Islamska se ulema po ovom pitanju, da li neznanje može biti opravdanje čovjeku u stvarima koje su vezana za Aqidu, razišla kao i u drugim fikhskim pitanjima u kojima je dozvoljen idžtihad. Ponekad to razmimoilaženje i neslaganje može biti samo jezičko, zbog sprovođenja propisa na određenu ličnost tj. svi su složni da su dotične riječi kufr (nevjerstvo) ili da je neki postupak kufr, ili da je ostavljanje nečega kufr. Međutim da li se ta presuda može primjeniti baš na tu osobu jer ispunjava uslove za to ili ona možda s jedne strane ne ispunjava uslove a s druge strane ima pri sebi stvari ili osobine koje nam ne dozvoljavaju donošenje takve presude.
Neznanje o stvarima koje izvode iz vjere možemo podijeliti u dvije grupe:
1. Da taj postupak učini osoba koja nije pripadnik Islama niti neke druge vjere, te da nije znao da Islam zabranjuje ono što on radi. Prema ovakvoj osobi Muslimani se na dunjaluku ponašaju kao i prema svakom drugom nevjerniku. A što se tiče njegova statusa na Ahiretu, Allah dž.š. če odlučiti šta će sa njim biti. Međutim ispravno mišljenje je da će Allah dž.š. iskušati na Ahiretu s čime to on subhanehu we teala bude želio. Mi ne sumnjamo u to da on neće ući u vatru osim zbog grijeha kojeg je počinio jer Allah dž.š. kaže: ( Gospodar tvoj neće nikome nepravdu učiniti) El-Kehf 49.
2. U drugu grupu spada osoba koja je pripadnik Islama ali je čitavog života živjela sa djelom koje je u osnovi kufr (nevjerstvo) i radila ga a da nije znala da to djelo izvodi iz vjere, niti mu je neko ukazao na tu njegovu grešku. Ovakva osoba na dunjaluku ima status Muslimana a na Ahiretu će joj Allah dž.š. presuditi po onome što je zaslužila.
Na ovo ukazuju Kur'anski ajeti, sunnet Poslanika sallallahu alejhi we sellem i govor islamske uleme. Mi ćemo ovom prilikom spomenuti samo neke Kur'anske ajete.
Kaže Allah dž.š. u suri El-Isra 15 ajet: ( A Mi ni jedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali) zatim kaže Uzvišeni u suri El-Kasas 59 ajet: ( A Gospodar tvoj nikada nije naselja uništavao dok u njihov glavni grad poslanika ne bi poslao, koji im je dokaze Naše kazivao. I Mi smo samo onda naselja uništavali kad su stanovnici njihovi nasilnici bili ) A u suri En-Nisa 165 ajet kaže Allah dž.š.: ( o poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali). Svi ovi ajeti ukazuju na to da čovjek neče imati opravdanja pred Allahom dž.š. tek nakon što sazna i to mu bude objašnjeno.
Od dokaza iz sunneta jeste hadis Ebu Hurejre r.a. u Muslimovoj zbirci gdje kaže Poslanik s.a.v.s.: ''Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša neće čuti za mene niko od pripadnika ovog ummeta, ni židov ni krščanin, a zatim umre ne vjerujući u ono sa čime sam poslan, da neće biti od stanovnika vatre''.
Što se tiće izjava islamske uleme spomenućemo samo neke.
Kaže Ibnu Kudame u svojoj knjizi El-Mugni 8/131: ''Ako je od onih koji ne poznaju svoje obaveze prema Allahu dž.š. kao onaj koji je tek prihvatio Islam, ili osoba koja je odrasla među nevjernicima ili je živila u predjelima udaljenim od gradova i učenjaka, takvu osobu nećemo proglasiti nevjernikom''.
Kaže šejhu-l-Islam Ibnu Tejmije u svojoj knjizi El-Fetawa 3/299: Oni koji su se družili sa mnom znaju da sam ja uvijek bio od onih ljudi koji su strogo zabranjivali da se pojedincima pripisuje kufr ili griješenje, osim ako se zna da su mu iznešeni i pojašnjeni dokazi koji ko bude radio suprotno njima može izaći iz vjere i biti veliki grešnik. Zatim napominjem i podvlačim da je Allah dž.š. ovom ummetu oprostio ono što je greškom urađeno, a ovo obuhvata grešku učinjenu riječju ili postupkom. Prijašnje generacije muslimana su vodile polemiku o velikom broju ovih šerijatskih pitanja, međutim niko od njih nije za drugog rekao da je nevjernik niti da je veliki griješnik). Zatim nastavlja pa kaže: Ja sam objašnjavao da ono što se prenosi od prvih generacija muslimana, da je nevjernik onaj ko kaže to i to, istina ali moramo napraviti razliku između općenitog suda i donošenja suda o određenoj ličnosti). Kaže dalje ibn Tejmije: ''U slučaju da čovjek porekne riječi Poslanika sallallahu alejhi we sellem nećemo ga odmah proglasiti nevjernikom, jer postoji mogućnost da je nanovo prihvatio Islam, ili je odrastao u nekom zabačenom predjelu ili nisu do njeg došli ti hadiski tekstovi ili su opet došli ali je on smatrao da su daif (slabi). Ovakvu osobu i njoj slične nećemo proglasiti nevjernikom zbog njihovog poricanja sve dok im ne iznesemo dokaze i iste objasnimo.
Kaže Muhammed ibn Abdulvehab: ''Što se tiče proglašavanja nekoga nevjernikom, ja kažem da je nevjernik svako onaj ko spozna vjeru sa kojom je došao Poslanik s.a.v.s. a zatim nakon što je spoznao počne napadati tu vjeru i odvraćati ljude od nje te se neprijateljski odnositi prema onome ko živi po njoj. Ovakvu osobu ja smatram nevjernikom.''
Iz ovoga vidimo da ono što smo spomenuli ima osnovu u Kur'anu, sunnetu i riječima islamske uleme. Ova stvar u sebi krije Allahovu dž.š. mudrost, Njegovu milost i dobrotu, jer se On subhanehu we teala obavezao da neće nikoga kazniti sve dok mu preko Njegovih poslanika ne bude dostavljeno i objašnjeno ono ka čemu Uzvišeni poziva Svoje robove. Prema tome ona osoba koja se deklariše kao musliman ostaje muslimanom sve dok ne uradi djelo koje ga izvodi iz Islama, dok se s druge strane nije dozvoljeno poigravati s proglašavanjem ljudi nevjernicima s obzirom da to povlači za sobom dvije strogo zabranjene stvari a to su: laž na Allaha dž.š., te potvora i opisivanje muslimana onim što nije pri njemu.
Što se tiče prve stvari tj. laži na Allaha dž.š. on je uradio zabranjenu stvar samim tim sto je proglasio nevjernikom osobu koja kod Allaha dž.š. nije nevjernik. Prema tome on je poput onoga koji je zabranio ono što je Allah dž.š. učinio dozvoljenim. Allahu dž.š. pripada pravo da nekoga proglasi ili ne proglasi nevjernikom kao što Mu pripada pravo da dotičnu stvar učini dozvoljenom odnosno zabranjenom.
Druga stvar jeste potvora zbog toga što je Muslimana opisao sa onim što nije pri njemu. Pa kaže da je ta i ta osoba kafir mada je on čist od toga. Zbog toga i zaslužuje da se taj opis vrati na njega samog kao što dolazi u vjerodostojnom hadisu kojeg prenosi Muslim od Abdullaha ibn Omera , radijallahu anhu, da je Poslanik sallallahu alejhi we sellem rekao:Ako čovjek proglasi svoga brata u vjeri nevjernikom, onda je sigurno jedan od njih takav.˝ a u drugom rivajetu:......a on nebude doista takav, njegove riječi će se vratiti njemu˝. Također u hadisu kojeg prenosi Ebu Zerr radijallahu anhu kaže Poslanik sallallahu alejhi we sellem: Ko muslimanu kaže: Kafire ili Allahov neprijatelju - a on ne bude doista takav, njegove riječi će se vratiti njemu.˝ (Muttefekun alejhi).
Ovdje vidimo da Poslanik sallallahu alejhi we sellem kaže: … a on ne bude doista takav tj. a on ne bude kod Allaha đž.š. takav. To je ta druga zabranjena stvar zbog koje se opis određene osobe kufrom vraća na onoga ko je izgovorio te riječi, ako je dotična osoba tj. musliman, čista od toga. Nažalost, naša svakodnevnica potvrđuje da se njegove riječi vraćaju njemu jer najčešće osoba koja za muslimana kaže da je nevjernik biva umišljena svojim djelima a prezire tuđa djela. Na taj način on se okitio sa dvije Allahu mrske osobine a to su samodopadanje koje najćešće biva razlogom da čovjeku propadnu njegova djela i oholost koja za sobom povlači Allahovu đž.š. kaznu kao što dolazi u hadisu kojeg bilježe Muslim i Ebu Dawud od Ebu Hurejre radijallahu anhu da je Poslanik sallallahu alejhi we sellem rekao: Uzvišeni Allah veli: Veličanstvenost je Moja odjeća, a uzvišenost Moj ogrtač. Ko Mi se u te dvije stvari usprotivi i sebi ih pokuša prisvojiti, u Džehennem ću ga baciti i nimalo Mi to neće biti teško učiniti.˝
Prema tome potrebno je da čovjek prije proglašavanja određene osobe nevjernikom povede računa o dvije stvari:
1. Da provjeri da li postoji u Kuranu i Sunnetu dokaz koji upućuje na to da je dotično djelo kufr i da čovjeka izvodi iz vjere.
2. Mogućnost sprovođenja tog propisa na određenu osobu s obzirom da postoje šartovi i uslovi koji moraju biti zadovoljeni.
Među najvažnije uslove koji se moraju ispuniti jeste da zna da je djelo koje čini u suprotnosti sa šeriatom i da ga ono izvodi iz Islama. Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog Allaha dž.š. koji kaže: Onoga koji se suprostavi Poslaniku a poznat mu je pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika, pustit ćemo da čini šta hoće, i bacit ćemo ga u Džehennem, a užasno je on boravište!'' En-Nisa 113. Prema tome uslov za čovjekovo kažnjavanje jeste da se suprostavi poslaniku, a poznat mu je pravi put. Međutim, možda će se neko zapitati da li je uslov za čovjekovo kažnjavanje da poznaje kakva je to kazna za određeno djelo ili je dovoljno da poznaje da mu je to zabranjeno pa makar i ne znao kaznu koju povlači za sobom njegovo izvršenje. Ispravnije mišljenje po ovom pitanju jeste ovo drugo tj. dovoljno je da zna da je određeni postupak zabranjen pa da snosi posljedice njegovog izvršenja, jer je Poslanik sallallahu alejhi we sellem čovjeku koji je znao da mu je zabranjeno općiti sa ženom po danu u mjesecu Ramazanu, a činio je to, naredio otkupninu za taj grijeh ne uzimajući u obzir što taj čovjek nije znao kakva je kazna za to djelo.
Slijedeća stvar koja čovjeka spriječava da za nekog kaže da je nevjerik jeste da ta osoba bude prisiljena na djelo koje u osnovi izvodi čovjeka iz vjere. Dokaz za to su riječi Uzvišenog Allaha dž.š.: '' Onoga koji zanijeće Allaha, nakon što je u Njega vjerovao, osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri - , čeka Allahova kazna. One kojima se nevjerstvo bude mililo stići će srđba Allahova i njih čeka patnja velika.'' En-Nahl 106.
Od stvari koje nas sprijećavaju u tome jeste da njegov razum blokira tako da ne zna šta prića. Da li zbog pretjerane radosti, tuge, srđbe, straha i sl. Kaže Allah dž.š.: Nije grijeh ako u tome pogriješite, grijeh je ako to namjerno učinite, a Allah prašta i samilostan je. El-Ahzab 5.
Slijedeća stvar jeste da čovjek pogrešno razumije ili protumači djelo koje u osnovi izvodi čovjeka iz vjere ali on smatra i ubijeđen je da je na istini. Za ovakvu osobu ne možemo reći da je nevjernik jer se nije namjerno suprostavio šerijatskim zabranama i učinio grijeh te zbog toga potpada pod rijeći Allaha dž.š u ajetu: Nije grijeh ako u tome pogriješite, grijeh je ako to namjerno učinite, a Allah prašta i samilostan je. (El-Ahzab 5)
Zatim, ovo je krajnja granica njegova znanja i mogućnosti te ulazi u riječi Allaha dž.š. koji kaže: Allah nikog ne opterećuje preko mogućnosti njegovih. (El-Beqara:286)
Kaže ibn Kudame u svojoj knjizi El Mugni, 8/131: ''Ako bude, bez ikakve sumnje ili tumačenja smatrao dozvoljenim ubijanje onih koje mu je zabranjeno ubijati, i bude smatrao dozvoljenim uzimanje njihova imetka, smatramo ga nevjernikom, međutim, ako to bude posljedica njegova tumačenja određenih propisa kao što je slučaj kod sekte Havaridža, po mišljenju većine islamske uleme neće se proglasiti nevjernicima i pored toga što su ohalalili muslimansku krv i imetak, smatrajući to ibadetom sa kojim se približavaju Uzvišenom Allahu dž.š.. Dalje nastavlja ibn Kudame pa kaže: ''Postalo je opće poznato da su havaridži proglasili nevjernicima veliki broj ashaba i onih koji su došli poslije njih, ohalalili njihovu krv i imetak, smatrajući to pokornošću Uzvišenom Allahu dž.š.. Međutim, i pored toga islamska ulema ne kaže da su nevjenici zbog njihovog neznanja i pogrešnog tumačenja koje je bilo razlogom njihovog zastranjivanja. I ovo važi za svakog onog koji zbog pogrešnog shvatanja i tumačenja dozvoli zabranjenu stvar.
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije u svojim fetvama 13/30: Novotarija s kojom su došli havaridži je u stvari zbog njihovog pogrešnog shvatanja Kur'anskih tekstova, što im nije bio cilj. Međutim, pogrešno su shvatili i protumačili pojedine ajete i počeli proglašavati nevjernikom svakog onoga koji čini grijehe. Kaže Ibnu Tejmije: Havaridži su sekta koja je radila suprotno sunnetu i ako Kur'an naređuje njegovo slijeđenje, zatim su proglasili nevjernicima vjernike i ako Kur'an naređuje ljubav i prijateljstvo prema njima ... Oni slijede manje jasne ajete u Kur'anu, a ostavljaju one potpuno jasne nepravilno ih tumačeći, ne poznavajući njihovo značenje, sa nedovoljnim islamskim znanjem, ne slijedeći sunnet niti se se konsultovati sa džematom muslimana, sa onima koji ispravo razumijevaju Allahove riječi – Kur'an.
Na drugom mjestu šejhul-islam Ibnu Tejmije rhm. kaže: Islamska ulema je složna u tome da su havaridži zalutala sekta koja zaslužuje ukor ali su se razišli na dva poznata mišljenja: u tome da su nevjernici ili nisu. Zatim kaže šejhul-islam ibn Tejmije: Nije bilo među ashabima onih koji su ih smatrali nevjernicima, nije ih smatrao nevjernicima ni Alija radijallahu anhu, niti neko drugi, nego su ih smatrali muslimanima nepravednima koji čine nered. Ovo se prenosi od islamskih učenjaka poput imama Ahmeda i dr. Kaže dalje ibn Tejmije u 3/283: Havaridži su sekta i Poslanik je naredio da se bori protiv njih, što je i činio vladar pravovjernih Alija r.a., jedan od četvorice pravednih halifa, i složili su se u borbi protiv njih svi ashabi, tabiini i oni koji su došli poslije njih. Međutim, Alija radijallahu anhu ih nije smatrao nevjernicima, kao ni Sad ibn ebi Vekas, niti neko drugi od ashaba. Naprotiv smatrali su ih muslimanima iako su se borili protiv njih. Zato vidimo da se Alija radijallahu anhu nije počeo boriti protiv njih sve dok nisu prolili nedužnu krv i nasrnuli na imetke muslimana. U tom trenutku je on započeo borbu protiv njih ne zbog toga sto su nevjernici nego s ciljem da zaštiti muslimane od nepravde koju im čine. Zato primjećujemo da njihove žene nije učinio robinjama niti je njihove imetke uzimao kao ratni plijen. Prema tome kada ova skupina, za čiju zabludu imamo dokaz i koncenzus islamske uleme, nisu izašli iz Islama iako nam Allah dž.š. i njegov Poslanik naređuju da se borimo protiv njih, kako je tek sa mnoštvom drugih skupina koje su tražeći istinu zalutale u pitanjima u kojima su pogriješili učeniji od njih. Zbog toga nije dozvoljeno ni jednoj ovoj grupi da proglašava drugu nevjerničkom niti da dozvoljavaju krv i imetak jedni drugima. Na kraju se najčešće ispostavi da takve skupine nisu ispravno shvatile pitanja u kojima se razilaze. Prema tome, nakon iznesenih dokaza možemo zaključiti da neznalica ili čovjek koji ne poznaje neki određen propis, neće biti odgovoran za riječi i djela koja nekada mogu biti nevjerstvo, kao što neće zbog neznanja biti odgovoran za riječi i djela koja se ubrajaju u velike grijehe. Za ovo mišljanje smo naveli dokaze iz Kurana i sunneta i govora islamske uleme a Allah dž.š. molimo da nas uputi na pravi put.
Neznanje o stvarima koje izvode iz vjere možemo podijeliti u dvije grupe:
1. Da taj postupak učini osoba koja nije pripadnik Islama niti neke druge vjere, te da nije znao da Islam zabranjuje ono što on radi. Prema ovakvoj osobi Muslimani se na dunjaluku ponašaju kao i prema svakom drugom nevjerniku. A što se tiče njegova statusa na Ahiretu, Allah dž.š. če odlučiti šta će sa njim biti. Međutim ispravno mišljenje je da će Allah dž.š. iskušati na Ahiretu s čime to on subhanehu we teala bude želio. Mi ne sumnjamo u to da on neće ući u vatru osim zbog grijeha kojeg je počinio jer Allah dž.š. kaže: ( Gospodar tvoj neće nikome nepravdu učiniti) El-Kehf 49.
2. U drugu grupu spada osoba koja je pripadnik Islama ali je čitavog života živjela sa djelom koje je u osnovi kufr (nevjerstvo) i radila ga a da nije znala da to djelo izvodi iz vjere, niti mu je neko ukazao na tu njegovu grešku. Ovakva osoba na dunjaluku ima status Muslimana a na Ahiretu će joj Allah dž.š. presuditi po onome što je zaslužila.
Na ovo ukazuju Kur'anski ajeti, sunnet Poslanika sallallahu alejhi we sellem i govor islamske uleme. Mi ćemo ovom prilikom spomenuti samo neke Kur'anske ajete.
Kaže Allah dž.š. u suri El-Isra 15 ajet: ( A Mi ni jedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali) zatim kaže Uzvišeni u suri El-Kasas 59 ajet: ( A Gospodar tvoj nikada nije naselja uništavao dok u njihov glavni grad poslanika ne bi poslao, koji im je dokaze Naše kazivao. I Mi smo samo onda naselja uništavali kad su stanovnici njihovi nasilnici bili ) A u suri En-Nisa 165 ajet kaže Allah dž.š.: ( o poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali). Svi ovi ajeti ukazuju na to da čovjek neče imati opravdanja pred Allahom dž.š. tek nakon što sazna i to mu bude objašnjeno.
Od dokaza iz sunneta jeste hadis Ebu Hurejre r.a. u Muslimovoj zbirci gdje kaže Poslanik s.a.v.s.: ''Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša neće čuti za mene niko od pripadnika ovog ummeta, ni židov ni krščanin, a zatim umre ne vjerujući u ono sa čime sam poslan, da neće biti od stanovnika vatre''.
Što se tiće izjava islamske uleme spomenućemo samo neke.
Kaže Ibnu Kudame u svojoj knjizi El-Mugni 8/131: ''Ako je od onih koji ne poznaju svoje obaveze prema Allahu dž.š. kao onaj koji je tek prihvatio Islam, ili osoba koja je odrasla među nevjernicima ili je živila u predjelima udaljenim od gradova i učenjaka, takvu osobu nećemo proglasiti nevjernikom''.
Kaže šejhu-l-Islam Ibnu Tejmije u svojoj knjizi El-Fetawa 3/299: Oni koji su se družili sa mnom znaju da sam ja uvijek bio od onih ljudi koji su strogo zabranjivali da se pojedincima pripisuje kufr ili griješenje, osim ako se zna da su mu iznešeni i pojašnjeni dokazi koji ko bude radio suprotno njima može izaći iz vjere i biti veliki grešnik. Zatim napominjem i podvlačim da je Allah dž.š. ovom ummetu oprostio ono što je greškom urađeno, a ovo obuhvata grešku učinjenu riječju ili postupkom. Prijašnje generacije muslimana su vodile polemiku o velikom broju ovih šerijatskih pitanja, međutim niko od njih nije za drugog rekao da je nevjernik niti da je veliki griješnik). Zatim nastavlja pa kaže: Ja sam objašnjavao da ono što se prenosi od prvih generacija muslimana, da je nevjernik onaj ko kaže to i to, istina ali moramo napraviti razliku između općenitog suda i donošenja suda o određenoj ličnosti). Kaže dalje ibn Tejmije: ''U slučaju da čovjek porekne riječi Poslanika sallallahu alejhi we sellem nećemo ga odmah proglasiti nevjernikom, jer postoji mogućnost da je nanovo prihvatio Islam, ili je odrastao u nekom zabačenom predjelu ili nisu do njeg došli ti hadiski tekstovi ili su opet došli ali je on smatrao da su daif (slabi). Ovakvu osobu i njoj slične nećemo proglasiti nevjernikom zbog njihovog poricanja sve dok im ne iznesemo dokaze i iste objasnimo.
Kaže Muhammed ibn Abdulvehab: ''Što se tiče proglašavanja nekoga nevjernikom, ja kažem da je nevjernik svako onaj ko spozna vjeru sa kojom je došao Poslanik s.a.v.s. a zatim nakon što je spoznao počne napadati tu vjeru i odvraćati ljude od nje te se neprijateljski odnositi prema onome ko živi po njoj. Ovakvu osobu ja smatram nevjernikom.''
Iz ovoga vidimo da ono što smo spomenuli ima osnovu u Kur'anu, sunnetu i riječima islamske uleme. Ova stvar u sebi krije Allahovu dž.š. mudrost, Njegovu milost i dobrotu, jer se On subhanehu we teala obavezao da neće nikoga kazniti sve dok mu preko Njegovih poslanika ne bude dostavljeno i objašnjeno ono ka čemu Uzvišeni poziva Svoje robove. Prema tome ona osoba koja se deklariše kao musliman ostaje muslimanom sve dok ne uradi djelo koje ga izvodi iz Islama, dok se s druge strane nije dozvoljeno poigravati s proglašavanjem ljudi nevjernicima s obzirom da to povlači za sobom dvije strogo zabranjene stvari a to su: laž na Allaha dž.š., te potvora i opisivanje muslimana onim što nije pri njemu.
Što se tiče prve stvari tj. laži na Allaha dž.š. on je uradio zabranjenu stvar samim tim sto je proglasio nevjernikom osobu koja kod Allaha dž.š. nije nevjernik. Prema tome on je poput onoga koji je zabranio ono što je Allah dž.š. učinio dozvoljenim. Allahu dž.š. pripada pravo da nekoga proglasi ili ne proglasi nevjernikom kao što Mu pripada pravo da dotičnu stvar učini dozvoljenom odnosno zabranjenom.
Druga stvar jeste potvora zbog toga što je Muslimana opisao sa onim što nije pri njemu. Pa kaže da je ta i ta osoba kafir mada je on čist od toga. Zbog toga i zaslužuje da se taj opis vrati na njega samog kao što dolazi u vjerodostojnom hadisu kojeg prenosi Muslim od Abdullaha ibn Omera , radijallahu anhu, da je Poslanik sallallahu alejhi we sellem rekao:Ako čovjek proglasi svoga brata u vjeri nevjernikom, onda je sigurno jedan od njih takav.˝ a u drugom rivajetu:......a on nebude doista takav, njegove riječi će se vratiti njemu˝. Također u hadisu kojeg prenosi Ebu Zerr radijallahu anhu kaže Poslanik sallallahu alejhi we sellem: Ko muslimanu kaže: Kafire ili Allahov neprijatelju - a on ne bude doista takav, njegove riječi će se vratiti njemu.˝ (Muttefekun alejhi).
Ovdje vidimo da Poslanik sallallahu alejhi we sellem kaže: … a on ne bude doista takav tj. a on ne bude kod Allaha đž.š. takav. To je ta druga zabranjena stvar zbog koje se opis određene osobe kufrom vraća na onoga ko je izgovorio te riječi, ako je dotična osoba tj. musliman, čista od toga. Nažalost, naša svakodnevnica potvrđuje da se njegove riječi vraćaju njemu jer najčešće osoba koja za muslimana kaže da je nevjernik biva umišljena svojim djelima a prezire tuđa djela. Na taj način on se okitio sa dvije Allahu mrske osobine a to su samodopadanje koje najćešće biva razlogom da čovjeku propadnu njegova djela i oholost koja za sobom povlači Allahovu đž.š. kaznu kao što dolazi u hadisu kojeg bilježe Muslim i Ebu Dawud od Ebu Hurejre radijallahu anhu da je Poslanik sallallahu alejhi we sellem rekao: Uzvišeni Allah veli: Veličanstvenost je Moja odjeća, a uzvišenost Moj ogrtač. Ko Mi se u te dvije stvari usprotivi i sebi ih pokuša prisvojiti, u Džehennem ću ga baciti i nimalo Mi to neće biti teško učiniti.˝
Prema tome potrebno je da čovjek prije proglašavanja određene osobe nevjernikom povede računa o dvije stvari:
1. Da provjeri da li postoji u Kuranu i Sunnetu dokaz koji upućuje na to da je dotično djelo kufr i da čovjeka izvodi iz vjere.
2. Mogućnost sprovođenja tog propisa na određenu osobu s obzirom da postoje šartovi i uslovi koji moraju biti zadovoljeni.
Među najvažnije uslove koji se moraju ispuniti jeste da zna da je djelo koje čini u suprotnosti sa šeriatom i da ga ono izvodi iz Islama. Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog Allaha dž.š. koji kaže: Onoga koji se suprostavi Poslaniku a poznat mu je pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika, pustit ćemo da čini šta hoće, i bacit ćemo ga u Džehennem, a užasno je on boravište!'' En-Nisa 113. Prema tome uslov za čovjekovo kažnjavanje jeste da se suprostavi poslaniku, a poznat mu je pravi put. Međutim, možda će se neko zapitati da li je uslov za čovjekovo kažnjavanje da poznaje kakva je to kazna za određeno djelo ili je dovoljno da poznaje da mu je to zabranjeno pa makar i ne znao kaznu koju povlači za sobom njegovo izvršenje. Ispravnije mišljenje po ovom pitanju jeste ovo drugo tj. dovoljno je da zna da je određeni postupak zabranjen pa da snosi posljedice njegovog izvršenja, jer je Poslanik sallallahu alejhi we sellem čovjeku koji je znao da mu je zabranjeno općiti sa ženom po danu u mjesecu Ramazanu, a činio je to, naredio otkupninu za taj grijeh ne uzimajući u obzir što taj čovjek nije znao kakva je kazna za to djelo.
Slijedeća stvar koja čovjeka spriječava da za nekog kaže da je nevjerik jeste da ta osoba bude prisiljena na djelo koje u osnovi izvodi čovjeka iz vjere. Dokaz za to su riječi Uzvišenog Allaha dž.š.: '' Onoga koji zanijeće Allaha, nakon što je u Njega vjerovao, osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri - , čeka Allahova kazna. One kojima se nevjerstvo bude mililo stići će srđba Allahova i njih čeka patnja velika.'' En-Nahl 106.
Od stvari koje nas sprijećavaju u tome jeste da njegov razum blokira tako da ne zna šta prića. Da li zbog pretjerane radosti, tuge, srđbe, straha i sl. Kaže Allah dž.š.: Nije grijeh ako u tome pogriješite, grijeh je ako to namjerno učinite, a Allah prašta i samilostan je. El-Ahzab 5.
Slijedeća stvar jeste da čovjek pogrešno razumije ili protumači djelo koje u osnovi izvodi čovjeka iz vjere ali on smatra i ubijeđen je da je na istini. Za ovakvu osobu ne možemo reći da je nevjernik jer se nije namjerno suprostavio šerijatskim zabranama i učinio grijeh te zbog toga potpada pod rijeći Allaha dž.š u ajetu: Nije grijeh ako u tome pogriješite, grijeh je ako to namjerno učinite, a Allah prašta i samilostan je. (El-Ahzab 5)
Zatim, ovo je krajnja granica njegova znanja i mogućnosti te ulazi u riječi Allaha dž.š. koji kaže: Allah nikog ne opterećuje preko mogućnosti njegovih. (El-Beqara:286)
Kaže ibn Kudame u svojoj knjizi El Mugni, 8/131: ''Ako bude, bez ikakve sumnje ili tumačenja smatrao dozvoljenim ubijanje onih koje mu je zabranjeno ubijati, i bude smatrao dozvoljenim uzimanje njihova imetka, smatramo ga nevjernikom, međutim, ako to bude posljedica njegova tumačenja određenih propisa kao što je slučaj kod sekte Havaridža, po mišljenju većine islamske uleme neće se proglasiti nevjernicima i pored toga što su ohalalili muslimansku krv i imetak, smatrajući to ibadetom sa kojim se približavaju Uzvišenom Allahu dž.š.. Dalje nastavlja ibn Kudame pa kaže: ''Postalo je opće poznato da su havaridži proglasili nevjernicima veliki broj ashaba i onih koji su došli poslije njih, ohalalili njihovu krv i imetak, smatrajući to pokornošću Uzvišenom Allahu dž.š.. Međutim, i pored toga islamska ulema ne kaže da su nevjenici zbog njihovog neznanja i pogrešnog tumačenja koje je bilo razlogom njihovog zastranjivanja. I ovo važi za svakog onog koji zbog pogrešnog shvatanja i tumačenja dozvoli zabranjenu stvar.
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije u svojim fetvama 13/30: Novotarija s kojom su došli havaridži je u stvari zbog njihovog pogrešnog shvatanja Kur'anskih tekstova, što im nije bio cilj. Međutim, pogrešno su shvatili i protumačili pojedine ajete i počeli proglašavati nevjernikom svakog onoga koji čini grijehe. Kaže Ibnu Tejmije: Havaridži su sekta koja je radila suprotno sunnetu i ako Kur'an naređuje njegovo slijeđenje, zatim su proglasili nevjernicima vjernike i ako Kur'an naređuje ljubav i prijateljstvo prema njima ... Oni slijede manje jasne ajete u Kur'anu, a ostavljaju one potpuno jasne nepravilno ih tumačeći, ne poznavajući njihovo značenje, sa nedovoljnim islamskim znanjem, ne slijedeći sunnet niti se se konsultovati sa džematom muslimana, sa onima koji ispravo razumijevaju Allahove riječi – Kur'an.
Na drugom mjestu šejhul-islam Ibnu Tejmije rhm. kaže: Islamska ulema je složna u tome da su havaridži zalutala sekta koja zaslužuje ukor ali su se razišli na dva poznata mišljenja: u tome da su nevjernici ili nisu. Zatim kaže šejhul-islam ibn Tejmije: Nije bilo među ashabima onih koji su ih smatrali nevjernicima, nije ih smatrao nevjernicima ni Alija radijallahu anhu, niti neko drugi, nego su ih smatrali muslimanima nepravednima koji čine nered. Ovo se prenosi od islamskih učenjaka poput imama Ahmeda i dr. Kaže dalje ibn Tejmije u 3/283: Havaridži su sekta i Poslanik je naredio da se bori protiv njih, što je i činio vladar pravovjernih Alija r.a., jedan od četvorice pravednih halifa, i složili su se u borbi protiv njih svi ashabi, tabiini i oni koji su došli poslije njih. Međutim, Alija radijallahu anhu ih nije smatrao nevjernicima, kao ni Sad ibn ebi Vekas, niti neko drugi od ashaba. Naprotiv smatrali su ih muslimanima iako su se borili protiv njih. Zato vidimo da se Alija radijallahu anhu nije počeo boriti protiv njih sve dok nisu prolili nedužnu krv i nasrnuli na imetke muslimana. U tom trenutku je on započeo borbu protiv njih ne zbog toga sto su nevjernici nego s ciljem da zaštiti muslimane od nepravde koju im čine. Zato primjećujemo da njihove žene nije učinio robinjama niti je njihove imetke uzimao kao ratni plijen. Prema tome kada ova skupina, za čiju zabludu imamo dokaz i koncenzus islamske uleme, nisu izašli iz Islama iako nam Allah dž.š. i njegov Poslanik naređuju da se borimo protiv njih, kako je tek sa mnoštvom drugih skupina koje su tražeći istinu zalutale u pitanjima u kojima su pogriješili učeniji od njih. Zbog toga nije dozvoljeno ni jednoj ovoj grupi da proglašava drugu nevjerničkom niti da dozvoljavaju krv i imetak jedni drugima. Na kraju se najčešće ispostavi da takve skupine nisu ispravno shvatile pitanja u kojima se razilaze. Prema tome, nakon iznesenih dokaza možemo zaključiti da neznalica ili čovjek koji ne poznaje neki određen propis, neće biti odgovoran za riječi i djela koja nekada mogu biti nevjerstvo, kao što neće zbog neznanja biti odgovoran za riječi i djela koja se ubrajaju u velike grijehe. Za ovo mišljanje smo naveli dokaze iz Kurana i sunneta i govora islamske uleme a Allah dž.š. molimo da nas uputi na pravi put.
Preveo: Maglić Adnan
Islamski Univerzitet, Medina
Islamski Univerzitet, Medina
