Nakon što se Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem, vratio sa Hudejbije, uvidio je da je vrijeme da se čitav svijet upozna sa islamom,vjerom s kojom ga je Allah, subhanehu ve te’ala, poslao ljudima.
“Mi smo te poslali svima ljudima da radosne vijesti donosiš i da opominješ, ali većina ljudi ne zna.“(Sebe’:28)
Susjednim vladarima Poslanik šalje svoje izaslanike koji su nosili sa sobom pisma sa pečatom “Muhammed Resulullah“.
Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, je poslao Dihjeta El-Kelbija bizantijskom vladaru Herakliju sa pismom koje glasi:
“Bismillahir-rahmanir-rahim.
Od Muhammeda Resulullaha, Herakliju - bizantijskom vladaru.
Neka je selam na onoga koji slijedi uputu.
Ja te pozivam u islam. Prihvati ga, bićeš spašen i Allah će ti nagradu dati dva puta. A ako odbiješ snosićeš grijeh i za Erisije [Oni koji žive na selu.].
“O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikom, osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo! Pa ako oni ne pristanu vi recite: “Budite svjedoci da smo mi muslimani.“(Ali ‘Imran:64)
Abullaha b. Huzafeta b. Sehma, Poslanik šalje perzijskom vladaru, a Dža’fera b. Ebi-Taliba odredi da odnese pismo vladaru Abesinije. Sva ta pisma su sadržavala poziv u islam u vjeru u jednog Allaha i Njemu na pokornost. Ovakva pisma su poslana i poglavaru Kopta Mukavkisu, vladaru Egipta, zatim u Nedžran - kršćanima, vladaru Omana i svim vladarima na Arapskom poluostrvu.
Uvjerenost Poslanika u pobjedu islama
Sva ova pisma su slana prije nego što su muslimani imali svu vlast na Poluostrvu. To ukazuje na veliku uvjerenost Poslanika u pobjedu koju mu je Allah, dželle šanuhu, obećao, a to je uzdizanje islama nad ostalim vjerama. To obećanjeje sadržano u sureti El-Feth, koja je objavljena nakon ugovora na Hudejbiji.
“On je poslao Poslanika Svoga sa uputom i vjerom istinitom da bi je uzdigao iznad svih vjera. A Allah je dovoljan svjedok.“(El-Feth:28)
Islam je pobijedio sve vladavine kojima je Poslanik poslao svoje izaslanike i islam se uzdigao iznad svih vjera koje su bile u to vrijeme. To se ostvarilo nakon deset i nekoliko godina po smrti Poslanika. Nema sumnje da se ostvarenje tog obećanja ubraja u najveće dokaze da je Kur’an objava od Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik.
Islam - poziv ka napretku
Islam je vjera koja je poslana svim svjetovima i ona se ne ograničava samo na jedan narod. Sve ono što je ušlo novo u vjeru, islam to dokida i zato vidimo da Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, navodi ajet u svome pismu Herakliju, ajet koji ukazuje na važnost islama: “O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko zajedničke riječi...“
Ajet sadrži poziv svih kršćana i Jevreja u vjeru u Allahovu jednoću - tewhid, a to je ono što objedinjuje sve vjere. To je riječ pravednosti koja izjednačuje sve vjernike i ona je dovoljna da očisti vjeru svih od praznovjerja i zablude. Nema boga do Allaha i On je jedini vladar, i to je vjera tevhida koja spašava ljude da robuju jedni drugima i da se jedni iznad drugih uzdižu, jer su svi oni Allahovi robovi.
A svi poslanici su vjerovali u jednog Stvoritelja i prva osnova Musaova šer?jata je Allahov govor upućen njemu u njihovim knjigama: “Ja sam Gospodar, tvoj Bog, nema drugih božanstava pored Mene.“
Stari zavjet sadrži vjeru u Allahovu jednoću (tevhid), a to potvrđuje i Mesih:
“Približio se jedan od pisara, pa ga je upitao: “Koja je oporuka prva za sve?“ Odgovorio mu je Jesu’: “Prva oporuka za sve, počuj o Izraele: “Zaista je Gospodar, naš Bog, jedan Gospodar.“
Drugi dio ajeta nam potvrđuje Allahovu jednoću kao Gospodara: “Da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo.“
Da su oni uzeli nekoga drugoga za Gospodara potvrđuje nam slijedeći ajet:
“Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje...“(Et-Tevbe:31) Rečeno je Poslaniku: “Oni ih nisu obožavali.“ Rekao je: “Zar nisu zabranjivali ono što im je Allah dozvolio, a dozvoljavali ono što im je Allah zabranio?“
Slijeđenje zakona koji donose njihovi sveštenici i stavljanje tih zakona na stepen Allahova zakona je izlazak iz vjere i to je dovelo do iskrivljavanja vjere i mimoilaženja u svim vjerama.
Odgovori na Poslanikova pisma
Neki od vladara su pozitivno odgovorili na pisma, poput En-Nedžašija, Mukavkisa koji je Poslaniku poslao hedije, a neki od vladara su to prihvatili sa gnjevom i pocijepali pismo, kao vladar Perzije.
Vrijedno je spomenuti postupak vladara Bizantije, koji je tražio od nekih Arapa da se raspitaju o Poslaniku. Pošto je Ebu-Sufjan bio sa grupom Kurejšija na trgovačkom putu kroz Šam, pozvani su kod vladara. Kada su došli pred njega upitani su koji je od njih najbliži rod onome koji smatra da je Poslanik od Allaha.
Odgovorio mu je Ebu-Sufjan: “Ja.“
Reče vladar: “Približi mi se!“ - a zatim ga upita: “Kakvog je roda on među vama?“
Reče Ebu-Sufjan: “On je dobrog porijekla.“
Zatim ga upita: “Da li je neko prije njega pozivao u tako nešto?“
Reče: “Ne.“
“Da li ste ga prije toga optuživali za laž?“
Reče: “Ne.“
“Da li je neko od njegovih očeva bio vladar?“ -upita Heraklije.
Reče: “Ne.“
“Da li ga slijede ugledni ljudi ili slabi.“
Reče: “Slabi.“
“Da li se njihov broj povećava ili smanjuje?“
“Povećava.“ -reče Ebu-Sufjan.
“Da li se i jedan odmetnuo od njegove vjere iz srdžbe prema njegovoj vjeri?“ - upita vladar.
Reče: “Ne.“
“Da li on prekrši obećanje kada obeća?“ - upita vladar.
Reče Ebu-Sufjan: “Ne, a mi smo pod ugovorom i ne znamo kako će on postupiti.“
“Da li ste se borili protiv njega?“
“Da“ - reče on.
“Kako ste se borili i kako se on borio?“
“To je borba, nekada mi pobjedimo, a nekada oni.
“Šta vam naređuje?“
Reče Ebu-Sufjan:“ Robujte Allahu samo i nemojte Mu ni u čemu pripisivati druga! Zabranjuje nam da vjerujemo u ono što su naši preci vjerovali i naređuje nam namaz, istinu, poštenje, izvršavanje obećanja, ugovora i onoga što nam je povjereno.“
Neki prenose da je Heraklije iz ovih odgovora zaključio da je Muhammed Allahov poslanik i da je rekao: “Ako je sve ovo istina što si rekao, on će posjedovati i mjesto gdje se nalaze ove moje noge.“
Slanje izaslanika susjednim vladarima predstavlja jedan od perioda da’weta u vrijeme Muhammeda, sallallahu ‘alejhi wesellem.
Period kojim se širio islam od samog početka pa sve do ugovora na Hudejbiji je period odbrane. U to vrijeme se nije desio ni jedan napad od strane Poslanika i nije se desilo da je Poslanik poslao izvidnicu u određeno mjesto da bi ih pozvali u islam, pa ako bi odbili, borili bi se protiv njih.
Kada je potpisan ugovor između muslimana i Kurejšija na Hudejbiji, srca su se smirila i muslimani su se odmorili od napada Kurejšija. Nakon toga Poslaniku se pruža prilika da otpočne novi period u svom pozivanju u vjeru, to je period borbe protiv onih koji su postali svjesni šta je islam i spoznali to, ali su se suprotstavili njemu sa mržnjom i neprijateljstvom.
________________________________
