Nuh, ‘alejhisselam, je prvi resul koga je Allah, dželle šanuhu, poslao sa objavom njegovom narodu koji je obožavao kipove i bio u velikom nevjerstvu i zabludi.
Kur’an spominje imena kipova koje su oni obožavali:
“I govore: “Nikako božanstva svojane ostavljajte, i nikako ni Vedda, ni Suvaa, a ni Jegusa, ni Jeuka, ni Nesra ne napuštajte!“(Nuh:23)
Ajet nam potvrđuje da je Nuhov narod imao i drugih božanstava. Kaže se da su to bile zvijezde koje se javljaju noću, a gube danju i zbog toga su oni obožavali kipove kako bi ih približili njihovim božanstvima.
Nuh je živio dugo među svojim narodom pozivajući ih na robovanje Allahu. Allah, dželle šanuhu, kaže:“Mi smo Nuha narodu njegovu poslali i on je među njima ostao hiljadu, manje pedeset, godina...“ (El-’Ankebut:14)
Međutim, ni ovako dug period nije urodio plodovima i samo je manjina njih prihvatila objavu. Kada bi dijete dostiglo godine zrelosti, njegov otac bi ga savjetovao da nikada ne slijedi Nuha i na taj način su oni nasljeđivali širk, bili uporni u njemu i u neposlušnosti.
Pozivanje ka Allahu
Nuh bi opominjao svoj narod i ukazivao im na Allahovu kaznu. Objašnjavao im je put koji vodi ka spasu, a to je robovanje samo Allahu, subhanehu ve te’ala, i ne pripisivanje Njemu druga. Istovremeno se on bojao za njih da ih ne snađe bolna kazna zbog nevjerovanja.
“I Nuha poslasmo njegovu narodu: “Ja sam tu“ - govorio je on - “da vas otvoreno opominjem, da se ne klanjate nikome drugom osim Allahu; ja se, zaista, plašim za vas patnje na Nesnosnom danu.“(Hud.25-26)
Govorio bi im da se pokore Allahu, subhanehu ve te’ala, i klonu ružnih djela. Tada će im oprostiti što su do tada zgriješili, ostaviti ih do određenog roka i daće im blagodati na dunjaluku. Ali, ako budu neposlušni prema svome Gospodaru, On ih neće ostaviti do određenog roka i požuriće kaznu koja će im doći iznenada, a oni to neće ni osjetiti.
“O narode moj“ -govorio je on - “ja vas otvoreno opominjem: Allahu se klanjajte i Njega se bojte i meni poslušni budite, On će vam grijehe vaše oprostiti i u životu vas do određenog časa ostaviti, a kad Allahov određeni čas dođe, zaista se neće, neka znate, odgoditi.“(Nuh:2-4)
Oholost nevjernika
Nuhov narod se nije odazvao pozivu i nisu pridavali važnost opomenama od Allaha. Iz više razloga su nijekali da je Nuh poslanik:
- on je čovjek kao i oni, jede i pije, pa kako neko da bude poslanik, a on je čovjek kao i oni. Poslanik - po njihovom mišljenju - treba da bude melek, a ne čovjek.
- oni koji su ga slijedili bili su slabi i siromašni, a po njihovom mišljenju oni su ih slijepo slijedili, ne razmišljajući i oni nisu bili od uglednih.
- optuživali su Nuha i one koji su ga slijedili lažljivcima, a u to nisu bili sigurni i svoje optužbe su gradili na sumnjama.
“Glavešine naroda njegova, oni koji nisu vjerovali, rekoše: “Koliko mi vidimo, ti si čovjek kao i mi, a vidimo da te i bez ikakva razmišljanja slijede samo oni koji su niko i ništa među nama; ne vidimo da ste vi imalo od nas bolji, štaviše, mislimo da ste lažljivci.“ (Hud:27)
U drugom ajetu Kur’an nam predstavlja uzdizanje nevjernika i njihovo odbijanje da prihvate istinu, a Nuhu su govorili da je u zabludi. Nuh ostaje strpljiv na to, blag prema njima i pokušava da promijeni takvo mišljenje kod njih. Govorio bi im da on nije u zabludi kao što oni smatraju, već je on poslanik od Gospodara svjetova koji im dostavlja opomenu i propise. Savjetovao ih je u onome što im donosi sreću, a opominjao ih je od onoga što im donosi poteškoće.
Nuh im je objašnjavao da nije čudno da bude čovjek onaj koji ih savjetuje, opominje od bolne kazne i poziva ih ka Allahovoj milosti i zadovoljstvu.
“A glavešine naroda njegova su odgovarale: “Mi smatramo da si ti u pravoj zabludi.“ “O narode moj“ -govorio je on - “nisam ja ni u kakvoj zabludi, nego sam poslanik Gospodara svjetova; poslanice Gospodara svoga vam dostavljam i svako dobro vam želim, ja od Allaha znam ono što ne znate vi. Zar vam je čudno što vam pouka od Gospodara vašeg dolazi po čovjeku, jednom od vas, da vas opominje, da bi ste se grijeha klonili i pomilovani bili.“(El-E’raf:60-63)
Nuh nastavlja pozivati ka istini
On je bio uporan u svom pozivanju pokušavajući pridobiti svoj narod. Sa njima je razgovarao i raspravljao. Pitao bi ih o njihovom mišljenju o njemu, šta ako on posjeduje dokaz od svog Gospodara i da mu je On dao poslanicu sa Svojom milošću? Govorio bi im da ih je samo njihovo neznanje, ljubav prema imetku i ugledu, odvratilo od upute.
“Pa da li je ispravno da vas prisilim da prihvatite istinu, a vi to ne želite?“ - govorio bi im - “a ja ne tražim od vas imetak, niti ugled da bi vi prihvatili uputu, a moja je nagrada kod Allaha.“
Govor Nuha je na njih djelovao, ali su oni vidjeli da oni koji slijede Nuha su siromašni i slabi i da je velika razlika između njih i uslovljavaju svoje prihvatanje vjere udaljavanjem njih od sebe.
Nuh im odgovara da on neće ni jednog vjernika udaljiti od sebe, kako bi udovoljio njihovim zahtjevima. Oni su ponižavali slabe koji će doći pred Allaha da polažu račun kada će biti nagrađeni. A nevjernicima je rekao da oni niječu ono sa čim se odlikuju ljudi kod Allaha.
Svoj narod je pozvao i rekao im da nema nikoga koji bi spriječio Allahovu kaznu nad njim, ako on protjera slabe, nakon što su povjerovali, a Allah je njihov Gospodar koji ih pomaže.
Nuh im nije rekao da on posjeduje Allahove riznice kojima upravlja kako on hoće, nije im rekao ni da zna gajb, niti da je melek kojeg trebaju da slijede.
Takođe im nije rekao ni da onima koje oni preziru, Allah neće dati dobro ispunjavajući njima želje, jer samo Allah zna šta je u dušama njihovim. A on, ako bi to radio bio bi od griješnika.
“O narode moj,“ - govorio je on - “da vidimo! Ako je meni jasno ko je Gospodar moj i ako mi je On od Sebe dao vjerovjesništvo, a vi ste slijepi za to, zar da vas silimo da to protiv volje vaše priznate?
O narode moj! Za ovo ja od vas ne tražim blaga, Allah će mene nagraditi. I ja neću otjerati vjernike, oni će pred Gospodara svoga izići; ali, ja vidim da ste vi narod koji ne zna.
O narode moj! Ko bi me od Allaha odbranio kad bih ih ja otjerao? Zašto se ne urazumite?
Ja vam ne kažem : ’U mene su Allahove riznice! -niti: “Meni je poznata budućnost’ - niti kažem: ’Ja sam melek’ - a ne govorim ni o onima koje vaše oči s prezirom gledaju: ’Allah im nikakvo dobro neće dati’ - ta Allah dobro zna šta je u dušama njihovim -, jer bi se tada ogriješio.“(Hud:28-31)
Prkos
To nije djelovalo na duše Nuhovog naroda i ostadoše neposlušni. U svome prkosu tražiše od njega da im da ono sa čim im prijeti, ako istinu govori. Odgovorio im je da je to u Allahovim rukama i da će ih On kazniti ako hoće i da ga u tome niko ne može spriječiti.
Ni Nuhovi savjeti im ne mogu pomoći, ako Allah želi da ih kazni i uništi:
“O Nuhu”, - rekoše oni - ti si želio da se s nama raspravljaš i dugo si se raspravljao. Daj da se ostvari ono što nam prijetiš, ako istinu govoriš!“
“Toće vam učiniti samo Allah ako bude htio“ - reče on - “Vi nećete moći umaći. Ako Allah hoće da vas ostavi u zabludi, neće vam savjet moj koristiti, ma koliko ja želio da vas savjetujem. On je Gospodar vaš i Njemu ćete se vratiti“.(Hud:32-34)
Obraćanje Allahu
Nakon razgovora sa svojim narodom, Nuh se obraća Allahu tražeći pomoć u onome što on podnosi od svog naroda. Nuhje pozivao svoj narod u vjeru u Allaha i ostavljanje vjere u kipove. To pozivanje je bilo i noću i danju, ali ono nije povećalo kod njegova naroda do neposlušnost i odbijanje istine. Ne samo da su odbijali istinu, već je nisu željeli ni slušati. Stavljali su svoje prste u uši iz odvratnosti prema onome što im je Nuh ukazivao i ne samo to, već su se pokrivali svojom odjećom kako ga ne bi vidjeli. Oni su bili uporni u odbijanju robovanja Allahu, uzoholili su se i nisu prihvatili poziv Nuha, ‘alejhisselam.
Nuh ih je neprestano pozivao. Nekada im je prilazio javno, kada su bili u grupi, a nekada bi se odvojio sa nekim i na razne načine im objašnjavao kako da robuju Allahu. Govorio im je da traže oprosta od Allaha i da se pokaju zbog nevjerovanja i grijeha, jer Allah prašta, On je milostiv, prihvata pokajanje i On šalje kišu plodonosnu na zemlju nakon suše i On daje opskrbu i sinove, rijeke i bašče.
“On reče: “Gospodaru moj, ja sam narod svoj i noću i danju, doista, pozivao, ali ga je pozivanje moje još više udaljilo. I kad god sam ih pozivao da im oprostiš, prste su svoje u uši stavljali i haljinama se svojim pokrivali - bili su uporni i pretjerano oholi. Zatim, ja sam ih otvoreno pozivao, a onda sam im javno objavljivao i u povjerenju im šaputao, i govorio: “Tražite od Gospodara svoga oprosta jer On, doista, mnogo prašta; On će vam kišu obilatu slati i pomoći vas imanjima i sinovima, i daće vam bašče, i rijeke će vam dati.“(Nuh:5-12)
Usmjeravanje njihovih pogleda ka Allahovoj moći
Nakon što je Nuh ukazao svome narodu na vrijednost istigfara i blagodati koje slijede nakon toga na dunjaluku, usmjerio je njihove poglede ka Allahovoj moći nadajući se da će tada vjerovati. Pitao ih je kako to da se oni ne boje Allahove veličine i moći, a On ih stvara u periodima, od ugruška, onoga što se zakači i zametka od kojeg se formira meso i kosti.
“Šta vam je, zašto se Allahove sile ne bojite, a On vas postepeno stvara?!“(Nuh:13-14)
I dalje im se Nuh obraća usmjeravajući njihove poglede prema onome što je iznad njih: zvijezde, mjesec koji se kreće i osvjetljava im put noću, sunce koje ih obasjava danju. Ukazao im je da su stvoreni od zemlje, da se hrane njenim plodovima i da će se u nju vratiti, zatim biti proživljeni kada će polagati račune.
“Zar ne vidite kako je Allah sedam nebesa, jedno iznad drugog, stvorio,
i na njima Mjesec svijetlim dao, a Sunce svjetiljkom učinio?
Allah vas od zemlje poput bilja stvara,
zatim vas u nju vraća i iz nje će vas sigurno izvesti.
Allah vam je Zemlju učinio ravnom,
da biste po njoj hodili putevima prostranim.“(Nuh:15-20)
Nuhova prijetnja
Nuhovo pozivanje nijeostavilo velik trag u njegovu narodu. Većinanjih su zanijekali istinu i smatrali su ga ludim, a sprečavali su ga u dostavljanju objave prijeteći mu i zlostavljajući ga.
“Prije njih Nuhov narod nije vjerovao i roba Našeg je u laž utjerivao, govoreći: “Luđak!“ - i Nuh je onemogućen bio.“(El-Qamer:9)
Prijetili su mu i kamenovanjem, ali Nuh nije pridavao pažnju tome i suprotstavaljao im se sa svojim istinskim vjerovanjem. Njegova dužnost je bila da dostavi svome narodu Objavu koji je teškoto prihvatao. Međutim, on ostaje strpljiv i oslanja se na Allaha, dželle šanuhu. Na to im on ukazuje i reče im da rade šta žele sa njim, oni i njihovi drugovi koji vjeruju u kipove, a on se ne boji da će muoni naštetiti, jer ga njegov Gospodar čuva. Oni mu ne mogu štetu nanijeti, jer on to ne radi zbog nagrade, a njegova nagrada je kod Allaha, subhanehu ve te’ala, koji mu naređuje da Mu bude pokoran.
“Kaži im povijest o Nuhu! Kada on reče narodu svome: “O narode moj, ako vam je dodijao moj boravak među vama i moje opominjanje Allahovim dokazima, - a ja se stalno uzdam u Allaha-, onda se zajedno sa božanstvima svojim odlučite, i to ne krijte; zatim to nada mnom izvršite i ne odgađajte! A ako glave okrenete - pa, ja od vas nikakavu nagradu ne tražim mene će Allah nagraditi, meni je naređeno da budem musliman.“(Junus:71-72)
Dova protiv nevjernika
Nakon što je Nuh upotrijebio sav svoj trud u ukazivanju svome narodu na uputu i kada su svi pokušaji ostali bez uspjeha, Nuh se obraća svome Gospodaru žaleći se na svoj narod:
“Gospodaru moj, ne ostavi na Zemlji ni jednog nevjernika,
jer, ako ih ostaviš oni će robove Tvoje u zabludu zavoditi i samo će griješnika i nevjernika rađati.“(Nuh:26-27)
Nuh se obraća svome Gospodaru da na Zemlji ne ostavi ni jednog nevjernika, jer ako ih ostavi, a oni su u zabludi, oni će i druge odvraćati od istine i prenijeće razvrat na svoje nasljednike, a oni samo rađaju onakve koji su poput njih.
Gradnja lađe spasa
Allah prima Nuhovu dovu, a prije nego što želi da uništi nevjernike priprema njemu i vjernicima način spasa. Objavljuje mu da niko više neće vjerovati, osim onih koji su povjerovali prije toga i da se zbog toga ne žalosti, jer će ih Allah, ‘azze ve dželle, sviju potopiti.
Allah, dželle šanuhu, naredi Nuhu da gradi lađu spasa i pouči ga da će biti okružen potpunom brigom od Njega, te mu zabrani da pozove nevjernike da se spašavaju, jer im je Allah, subhanehu ve te’ala, presudio da će biti potopljeni.
Nuh počinje graditi lađu i njegova promjena iz daije u graditelja lađe izazvala je ismijavanje kod nevjernika.
Njegov odgovor je bio da će se i oni njima ismijavati i to uskoro, jer on zna da će ih Allah, dželle šanuhu, kazniti i uništiti, a tada će oni saznati ko će biti ponižen na dunjaluku, a i na ahiretu.
Allah, dželle šanuhu, kaže:
“I Nuhu bî objavljeno: “Osim onih koji su već vjernici, niko više iz naroda tvoga neće vjernik postati, zato se ne žalosti zbog onoga što oni stalno čine, I gradi lađu pred Nama i po Našem nadahnuću, i ne obraćaj Mi se više zbog nevjernika - oni će sigurno biti potopljeni!“ I on je gradio lađu. I kad god bi pored njega prolazile glavešine naroda njegova, rugale bi mu se. “Ako se vi rugate nama“ - govorio je on -, “rugaćemo se i mi vama, onako kako se vi rugate, i saznaćete, zaista, koga će snaći sramna kazna i ko će u vječnoj kazni biti.“(Hud:36-39)
Početak potopa
Kada je Nuh sagradio lađu pojavili su se predznaci potopa, a to je izbijanje vode na površinu zemlje. Allah, dželle šanuhu, naređuje Nuhu da sakupi od svake vrste životinja i ostalog živog po par: muško i žensko, i da ih stavi u lađu kako bi nakon potopa njihova vrsta ostala na Zemlji.
Naređeno mu je da sve vjernike koji mu nisu rođaci, te svoje bližnje i porodicu ukrca u lađu, izuzev dvoje njih koji nisu vjerovali u Allaha, subhanehu ve te’ala, a to su njegova žena i njegov sin.
Nuh je pripremio lađu i naredio vjernicima da se u nju ukrcaju spominjući Allahovo ime kada budu plovili i kada se zaustave, jer lađa ne donosi spas, nego oni trebaju da svoja srca okrenu ka Allahu, ‘azze ve dželle, jer On pokreće lađu i On je zaustavlja. Spomenuo im je da Allah, subhanehu ve te’ala, neizmjerno praštai da je milostiv prema robovima Svojim kojivjeruju, jer ih On spašava od propasti. Zatim se lađa pokrenula, nošena na velikom talasu poput brda.
“I kad je zapovijed Naša pala i voda sa površine pokuljala, Mi smo rekli: “Ukrcaj u lađu od svake životinjske vrste po par jedan, i čeljad svoju - osim onih o kojima je bilo govora - i vjernike!“ - a malo je bilo onih koji su s njim vjerovali. I on reče: “Ukrcajte se u nju, u ime Allaha, neka plovi i neka pristane! Gospodar moj, uistinu, prašta i samilostan je.“ I ona je plovila na valovima velikim kao brda...“(Hud:40-42)
Nastupanje potopa
Kur’an nas obavještava da se Nuh obratio svome Gospodaru da se osveti njegovu narodu. Allah, dželle šanuhu, prima njegovu dovu i šalje sa neba veliku kišu kojoj Zemlja do tada nije bila svjedok, te naredi Zemlji da iz sebe izbaci vodu. Dvije vode se sastaše i iz njihnastade veliki potop koji Zemlja ne imade do tada. To je bila Allahova odredba kojom su nevjernici uništeni, a Nuh i vjernici su spašeni u lađi koju je Allah, subhanehu ve te’ala, čuvao.
“I on je Gospodara svoga zamolio: “Ja sam pobijeđen, Ti se osveti!“
I Mi smo kapije nebeske pootvarali vodi koja je neprestano lila,
i učinili da iz zemlje izvori provru, i vode su se sastale kako je određeno bilo, a njega smo nosili na onoj od dasaka i klinova sagrađenoj,
koja je plovila pod očima Našim,- kazna je to bila za onoga koji je nevjernik bio.“(El-Qamer:10-14)
Utapanje Nuhovog sina
Na samom početku potopa, Nuh se sjetio svoga sina i u njemu je prevladao roditeljski osjećaj, te ga poziva da se ukrca u lađu sa ostalom porodicom od koje je on daleko bio zbog svoga nevjerstva. Pozvao ga je da se spase i da se udalji od nevjerstva, ali sin je ostao neposlušan svome ocu i uporan u svom nijekanju istine. Smatrao je prirodnim ono što se dešava i nadao se spasu, a da se ne ukrca u lađu. Očev odgovor je bio da ne postoji ni jedna snaga koja će spriječiti od potopa onoga koga je Allah, subhanehu ve te’ala, odredio uništiti. To sin odbija nadajući se da će se popeti na vrh brda i tu naći spas, ali su valovi potopili zalutalog sina.
“... i Nuh zovnusina svoga koji se podaleko nalazio: “O sinko moj, ukrcaj se s nama, ne budi s nevjernicima!
a on reče: “Skloniću se na kakvo brdo koje će me od vode zaštititi!“ - “Niko danas Allahove kazne neće pošteđen biti, osim onoga kome se On smilovao!“ - reče Nuh, i val ih razdvoji, i on potopljen bi.“(Hud:42-44)
Traženje spasa za svog sina
Ljubav prema sinu izazvala je u Nuhu traženje spasa za njega, a Allah, dželle šanuhu, mu je obećao da će spasiti njegovu porodicu, a sin je od njegove porodice.
Allahov odgovor je bio da je njegov sin nevjernik koji je bio ustrajan u svojoj neposlušnosti i da on ne pripada njegovoj porodici kojoj je obećan spas, a Nuhu zabranjuje da traži spas za njega i da bude od nevjernika.
Nuh se kaje zbog toga i priznaje svoj grijeh tražeći oprosta i zaštitu kod Allaha.
“A Nuh je zamolio Gospodara svoga i rekao: “Gospodaru moj, moj sin je čeljade moje, a obećanje Tvoje je zaista istinito i Ti si od mudrih najmudriji!“
“O Nuhu, on nije čeljade tvoje“ - rekao je On - “jer je on nevaljalo djelo, zato me ne moli za ono što ne znaš! Savjetujem te da neznalica ne budeš.“
“Gospodaru moj“, - reče - “Tebi se ja utičem da Te više nikada ne zamolim za ono što ne znam! Ako mi ne oprostiš i ne smiluješ mi se, biću izgubljen.“(Hud:45-47)
Kraj potopa
Nakon što su nevjernici bili uništeni, Allah, dželle šanuhu, naređuje zemlji da proguta vodu u sebe, a nebu je naređeno da prestane spuštati kišu. Voda se povukla sa površine zemlje i lađa se zaustavi na brdu El-Džudijj. Tada je nevjernicima rečeno da su udaljeni od Allahove milosti i oprosta:
“I bi rečeno: “O Zemljo, gutaj vodu svoju, a ti, o nebo, prestani!“ I voda se povuče i ispuni se odredba, a lađa pristade na planini El-Džudijj, i bi rečeno: “Daleko nek je narod nevjernički!“(Hud:44)
Iskrcavanje iz lađe
Nakon što se voda povukla i lađa pristala na brdu, Allah, dželle šanuhu, naređuje Nuhu da se iskrcaju iz lađe na Zemlju Musul [1]koja je bila okružena Allahovim blagodatima, a koju će nastaniti vjernici, a neki od njih će se naslađivati tim blagodatima na dunjaluku, a na ahiretu će biti lišeni Allahove blagodati zbog toga što će se okrenuti od istine i šejtan će ih zavesti.
“O Nuhu!, - bi rečeno - “iskrcaj se sa mirom Našim i blagoslovima tebi i narodima koji će se izroditi od ovih koji su sa tobom! Biće naroda kojima ćemo davati da uživaju, a koje će poslije snaći Naša kazna nesnosna!“(Hud:48)
Kraj kazivanja o Nuhu se završava govorom upućenim Muh?mmedu, s?llallahu ‘alejhi wesellem. To je kazivanje o gajbu koje nije poznavao Resulullah, s?llallahu ‘alejhi wesellem, niti njegov narod u potpunosti i sa pojedinostima koje iznosi Kur’an. Poslaniku, s?llallahu ‘alejhi wesellem, se naređuje sabur koji je imao i Nuh i time pobijedio, a nagrada uvijek pripada vjernicima.
“To su nepoznate vijesti koje ti Mi objavljujemo; ni ti ni narod tvoj niste prije ovoga o tome ništa znali. Zato budi strpljiv, ishod će, zaista, u korist čestitih biti.“(Hud:49)
Allah je ispunio svoje obećanje i pomogao je Poslanika, s?llallahu ‘alejhi wesellem, i muslimane, kao što je pomogao Nuha prije toga. To je od najvećih dokaza da je Kur’an objava od Allaha, a da je nubuvvet Muh?mmeda, s?llallahu ‘alejhi wesellem, istina, jer ga Allah, ‘azze ve dželle, obavještava o gajbu koji će se desiti, a tako se i dogodilo, a gajb zna samo Allah Uzvišeni.
Otkrivanje tragova potopa u Iraku
Iz govora Kur’ana i hadisa vidimo da je potop obuhvatio samo Nuhov narod i to ne znači da je sva Zemlja bila potopljena. Nema dokaza da su ljudi bili nastanjeni svugdje na Zemlji, već su oni bili u određenom području koje je zahvatio potop.
Godine 1920. istraživači su otkrili velike naslage mulja i blata u dubini Zemlje u području Iraka u mjestu Ur. Proračunali su da je bio veliki potop u vremenu kamenog doba koji je obuhvatio čitav tadašnji svijet koji je živio u području doline Eufrata i Tigrisa.
Pored toga što Kur’an oslikava potop Nuhova naroda nedostižnim stilom jezičkog izražavanja koji potvrđuje da je Kur’an objava od Allaha, dželle šanuhu, koja je iznad ljudskih mogućnosti, Kur’an nam ukazuje i na naučnu stranu koju on potvrđuje.
Kur’an upotrebljava precizan opis u svojim kazivanjima, a koji su Arapi razumjeli prije četrnaest vjekova, a koji je i danas razumljiv sa novim shvatanjima tih ajeta na koje nauka ukazuje. Primjeri toga su mnogobrojni u Kur’anu.
U suri Nuh se kaže: “I na njima Mjesec svijetlim dao, a Sunce svjetiljkom učinio.“
Allah nam ukazuje da je učinio Sunce poput svjetiljke (siradž). Siradž je nešto što svijetli potpaljeno plamenom, a to se pali uljem ili alkoholom što mu omogućuje da ima svoju vlastitu svjetlost.
Nauka je dokazala da je Sunce plamena gasovita masa koja crpi snagu iz nuklearnih procesa i eksplozija. Nauka se složila sa Kur’anom da je Sunce formirano od plamena koji crpi svoju snagu iz svoje unutrašnjosti.
Kur’an opisuje da je Mjesec svijetao (nur), dakle tamna masa koja je poprimila izgled svjetlosti, a na kojoj se svjetlost odbija od njega. Nauka potvrđuje da je Mjesec tamna masa koja dobija svjetlost od Sunca.
U slijedećem ajetu:“Allah vas od zemlje poput bilja stvara“ se ukazuje da je Allah, dželle šanuhu, učinio da je naš život povezan sa biljkama. To je naučna istina koju su potvrdili biolozi, a to je da sva živa bića žive na osnovu ishrane biljkama, odnosno životinjama čija se ishrana na kraju vraća na biljke. Time vidimo da je Kur’an ukratko opisao ishranu čovjeka onako kako je potvrđuje savremena nauka.
Još od vremena Nuha a.s. Kur’an spominje dvije klase koje su prisutne u društvu, klasu bogatih i klasu siromašnih. Bogati su okrenuli glavu od istine i uzoholili su se ne mogavši da zajedno budu sa siromašnima smatrajući ih nižim od sebe. Međutim, Kur’an to niječe i još prije četrnaest vjekova dokida klase i razlike među ljudima. Kroz kazivanje o Nuhu, Kur’an želi da ukaže i da objasni da bogati nemaju prednosti nad ostalima, a zajednica koju Allah, dželle šanuhu, želi je zajednica jednakih po pravima i dužnostima. Ljudi se pred Allahom razlikuju po znanju, bogobojaznosti i po onome što svaki pojedinac učini od dobrih djela.
U odazivanju bogatih prema istini Kur’an vidi nemogućnost dolaska do sukoba među klasama.
U čovjekovoj prirodi je da stoji iza svoje rodbine i to ga podstiče na žrtvovanje. Islam pridaje veliku pažnju rodbinskim vezama, jer sama čovjekova priroda teži ka tome. Ali, uslov za to je vjerovanje u Allaha, ‘azze ve dželle, i slijeđenje Njegova Šerijata. I musliman ne smije dati svoju ljubav onome ko ne vjeruje u Allaha i ko mu je neposlušan, makar mu oni bili najbliži njegovi.
“Ne treba da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju, makar im oni, bili, očevi njihovi, ili sinovi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi. Njima je On u srca njihova vjerovanje usadio...“(El-Mudžadele:22)
U kazivanju o Nuhu imamo živi primjer toga. Nuha obuzima roditeljska ljubav prema djetetu i od Allaha, subhanehu ve te’ala, traži da ga spasi, ali ga Allah, dželle šanuhu, kori zbog toga.
Ono što nam Kur’an time ukazuje jeste da dobra djela vode ka sreći na ahiretu, a ne zauzimanje (šefa’at) i rodbinska veza.
Za to imamo primjer žene Nuha i Luta kojima je mjesto u vatri, jer nisu imale djela koja bi ih izbavila iz vatre
