Islamske pravne škole imaju različit pristup u kategorizaciji, kvalificiranju i svrstavanju određenih stvari u grupu nečistoća, stoga imamo stvari koje se po jednoglasnom mišljenju četiri pravne škole smatraju nečistoćama i stvari oko kojih postoji razilaženje.
Nešistoće oko kojih nema razilaženja među pravnim školama
a) Svinja, čak i kada bi nad njom bilo izvršeno šerijatsko klanje. Jasnim kur'anskim tekstom svinja je okvalificirana kao fizička nečistoća, tako da je njeno meso, svi njeni dijelovi tijela, dlaka, kosti i koža nečisti. Kaže Allah, dželle šanuhu, za svinjsko meso: «Ja ne vidim u ovome što mi se objavljuje da je ikome zabranjeno jesti ma šta drugo osim ...
ili svinjskog mesa, - to je doista pogano.» (En'am, 145.)
b) Krv, koja istječe iz ljudskog bića (s izuzetkom krvi šehida) i kopnene životinje, žive ili mrtve. Odrednicom «istječe» izuzeta je krv koja ostaje u krvnim žilama životinje nakon klanja, slezena i jetra i krv sitnih životinja kod kojih krv uopće ne istječe (muhe, komarci i sl.). Kaže Allah, dželle šenuhu: «Reci: «Ja ne vidim u ovome što mi se objavljuje da je ikome zabranjeno jesti ma šta drugo osim strvi, ili krvi koja istječe, ili svinjskog mesa, - to je doista pogano.» («l-En'am, 145.).
Ovaj ajet je dokaz da krv koja ne istječe nije nečista. Pored toga se navodi da je Ebu-Mudžliz, jedan od ashaba Allahovog Poslanika, upitan o krvi koja ostane u zaklanoj ovci ili ispliva na površinu lonca prilikom kuhanja, i odgovorio je da nije zabranjena. (Predaju su zabilježili Abd ibn Humejd, Ebuš-Šejh i Ibnul-Munzir). Za slezenu i jetru Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao da su dozvoljeni. (Ahmed i Ibn-Madže). («El-Džamiu li ahkamil-kur'an», 2/222.).
c) Ljudska mokraća, gnjoj i izmet, osim mokraće dojenčeta (muškog djeteta), i mokraća, izmet i gnjoj životinja koje nije dozvoljeno jesti. Mala količina ljudskog gnoja, i mokraće i izmeta životinja koje nije dozvoljeno jesti, toleriše se i nije obaveza čistiti je, to zbog toga što je malu količinu teško izbjeći. Spominje se da prve generacije nisu čistile malu količinu izmeta i mokraće životinja čije meso nije dozvoljeno jesti na tijelu i odjeći. («Fikhu-s-sunne», 1/31.). Mala količina je prema mišljenju većine učenjaka jednaka veličini dirhema.
d) Alkohol, šejhul-islam Ibn-Tejmijje je upitan o alkoholu i odgovorio je kratko da su četiri pravne škole jedinstvenog mišljenja u vezi sa nečistoćom alkohola. Najjači dokaz onima koji alkohol smatraju nečistim jesu riječi Allaha, dželle šenuhu: «O vjernici, vino, kocka i kumiri i strelice za gatanje su pogan, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite.» (El-Maida, 90.). («Medžmuul-fetava», 21/481.; «El-Džamiu li ahkamil -kur'an» od Kurtubija, 6/288.; «Advaul-bejan», 2/127.).
Neki islamski pravnici i učenjaci hadisa nisu se složili sa ovom konstatacijom i nisu prihvatili nečistoću alkohola. («Fikhu-s-sunne», 1/32.; «El-Fikhul islamijj ve edilletuhu», 1/151.; «Eš-Šerhul-mumti' ala zadil-mustaknei'», 1/429. – 432.) Kao dokaze ove grupe učenjaka šejh Ibn-Usejmin navodi: prvo, da ashabima nije naređeno pranje posuđa od alkohola nakon što je on zabranjen; drugo, da je proliveni alkohol tekao medinskim putevima i ne prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio ashabima da operu obuću kojom su hodali po njemu, poznato je da mesdžidi nisu bili prostrti i da se klanjalo u obući u to vrijeme; treće, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije naredio čovjeku koji mu je ponudio alkohol, ne znajući za njegovu zabranu, da opere posudu nakon što ga prolije; četvrto, stvari su u osnovi čiste dok ne dođe jasan dokaz koji neku stvar kvalificira nečistom, to što je alkohol zabranjen nije dokaz njegove nečistoće, ta i otrov je zabranjeno konzumirati a ne smatra se nečistim. Pošto je teško razlučiti ispravnije i jače mišljenje na osnovu dokaza koje su naveli jedni i drugi, svim tim dokazima se može može se uputiti prigovor, opreznije je prihvatiti prvo mišljenje iz nekoliko razloga:
- Allah, dželle šenuhu, je naredio ostavljanje i izbjegavanje alkohola u potpunosti, a to je neostvarivo njegovom upotrebom naprimjer u svrhu mirisanja,
- Čistoća odjeće je uvjet ispravnosti namaza, onaj ko koristi alkohol, na ovaj ili onaj način, čini svoj namaz upitnim i upada u sumnjivu stvar,
- Prvog mišljenja su sve četiri pravne škole što čovjeku daje pouzdanje i sigurnost, znanje prvih generacija je veće i jače; ovu činjenicu je shvatio šejhul-islam Ibn-Tejmijje kada je prenio jednoglasno mišljenje četiri pravne škole oko nečistoće alkohola, ne ulazeći u detalje razilaženja,
e) Mezj i vedj; mezj je bijela prozirna tekućina koja izlazi iz polnog organa prilikom pokretanja strasti ili razmišljanja o polnom odnosu, da je mezj nečistoća dokaz su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je upitan šta će raditi onaj kome iziđe mezj: «Neka se abdesti i opere polni organ.» (Hadis su zabilježili Buharija i Muslim). Vedj je bijela gusta tekućina koja izlazi nakon napornog mokrenja ili nošenja teških stvari, vedj se smtra nečistoćom iz tog razloga što istječe odmah po mokrenju ili nakon izvjesnog vremnena, time dobiva propis mokraće. («Mugnil-muhtadž», 1/79.).
f) Meso i neštavljena koža strvi (lešine), bez obzira da li se radi o lešini životinje čije je meso dozvoljeno jesti ili lešini životinje čije meso nije dozvoljeno jesti, kao što su pas, mačka, ovca, vrabac, i sl. Dokaz za to su riječi Allaha, dželle šanuhu: «Zabranjuje vam se strv, i krv i svinjsko meso...» (El-Maide, 3.).
g) Meso i mlijeko životinja koje nije dozvoljeno jesti.
h) Dio tijela koji se odsječe životinji za njena života (izuzev runa ili dlake) , na osnovu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, : «Dio koji se odsječe životinji dok je još živa je strv.» (Hadis su zabilježili Ebu-Davud i Tirmizi, a vjerodostojnim ga je ocijenio Hakim. Pogledaj: «Subulu-s-selam», 1/28.)
i) Džellalla, domaća životinja koja se hrani ljudskim izmetom, zbog čega joj se i miris promjeni. U vjerodostojnim hadisima se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio jahanje džellale, jedenje njenog mesa i pijenje njenog mlijeka.» (Hadis su zabilježili Ahmed, Ebu-Davud, Nesai, Tirmizi). Ako se poslije toga džellalla zatvori, zabrani joj se pristup nečistoćama, hrani samo čistom hranom i to potraje toliko dugo da izgubi neugodni miris, ponovo postaje dozvoljenom, što je u skladu sa usulskim pravilom «Propis stupa na snagu kada za njega postoji povod.» Kako je nestalo povoda zbog kojeg je džellala bila zabranjena a on je hranjenje nečistoćom, prestaje važiti propis zabrane. («Fikhu-s-sunne», 1/32.).
Nečistoće oko kojih postoji razilaženje među učenjacima četiri pravne škole
a) Pas
Učenjaci šafijskog i hanbelijskog mezheba psa smatraju fizičkom nečistoćom, dok je po hanefijskom i malikijskom mezhebu nečista samo pseća pljuvačka, izmet, mokraća i usta. Kažu oni koji psa smatraju nečistoćom: ako prihvatimo da su pseća usta nečista – usta su po nekoj logici najčasniji dio psećeg tijela – preće je da prihavtimo nečistoću ostalih dijelova tijela, pseća slina i pljuvačka dolaze iz tijela. Navodi se u hadisu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozvan kod nekih ljudi i odazvao im se, pozvali su ga drugi ljudi i nije im se odazvao. Upitan je o razlogu prihvatanja poziva jednih, a odbijanju poziva drugih. Rekao je: «Kod onih kojima se nisam odazvao, nalazi se pas u kući.» «A kod onih kojima se odazvao u kući je bila mačka.» - rekoše oni. «Mačka nije nečista.» - odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. (Hakim i Darekutni). Dokazi hanefija i malikija: prvo, u hadisu se spominje pranje pseće pljuvačke ili sline, a nigdje se ne spominje nečistoća psa uopćeno; drugo, Allah, dželle šenuhu, je dozvolio ono što pas ulovi, da je kojim slučajem nečist to nam, ne bi bilo dozvoljeno; treće navodi se u hadisu kojeg je zabilježio Buharija «talikan» da su psi u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ulazili u mesdžid i izlazili a nisu prskana mjesta po kojima su hodali.
b) Strv (lešina) životinje kod koje ne istječe krv (ma lejse lehu demun sail)
Lešina je svaka životinja koja nije zaklana na šerijatski način, koja je uginula ili ubijena bez šeriajtskog klanja.
Većina učenjaka – hanefijski, malikijski i hanbelijski mezheb – smatraju da je strv životinje kod koje ne istječe krv čista, šafije smatraju da je ona nečista. (Pogledaj: «El-Išraf», 1/42; «El-Kavaninul-fikhijje», 33; «El-Mugni», 1/621; «Et-Temhid», 1/337; «El-Medžmu'», 1/130; «Mugnil-muhtadž», 1/78.). Do razilaženja je došlo zbog različitog gledanja na povod nečistoće strvi; većina kao povod nečistoće strvi navodi grušanje i skupljanje krvi i drugih tekućina u strvi, a šafije povod vide u samoj smrti, tj. smrt je, po njima, povod nečistoće strvi. Argument koji bi se mogao smatrati presudnim u ovom pitanju jesu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, : «Kada upadne muha u nečije piće, neka je zagnjuri a zatim izvadi, u jednom njenom krilu je otrov, a u drugom lijek.» (Buharija, 6/539; Ebu-Davud, 1/324). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio da se muha zagnjuri u hranu i piće, znajući da će ona time biti ubijena, pogotovo ako piće i hrana budu vrući; ako kažemo da je lešina muhe kod koje krv ne istječe nečista, time pripisujemo Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nešto što mu ne priliči i ne dolikuje – upropaštavanje hrane. («Zadul-mead», 4/111., 112.).
c) Kost lešine (azmul-mejteti)
Malikije, šafije i većina hanbelijskih učenjaka kažu za kost lešine da je nečista, a henefije i dio hanbelijskih učenjaka da je čista. Šejhul-islam Ibn-Tejmijje preferira mišljenje hanefijskog mezheba, argumentujući ga činjenicom da u kosti nema potpunog života, njen život ovisi o drugom i da u sebi nema krvi. («Medžmuul-fetava», 21/97.). Ovaj argument pojačavaju riječi imama Zuhrija, koji je rekao za kost lešine: «Vidio sam učenjake iz najbolje generacije kako koriste češalj od kosti lešine, oni u tome nisu vidjeli ničega lošeg.» (Buharija, 1/324.); i riječi Ibn-Abbasa: «Što se lešine tiče, zabranjeno ju je jesti, a njenu kožu, kost, dlaku i vunu dozvoljeno je koristiti.» (Predaju su zabilježili Ibnul-Munzir i Ebu-Hatim. Pogledaj: «Tefsir ibn-abbas», 1/404.; «Tefsirul-kurtubi», 7/119.)
d) Dlaka, vuna (kostrijet, krzno) lešine (suful-mejteti ve ša'ruha)
Većina učenjaka je na stanovištu da je dlaka i vuna lešine čista. Učenjaci šafijskog mezheba smatraju da je nečista. Već smo naveli riječi Ibn-Abbasa koje upućuju na čistoću dlake i vune, kada smo govorili o kosti lešine. Ibn-Abbas je rekao: «Što se lešine tiče, zabranjeno ju je jesti, a njenu kožu, kost, dlaku i vunu dozvoljeno je koristiti.» (Predaju su zabilježili Ibnul-Munzir i Ebu-Hatim. Pogledaj: «Tefsir ibn-abbas», 1/404; «Tefsirul-kurtubi», 7/119.). Da su vuna (kostrijet, krzno) i dlaka lešine čisti shvata se iz riječi Allaha, dželle šenuhu: «Allah vam daje da u kućama svojim stanujete i daje vam da od koža stoke šatore koje lako nosite kada na put idete i kada konačite, a od vune njihove i dlake njihove i kostrijeti njihove prostirku i korisne stvari, sve dok se ne istroše.» (En-Nahl, 80.). Ajet je općeg karaktera, ne pravi razliku između kože, dlake i kostrijeti živih i mrtvih životinja. Jedan od pokazatelja dozvole neke stvari u Kur'anu i Sunnetu je njeno isticanje kao blagodat, Allah u ovome ajetu ističe da je korištenje kože, dlake i kostrijeti životinje blagodat kojom je On ljude opskrbio, a ono što ima karakteristiku balgodati ne može biti zabranjeno i nečisto.
U hadisu Ummu-Seleme, kojeg je zabilježio Darekutni, navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: «Nema zapreke u korištenju kože lešine, nakon što se štavi, a njenu vunu, dlaku, i rogove dozvoljeno je koristiti kada se operu vodom.»
e) Riblja krv (demu-s-semeki)
Riblja krv je čista prema mišljenju hanbelijskog i hanefijskog mezheba i dijela malikijskih učenjaka, a prema većini malikija, šafija i Ebu-Jusufu (učeniku imama Ebu-Hanife) ona je nečista. Oni koji riblju krv smatraju nečistom pravdaju svoj stav općim riječima Allaha, dželle šenuhu: «Reci: «Ja ne vidim u ovome što mi se objavljuje da je ikome zabranjeno jesti ma šta drugo osim strvi, ili krvi koja istječe, ili svinjskog mesa, - to je doista pogano.» («l-En'am, 145.). Pravilo je da se opći tekst odnosi na sve ono što on svojim značenjem može obuhavatiti, dok ne dođe dokaz kojim se neka jedinka izdvaja iz općeg propisa na kojeg on upućuje.
Jeste, ajet je općeg karaktera, međutim postoji tekst kojim se može izvrštiti njegova specifikacija, to su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, : «Dozvoljene su nam dvije vrste lešine: riba i skakavac.» (Ahmed i Ibn-Madže). Ispravno je da su ovo riječi Abdullaha ibn-Omera. Riječi ashaba mogu se dići na stepen Poslanikovih riječi ukoliko ashab spominje dozvolu i zabranu nečega. (Pogledaj: «Tahridž ve tahkik ehadis bulugil-meram», Semir ibn-Emin ez-Zuhejri, str 11.). Da je riblja krv nečista, ona bi morala biti ostranjena klanjem, kao što je to slučaj sa krvlju kopnenih životinja.
f) Štavljena koža lešine
Oko nečistoće štavljene kože lešine postoji jako razilaženje među islamskim učenjacima, poznata su četiri mišljenja:
I. Koža lešine ne postaje čista štavljanjem – malikijski i hanbelijski mezheb. Oni dozvoljavaju njenu upotrebu, ukoliko se štavi, sa suhim stvarima;
II. Koža lešine svih životinja, sa izuzetkom svinje i psa, postaje čista štavljanjem – hanefijski i šafijski mezheb;
III. Koža lešine svih životinja bez izuzetka postaju čiste štavljanjem – Ebu-Jusuf i Zahirije;
IV. Štavljanjem postaje čista samo koža lešine životinja čije je meso dozvoljeno jesti – Evazija, Ibnul-Mubarek, Ebu-Sevr, Ishak i dio hanbelijskih učenjaka. («El-Insaf», 1/161., 162.).
Dokazi
- Učenjaci koji smatraju da štavljanje ne može učiniti kožu čistom kao dokaz uzimaju riječi Abdullaha ibn-Ukajma: «Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nam je poslao pismo u kom se kaže: «Nemojte koristiti ništa od lešine, niti kožu niti živac.» U jednoj od predaja se navodi da je to pismo došlo mjesec ili dva mjeseca prije Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, smrti (Hadis su zabilježili Ahmed, Ebu-Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn-Madže i Ibn-Hibban). Poslužili su se i razumskim dokazom: lešina je fizički nečista, a ono što je fizički nečisto ne može se očistiti, naprimjer izmet magarca je nečist i kada bi se upotrijebila sva ovosvjetska voda u njegovom čišćenju, ne bi postao čist.
- Dokazi učenjaka koji smatraju da koža postaje čista štavljanjem, izuzev svinje i psa: prvo, riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, : «Kada se koža štavi postaje čista» (Hadis je zabilježio Muslim); drugo, hadis u kome se spominje da je oslobođenoj Mejmuninoj robinji data ovca kao sadaka i da je to ovca krepala. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je prošao pored nje i upitao: «Zašto niste uzeli njenu kožu, štavili je i koristili?» Radi se o lešini, Allahov Poslaniče» - odgovoriše oni. «Lešinu je zabranjeno jesti, a ne nešto drugo» - pouči ih on. (Hadis je zabilježio Muslim, pod brojem 363.).
- Zahirije svoj stav – da svaka koža bez izuzetka postaje čista štavljanjem – argumentuju riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, : «Koja god se koža štavi postaje čista.» (Nesai, Tirmizi i Ibn-Madže)
- Na kraju, dokaz onima koji kažu da štavljanje čini čistim samo kožu lešine životinja čije je meso dozvoljeno jesu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: «Njeno štavljanje je kao njeno klanje.» (Ahmed i Nesai)
Preferiranje
Smatram da štavljanje čini čistom kožu životinje čije je meso dozvoljeno jesti, iz sljedećih razloga:
1. Dozvola i utemeljenost štavljanja kože je zabilježena u drugoj po vrijednosti zbirci hadisa, Muslimovom Sahihu. Kada se u hadisima spominju opriječni propisi daje se prednost onome koji je vjrodostojniji, ukoliko pretpostavimo da su svi vjerodostojni, a da ne govorimo o tome da se daje prednost vjerodostojnom nad slabim hadisom ili hadisom oko čije vjerodostojnosti postoji razilaženje. Takav je hadis Abdullaha ibn-Ukejma, dosta je sporenja učenjaka hadisa oko njegove vjerodsotojnosti.
2. Hadisom «Njeno štavljanje je kao njeno klanje» se pojašnjava da štavljanje ostavlja traga samo na kožama životinja čije je meso dozvoljeno. Kaže šejh Muhammed ibn-Salih el-usejmin: «Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je upotrijebio riječ klanje, a poznato je da klanje ne čini čistom osim onu životinju koju je dozvoljeno jesti. Kada bi čovjek zaklao magarca, puštajući pri tome krv i izgovarajući bismilu njegovo klanje je šerijatski neispravno i ne mjenja status magarećeg mesa koje je zabranjeno jesti.» («Eš-Šerhul-mumti' ala zadil mustakne'» 1/91., 92.).
3. Moguće je napraviti spoj između hadisa Abdullaha ibn Ukejma i hadisa koji dozvoljavaju korištenje kože lešine nakon njenog štavljanja tako što ćemo reći da se hadis Abdullaha ibn Ukejma odnosi na neštavljenju kožu lešine. («Eš-Šerhul-mumti' ala zadil mustakne'», 1/88.).
g) Mokraća dojenčeta (dječaka)
Hanefije i malikije smatraju mokraću muškog djeteta pravom nečistoćom i ne prave razliku između mokraće muškog i ženskog djeteta, dok hanbelije i šafije mokraću muškog djeteta koje se hrani mlijekom, smatraju blagom nečistoćom i po njima je dovoljno mjesto kojeg je zahvatila poprskati vodom, bez trljanja i bez cijeđenja. Prenosi se da je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, donešeno dijete i on ga je stavio u krilo. Dijete se pomokrilo na njegovu odjeću, a on je zatražio posudu sa vodom i poprskao mjesto kojeg je zahvatila mokraća, ne perući ga. (Buharija i Muslim) Mokraća ženskog, kao i odrasle osobe, se mora oprati, na osnovu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, : «Mjesto kojeg je zahvatila mokraća muškog djeteta treba poprskati, a mjesto kojeg je zahvatila mokraća ženskog djeteta treba oprati.» (Hadis je zabilježio Ahmed, Ebu-Davud, Tirmizi, Tahavija, Darekutni, Hakim, Bejheki, Ibn-Madže, a vjerodostojnim ga je ocijenio šejh El-Albani u «Irvaul-galilu», 1/188.). Pomenuti hadisi su dokaz da je drugo mišljenje jače.
h) Sperma (el-menijj)
Učenjaci šafijskog i hanbelijskog mezheba stava su da je sperma čista, a učenjaci malikijskog i hanefijskog mezheba da je nečista. Tri su jaka dokaza koja idu u prilog njene čistoće: prvi, osnova je da su sve stvari čiste dok ne dođe dokaz koji neku stvar kvalificira kao nečistoću, onaj ko kaže da je sperma nečista mora donijeti jasan dokaz za svoju tvrdnju, do tada radimo postupamo shodno ovoj osnovi; drugi, Aiša, radijallahu anha, je suhu spermu na Poslanikovoj odjeći trljala noktima, a vlažnu je prala vodom, da je sperma nečista ne bi bilo dovoljno trljati je noktima, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se krv hajza (koja se smatra nečistoćom bez razilaženja među učenjacima) istrlja noktima a zatim opere; treći, ne može se prihvatiti da je ono od čega je stvoren čovjek, kao najčasnije Allahovo stvorenje, nečist. Prošao čovjek pored dvojice, a oni se raspravljaju. Upita ih: «Šta je sa vama dvojicom, o čemu se sporite?» Jedan od njih reče: «Evo, pokušavam svog sagovornika ubijediti da je stvoren od čiste tvari, a on uporno želi ostati pri tome da je ipak stvoren od nečistoće.» Ako bi neko rekao: zašto ne bismo izjednačili spermu sa ljudskim izmetom i mokraćom i dali im identičan propis zbog toga što i jedno i drugo izlazi iz čovjeka? Kažemo: Nije sve što izlazi iz čovjeka nečisto, naprimjer pljuvačka i slina su čisti. Osim toga, postoji velika razlika između sperme sa jedne i izmeta i mokraće sa druge strane; mokraća i izmet su otpatci hrane i pića, imaju neugodan miris i ljudi ih smatraju odvartnim i ružnim, sperma, je srž korisne hrane koja se tadržava u tijelu: hrana se pretvara u krv a krv pri pokretanju strasti u spermu.
i) Mokraća i izmet životinja čije je meso dozvoljeno jesti
Kaže šejh Es-Sejjid Sabik: «Što se tiče mokraće i izmeta životinja čije je meso dozvoljeno jesti, oni su prema mišljenju malikija, hanbelija i dijela učenjaka šafijskog mezheba čisti. Ibn-Tejmijje tvrdi da niko od ashaba nije rekao da su oni nečisti.» («Fikhu-s-sunne», 1/31.). Da su mokraća i izmet životinja čije je meso dozvoljeno jesti čisti upućuju i sljedeći dokazi:
- Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio urenijjinima, da se liječe mlijekom i mokraćom deva.» (Buharija, 233; Muslim, 1671.). Nečistoću nije dozvoljeno piti i obaveza je oprati posuđe u kojem se ona nalazila. Nije zabilježeno da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio ovim ljudima da operu posude iz kojih su pili mokraću.
- Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je dozvolio klanjanje u ovčijim torovima. (Muslim pod brojem 360. Ovčiji torovi ne mogu biti sačuvani ovčije mokraće i izmeta.
- Osnova je da su sve stvari čiste osim ono što je okarakterisano nečistoćom u vjerodsotojnom dokazu.
Hadis Ibn-Abbasa u kome Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojašnjava da će čovjek biti kažnjen u kaburu zbog nečuvanja od mokraće, ne može stati nasuprot pomenutih hadisa, a u jednoj od predaja ovog hadisa se jasno spominje ljudska mokraća, ta predaja pojašnjava predaju u kojoj se spominje mokraća uopćeno. U predaji se kaže: «Jedan od njih nije se čuvao svoje mokraće.» (Hadis je zabilježio Muslim, pod brojem 292.). («Eš-Šerhul-mumti' ala zadil-mustake'», 1/451.).
j) Ljudski leš
Većina učenjaka ljudski leš smatra čistim, nasuprot hanefijama koji smatraju da je nečist. Ispravno je mišljenje većine na osnovu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, : «Mu'min ne može biti nečist.» (Buharija i Muslim). Također, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio kupanje mrtvaca, da je njegovo tijelo nečisto, kupanje mu ne bi koristilo.
2. Uklanjanje nečistoće
a) Način uklanjanja nečistoće
Nečistoće koje se nalaze na zemlji
Nečistoća koja se nalazi na zemlji uklanja se tako što se dio zemlje na kojem se ona nalazi polijeva vodom sve dok ne budemo sigurni da je on postao čist. U hadisu kojeg prenosi Enes navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se dio mesdžida u kojem se beduin pomokrio polije sa kantom vode. (Buharija, 220.; Muslim 284.). Ako je nečistoća koja se nalazi na zemlji u čvrstom obliku (ljudski izmet) potrebno ju je odstraniti a zatim mjesto na kom se nalazila politi vodom.
Nečistoće koje se nalaze na odjeći, tijelu, posudama
Ovdje možemo napraviti razliku između psa i drugih nečistoća.
Posuda koju pas zaloče ili odjeća na koju dospije pseća pljuvačka, mokraća i izmet, obaveza je oprati sedam puta prvi put zemljom. Svako pranje je odvojeno od drugog i prilkom svakog pranja mora se vršiti cijeđenje. Dokaz su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, : «Kada pas zaloče posudu nekog od vas, neka je opere sedam puta.» (Buharija i Muslim). U drugoj Muslimovoj predaji kaže se: «Kada pas zaloče posudu nekog od vas, neka je opere sedam puta, prvi put zemljom.» (Muslim, br. 279.). Iako u hadisu nije spomenut pseći izmet i mokraća, njima se ispravnom analogijom (poređnjem) može dati isti propis. (Pogledaj: «El-Mugni», 1/78; «El-Medžmu'», 2/568.). Po nekim učenjacima ovaj propis se podjednako odnosi i na svinju, jer je svinja, kako kažu, poganija i odvratnija od psa, međutim to nije ispravno, svinja je spomenuta u Kur'anu i postojala je u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a nije joj dat isti propis.
Ostale nečistoće (krv, svinja, čovjekov izmet i mokraća, alkohol po većini učenjaka) koje se nađu na odjeći, posudama, tijelu i sl. je dovoljno jedanput oprati na mjestu na kojem se nalaze; ako bude dovoljno jedno pranje, zadovoljit ćemo se time, a ako bude potrebno više puta, prat ćemo onoliko koliko je potrebno. Propis se, naravno, ne odnosi na pranje poslije male i velike nužde, jer je pri pranju od velike i male nužde potrebno najmanje tri puta. Dokaz da se pomenute nečistoće peru jedanput nalazimo u riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je upitan o načinu čiščenja odjeće na kojoj se nalazi krv hajza: «Istrljaj krv noktom, zatim popršći i operi vodom, i klanjaj u njoj.» (Buharija, 307; Muslim, 291.). Da je uvjet ispravnosti čišćenja određeni broj puta, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi to sigurno pojasnio; pravilo je u metodologiji islamskog prava da nije dozvoljeno odgađati pojašnjenje nekog propisa onda kada postoji potreba za spoznajom tog propisa. Ukoliko površina na koju padne nečistoća tu nečistoću upije, potrebno je uz pranje tu površinu i iscjediti.
Nečistoće na glatkim i nepropustivim površinama (sablji, ogledalu, staklu)
Ispravno je da se nečistoće sa glatkih i nepropustivih površina uklanjaju brisanjem. Razlog je jasan, brisanjem se u potpunosti odstarnjuje nečistoća, i nije potrebno nešto drugo što bi pomoglo u tome; cilj zapravo i jeste da se nečistoća odstrani, bez obzira na način, metodu i sredstvo koja se pri tome koristi. («Medžmuul-fetava», 21/523; «El-Insaf», 2/304, 306; «Eš-Šerhul-mumti' ala zadil mustakne'», 1/427; «Fikhu-s-sunne», 1/35.).
Nečistoća na obući Nečistoća na obući uklanja se trljanjem obuće o zemlju. Prenosi Ebu-Hurejre da je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, : «Kada neko od vas ugazi u nečistoću, neka protrlja obuću o zemlju, to će se smatrati njenim čišćenjem.» (Ebu-Davud et-Tajalisi, 1/84.). U drugoj predaji kaže: «Kada neko od vas dođe u mesdžid, neka pogleda svoju obuću, ako na njipj vidi nečistoću, neka je protrlja o zemlju i klanja u njoj.» (Hadis su zabilježili Ahmed 3/20; Ebu-Davud et-Tajalisi 1/84, Ibn-Hibban br. 360; Ibnu-Huzejme 1/384; Abdur-rezzak 1/388; Ibn Ebi Šejbe 2/417; Darimi 1/32; Bejheki 2/431; Hakim, 1/260. Rekao je Hakim za ovaj hadis da je vjerodostojan prema uvjetima koje postavio Muslim.) Kaže šejh Muhammed Siddik Hasan Han: «Pogledajmo kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svojim jasnim i nedvosmislenim izrazom zatvorio vrata svakoj sumnji: prvo je pojasnio ashabima da kada nađu nečistoću na obući protrljaju obuću o zemlju, a zatim im je naredio da klanjaju u toj obući samo iz tog razloga da bi ih podučio da je taj vid čišćenja dovoljan i da je poslije njega dozvoljeno obaviti namaz.» («Er-Revdatu-n-nedijje», 1/91.)
b) Sredstvo kojim se nečistoća uklanja
Islamski učenjaci su jedinstveni da je uklanjanje nečistoće vodom propisano i šerijatski punovažno, također, složni su da se nečistoća koja ostaje na analnom otvoru i na polnom organu poslije male i velike nužde može uklonuti kamenom i takvo čišćenje je ispravno. (Pogledaj: «Bedaiu-sanai'», 1/19; «El-Lubab», 1/54; «El-Hireši», 1/148, 149; «El-Kafi», 1/160; «Mugnil-muhtadž», 1/45; «El-Medžmu'», 2/124; «El-Mugni», 1/151.). Većina je zauzela stav da nijedna druga tekućina, pored vode, ne može zamijenuti vodu u otklanjanju nečistoće, učenjaci hanefijskog mezheba dozvoljavaju upotrebu svake čiste tekućine u uklanjanju nečistoće, u njihovo vrijeme su to bili sirče, ružina voda, a u današnje vrijeme to su tečni sapuni i deterdženti. Te tekućine moraju zadovoljiti tri uvjeta: prvi, da su utekućem stanju; drugi, da su čiste; treći, da se njima može uklonuti nečistoća. (Pogledaj: «El-Kavaninul-fikhijje», 35; El-Muhezzeb», 1/4.; «El-Mubdi'» 1/235; «El-Bahru-r-raik», 1/233.).
Većina učenjaka dokaz za svoj stav nalazi u hadisima u kojima se spominje čičćenje nečistoće vodom: čišćenje odjeće na koju se pomokrio dječak, čišćenje dijela mesdžida na kojem se pomokrio beduin, obavještenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je voda koju pije postač i morska voda čisteća, i sl.
Kaže šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin: «Mišljenje Ebu-Hanife je ispravnije iz sljedećih razloga: prvo, nečistoća je odvratna i prezrena stvar, razlog toga je u njoj samoj, kada se ukolone sa nekog mjesta to mjesto ostaje čisto; drugo, uklanjanje nečistoće ima karakter izbjegavanja onog što je zabranjeno, a nema karakter izvršavanja onoga što je naređeno, zbog toga je ispravno bez obzira na način i sredstvo koji se pri tome upotrijebi, za njega nije potreban nijjet (namjera), tj. nije čovjek obavezan zanijjetiti uklanjanje nečistoće, ako bi kiša pala na zaprljanu zemljanu površinu, i uklonula nečistoću, čišćenje je ispravno ... Što se tiče spominjanja vode kao glavnog sredstva čišćenja u navedenim hadisima, ono nije sporno, mi ne negiramo da se vodom ostvaruje čišćenje, ono što negiramo jeste da je voda jedina tekućina koja se može koristiti u čišćenju. Davanje karakteristike čišćenja vodi ne znači niukom slučaju negiranje iste te karakteristike drugim tekućinama.» («Eš-Šerhul-mumti' ala zadil mustakne'», 1/425.).
c) Uklanjanje nečistoće suncem i vjetrom
Razilaženje koje postoji oko uklanjanja nečistoće nekom drugom tekućinom osim vode, postoji i ovdje, isti je povod, a on je da li hadisi koji spominju uklanjanje nečistoće vodom znače ograničavanje na vodu ili se njima pojašnjava da se nečistoća uklanja vodom i da se vodom to najbolje može učiniti. Oni koji kažu da je cilj ograničiti se na vodu smatraju nevažećim čišćenje suncem i vjetrom, a oni koji kažu da cilj nije ograničenje, čišćenje sunecem i vjetrom smatraju validnim. U prethodnom pitanju dali smo prednost mišljenju po kojem je cilj uklonuti nečistoću, bez obzira kako i na koji način to bilo, tako da u ovom pitanju nećemo ponovo pojašnjavati razloge zbog kojih smo se opredjelili za to.
3. Preobrazba nečistoće (pretvaranje nečistoće u nešto drugo)
Kada se nečistoća (alkohol, svinjetina, izmet) preobrazi (pretvori) u nešto drugo, u potpunosti promjeni svojstva i karakteristike, po ispravnijem mišljenju prestaje važiti propis zabrane njene upotrebe i stupa na snagu novi propis – dozvola njenog korištenja. Tog stava su učenjaci hanefijskog, većina učenjaka malikijskog mezheba, zahirije, šejhul-islam Ibn-Tejmijje i njegov učenik Ibnul-Kajjim. Karakteristike i svojstva zbog kojih su te nečistoće bile zabranjene u potpunosti su nestale preobrazbom, tako da nema više povoda za njihovu zabranu. Propis stupa na snagu kada za njega važi povod, a prestaji važiti kada nestane povoda. Kao što alkohol prestaje biti zabranjen gubitkom opojnosti i preobrazbom u sirče, tako i bilo šta drugo što promjeni svoja svojstva prestaje biti zabranjeno. U današnje vrijeme nečistoće se vješatčkim putem pretvaraju u korisne tvari (soli, gnjojiva, učvršćivače u hrani). Ono što smo rekli u vezi sa preobrazbom nečistoće, možemo sprovesti i ovdje, ako se vještačkim putem u potpunosti promjene svojstva i karakteristike nečistoće, i dobije se se nešto što je korisno, njegova upotreba je dozvoljena i smatra se čistim. («Pogledaj: «Medžmuul-fetava», 21/478; «El-Mugni», 1/97; «Eš-Šerhul-mumti' ala zadil mustakne'», 1/427; www. islamweb.net/web/fetwa)
medinabosna.net
