Nakon osvojenja Mekke, plemena Hevazin i Sekif su odlučila da napadnu muslimane prije nego ih oni napadnu i u tome su se složili poglavari dva plemena. Njima su se pridružila mnoga plemena, a među njima i Benu-Sa’d, pleme Halime Es-S’adije koja je dojila Poslanika. Krenuli su u borbu, a sa sobom su uzeli žene i djecu kako bi im pripomogli u borbi.
Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, je saznao njihove namjere i odluči da im krene u susret prije nego oni dođu do Mekke i povrijede njenu svetost. Dvanaest hiljada boraca je krenulo u susret neprijatelju, dvije hiljade od stanovnika Mekke, a preostalih deset od onih koji su došli sa Poslanikom u osvojenje Mekke. Muslimani su se zanosili svojim brojem, ali im to nije ništa predstavljalo, jer snaga nije u broju i u oružju, već u moralnom duhu vojske i u imanu sa kojim se bore na Allahovom putu.
“Allah vas je na mnogim bojištima pomagao, a i onoga dana na Hunejnu kad vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono ni od kakve koristi nije bilo, nego vam je zemlja, koliko god da je bila prostrana, tijesna postala, pa ste se u bijeg dali.
Zatim je Allah na Poslanika Svoga i na vjernike milost Svoju pustio, i vojske koje vi niste vidjeli poslao i one koji nisu vjerovali na muke stavio; i to je bila kazna za nevjernike.“(Et-Tevbe: 25-26)
Na putu ka neprijatelju muslimani su naišli na zasjedu koja ih je dočekala u tjesnacu. Muslimani su bili prisiljeni na povlačenje nakon što su im strijelama gađali konje koji su poklekli. Nakon što su se muslimani raspršili svako na svoju stranu, Poslanik i oni oko njega, njegovi ashabi i oni koji su pripadali njegovoj porodici ostaju sa njim čvrsto držeći svoje položaje. Oni koji su tek primili islam govorili su da će muslimanska vojska biti protjerana do mora. Neki su to izrekli, a neki su to krili u sebi.
Poslanik naređuje svome amidži Abbasu, koji je imao krupan glas, da pozove muslimane. On je počeo iz sveg glasa pozivati: “O ensarije, o učesnici ugovora Er-Ridvan!“ Ljudi su krenuli ka njemu i izabrali pravi put vrativši se Poslaniku. Oko njega se okupio veliki broj, a Allah, dželle šanuhu, je ulio mir u njihova srca i ojačao ih vojskom koju nisu vidjeli. Muslimani su krenuli u napad, a Hevazin i Sekif su se dali u bijeg i ne okrećući se za svojom djecom i ženama koje su poveli sa sobom. U ruke muslimana je pao veliki plijen, a žene i djeca su bili zarobljeni.
Oni koji su tek primili islam od Kurejšija osjetili su Allahovu podršku muslimanima i oni su svoje mišljenje promijenili. Iman je ušao u njihova srca i uljepšali su svoj islam. U samom početku oni su se borili samo zbog plijena i bilo im je svejedno da li muslimani pobijedili ili izgubili. Njihov broj je bio mali, ali su oni bili povod napuštanju bojnog polja, jer nisu bili jaki u svom vjerovanju. Zbog toga nije ispravno da u muslimanske redove uđe mali broj onih koji ne vjeruju u Allaha i zbog toga se ehlu-kitabije ne bore u muslimanskim redovima, već plaćaju džizju naspram zaštite koju im muslimani osiguravaju.
Mušrici su se razišli, a jedan broj ih je otišao za Taif, a među njima je i Malik b. Avf En-Nesari, poglavar plemena. Ostali su se nastanili u Nahli, a jedan dio u dolini zvanoj Evtas.
Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, je poslao izvidnicu sa Ebu-Amirom El-Eš’arijem da se suprotstavi onima koji su u Evtasu. Tu je neprijatelj uništen, a vođa Ebu-Amir je podlegao ranama, nakon čega vodstvo preuzima njegov bratić Ebu-Musa El-Eš’ari.
Bitka na Hunejnu predstavlja lekciju iz akide koja je poput one koja je bila na Bedru i ona je dopunjuje. Bitka na Bedru je pokazala da malom broju ne može naštetiti veliki broj neprijatelja, ukoliko su borci strpljivi i bogobojazni, dok bitka na Hunejnu potvrđuje da muslimanima ne koristi njihovo mnoštvo ukoliko oni nisu strpljivi i bogobojazni. Kako god su objavljeni ajeti koji potvrđuju pouke Bedra, tako su objavljeni ajeti koji ukazuju na pouke koje moramo uzeti sa Hunejna.
I pored malog broja muslimana na Bedru nije im naudio neprijatelj zbog toga što su oni bili iskreni u svome vjerovanju i jaki u oslanjanju na Allaha, subhanehu ve te’ala, i uzimanju samo Njega za zaštitnika.
Muslimani su na Hunejnu bili u najvećem broju u odnosu na ostale bitke koje su vodili. Međutim, njihov broj im nije koristio jer iman nije ušao u njihova srca koja su bila okupirana dunjalukom i zbog toga su se raspršili po dolinama Hunejna.
Nije dugo potrajalo, a ensarije i muhadžiri su čuli Poslanikov poziv kojem su se odazvali. Okupili su se oko njega u potpunom zanosu, a njihov broj nije bio veći od dvije stotine. Taj broj je doprinio pobjedi muslimana i smiraj je ušao u njihova srca i Allah, dželle šanuhu, je uništio njihova neprijatelja nakon što su muslimani imali dvanaest hiljada boraca koji su bili nemoćni da sami pobjede.
