Taj pokret, napušteni sunnet o kom govorimo je veoma lako izvršiti. To je, kako ga zovu, riječ bez glasa i slova…Ne traje duže od treptaja oka. Polazi sa usana, prolazi kroz kapiju tuđih očiju, i završava u srcu onog kome je usmjeren. Ovaj sunnet je sadaka, a ova sadaka je stalno tekla sa usana voljenog Poslanika, s.a.v.s. TO JE OSMIJEH. Možda zvuči čudno da je osmjeh sadaka, ali Poslanik, s.a.v.s., nas, upozorava:
„Nemoj smatrati bezvrijednim ništa od dobrih djela, makar to bilo da sretneš svog brata (u vjeri) vedrim licem“.
(Bilježe ga Hakim i Bejheki)
U drugom hadisu, Muhammed, s.a.v.s., osmjeh poredi sa sadakom, podstičući nas da ovakvu sadaku uvijek udjeljujemo:
„Osmjeh tvom bratu (muslimanu) je sadaka“. (Tirmizi i ibn Hibban)
Koliko je osmjeh zauzimao ogromno mjesto u životu Poslanika, s.a.v.s., govori nam imam Buhari, koji je u svom Sahihu odvojio posebno poglavlje „O osmjehu i smijanju“. (babu tebessum we-dahik)
Osmjeh se pominje i u Kur’anu, kada se Sulejman, a.s., osmjehnuo na riječi mrava. Osmjeh je bio stalna praksa Poslanika, s.a.v.s. Osmjehivao bi se kad bi sretao svoje ashabe, dočekivao ih je sa osmjehom. Osmjehivao bi se kada bi vidio čovjeka da suzbija svoju srdžbu. Osmjehivao bi se kada bi neko pogriješio, ispravljajući njegovu pogrešku blagim osmjehom. Govorimo da slijedimo njegov sunnet, a kada neko pogriješi, često ga ispravljamo galamom, grubim riječima i namrgođenim licem. Poslušajmo Džerira, r.a., koji pripovijeda, kako stoji u Sahihima Buharije i Muslima.
„…I nikada me Poslanik, .s.a.v.s., nije vidio, nakon što sam primio islam, a da mi se nije osmjehnuo u lice“.
Jedne prilike došao mu je beduin, poznat po svojoj prirođenoj grubosti, obratio mu se grubim riječima, ali ga je Poslanik, s.a.v.s., privukao nježnošću i osmjehom. Beduin mu je rekao: „O Muhammede, naredi da mi se da od Allahovog imetka koji je kod tebe“. Poslanik, .s.a.v.s., se na ove grube riječi okrenuo, nasmješio se beduinu i naredio da mu se da sadaka. Time je smekšao srce beduina, i naviknuo ga da mu se obraća riječima poštovanja, kako su ashabi činili, zovući ga: „O Allahov Poslaniče“. Poslanik, s.a.v.s., je jedne prilike u džamiji naišao pored grupe ashaba koji su pričali neke događaje iz džahilijjeta, pa se osmjehnuo na to što su pričali.
Njegovog osmjeha nije nestalo ni u poslednjim trenucima njegovog ovosvjetskog života. Poslanik, s.a.v.s., se osmjehom oprostio od ashaba i Dunjaluka! Enes, r.a., priča, kako je zabilježeno u Sahihima Buharije i Muslima:
„Dok su muslimani bili na sabah namazu, u ponedeljak (na dan kad je Poslanik, s.a.v.s., preselio na Ahiret) dok je Ebu Bekr predvodio namaz, iznenadio ih je Poslanik, s.a.v.s. Sklonio je zastor sa Aišine, r.a., sobe. Gledao je u njih poređane u safove, pa se osmjehnuo.“
Osmjeh je, kako vidimo iz brojnih slučajeva, sunnetom Allahovog Miljenika, s.a.v.s., bio put do srca. Topio je njime led sa osornih i grubih srca, činio je da iz kamenih srca provre voda milosti i saosjećanja. Danas srećemo ljude kod kojih je osmjeh rijetkost. Kao da su im zubi awret, pa ih ne smiju otkriti drugima, osmjehujući se. Jasno je da čovjek nekada prolazi kroz lične krize, teškoće, nevolje i iskušenja, te da se u takvom stanju teško može okititi osmjehom. Ali, da čovjek čitavog života bude mračan i namrgođen, uskraćujući osmjeh drugima, to je daleko od prakse Allahova Poslanika, s.a.v.s.
Na kraju, nemojmo zaboraviti da:
- Osmjeh traje samo trenutak, a drugima može ostati kao lijepa uspomena do kraja života, i uspomena da nas po dobru pamte i nakon naše smrti
- Niko ne može reći da je toliko siromašan da drugima ne može udijeliti osmjeh
- Niko ne može reći da je toliko bogat, da mu osmjeh nije potreban
- Osmjeh je sadaka koja neće osiromašiti onoga ko ga daje, a može obogatiti onoga kome se daje.
- Osmjeh je riječ bez glasa i slova, a kod Allaha vrijedi kao udijeljena sadaka
- Osmjeh je sunnet Allahova Poslanika, s.a.v.s., i pored nagrade za udijeljenu sadaku osmjehom, imamo nagradu za slijeđenje sunneta Allahova Miljenika, s.a.v.s.
