Hvala Allahu, Uzvišenom, Stvoritelju, i neka je mir i spas na Njegovog Poslanika, Muhammeda sina Abdullahova, sallallahu alejhi ve sellem, na njegovu časnu porodicu i plemenite ashabe.
Vjera islam koju je Allah, dželle še'nuhu, objavio cijelom čovječanstvu je savršena paradigma za ustrojstvo života u bilo kojem vremenu i prostoru. O istinitosti ovoga nije potrebno govoriti jer su to osjetili oni koji su to tako shvatili i koji su tako i primijenili u svojoj svakodnevnici. Neko je čvrsto to prihvatio a neko slabije. Međutim, da bi se ispitala ljestvica nečije vjere nužno je da postoje neka mjerila s tim ciljem. Kao što učenici nakon semestra ili cijele godine imaju ispite da bi se vidjelo ko zaslužuje prelazak u dalje, ozbiljnije i teže etape tako i u ovoj vjeri imaju ispiti koji razvrstavaju njene sljedbenike u grupe i svaka grupa biva stavljena na stepen koji joj odgovara. Svakom muslimanu je to jasno i zna da su to iskušenja koja Allah, dželle š'enuhu, s vremena na vrijeme, šalje svojim robovima da bi vidio koliko su oni iskreni u svojim namjerama da ovaj svijet prebrode sa svjetlom koje im je On podario. Mnogi se u tim teškim situacijama snađu na pravilan način. Razlog tome je razvijena svijest o iskušenjima i njihovoj svrsi, kao i poznaji poslaničke upute za izlazak iz tih iskušenja s krunom pobjednika. Naravno da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio uputu, kako se ponašati i kako se postaviti u takvim situacijama. Jedna od takvih poruka je i hadis čije ćemo mudrosti i poruke pokušati dokučiti u nekoliko sljedećih redaka. Molim Allaha da nam u tome pomogne.
Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem u hadisu kojeg prenosi Šeddad ibn Evs radijallahu anhu:
“ Kada ljudi počnu gomilati zlato i sebro, vi se okitite sljedećim riječima: Allahu, učvrsti me u vjeri i ojačaj u činjenju dobra. Učini me od onih koji će ti zahvaljivati na blagodatima i koji će te obožavati na naljepši način. Podari mi čisto srce i iskren jezik. Uputi me na svako dobro koje znaš, a sačuvaj me od svakog zla koje znaš i oprosti mi ono što znaš (od grijeha), uistinu si Ti onaj koji Poznaje gajb (nevidljivo).”
Hadis bilježe Tirmizija i Ibn Hibban u svom Sahihu, kao i Hakim, za kojeg kaže da je vjerodostojan. Ovaj hadis ima više predaja od Šeddada ibn Evsa, a u nekima od njih stoji da je Poslanik preporučivao ashabima da uče ovu dovu u namazu ili na kraju namaza.
Na samom početku hadisa Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazuje da je učenje ovih riječi vrijednije od gomilanja zlata i srebra, jer njihova vrijednost ostaje dok će zlato i srebro iščeznuti. Allah, dželle še'nuhu, kaže: “Bogatstvo i sinovi su ukras u životu na ovom svijetu, a dobra djela, koja vječno ostaju, biće od Gospodara tvoga bolje nagrađena i ono u što se čovjek može pouzdati.” (El-Kehf: 46)
I kaže Uzvišeni: “Ono što je u vas – prolazno je, a ono što je u Allaha – vječno je.” (En-Nahl: 96)
Prenosi se da je Sulejman sin Davudov, alejhi selam, prošao sa svojom svitom, sastavljenom od ljudi i džinna, pored zemljoradnika, na što je ovaj rekao: “Uista je Sulejmanu data velika moć.” Sulejman, alejhi sellam, mu priđe i reče: “Jedan tesbih (Subhanallah) je vrijedniji od Sulejmanovog carstva (moći), jer tesbih ostaje a Sulejmanovo carstvo će proći.”
Kada je objavljen ajet: “Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovom putu nagovijesti bolnu patnju.” (Et-Tevbe:34), Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Teško zlatu i srebru (onima koji ih gomilaju). Ashabi su upitali: “Pa šta ćemo onda uzimati? Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Uzmite (imajte) zahvalno srce, jezik koji će zikriti, i pobožnu ženu koja će vas u imanu pomagati.”
Hadis bilježe Ahmed, Tirmizija i kaže da je hadis hasen, te Ibn Madže i dr.
Kažu da je zlato (zeheb) nazvano zlatom jer odlazi lahko, a srebro (fidda) srebrom jer brzo iščezava (zeheb – zlato, zehebe – otići; fidda – srebro, nefede – iščeznuti, nestati). Onaj ko gomila jedno ili drugo želi da ostane ono čemu ostanka nema. Zlato i srebro su od koristi jedino kada se podijele ili utroše na putu hajra i dobročinstva.
Rekao je Hasan el-Basri: “Loš li su prijatelj zlato i srebro, od koristi su tek kada te napuste. Sve dok su kod tebe niti ti škode, niti koriste. Njihov korist je kada se udijele na putu hajra.”
U ajetu sure Tevba kojeg smo skoro spomenuli se nalazi ukor i prijetnja onima koji ne izvršavaju svoje dužnosti koje im je Allah, dželle še'nuhu, propisao da izdvajaju iz njihovog imetka, kao što su davanje zekata, pomaganje rodbine, ugošćavanje gosta i pomaganje drugih u teškim situacijama.
Tako je Šerijat preporučio gomilanje onoga što ostaje i nakon smrti, a to su iman, dobra djela i lijepe riječi. Njihova korist ostaje i njima čovjek stiče najveće bogatstvo.
Prenosi se u nekim israilijatima (kazivanjima Izraelćana - jevreja) da je rečeno: “Blago vjernika je njegov Gospodar. Odnosno, da vjernik samo gomila pokornost Njemu, strah od Njega i ljubav prema Njemu. Kome njegov Gospodar bude blago naći će Ga kada mu bude potreban, kao što stoji u Poslanikovoj preporuci Ibn Abbasu: “Pazi na Allaha, Allah će na tebe paziti. Pazi na Allaha, naći ćeš Ga ispred sebe (na pomoći). Znaj za Allaha u blagostanju, znaće za tebe u teškoći.”
U sljedećem dijelu hadisa Poslanik, objašnjava koje su to riječi vrijednije od zlata i srebra pa kaže: “Allahu Gospodaru moj, učvrsti me u vjeri.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ovdje koristi riječ “emr” kao izraz za vjeru. Nisu rijetki hadisi u kojima se koristi ova riječ sa značenjem vjere. Jedan od tih je i poznati hadis Aiše, radijallahu anha, u kom Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ko u ovu našu stvar (vjeru) unese nešto što nije od nje to mu se ne prima.” Bilježe ga Buharija i Muslim.
U nešem hadisu ova riječ još znači i pokornost. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je tražio da ga Gospodar učvrsti u vjeri dok mu ne dođe određeni čas. Kaže Uzvišeni: “One koji govore: "Gospodar naš je Allah" pa poslije ostanu pri tome…” (Fussilet:30). Oni koji govore: “Gospodar naš je Allah”, su mnogobrojni, međutim, broj onih koji pri tome ostanu i budu čvrsti je dosta manji. Omer, radijallahu anhu, bi govorio u hutbi: “Allahu, Gospodaru moj, sačuvaj nas od grijeha i učvrsti nas u vjeri.”
Ustrajnost i čvrstoća nisu u moći roba, te je nužno da za njih moli svoga Gospodara. Hasan, rahmetullahi alejhi, kada bi proučio ajet: “Oni koji govore: "Gospodar naš je Allah" pa poslije ostanu pri tome…” učio bi dovu: “Allahu, ti si naš Gospodar pa nas opskrbi ustrajnošću (u vjeri). (Pogledaj komentar ovog ajeta u Tefsiru od Ibn Kesira)
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi često govorio: “O Ti koji usmjeravaš srca, učvrsti moje srce u Tvojoj vjeri.” Nakon što je upitan za tu dovu odgovorio je: “Doista je srce između dva Allahova prsta, pa On ako hoće učvrsti ga (uputi ga), a ako hoće ostavi ga u zabludi.” U rivajetu koji bilježi Tirmizija se dodaje da su ashabi rekli: “O Allahov Poslaniče, vjerujemo u tebe (da si poslanik) i u ono sa čim si došao, pa da li se bojiš za nas?” Rekao je: “Da…” i onda je spomenuo prethodni hadis.
Šta je sa onim čije je srce između dva prsta njegova Gospodara? Kako mu svijest može biti rahat a ne zna kakav ga kraj čeka? Koliko li je onih koji su činili dobra djela a na njih se odnosi sljedeći ajet: “Premorena, napaćena, u vatri užarenoj pržiti.” (El-Gašijeh:3-4). Možda će postač od svog posta imati samo glad i žeđ, a onaj koji je noćni namaz klanjao samo probdijenu noć. Neki pobožni bi postili, i nakon iftara bi zaplakali govoreći: “Bojim se da je moj dio od ovog posta samo glad i žeđ.”
U "Sahihu" se bilježi hadis u kom stoji: “Zaista, neki od vas će raditi djela stanovnika Dženneta, sve dok između njega i Dženneta ne ostane koliko je podlaktica, te će ga preteći Knjiga (Sudba).
Koliko je onih koji se trude u dobru, te kada između njega i Dženneta ostane koliko je podlaktica, i ugleda obalu spasa, zahvati ga val poroka i njim bude potopljen.
Hasan el-Basri bi dugo plakao i govorio: “Bojim se da me ne baci u vatru ne obraćajući pažnju na to.” Ebu Derda, radijallahu anhu, bi znao reći: “Kako li su robovi za Allaha bezvrijedni onda kada su mu nepokorni.”
Riječi Poslanika, sallalahu alejhi ve selleme,: “(podari mi) odlučnost u činjenju dobra” (vel ‘azimete ‘ala rušd), je molba Allahu, dželle še'nuhu, koja je načelo svakog uspjeha. “Rušd” temelj dobra (hajra). Ponekad čovjek zna šta je dobro (rušd) ali kada ga treba uraditi neodlučan je. Uspjeh je neminovan samo ako je nepokolebljiv u nakani činjenja dobra. Definicija “’Azimeta” je: Čvrsta odluka potvrđena djelom. Neki vele da je ‘Azimet “koncentracija snage htijenja u prvacu nekog djela”, što rob nije u stanju bez Allahove pomoći. Stoga je bilo nužno Allaha moliti za tako bitnu stvar.
