod faraona i poziva ga u vjeru u Allaha, Allah, dželle šanuhu, putem razuma, podstičući ga na posmatranje i razmišljanje o prirodi i onome što je stvoreno kako bi ušao iman u njegovo srce. Faraon pita Musaa i Haruna: “Ko je vaš Gospodar?“ A Musa odgovara: “Naš Gospodar je onaj koji je svemu onome što je stvorio dao ono što mu je potrebno, a zatim ga kako da se time koristi nadahnuo.“ Kur’an kaže da su sva stvorenja na određeni način stvorena, jedna od drugih se razlikuju po posebnostima koje im je Allah, subhanehu ve te’ala, dao. Zatim je nadahnuo svako živo stvorenje i ukazao mu na poseban način na osnovu kojeg ono može živjeti. Ovaj ajet na vrlo jednostavan način objašnjava sve ono što je poslije napisano u naučnim knjigama o životinjama, insektima, pticama, bićima koja žive u vodi... Naučnici koji proučavaju život ovih bića čude se tajnama njihova života, načinu njihova dolaženja na svijet, njihova opstanka, sticanju snage i ponašanja kod životinja. To nadahnuće daje tok njihova života, odnosno uputa (hidajet) - kao što to Kur’an naziva, koja se razlikuje od vrste do vrste, je najveći dokaz postojanja svrhe u prirodi koju je Allah, subhanehu ve te’ala, stvorio. To pobija teoriju slučajnosti kojom materijalisti opravdavaju svoje tumačenje nastanka svijeta. Nakon što je Musa spomenuo ovaj dokaz koji potvrđuje Allahovo postojanje, on nabraja druge vrste stvorenja koje je Allah, dželle šanuhu, stvorio: “On je za vas Zemlju posteljom učinio i po njoj vam prolaze utro, i On spušta sneba kišu!“ - Samo Mi dajemo da uz njenu pomoć u parovima niče bilje raznovrsno. Jedite i napasajte stoku svoju! To su dokazi za one koji pameti imaju.“ Pogledaj kako Kur’an završava ovaj ajet: “To su dokazi za one koji pameti imaju.“ Stvaranje zemlje i onoga što je na njoj od jasnih dokaza ukazuje na postojanje Allaha, subhanehu ve te’ala, Stvoritelja svega, u što nema sumnje što prihvata svaki čovjek razumom obdareni.
Kada je faraon odbio ove racionalne dokaze i zanijekao ih, Allah, dželle šanuhu, mu ukazuje na mu’džizu štapa i druge mu’džize. Kur’an nas navodi na razmišljanje o Allahovim dokazima u kosmosu kako bi osjetili i uvjerili se u moć Stvoritelja i kako bi naš iman bio na osnovu predanosti i potpuna uvjerenja. Ovo je put islama u dokazivanju postojanja Stvoritelja. To je odlika islama, za razliku od drugih vjera koje kažu: “Vjeruj, a zatim razmišljaj!“ Te vjere uzimaju mu’džize poslanika kao dokaz istine, a islam daje prednost razumu.
Nijekanje vjere starih Egipćana
U drugom dijalogu između Musaa i faraona po pitanju Allahova svojstva kao Gospodara, imamo divan odgovor na pojavu širka, pripisivanja druga Allahu, dželle šanuhu, kod starih Egipćana. To nam spominje Kur’an jezikom Musaa: “A ko je Gospodar svjetova?“ - upita faraon. “Gospodar nebesa i Zemlje i onoga što je između njih, ako vjerujete“ - odgovori on. “Čujete li?“ - reče onima oko sebe faraon. “Gospodar vaš i Gospodar vaših davnih predaka“ - reče Musa. “Poslanik koji vam je poslan, uistinu, je lud“ - reče faraon. “Gospodar istoka i zapada i onoga što je između njih, ako pameti imate“ - reče Musa. A faraon reče: “Ako budeš kao boga nekoga drugog osim mene priznavao, sigurno ću te u tamnicu baciti!“ (Eš-Šu’ara’:23-29) Onaj koji razmišlja o ovim ajetima uvjeriće se u potpuni opis Allahova svojstva kao Gospodara svemira i On je jedan i nema rivala u vlasti. Onaj koji poznaje vjeru starih Egipćana uvjeriće se da Kur’an prikazuje sliku onoga u šta su oni vjerovali, što potvrđuje da Kur’an obavještava o pravim historijskim činjenicama koje nauka tek poslije otkriva. U prethodnim ajetima dijalog počinje pitanjem faraona: “A ko je Gospodar svjetova?“ A Musa odgovara: “Gospodar nebesa i Zemlje i onoga što je između njih, ako vjerujete“ U ovome odgovoru je potvrda staroegipatskog vjerovanja koje je bilo rasprostranjeno kod njih. Boginja neba se zvala Nout koju su slikali kao gorostasnu ženu čije je tijelo povijeno prema zemlji u obliku kubeta. Bog zemlje se nazivao Gheb, on je muž boginje neba. Postojao je i bog Choa, bog između neba i zemlje. Mjesec je imao svoga boga i on je predstavljao najstarije njihovo božanstvo, a Sunce je u službenoj vjeri predstavljalo najveće božanstvo. U daljem dijalogu ćemo vidjeti čuđenje faraona i njegovo ismijavanje Musau. On govori onima oko sebe: “Zar ne čujete?“ - Musa nastavlja svoj govor: “Gospodar vaš i Gospodar vaših davnih predaka.“ Ove riječi niječu božanstva faraona, kao što niječu i vjerovanja starih Egipćana koja su govorila o boginji smrti. Takođe, ovaj ajet niječe robovanje umrlim vladarima, jer se nakon smrti vladara gradio hram u kojem se on obožavao u svojstvu umrlog božanstva. Ali, faraon se uzuholio i odgovara govorom punim sarkazma: “Poslanik koji vam je poslan, uistinu, je lud.“ Musa mu odgovara ne obraćajući pažnju na njegove riječi: “Gospodar istoka i zapada i onoga što je između njih, ako pameti imate.“ Istok i zapad označavaju sunce i njegovu svjetlost. Vladajući zakon u svijetu je okretanje zemlje oko sunca što čini da se sunce javlja na jednom, a nestaje na drugom mjestu koje je na suprotnoj strani. Riječi: “i onoga što je između njih“ označavaju ono što sunce osvjetljava. Ove riječi su odgovor na tadašnja vjerovanja kod Egipćana kod kojih je svaki grad, naseljeno mjesto imali svoje božanstvo. Ali, faraon prijeti Musau: “Ako budeš kao boga nekoga drugog osim mene priznavao, sigurno ću te u tamnicu ubaciti!“ Ovim Kur’an jasno ukazuje na božanstvo faraona, a to je historijska činjenica. Vladar kod starih Egipćana je bio bog, a sin Amona-Raa nije vladao Egiptom samo sa svojim božanskim pravom, već i sa pravom svoga božanskog rođenja. On je božanstvo koje je zadovoljno da bude na zemlji. Ukratko, stari Egipćani su pored obožavanja vladara imali više božanstava i na to nam Kur’an ukazuje: “A glavešine naroda faraonovog rekoše: “Zar ćeš ostaviti Musaa i narod njegov da nered u zemlji pravi i da tebe i božanstva tvoja napusti?“ Ove činjenice koje spominje Kur’an prethode nauci i one nisu bile poznate. U skorije vrijeme, kada su pronađene arheološke iskopine u Egiptu, tajne su otkrivene nakon što su istraživaći razjasnili postojeće znakove.
Allahova udaljenost od sličnosti stvorenjima
Svijet je mnogo otišao u zabludu po pitanju svoga Stvoritelja. Neki će ga prikazati na osnovu svoje mašte, što zdrav razum ne prihvata. To prihvataju neznabošci i iskorištavaju kao dokaz protiv vjere. Kur’an donosi jasan stav po pitanju Stvoritelja i on niječe svaku Njegovu sličnost sa stvorenjima: “Niko nije kao On!“ “Oni Ga ne obuhvataju znanjem.“ U kazivanju o Musau imamo jasnu sliku veličine Stvoritelja, njegov opis koji je iznad svojstava stvorenja koja su slaba i nemoćna. To vidimo i u odgovoru Gospodara na molbu Musaa da Ga vidi: “Reče: “Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!“ - “Ne možeš me vidjeti“ - reče - “ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svome mjestu, vidjećeš Me!“ I kad se Gospodar njegov onom brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Musa se onesviješćen strovali. Čim se osvijesti reče: “Hvaljen neka si! Kajem Ti se, ja sam vjernik prvi!“ (El-E’raf:143) Ovo ne možemo naći u Knjizi Jevreja koji smatraju Allaha potpuno nemoćnim i slabim, a u Starom zavjetu stoji da se Allah, dželle šanuhu, borio sa Ja’kubom sve do zore i da ga nije uspio savladati. Jahve, bog Jevreja, po njihovom mišljenju je ratoboran i okrutan. Takođe, ne vidi se da je bezgriješan i najveća njegova greška je stvaranje čovjeka, zbog čega se on kaje, kao i zbog postavljanja Taluta kao vladara. Nekada je on, s vremena na vrijeme, ljut, žedan krvi, prevrtljiv. On je stidan i ne dozvoljava osim da mu se vide leđa. Ukratko, ni stari narodi nisu imali božanstvo, kao što ga Jevreji imaju.
[1] Ova vrela se nalaze istočno od kanala, a blizu grada Sueca. Poznata su pod imenom: “Musaova vrela.“ Danas je umanjena jačina tih vrela, a neka od njih su iščezla.
