Neosporno je da su djeca zjenica čovjekova oka, izvor njegove sreće i radost njegovog života. Radi njih život je sladak, življenje je ugodno, radi njih se pribavljaju blagodati, za njih se vezuju nadanja i pomoću njih se smiruju duše. Ako otac u svojoj djeci vidi pomoć, podršku, razmnožavanje, produžetak i snagu, majka u njima vidi životno nadanje, duševnu utjehu, radost srca, besprijekornost njihovog stvaranja i njihove pripremljenosti za život, kako bi bili rasa koja će graditi i djelovati, a njihovo dobro će se vraćati njihovim roditeljima, njihovoj zajednici i svim ljudima. Stoga oni bivaju, kako to Allah, dželle we `ala, kaže:
“ Bogatstvo i sinovi su ukras u životu na ovome svijetu, ...”[1]
Ako se zanemari njihov odgoj, loše formira njihova ličnost (karakter), oni će biti nesreća za roditelje i prijeteće zlo za društvo i sve ljude.
Ona zna za svoju najveću odgovornost naspram svoje djece
Žena muslimanka ne zaboravlja da je odgovornost majke u odgoju djece i formiranju njihove ličnosti veća od odgovornosti oca, zbog toga što su djeca blizu majke, što mnogo vremena provode s njom i jer ona precizno zna sva njihova stanja i kretanja u periodu razvoja i u značajnom periodu puberteta, u okviru dječjeg intelektualnog, osjetilnog i djelatnog života.
Žena muslimanka koja je svjesna upute svoje vjere, koja je u stanju da izvrši svoju pedagošku zadaću u životu, svjesna je potpune odgovornosti u odgoju svoje djece, o kojoj Kuran, časnog, govori:
“ O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, ...”[2]
O njoj govori i plemeniti Poslanik sallallahu `alejhi we sellem u riječima:
“ Svi ste vi pastiri, i svaki pastir će biti odgovoran za svoje stado. Vladar je pastir, čovjek je pastir u svojoj porodici, žena je pastirica u kući svoga muža i njegove djece. Svi ste vi, dakle, pastiri i svi ćete biti odgovorni za svoje stado.”[3]
To je potpuna odgovornost koju je islam “objesio oko vrata“ svim živim bićima i nije nikoga izostavio. Islam je, shodno toj odgovornosti, učinio da su roditelji - a posebno majka -, odgovorni da ih odogoje u duhu islama, kao što su odgovorni i za njihov pravilan razvoj koji će se zasnivati na lijepom moralu, o kojem nas je plemenit Poslanik sallallahu `alejhi we sellem obavjestio da je poslan da ga upotpuni i utvrdi njegovo porijeklo kod ljudi:
“ Poslan sam da upotpunim plemenite ćudi. “[4]
Ništa bolje ne ukazuje na veličinu odgovornosti roditelja naspram njihove djece, niti na veličinu odgoja njihove djece, koji priliči bogobojaznim muslimanima, od mišljenja učenjaka: - da svaka kuća treba da čuje Poslanikove sallallahu `alejhi we sellem riječi: “ Naređujte svojoj djeci da klanjaju kada budu imali sedam godina, a kada budu imali deset godina, pa ne budu klanjali, udarite ih...”[5]. Svaka kuća u kojoj se odbacuju ove Poslanikove sallallahu `alejhi we sellem riječi, u kojoj roditelji ne žure da ih primjene i sprovedu na najpotpuniji način, naređujući djeci da klanjaju namaz kada imaju sedam godina, niti ih udaraju ako ga izostave kada imaju deset godina, ta kuća je griješna, nemarna i zapuštena a roditelji su odgovorni pred Allahom, dželle we `ala, zbog njihovog nemara i zapuštenosti.
Kuća, u kojoj živi porodica, zapravo je jedna mala zajednica, društvo u kojem se formiraju mentaliteti pojedinaca, u kojoj se formiraju njihovi umovi, ćudi i stremljenja, dok su oni još, zapravo, mali ptičići koji su spremni da se susretnu s riječju Upute i čvrstog usmjerenja. Iz ovog vidimo da je misija roditelja unutar porodice velika i značajna pri formiranju mentaliteta njihovih kćeri i sinova kao i pri usmjeravanju njihovih koraka ka Spoznaji, Uputi i kreposnim djelima.
Svjesna žena muslimaka shvata kolika je bila njena odgovornost za odgoj njene djece kroz sva vremena. Bila je izvanredna u formiranju ljudi, u uticaju na njih, u prodiranju do njihovih srca i u zasađivanju plemenitih vrijednost u njihovim dušama. Nema boljeg pokazatelja za to od toga da su ugledne i istaknute žene dale i odgojile najplemenitije i najbolje potomke od plemenitih i izvrsnih ljudi. Ti čak nećeš moći naći ni jednog velikana našeg ummeta, nekog od onih koji su se borili s nedaćama svoga vremena, koji su bili zadovoljni svojom povučenošću, zbog čije muževnosti su rješavani problemi, a da nije bio dužan svojoj veličanstvenoj majci.
Ez-Zubejr bin El-`Avam je za svoju veličinu dužan svojoj majci Safijji bintu Abdul-Muttalib koja je u njega usadila karakter oštrine kao i sve njene lijepe osobine.
Abdullah, El-Munzir i `Urve su Ez-Zuberovi sinovi. Oni su plodovi koje je zasijala njihova majka Esma bintu Ebi Bekr i svaki od njih ostavio je svoj vječiti trag i ima svoje pohvalno mjesto.
Alija bin Ebi Talib radijellahu anhu je naslijedio mudrost, naobrazbu i lijepo ponašanje od svoje majke koja je obilovala mudrošću i druželjubivošću. Ona je Fatima bintu Esdin.
Abdullah bin Dža`fer, predvodnik plemenitih Arapa i jedan od njihovih najboljih mladića. Ostao je bez oca dok je bio dijete, te ga je nadzirala njegova majka Esma bintu `Umejs. Darovala mu je mudrost i lijepo ponašanje koje je posjedovala Esma, jedna od nezaboravnih žena u islamu.
I Mu`avija bin Ebi Sufjan od svoje majke Hind bintu `Utbe naslijedio je snagu i čvrstinu ličnosti i blistavu inteligenciju, što nije naslijedio i od svoga oca Ebu Sufjana. Pošto je kod njega uočila osobine plemenitog roda i inteligencije, dok je još bio dijete, rečeno joj je:” Ako poživi predvodit će svoj narod.” Na to je odgovorila:” Da Bog da ga izgubila ako ne bude predvodio svoj narod!”
Mu`avija nije uspio prenijeti na svoga sina i svog halifu Jezida ono po čemu se on isticao: u mišljenju, zrelosti i politici, jer je njegova majka bila obična i prosta žena Arapka koju je Mu`avija oženio samo zbog njene ljepote i zbog ugleda njenog plemena i njene porodice.
Isto tako, ni njegov brat Zijad bin Ebi Sufjan, koji je predstavljao primjer oštroumnosti, pronicljivosti i dovitljivosti, nije sve to mogao prenijeti na svoga sina Ubejdullaha, te je on izrastao u jednog ahmaka, nesposobnjakovića, nespretnjakovića i glupaka, jer njegova majka Merdžana, koja je bila Perzijanka, nije posjedovala osobine koje bi je učinile majkom velikana.
Istorija bilježi dva velikana iz plemena Benu Umejje. Prvi je poznat po pronicljivosti, moći, inteligenciji, mudrosti i energičnosti. Drugi je, pak, utro puteve pravednosti, dobrote, poštenja i bogobojaznosti, a obojica su plodovi velike i razborite žene.
Što se tiče prvoga, on je Abdul-Melik bin Mervan a njegova majka je Aiša bintu El-Mugire bin Ebil-`As bin Umejje koja je bila poznata po svom snažnom karakteru, po djelotvornoj riješenosti i čistoti srca.
Što se tiče drugoga, on je Omer bin Abdul-Aziz, peti “ hulefair-rašidin”, a njegova majka je Ummu `Asim bintu `Asim bin Omer bin El-Hattab koja je bila najuglednija žena svoga vremena zbog svoje potpunosti i druželjubivosti. Njena majka je pobožna i bogobojazna žena koju je Omer uzeo za ženu svome sinu `Asimu, pošto je kod nje uočio utjelovljenje iskrenosti i postojanosti u govoru, onog dana kada nije pristala pomiješati vodu s mlijekom, kao što je to od nje tražila njena majka, jer je Allah vidi.
A kada bismo svoja lica okrenuli prema Andaluziji pronašli bismo ambicioznog čovjeka i mudrog velikana, poglavara pravovjernih, Abdur-Rahmana En-Nasir, koji se uputio iz kolijevke jetimstva, kako bi osnovao državu u Maroku kojoj su se pokorile nezavisne evropske države i njihovi vladari. Njene znanstvene institucije često su posjećivali učenjaci drugih naroda i njihovi filozofi. Ova država je imala veliki udio u civilizaciji naroda islamskog svijeta.
Kada bismo istraživali koja je tajna veličine ovog čovjeka, naišli bismo na ženu, veličanstvenu majku koja je znala kako da u njega usadi duh energičnosti, veličine i ambicioznosti.
U periodu Abbasija, našu pažnju izazivaju dvije žene koje su u svoja dva sina ugradile duh veličanstvenosti, sposobnosti i posebne nadarenosti. Prva je majka Dža`fera bin Jahja koji je bio vezir halife Harunu-Rešida, a druga je majka Imama Eš-Šafije koji nije vidio svoga oca, jer je on umro kad je ovaj bio dojenče, a njegova majka se brinula za njega i njegov odgoj.
Naša istorija bilježi mnoge istaknute žene koje su svojim sinovima podarile tajnu uspjeha, koje su u njih ukorijenile veličanstveno ponašanje, koje su bila iza njih u svemu što su radili, u lijepom ponašanju do kojeg su dosegli i u svim velikim djelima koja su ostvarili.
U njihovom odgoju koristi se najuspješnijim metodama
Mudra i oštroumna žena muslimanka poznaje dušu svoje djece, uočava razliku u njihovim karakterima i njihovim stremljenjima, te na lijep način prodire do njihovih duša, te tako prodire i u njihov čisti i bezgriješni svijet kako bi u njima zasadila visoke vrijednosti, uzvišene vrline i visoke moralne vrijednosti, pridržavajući se najsavršenijih i najoštroumnijih metoda pri formiranju tih blistavih karaktera.
Priroda majke sama po sebi je bliska djeci, draga im je i privlačna, te ona otvaraju svoje duše i srca pred njom, otkrivaju joj misli i osjećaje koji se kriju u njima. Ona se posvećuje njihovom usmjeravanju, uljepšavanju njihovih naravi i njihovim osjećajima, vodeći brigu o njihovom intelektualnom stupnju i o njihovoj dobi, jednom se igrajući s njima, drugi put šaleći se s njima, treći put laskajući im i obraćajući im se riječima punim nježnosti, blagosti i simpatija, te je oni još više vole, prihvataju njena usmjerenja i upute, a to čine iz sveg srca. A kakva li je razlika između iskrene pokornosti koja izvire iz srca, koja se zasniva na ljubavi, poštovanju, uvažavanju i pouzdanju i između lažne pokornosti koja se zasniva na poniženju, nasilju, ugnjetavanju i zabranjenom iskorištavanju. Prvo je pokornost koja je neprestana, nepokolebljiva i to je pokornost koja daje plodove, a što se tiče druge pokornosti, ona je privremena, krhka je i ništavna, koja brzo iščezava i nestaje s nestankom nasilja, ugnjetavanja, poniženja, grubosti i sile.
Ukazuje im svoju ljubav i nježnost
Ženi muslimanki je poznato da djeca imaju potrebu za toplim krilom, dubokom i neizmjernom ljubavlju i za iskrenom i bezuvjetnom nježnošću, kako bi mogli rasti u zdravoj sredini sačuvanoj od bilo kakvih bolesti, životnih udaraca i nedaća. Njihov život ispunjen je optimizmom, njihova srca su ispunjena pouzdanjem, a njihovi umovi su zaokupljeni nadom i ambicijama. Svjesna žena muslimanka u svakoj prilici ukazuje svojoj djeci ljubav, nježnost i blagost koji izviru iz njenog velikog srca, te tako njihove živote obasipa radošću i veseljem a njihove duše puni pouzdanjem i smirenošću.
Bogobojazna žena muslimanka je milostiva prema svojoj djeci, jer je milost izvorno islamsko moralno svojstvo koje Poslanik sallallahu `alejhi we sellem preporučuje svojim riječima i djelom. Jedno od njegovih najizražajnijih moralnih svojstava bilo je i mlost prema drugima, a posebno prema djeci, kao što nas o tome obavještava Enes radijellahu anhu koji je rekao:
“ Nisam vidio nikog milostivijeg prema djeci od Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem.” Pričao je:” Tražio je dojilju za Ibrahima u selima oko Medine. Kada bi pošao, i mi bismo išli s njime, ušao bi u kuću i počeo ga ljubiti, a potom bi se vratio. “[6]
Milost plemenitog Poslanika sallallahu `alejhi we sellem obvuhvatala je i mlade muslimanske pupoljke. Njegova milost se širila i obuhvatala djecu dok su se igrala, jer ih je obasipao svojom nježnošću i blagošću, kao što to prenosi Enes radijellahu anhu koji kaže da bi se Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem svaki put obradovao kada bi prošao pored djece te bi ih poselamio.[7]
Jedna od njegovih pedagoških izreka je i sljedeća izreka:
“ Nama ne pripada onaj ko nema milosti prema djeci i ko ne poštuje starije.”[8]
Ebu Hurejre radijellahu anhu prenosi da je Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem poljubio Hasana bin Alijj, pa je El-Akre` bin Habis rekao:” Ja imam desetero djece i ni jedno od njih nisam nikad poljubio,” pa je Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem rekao:” Onaj ko nema milosti prema drugima, neće ni drugi imati milosti prema njemu.”[9]
Poslanik sallallahu `alejhi we sellem je bio veliki pedagog koji je neprestano pokušavao da u dušama izazove izliv milosti, da njene otvore otvori za ljubav i nježnost, dvije najspecifičnije ljudske karakteristike.
Jednom mu je došao beduin i upitao ga:” Zar vi ljubite svoju djecu? Pa mi ih ne ljubimo.” Na to mu je Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem odgovorio: ”Ne mogu ispuniti tvoje srce milošću ako ju je Allah, dželle we `ala, odstranio iz tvoga srca.”[10]
Majka vjernika Aiša, radijellahu anha, prenosi: “da bi Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem ustao kada bi mu došla Fatima, te bi je pozdravio i poljubio i posjeo je pored sebe. Kada bi on ušao kod nje ustala bi, uzela bi ga za ruku, pozdravila ga, poljubila i posjela ga pored sebe.” Ona, takođe prenosi da je:” (Fatima) ušla kod njega za vrijeme njegove bolesti u kojoj je i preselio, pa ju je pozdravio i poljubio je.”[11]
Poslanik sallallahu `alejhi we sellem uznosi žene Kurejšijke, jer su one bile najbrižnije žene prema svojoj djeci, najviše su vodile brigu o njihovom odgoju i razvoju, najviše su se bavile oko njih i najviše su se žrtvovale radi njih, a u isto vrijeme su se brinule i o svojim muževima. Sve to bilježi El-Buhari od Ebu Hurejre koji je rekao: “ Čuo sam Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem kad kaže:
“ Kurejšijke su najbolje žene koje su jahale deve, najnježnije su prema svojoj djeci i najbrižnije su prema svojim muževima.”[12]
Žena muslimanka, koja je obasjana svjetlošću Allahove upute, ne posjeduje ništa što je suprotno ovoj visokoj vjerovjesničkoj uputi da bi mrko gledala ili bila okrutna i gruba prema svojoj djeci, bez obzira koliko ona po svojoj prirodi bila gruba, okrutna ili suhoparna. To je stoga što vjerovjesnička uputa mora da dotakne samo dno majčinog srca i izazove izljeve nježnosti i blagosti i rasplamsa iskrice ljubavi, jer djeca su dijelovi nutrina koji idu po Zemlji, kao što to kaže pjesnik Hittan bin El-Mu`alla[13]:
“ Doista su naša djeca među nama
naše nutrine koje idu po Zemlji,
Ako zapahne vjetar neke od njih
za čas jedan oko zatreperi. ”
Tako su majka i otac otopina ljubavi i nježnosti, izvor brižnosti i pažnje, talas zabrinutosti, požrtvovanja i roditeljskog zagrljaja.
Nema sumnje da ovaj izliv nježnosti koji osjeća majka muslimanka prema svojoj djeci predstavlja jedan od najvećih uzroka njene sreće u životu. To je izgubila zapadna žena koju je zaokupio matrejalni život, koju je iscrpio njen neprekidni svakodnevni posao, te je izgubila osjećaj za ovaj porodični izliv nježnost. O svemu ovome govori Selam El-Hafar, članica jednog ženskog pokreta u Šamu, nakon njene posjete Americi. Ona je pričala:
“ Uistinu je žalosno da žena gubi najvrijedniju i najznačajniju funkciju koju joj je priroda odredila[14], da gubi najznačajniju vrijednost svoje ženstvenosti, a potom i svoje sreće, jer neprestani, iscrpljujući posao uzrokuje gubitak malih vrtova koji su podjednako prirodno pribježište i za ženu i čovjeka, a čije pupoljke ne može otvoriti, niti pustiti da se širi njihov miris niko drugi osim majke, domaćice. U okrilju porodice nalazi se sreća za društvo i pojedince, ona je osnova nadahnuća i izvor dobra i stvaralačke sposobnosti.[15]
Ne pravi razliku među svojim sinovima i kćerima
Mudra, svjesna žena muslimanka ne pravi razliku među svojom djecom, nego je pravedna među njima. Ona ni u čemu ne daje prednost jednom od njih nad drugima, jer zna da je po islamskim propisima pokuđeno pretpostavljati jedno dijete nad drugom djecom. To davanje prednosti jednom djetetu nad drugom djecom ostavlja loš trag u duši djeteta nad kojim je prednost data njegovom bratu ili sestri. Tako, dijete koje ne osjeća jednakost između njega i njegove braće i sestara raste u gorčini, mrzovolji i žalosti, njegovo srce proždire ljubomora, mržnja i zavidnost. Nasuprot tome imamo dijete koje raste s osjećajem jednakosti između njega i njegove braće i sestara, koje raste u zdravoj sredini, lišenoj bilo kakvog odbacivanja, daleko od mržnje, zavidnosti, pakosti ili ljubomore, a njegova duša je ispunjena optimizmom, zadovoljstvom, ljubavlju, nesebičnošću i tolerancijom. To je ono što islam traži od roditelja i to je ono na što ih islam podstrekava.
El-Buhari, Muslim i drugi bilježe od En-Nu`mana bin Bešira radijellahu anhu da je njegov otac došao s njime kod Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem i rekao:
“ Doista sam ja ovom svom sinu darovao svoga slugu”, pa mu je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem rekao:” Jesi li svu svoju djecu darovao kao što si ovog sina?” Odgovorio je:” Nisam.” Na to mu je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem rekao:” Onda ga vrati.” U drugoj predaj stoji: “ Rekao je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem: “Jesi li tako postupio i sa svom svojom djecom?” Odgovorio je:” Nisam.” Rekao je:” Bojte se Allaha i budite pravedni prema svojoj djeci.” Potom se moj otac vratio i povratio svoj poklon.” U drugoj predaji stoji:” Rekao je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem: “ O Bišre, imaš li ti još djece osim ovog sina?” Odgovorio je:” Imam.” Rekao je:” Jesi li svima darovao ovo što si darovao ovom sinu?” Odgovorio je:” Nisam.” Rekao je:” Onda ne traži od mene da to potvrdim. Ja ne mogu potvrditi nepravdu.” A zatim je rekao:” Raduje li te da svi jednako prema tebi dobročinstvo čine?” Odgovorio je:” Raduje”. Rekao je: ”Onda to ne čini.”[16]
Zato je bogobojazna, mudra i svjesna žena muslimanka pravedna prema svoj svojoj djeci, ne daje prednost ni jednom djetetu nad drugim, bez obzira da li to bilo u nafaci, ili u poklonu, ili u ophođenju. Stoga se pred njom otvaraju sva njihova srca, njihovi jezici su zauzeti činjenjem dove za nju, a njihove duše su ispunjene poštivanjem, uvažavanjem i dobročinstvom prema njoj.
U svojoj nježnosti i brizi ne pravi razliku među sinovima i kćerima
Iskrena žena muslimanka u svojoj nježnosti i svojoj brizi ne pravi razliku između sinova i kćeri, kao što to čine neke žene koje se još uvijek nisu oslobodile džahilijjetskog poimanja. Naprotiv, žena muslimanka na svoje sinove i kćeri podjednako gleda u milosti, pravednosti, brizi i nježnosti. Ona, doista, zna da su djeca dar od Allaha, dželle we `ala, i da je Allahov dar u sinovima i kćerima blagodat koju niko ne može podariti, niti promijeniti, a niti odbiti:
“ ... On poklanja žensku djecu kome hoće, a kome hoće - mušku, ili im daje i mušku i žensku, a koga hoće, učini bez poroda; On, uistinu, sve zna i sve može.”[17]
Žena muslimanka koja je obasjana svjetlom upute, ne zaboravlja ogromnu nagradu koju je Allah, dželle we `ala, pripremio za onoga ko lijepo odgoji svoje kćeri, kao što se to navodi u mnogobrojnim vjerodostojnim hadisima. Jedan od njih je i hadis koji bilježe El-Buhari i Muslim od Aiše, radijellahu anha Ona je pričala:
“ Došla mi je jedna žena, koja prosi, s dvije kćeri, a ja joj nisam imala ništa dati, osim jedne hurme. Ja joj dadoh tu hurmu, a ona je uze, raspolovi i dade svojim kćerima, a ona nimalo ne uze. Zatim je ustala i otišla. Poslije toga nam je došao Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem i ja mu ispričah šta se desilo, a on reče:” Ko bude stavljen na kušnju s ma koliko kćeri, pa bude dobar prema njima i lijepo ih odgoji, one će mu bit štit od vatre na Sudnjem danu.”[18]
U drugoj predaji koju bilježi Muslim od Aiše, radijellahu anha, prenosi se da je pričala:
“ Došla mi je sirotica noseći dvije kćeri, pa sam im dala da pojedu tri hurme. Dala je svakoj od njih po hurmu, a treću je podigla do svojih usta da je pojede, ali su njene dvije kćeri tražile da je pojedu. Tu hurmu koju je htjela pojesti raspolovila je među njima dvjema. Svidjelo mi se šta je učinila, pa sam isprčala Allahovom poslaniku sallallahu `alejhi we sellem šta je učinila, a on je rekao:” Doista joj je Allah zbog njih zagarantovao Džennet “ ili je rekao: “ Oslobodio ju je zbog njih od vatre Džehennemske.” [19]
Prenosi se od Ebu Hurejre, a on od Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem da je rekao:
“ Ko bude imao tri kćeri, pa bude strpljivo podnosio njihove nevolje i ko bude strpljiv u njihovoj radosti i tuzi, Allah će ga uvesti u Džennet zbog Njegove milosti prema njima.” Na to je jedan čovjek uptao:” A ko bude imao dvije kćeri, o Allahov poslaniče ?” Rekao je: ”I ko bude imao dvje kćeri.” Upitao je čovjek:” A ko bude imao jednu kćer, o Allahov poslaniče ?” Odgovorio je : “ I ko bude imao jednu kćer.”[20]
Prenosi se od Ibnu `Abbasa radijellahu anhu da je rekao: “ Rekao je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem: “ Kome se rodi kćer, pa je živu ne zakopa, niti je umori, niti daje prednost djetetu - to jest sinu - nad svojom kćeri, Allah će ga radi nje uvesti u Džennet.”[21]
Milost plemenitog Poslanika sallallahu `alejhi we sellem širi se na ženski rod, pa pored kćeri njegova milost obuhvata, takođe, i sestre. To se navodi u hadisu koji bilježi El-Buhari u djelu “ Edebul-mufred “ od Ebu Se`ida El-Hudari, koji kaže da je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem rekao:” Svako od vas ko bude imao tri kćeri ili tri sestre i bude lijepo prema njima postupao, ući će u Džennet.”[22]
U predaji koju bilježi Et-Taberani stoji:” Neće biti niko od mog ummeta, ko bude imao tri kćeri ili tri sestre, pa se o njima bude brinuo dok ne postanu punoljetne, a da neće sa mnom biti u Džennetu ovako”, pa je sastavio kažiprst i srednji prst ruke.”[23]
Koja se to inteligentna, razborita i staložena majka žali zbog odgoja kćeri, ili koja to majka daje prednost sinovima nad njima nakon što je čula uzvišeno poslaničko usmjerenje po kojem se izuzima pitanje odgoja kćeri. Ta poslanička uputa obećava onome ko ih odgoji ili ko bude lijepo postupao prema njima, da će ući u Džennet koji je prostran kao Nebesa i Zemlja, kao i da će biti u pratnji plemenitog Poslanika sallallahu `alejhi we sellem!!?
Doista je u muslimanskoj porodici i u islamskom društvu koje je na pravom putu, djevojka čedna, neporočna, omiljena i počašćena. Ona uvijek može naći toplo okrilje i potpunu zaštitu i brigu svojih roditelja - a posebno majke - bez obzira koliko dugo bila u kući svojih roditelja ili svoje braće, ili pak u kući nekog drugog ko se mora starati o njoj, bilo da pređe u kuću svoga muža ili pak ne pređe. Tako se islam stara da njen život bude neporočan, ponosan i koristan, on je štiti od nepristojnosti, pokvarenosti, prošenja ili propasti s čime se susreće žena u ljudskim društvima zalutalim od Allahove upute. Pošto djevojka napuni osamnaest godina, pošto izađe iz toplog okrilja svojih roditelja, susrest će se s okrutnim materijalizovanim životom koji je ispunjen opasnostima i neugodnostima, i to u vrijeme kada ona ima najjaču potrebu za zaštitom, nježnošću, brigom i čednošću.
Doista je ogromna i neopisiva razlika između Allahovog, dželle we `ala, zakonodavsta, koje je došlo kako bi usrećilo ljude, i nepotpunog ljudskog zakonodavstva s kojim čovjek muku muči.
Nema sumnje da ćemo na zapadu, kao rezultat ovog materijalističkog zakonodavstva, naći vojsku raspuštenih i izbezumljenih mladića, kao i skupine posrnulih majki koje nisu udate, skupine djevojaka koje su nesretne i upropaštene, a njihov broj je u neprestanom porastu iz dan u dan.
Ne proklinje svoju djecu
Prosvijećena žena muslimanka ne proklinje svoju djecu, jer se povodi za Poslanikovom sallallahu `alejhi we sellem naredbom, kojom se zabranjuje proklinjanje djece iz straha da se ta molba (kletva) istog trena ne usliša. To se navodi u podugom hadisu koji se prenosi od Džabira u kojem se kaže da je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem rekao:
“ Ne proklinjite sami sebe, ne proklinjite svoju djecu i ne proklinjite svoje imetke, kako ne biste potrefili trenutak u kojem Allah udovoljava onima koji traže od Njega.”[24]
Stoga, proklinjanje djece nije lijep običaj niti je to plemenito moralno svojstvo. Za sve ono što majka učini u trenutku srdžbe, pokaje se onog trena kada je srdžba prođe i kada joj se povrati njena razboritost. Majku, koja je prosvijetljena uputom njene vjere, ne može zadesiti da izgubi svoju svijest i uravnoteženost, pa da proklinje svoju djecu, bez obzira šta dočekala od njih, jer se ne zadovoljava time da propadne kao što propadaju agresivne, lakoumne i lakovjerne žene.
Upozorava na sve ono što ostavlja traga na njihov razvoj i usmjerenje
Svjesna žena muslimanka budno prati svoju djecu, motri na njihovo kretanje, njihove aktivnosti i njihove hobije. Ona zna šta oni čitaju, šta pišu i kakva prijateljstva sklapaju, kao što zna koja mjesta oni istražuju u slobodno vrijeme. Sve ovo ona zna a da njena djeca ne osjećaju da ih ona prati. Tako ona kod njih otkriva bilo kakvu neispravnost u mišljenju, usmjerenju, obrazovanju, hobiju, ili pak kod njih otkriva povezanost s lošim društvom, ili da zalaze na mjesta koja nisu poželjna, ili da upražnjavaju neke loše navike kao što je pušenje, ili da su sklona pokuđenim ili zabranjenim igrama, zabavama ili bilo čemu drugom što proturječi moralnom muslimanu, što ubija vrijeme, uludo troši energiju i što maloljetnika privikava na dokolicu, zabavu i beznačajnost. Kad majka bilo šta od toga osjeti, ona istog trena nastoji da popravi tu neispravnost i pomoću svoje nježnosti, ustrajnosti, mudrosti i energičnosti nastoji da ih vrati na pravi put, da ih svojom razboritošću, mudrošću, uvjerljivošću i marljivošću ograniči na ono što je ispravno. U svemu ovome ona, doista, ima više mogućnosti od oca, zbog toga što je ona u neposrednoj blizini svoje djece, zato što se duže zadržava u njihovom okruženju, zato što su oni otvoreniji prema njoj i što svojoj majci, više nego svome ocu, otkrivaju sve ono što se nalazi u njihovim dušama. Stoga je velika odgovornost majke pri odgoju djece kako bi ih odgojila na najbolji način, kako bi se formirale njihove zdrave ličnosti koje će počivati na temeljima islama i na njegovim vrijednostima.
Tako se svako novorođenče rodi u islamu (fitretu) pa ga roditelji učine Jevrejom ili Kršćaninom ili Medžusijom, kao što se to navodi u vjerodostojnom hadisu koji bilježi El-Buhari.
Nepobitno je da roditelji ostavljaju veliki trag u formiranju intelekta novorođenčeta, kao i u formiranju njegove ličnosti i odgoju njegove duše, s napomenom da tu postoje i pedagoški faktori koji utiču na njegovu ličnost od njegovog djetinjstva pa sve do njegove punoljetnosti.
Knjiga koja će zadržati djecu na njenom proučavanju, treba biti takva da pročišćava njihove umove, da formira njihove duše na lijepom vladanju, da njihove ličnosti snabdijeva s uzvišenim vrijednostima, a ne da bude knjiga koja će atakovati na njihove umove, koja će pomutiti njihovu urođenu vjeru islam, niti to treba biti knjiga koja će ugasiti iskrice dobra u njihovim dušama.
Hobiji trebaju razvijati dobre strane u njima, a ne loše strane. Oni trebaju paliti iskrice istine u njihovim srcima, a ne iskrice neistine. Oni trebaju u njima odgajati zdrave a ne bolesne osjećaje i čula.
Sudrug (prijatelj) treba da bude takav da vodi u džennet, a ne u vatru, da usmjerava ka istini, a ne ka neistini, da upućuje na mudrost, uzdizanje, uspjeh i dobročinstvo, a ne na zabludu, propast, razočarenje i neposlušnost. A koliko je samo prijatelja koji su odveli svoga prijatelja na loša mjesta, mjesta propasti, bijedne bezdane, a da ni očevi, a ni majke ne znaju ništa o svojoj djeci. A šta ima mudrije od riječi pjesnika `Adijja bin Zejd El-`Ibadi o čovjeku i njegovom prijatelju ( koji se druži s njim)[25]:
“ Kada dođeš u neki narod, druži se s njihovim dobrima
a ne druži se s propalim, jer ćeš propasti s propalima.
Za čovjeka ne pitaj, nego pitaj za duga njegova
jer svaki se drug na onoga s kim se druži ugleda.”
Tako, majčino oko budno motri na na njenu djecu, ono ih budno motri pri njihovom odgoju, pri njihovom usmjeravanju na određenu knjigu, časopis, na određenog druga, hobi, pri njenom usmjerenju vezanom za školu, predavače, klubove i informativna sredstva. Sve ovo ima uticaja na formiranje ličnosti njene djece, na odgoj njihog intelekta, njihovih duša i uvjerenja, a ponekad to biva pozitiivno a nekad negativno i uz pomoć oca, ako se za to ukaže potreba. Ona će izabrati mudar i nov način koji će u sebi sadržavati djelotvornu pedagošku dobrobit za djecu, a koja će ih sačuvati od bolesti, nesreća i loših djela.
A koliko porodica, za uspjeh u odgoju djece, odaje priznanje oštroumnoj, snalažljivoj, obrazovanoj i razboritoj majci koja je svjesna svoje odgovornosti vezane za njenu djecu, te ju je ispunila na najbolji mogući način i odgojila djecu koja su svojim roditeljima uzvratila dobrim, kao i društvu i svim ljudima.
Djeca bi bila loša i propala bi da nije roditelja - a posebno majke - koji su spoznali koja je njihova odgovornost naspram njihove djece, pa su na najbolji način nastojali ispuniti tu obavezu.
Usađuje u njih plemenito vladanje
Svjesna žena muslimanka vodi brigu o tome da u duše svoje djece usadi plemenite osobine, kao što su: ljubav prema drugima, održavanje rodbinskih veza, briga za siromašne, poštovanje prema starijima, milost prema mlađima, radost zbog učinjenog dobra, iskrenost u riječima i djelu, ispunjenje obećanja, pravednost pri presudi, kao i drugim dijelovima ahlaka i pohvalnih ćudi.
Mudra i oštroumna žena muslimanka zna kako da prodre do najskrivenijih dijelova duša svoje djece, kako da u njih usadi ove divne ćudi i pohvalne moralne osobine, koristeći se pri tom najraznovrsnijim i najdovitljivijim metodama, kao što su: pružanje dragog i prihvatljivog primjera, jednostavnost, druženje, lijepo ophođenje, milost, nježnost, zalaganje, skromnost, praštanje, ljubav, pažnja, briga i bodrenje, blagost, jednakost, pravednost, savjetovanje, izjednačavanje i usmjeravanje, pružajući im pri tom nesebičnu pažnju i nježnost, strogost bez grubosti, razgovor i pozivanje na odgovornost bez pokazivanja nezadovoljstva i zanemarivanje nekih pogrešaka bez kažnjavanja. Tako djeca uzrastaju na ispravan i mudar način, bistrih umova, nabujalih misli, uzrastaju kao dobri, čestiti, pošteni i sposobni da se žrtvuju, a kao takvi poželjni su za kontruisanje i izgradnju u svim aspektima ljudskog života. Nema sumnje da će odgoj majke muslimanke uroditi najzrelijim plodovima, jer ona predstavlja prvu školu u odgoju pokoljenja, ona je prvi učitelj talentranih koji su začetnici civilizacija, kao što to kaže pjesnik Hafiz Ibrahim[26]:
“ Majka je škola, koju ako pripremiš
pripremio si pokoljenje dobrog porijekla.
Majka je učitelj prvih učitelja,
njihova slavna djela privlače pažnju kroz sva vremena.”
____________________________________________________________________________
[1] El-Kehf 46.
[2] Et-Tahrim 6.
[3] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunne “, 10/61, knjiga “ El-imaretu vel-kada`u “, poglavlje “ Er-ra`i mes`ulun `an re`ijjetihi “.
[4] “ El-Edebul-mufred “, 1/371, poglavlje “ Husnul-huluki “.
[5] Bilježe ga Ahmed, 2/187 i Ebu Davud, 1/193, knjiga “ Es-salatu “, poglavlje “ Meta ju`merul-gulame bis-salati“. Sened ovog hadisa je “ hasenun “-dobar.
[6] “ Sahihu Muslim “, 15/75, knjiga “ El-Fedailu “, poglavlje “ Rahmetuhu ve tevadu`uhu “.
[7] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “, 12/264, knjiga “ El-isti`zanu “, poglavlje “ Et-teslimu `ales-sibjani “.
[8] Bilježe ga Ahmed, 2/185 i El-Hakim, 1/62, knjiga “ El-imanu “ i njegov sened je vjerodostojan.
[9] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “, 13/34, knjiga “ El-birru ves-siletu “, poglavlje “Rahmetul-veledi ve takbiluhu “.
[10] “ Fethul-bari “, 10/426, knjiga “ El-edebu “, poglavlje “ Rahmetul-veledi ve takbiluhu “.
[11] Isto, 8/135, knjiga “ El-megazi “, poglavlje “ Mereduhu ve vefatuhu “ i Ebu Davud, 4/480, knjiga “ El-edebu “, poglavlje “ Ma džaže fil-kijami “.
[12] “ Fethul-bari “, 6/472, knjiga “ Ehadisul-enbijai “, poglavlje “ Kavluhu težala : 45-48 min Ali Imran “.
[13] “ El-Hamasetu “ od Ibnu Temama 1/167.
[14] Allah je taj koji joj određuje funkciju, a ne priroda. Ova sintagma je jedan od tragova uticaja zapadne civilizacije.
[15] Isječak iz teksta Selme El-Hafar u novinama “ El-Ejjam “, Damask, 03.09.1962.god.
[16] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “, 8/296, knjiga “ El-`ataja vel-hedaja “, poglavlje “ Er-rudžu`u fi hibetil-veledi vet-esvijetu bejnel-evladi fin-nahli. “
[17] Eš-Šura 49,50.
[18] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “, 6/187, knjiga “ Ez-zekatu “, poglavlje “ Fadlus-sadekati `alel-evladi vel-ekaribi “.
[19] “ Sahihu Muslim “, 16/179, knjiga “ El-birru ves-siletu “, poglavlje “ El-ihsanu ilel-benati “.
[20] Bilježe ga Ahmed, 2/335 i El-Hakim ,4/176, knjiga “ El-birru ves-siletu “ i on kaže: “ Sened je vjerodostojan “.
[21] Bilježi ga El-Hakim u “ El-Mustedreku “, 4/177, knjiga “ El-birru ves-siletu “ i on kaže: “ Sened je vjerodostojan “.
[22] “ Edebul-mufredi “, 1/162, poglavlje “ Men `ale selase ehavatin “.
[23] Bilježi ga Et-Taberani u “ El-evset “, sa dva seneda, a prenosoci jednog tog seneda su “ ridžalus-sahihi “. Pogledaj “ Medžme`uz-zevaid “, 8/157.
[24] “ Sahihu Muslim “, 18/139, knjiga “ Ez-zuhdu “, poglavlje “ Hadisu Džabirit-tavil “.
[25] Pogledaj `Adijja bin Zejd El-`Ibadi: “ Pjesnik stvaralac “, str.171,172.
[26] “ Divanu Hafiz Ibrahim “,, str. 282, izdanje “ Darul-kitab el-misrijje “.
“ Bogatstvo i sinovi su ukras u životu na ovome svijetu, ...”[1]
Ako se zanemari njihov odgoj, loše formira njihova ličnost (karakter), oni će biti nesreća za roditelje i prijeteće zlo za društvo i sve ljude.
Ona zna za svoju najveću odgovornost naspram svoje djece
Žena muslimanka ne zaboravlja da je odgovornost majke u odgoju djece i formiranju njihove ličnosti veća od odgovornosti oca, zbog toga što su djeca blizu majke, što mnogo vremena provode s njom i jer ona precizno zna sva njihova stanja i kretanja u periodu razvoja i u značajnom periodu puberteta, u okviru dječjeg intelektualnog, osjetilnog i djelatnog života.
Žena muslimanka koja je svjesna upute svoje vjere, koja je u stanju da izvrši svoju pedagošku zadaću u životu, svjesna je potpune odgovornosti u odgoju svoje djece, o kojoj Kuran, časnog, govori:
“ O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, ...”[2]
O njoj govori i plemeniti Poslanik sallallahu `alejhi we sellem u riječima:
“ Svi ste vi pastiri, i svaki pastir će biti odgovoran za svoje stado. Vladar je pastir, čovjek je pastir u svojoj porodici, žena je pastirica u kući svoga muža i njegove djece. Svi ste vi, dakle, pastiri i svi ćete biti odgovorni za svoje stado.”[3]
To je potpuna odgovornost koju je islam “objesio oko vrata“ svim živim bićima i nije nikoga izostavio. Islam je, shodno toj odgovornosti, učinio da su roditelji - a posebno majka -, odgovorni da ih odogoje u duhu islama, kao što su odgovorni i za njihov pravilan razvoj koji će se zasnivati na lijepom moralu, o kojem nas je plemenit Poslanik sallallahu `alejhi we sellem obavjestio da je poslan da ga upotpuni i utvrdi njegovo porijeklo kod ljudi:
“ Poslan sam da upotpunim plemenite ćudi. “[4]
Ništa bolje ne ukazuje na veličinu odgovornosti roditelja naspram njihove djece, niti na veličinu odgoja njihove djece, koji priliči bogobojaznim muslimanima, od mišljenja učenjaka: - da svaka kuća treba da čuje Poslanikove sallallahu `alejhi we sellem riječi: “ Naređujte svojoj djeci da klanjaju kada budu imali sedam godina, a kada budu imali deset godina, pa ne budu klanjali, udarite ih...”[5]. Svaka kuća u kojoj se odbacuju ove Poslanikove sallallahu `alejhi we sellem riječi, u kojoj roditelji ne žure da ih primjene i sprovedu na najpotpuniji način, naređujući djeci da klanjaju namaz kada imaju sedam godina, niti ih udaraju ako ga izostave kada imaju deset godina, ta kuća je griješna, nemarna i zapuštena a roditelji su odgovorni pred Allahom, dželle we `ala, zbog njihovog nemara i zapuštenosti.
Kuća, u kojoj živi porodica, zapravo je jedna mala zajednica, društvo u kojem se formiraju mentaliteti pojedinaca, u kojoj se formiraju njihovi umovi, ćudi i stremljenja, dok su oni još, zapravo, mali ptičići koji su spremni da se susretnu s riječju Upute i čvrstog usmjerenja. Iz ovog vidimo da je misija roditelja unutar porodice velika i značajna pri formiranju mentaliteta njihovih kćeri i sinova kao i pri usmjeravanju njihovih koraka ka Spoznaji, Uputi i kreposnim djelima.
Svjesna žena muslimaka shvata kolika je bila njena odgovornost za odgoj njene djece kroz sva vremena. Bila je izvanredna u formiranju ljudi, u uticaju na njih, u prodiranju do njihovih srca i u zasađivanju plemenitih vrijednost u njihovim dušama. Nema boljeg pokazatelja za to od toga da su ugledne i istaknute žene dale i odgojile najplemenitije i najbolje potomke od plemenitih i izvrsnih ljudi. Ti čak nećeš moći naći ni jednog velikana našeg ummeta, nekog od onih koji su se borili s nedaćama svoga vremena, koji su bili zadovoljni svojom povučenošću, zbog čije muževnosti su rješavani problemi, a da nije bio dužan svojoj veličanstvenoj majci.
Ez-Zubejr bin El-`Avam je za svoju veličinu dužan svojoj majci Safijji bintu Abdul-Muttalib koja je u njega usadila karakter oštrine kao i sve njene lijepe osobine.
Abdullah, El-Munzir i `Urve su Ez-Zuberovi sinovi. Oni su plodovi koje je zasijala njihova majka Esma bintu Ebi Bekr i svaki od njih ostavio je svoj vječiti trag i ima svoje pohvalno mjesto.
Alija bin Ebi Talib radijellahu anhu je naslijedio mudrost, naobrazbu i lijepo ponašanje od svoje majke koja je obilovala mudrošću i druželjubivošću. Ona je Fatima bintu Esdin.
Abdullah bin Dža`fer, predvodnik plemenitih Arapa i jedan od njihovih najboljih mladića. Ostao je bez oca dok je bio dijete, te ga je nadzirala njegova majka Esma bintu `Umejs. Darovala mu je mudrost i lijepo ponašanje koje je posjedovala Esma, jedna od nezaboravnih žena u islamu.
I Mu`avija bin Ebi Sufjan od svoje majke Hind bintu `Utbe naslijedio je snagu i čvrstinu ličnosti i blistavu inteligenciju, što nije naslijedio i od svoga oca Ebu Sufjana. Pošto je kod njega uočila osobine plemenitog roda i inteligencije, dok je još bio dijete, rečeno joj je:” Ako poživi predvodit će svoj narod.” Na to je odgovorila:” Da Bog da ga izgubila ako ne bude predvodio svoj narod!”
Mu`avija nije uspio prenijeti na svoga sina i svog halifu Jezida ono po čemu se on isticao: u mišljenju, zrelosti i politici, jer je njegova majka bila obična i prosta žena Arapka koju je Mu`avija oženio samo zbog njene ljepote i zbog ugleda njenog plemena i njene porodice.
Isto tako, ni njegov brat Zijad bin Ebi Sufjan, koji je predstavljao primjer oštroumnosti, pronicljivosti i dovitljivosti, nije sve to mogao prenijeti na svoga sina Ubejdullaha, te je on izrastao u jednog ahmaka, nesposobnjakovića, nespretnjakovića i glupaka, jer njegova majka Merdžana, koja je bila Perzijanka, nije posjedovala osobine koje bi je učinile majkom velikana.
Istorija bilježi dva velikana iz plemena Benu Umejje. Prvi je poznat po pronicljivosti, moći, inteligenciji, mudrosti i energičnosti. Drugi je, pak, utro puteve pravednosti, dobrote, poštenja i bogobojaznosti, a obojica su plodovi velike i razborite žene.
Što se tiče prvoga, on je Abdul-Melik bin Mervan a njegova majka je Aiša bintu El-Mugire bin Ebil-`As bin Umejje koja je bila poznata po svom snažnom karakteru, po djelotvornoj riješenosti i čistoti srca.
Što se tiče drugoga, on je Omer bin Abdul-Aziz, peti “ hulefair-rašidin”, a njegova majka je Ummu `Asim bintu `Asim bin Omer bin El-Hattab koja je bila najuglednija žena svoga vremena zbog svoje potpunosti i druželjubivosti. Njena majka je pobožna i bogobojazna žena koju je Omer uzeo za ženu svome sinu `Asimu, pošto je kod nje uočio utjelovljenje iskrenosti i postojanosti u govoru, onog dana kada nije pristala pomiješati vodu s mlijekom, kao što je to od nje tražila njena majka, jer je Allah vidi.
A kada bismo svoja lica okrenuli prema Andaluziji pronašli bismo ambicioznog čovjeka i mudrog velikana, poglavara pravovjernih, Abdur-Rahmana En-Nasir, koji se uputio iz kolijevke jetimstva, kako bi osnovao državu u Maroku kojoj su se pokorile nezavisne evropske države i njihovi vladari. Njene znanstvene institucije često su posjećivali učenjaci drugih naroda i njihovi filozofi. Ova država je imala veliki udio u civilizaciji naroda islamskog svijeta.
Kada bismo istraživali koja je tajna veličine ovog čovjeka, naišli bismo na ženu, veličanstvenu majku koja je znala kako da u njega usadi duh energičnosti, veličine i ambicioznosti.
U periodu Abbasija, našu pažnju izazivaju dvije žene koje su u svoja dva sina ugradile duh veličanstvenosti, sposobnosti i posebne nadarenosti. Prva je majka Dža`fera bin Jahja koji je bio vezir halife Harunu-Rešida, a druga je majka Imama Eš-Šafije koji nije vidio svoga oca, jer je on umro kad je ovaj bio dojenče, a njegova majka se brinula za njega i njegov odgoj.
Naša istorija bilježi mnoge istaknute žene koje su svojim sinovima podarile tajnu uspjeha, koje su u njih ukorijenile veličanstveno ponašanje, koje su bila iza njih u svemu što su radili, u lijepom ponašanju do kojeg su dosegli i u svim velikim djelima koja su ostvarili.
U njihovom odgoju koristi se najuspješnijim metodama
Mudra i oštroumna žena muslimanka poznaje dušu svoje djece, uočava razliku u njihovim karakterima i njihovim stremljenjima, te na lijep način prodire do njihovih duša, te tako prodire i u njihov čisti i bezgriješni svijet kako bi u njima zasadila visoke vrijednosti, uzvišene vrline i visoke moralne vrijednosti, pridržavajući se najsavršenijih i najoštroumnijih metoda pri formiranju tih blistavih karaktera.
Priroda majke sama po sebi je bliska djeci, draga im je i privlačna, te ona otvaraju svoje duše i srca pred njom, otkrivaju joj misli i osjećaje koji se kriju u njima. Ona se posvećuje njihovom usmjeravanju, uljepšavanju njihovih naravi i njihovim osjećajima, vodeći brigu o njihovom intelektualnom stupnju i o njihovoj dobi, jednom se igrajući s njima, drugi put šaleći se s njima, treći put laskajući im i obraćajući im se riječima punim nježnosti, blagosti i simpatija, te je oni još više vole, prihvataju njena usmjerenja i upute, a to čine iz sveg srca. A kakva li je razlika između iskrene pokornosti koja izvire iz srca, koja se zasniva na ljubavi, poštovanju, uvažavanju i pouzdanju i između lažne pokornosti koja se zasniva na poniženju, nasilju, ugnjetavanju i zabranjenom iskorištavanju. Prvo je pokornost koja je neprestana, nepokolebljiva i to je pokornost koja daje plodove, a što se tiče druge pokornosti, ona je privremena, krhka je i ništavna, koja brzo iščezava i nestaje s nestankom nasilja, ugnjetavanja, poniženja, grubosti i sile.
Ukazuje im svoju ljubav i nježnost
Ženi muslimanki je poznato da djeca imaju potrebu za toplim krilom, dubokom i neizmjernom ljubavlju i za iskrenom i bezuvjetnom nježnošću, kako bi mogli rasti u zdravoj sredini sačuvanoj od bilo kakvih bolesti, životnih udaraca i nedaća. Njihov život ispunjen je optimizmom, njihova srca su ispunjena pouzdanjem, a njihovi umovi su zaokupljeni nadom i ambicijama. Svjesna žena muslimanka u svakoj prilici ukazuje svojoj djeci ljubav, nježnost i blagost koji izviru iz njenog velikog srca, te tako njihove živote obasipa radošću i veseljem a njihove duše puni pouzdanjem i smirenošću.
Bogobojazna žena muslimanka je milostiva prema svojoj djeci, jer je milost izvorno islamsko moralno svojstvo koje Poslanik sallallahu `alejhi we sellem preporučuje svojim riječima i djelom. Jedno od njegovih najizražajnijih moralnih svojstava bilo je i mlost prema drugima, a posebno prema djeci, kao što nas o tome obavještava Enes radijellahu anhu koji je rekao:
“ Nisam vidio nikog milostivijeg prema djeci od Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem.” Pričao je:” Tražio je dojilju za Ibrahima u selima oko Medine. Kada bi pošao, i mi bismo išli s njime, ušao bi u kuću i počeo ga ljubiti, a potom bi se vratio. “[6]
Milost plemenitog Poslanika sallallahu `alejhi we sellem obvuhvatala je i mlade muslimanske pupoljke. Njegova milost se širila i obuhvatala djecu dok su se igrala, jer ih je obasipao svojom nježnošću i blagošću, kao što to prenosi Enes radijellahu anhu koji kaže da bi se Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem svaki put obradovao kada bi prošao pored djece te bi ih poselamio.[7]
Jedna od njegovih pedagoških izreka je i sljedeća izreka:
“ Nama ne pripada onaj ko nema milosti prema djeci i ko ne poštuje starije.”[8]
Ebu Hurejre radijellahu anhu prenosi da je Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem poljubio Hasana bin Alijj, pa je El-Akre` bin Habis rekao:” Ja imam desetero djece i ni jedno od njih nisam nikad poljubio,” pa je Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem rekao:” Onaj ko nema milosti prema drugima, neće ni drugi imati milosti prema njemu.”[9]
Poslanik sallallahu `alejhi we sellem je bio veliki pedagog koji je neprestano pokušavao da u dušama izazove izliv milosti, da njene otvore otvori za ljubav i nježnost, dvije najspecifičnije ljudske karakteristike.
Jednom mu je došao beduin i upitao ga:” Zar vi ljubite svoju djecu? Pa mi ih ne ljubimo.” Na to mu je Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem odgovorio: ”Ne mogu ispuniti tvoje srce milošću ako ju je Allah, dželle we `ala, odstranio iz tvoga srca.”[10]
Majka vjernika Aiša, radijellahu anha, prenosi: “da bi Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem ustao kada bi mu došla Fatima, te bi je pozdravio i poljubio i posjeo je pored sebe. Kada bi on ušao kod nje ustala bi, uzela bi ga za ruku, pozdravila ga, poljubila i posjela ga pored sebe.” Ona, takođe prenosi da je:” (Fatima) ušla kod njega za vrijeme njegove bolesti u kojoj je i preselio, pa ju je pozdravio i poljubio je.”[11]
Poslanik sallallahu `alejhi we sellem uznosi žene Kurejšijke, jer su one bile najbrižnije žene prema svojoj djeci, najviše su vodile brigu o njihovom odgoju i razvoju, najviše su se bavile oko njih i najviše su se žrtvovale radi njih, a u isto vrijeme su se brinule i o svojim muževima. Sve to bilježi El-Buhari od Ebu Hurejre koji je rekao: “ Čuo sam Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem kad kaže:
“ Kurejšijke su najbolje žene koje su jahale deve, najnježnije su prema svojoj djeci i najbrižnije su prema svojim muževima.”[12]
Žena muslimanka, koja je obasjana svjetlošću Allahove upute, ne posjeduje ništa što je suprotno ovoj visokoj vjerovjesničkoj uputi da bi mrko gledala ili bila okrutna i gruba prema svojoj djeci, bez obzira koliko ona po svojoj prirodi bila gruba, okrutna ili suhoparna. To je stoga što vjerovjesnička uputa mora da dotakne samo dno majčinog srca i izazove izljeve nježnosti i blagosti i rasplamsa iskrice ljubavi, jer djeca su dijelovi nutrina koji idu po Zemlji, kao što to kaže pjesnik Hittan bin El-Mu`alla[13]:
“ Doista su naša djeca među nama
naše nutrine koje idu po Zemlji,
Ako zapahne vjetar neke od njih
za čas jedan oko zatreperi. ”
Tako su majka i otac otopina ljubavi i nježnosti, izvor brižnosti i pažnje, talas zabrinutosti, požrtvovanja i roditeljskog zagrljaja.
Nema sumnje da ovaj izliv nježnosti koji osjeća majka muslimanka prema svojoj djeci predstavlja jedan od najvećih uzroka njene sreće u životu. To je izgubila zapadna žena koju je zaokupio matrejalni život, koju je iscrpio njen neprekidni svakodnevni posao, te je izgubila osjećaj za ovaj porodični izliv nježnost. O svemu ovome govori Selam El-Hafar, članica jednog ženskog pokreta u Šamu, nakon njene posjete Americi. Ona je pričala:
“ Uistinu je žalosno da žena gubi najvrijedniju i najznačajniju funkciju koju joj je priroda odredila[14], da gubi najznačajniju vrijednost svoje ženstvenosti, a potom i svoje sreće, jer neprestani, iscrpljujući posao uzrokuje gubitak malih vrtova koji su podjednako prirodno pribježište i za ženu i čovjeka, a čije pupoljke ne može otvoriti, niti pustiti da se širi njihov miris niko drugi osim majke, domaćice. U okrilju porodice nalazi se sreća za društvo i pojedince, ona je osnova nadahnuća i izvor dobra i stvaralačke sposobnosti.[15]
Ne pravi razliku među svojim sinovima i kćerima
Mudra, svjesna žena muslimanka ne pravi razliku među svojom djecom, nego je pravedna među njima. Ona ni u čemu ne daje prednost jednom od njih nad drugima, jer zna da je po islamskim propisima pokuđeno pretpostavljati jedno dijete nad drugom djecom. To davanje prednosti jednom djetetu nad drugom djecom ostavlja loš trag u duši djeteta nad kojim je prednost data njegovom bratu ili sestri. Tako, dijete koje ne osjeća jednakost između njega i njegove braće i sestara raste u gorčini, mrzovolji i žalosti, njegovo srce proždire ljubomora, mržnja i zavidnost. Nasuprot tome imamo dijete koje raste s osjećajem jednakosti između njega i njegove braće i sestara, koje raste u zdravoj sredini, lišenoj bilo kakvog odbacivanja, daleko od mržnje, zavidnosti, pakosti ili ljubomore, a njegova duša je ispunjena optimizmom, zadovoljstvom, ljubavlju, nesebičnošću i tolerancijom. To je ono što islam traži od roditelja i to je ono na što ih islam podstrekava.
El-Buhari, Muslim i drugi bilježe od En-Nu`mana bin Bešira radijellahu anhu da je njegov otac došao s njime kod Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem i rekao:
“ Doista sam ja ovom svom sinu darovao svoga slugu”, pa mu je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem rekao:” Jesi li svu svoju djecu darovao kao što si ovog sina?” Odgovorio je:” Nisam.” Na to mu je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem rekao:” Onda ga vrati.” U drugoj predaj stoji: “ Rekao je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem: “Jesi li tako postupio i sa svom svojom djecom?” Odgovorio je:” Nisam.” Rekao je:” Bojte se Allaha i budite pravedni prema svojoj djeci.” Potom se moj otac vratio i povratio svoj poklon.” U drugoj predaji stoji:” Rekao je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem: “ O Bišre, imaš li ti još djece osim ovog sina?” Odgovorio je:” Imam.” Rekao je:” Jesi li svima darovao ovo što si darovao ovom sinu?” Odgovorio je:” Nisam.” Rekao je:” Onda ne traži od mene da to potvrdim. Ja ne mogu potvrditi nepravdu.” A zatim je rekao:” Raduje li te da svi jednako prema tebi dobročinstvo čine?” Odgovorio je:” Raduje”. Rekao je: ”Onda to ne čini.”[16]
Zato je bogobojazna, mudra i svjesna žena muslimanka pravedna prema svoj svojoj djeci, ne daje prednost ni jednom djetetu nad drugim, bez obzira da li to bilo u nafaci, ili u poklonu, ili u ophođenju. Stoga se pred njom otvaraju sva njihova srca, njihovi jezici su zauzeti činjenjem dove za nju, a njihove duše su ispunjene poštivanjem, uvažavanjem i dobročinstvom prema njoj.
U svojoj nježnosti i brizi ne pravi razliku među sinovima i kćerima
Iskrena žena muslimanka u svojoj nježnosti i svojoj brizi ne pravi razliku između sinova i kćeri, kao što to čine neke žene koje se još uvijek nisu oslobodile džahilijjetskog poimanja. Naprotiv, žena muslimanka na svoje sinove i kćeri podjednako gleda u milosti, pravednosti, brizi i nježnosti. Ona, doista, zna da su djeca dar od Allaha, dželle we `ala, i da je Allahov dar u sinovima i kćerima blagodat koju niko ne može podariti, niti promijeniti, a niti odbiti:
“ ... On poklanja žensku djecu kome hoće, a kome hoće - mušku, ili im daje i mušku i žensku, a koga hoće, učini bez poroda; On, uistinu, sve zna i sve može.”[17]
Žena muslimanka koja je obasjana svjetlom upute, ne zaboravlja ogromnu nagradu koju je Allah, dželle we `ala, pripremio za onoga ko lijepo odgoji svoje kćeri, kao što se to navodi u mnogobrojnim vjerodostojnim hadisima. Jedan od njih je i hadis koji bilježe El-Buhari i Muslim od Aiše, radijellahu anha Ona je pričala:
“ Došla mi je jedna žena, koja prosi, s dvije kćeri, a ja joj nisam imala ništa dati, osim jedne hurme. Ja joj dadoh tu hurmu, a ona je uze, raspolovi i dade svojim kćerima, a ona nimalo ne uze. Zatim je ustala i otišla. Poslije toga nam je došao Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem i ja mu ispričah šta se desilo, a on reče:” Ko bude stavljen na kušnju s ma koliko kćeri, pa bude dobar prema njima i lijepo ih odgoji, one će mu bit štit od vatre na Sudnjem danu.”[18]
U drugoj predaji koju bilježi Muslim od Aiše, radijellahu anha, prenosi se da je pričala:
“ Došla mi je sirotica noseći dvije kćeri, pa sam im dala da pojedu tri hurme. Dala je svakoj od njih po hurmu, a treću je podigla do svojih usta da je pojede, ali su njene dvije kćeri tražile da je pojedu. Tu hurmu koju je htjela pojesti raspolovila je među njima dvjema. Svidjelo mi se šta je učinila, pa sam isprčala Allahovom poslaniku sallallahu `alejhi we sellem šta je učinila, a on je rekao:” Doista joj je Allah zbog njih zagarantovao Džennet “ ili je rekao: “ Oslobodio ju je zbog njih od vatre Džehennemske.” [19]
Prenosi se od Ebu Hurejre, a on od Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem da je rekao:
“ Ko bude imao tri kćeri, pa bude strpljivo podnosio njihove nevolje i ko bude strpljiv u njihovoj radosti i tuzi, Allah će ga uvesti u Džennet zbog Njegove milosti prema njima.” Na to je jedan čovjek uptao:” A ko bude imao dvije kćeri, o Allahov poslaniče ?” Rekao je: ”I ko bude imao dvje kćeri.” Upitao je čovjek:” A ko bude imao jednu kćer, o Allahov poslaniče ?” Odgovorio je : “ I ko bude imao jednu kćer.”[20]
Prenosi se od Ibnu `Abbasa radijellahu anhu da je rekao: “ Rekao je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem: “ Kome se rodi kćer, pa je živu ne zakopa, niti je umori, niti daje prednost djetetu - to jest sinu - nad svojom kćeri, Allah će ga radi nje uvesti u Džennet.”[21]
Milost plemenitog Poslanika sallallahu `alejhi we sellem širi se na ženski rod, pa pored kćeri njegova milost obuhvata, takođe, i sestre. To se navodi u hadisu koji bilježi El-Buhari u djelu “ Edebul-mufred “ od Ebu Se`ida El-Hudari, koji kaže da je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem rekao:” Svako od vas ko bude imao tri kćeri ili tri sestre i bude lijepo prema njima postupao, ući će u Džennet.”[22]
U predaji koju bilježi Et-Taberani stoji:” Neće biti niko od mog ummeta, ko bude imao tri kćeri ili tri sestre, pa se o njima bude brinuo dok ne postanu punoljetne, a da neće sa mnom biti u Džennetu ovako”, pa je sastavio kažiprst i srednji prst ruke.”[23]
Koja se to inteligentna, razborita i staložena majka žali zbog odgoja kćeri, ili koja to majka daje prednost sinovima nad njima nakon što je čula uzvišeno poslaničko usmjerenje po kojem se izuzima pitanje odgoja kćeri. Ta poslanička uputa obećava onome ko ih odgoji ili ko bude lijepo postupao prema njima, da će ući u Džennet koji je prostran kao Nebesa i Zemlja, kao i da će biti u pratnji plemenitog Poslanika sallallahu `alejhi we sellem!!?
Doista je u muslimanskoj porodici i u islamskom društvu koje je na pravom putu, djevojka čedna, neporočna, omiljena i počašćena. Ona uvijek može naći toplo okrilje i potpunu zaštitu i brigu svojih roditelja - a posebno majke - bez obzira koliko dugo bila u kući svojih roditelja ili svoje braće, ili pak u kući nekog drugog ko se mora starati o njoj, bilo da pređe u kuću svoga muža ili pak ne pređe. Tako se islam stara da njen život bude neporočan, ponosan i koristan, on je štiti od nepristojnosti, pokvarenosti, prošenja ili propasti s čime se susreće žena u ljudskim društvima zalutalim od Allahove upute. Pošto djevojka napuni osamnaest godina, pošto izađe iz toplog okrilja svojih roditelja, susrest će se s okrutnim materijalizovanim životom koji je ispunjen opasnostima i neugodnostima, i to u vrijeme kada ona ima najjaču potrebu za zaštitom, nježnošću, brigom i čednošću.
Doista je ogromna i neopisiva razlika između Allahovog, dželle we `ala, zakonodavsta, koje je došlo kako bi usrećilo ljude, i nepotpunog ljudskog zakonodavstva s kojim čovjek muku muči.
Nema sumnje da ćemo na zapadu, kao rezultat ovog materijalističkog zakonodavstva, naći vojsku raspuštenih i izbezumljenih mladića, kao i skupine posrnulih majki koje nisu udate, skupine djevojaka koje su nesretne i upropaštene, a njihov broj je u neprestanom porastu iz dan u dan.
Ne proklinje svoju djecu
Prosvijećena žena muslimanka ne proklinje svoju djecu, jer se povodi za Poslanikovom sallallahu `alejhi we sellem naredbom, kojom se zabranjuje proklinjanje djece iz straha da se ta molba (kletva) istog trena ne usliša. To se navodi u podugom hadisu koji se prenosi od Džabira u kojem se kaže da je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem rekao:
“ Ne proklinjite sami sebe, ne proklinjite svoju djecu i ne proklinjite svoje imetke, kako ne biste potrefili trenutak u kojem Allah udovoljava onima koji traže od Njega.”[24]
Stoga, proklinjanje djece nije lijep običaj niti je to plemenito moralno svojstvo. Za sve ono što majka učini u trenutku srdžbe, pokaje se onog trena kada je srdžba prođe i kada joj se povrati njena razboritost. Majku, koja je prosvijetljena uputom njene vjere, ne može zadesiti da izgubi svoju svijest i uravnoteženost, pa da proklinje svoju djecu, bez obzira šta dočekala od njih, jer se ne zadovoljava time da propadne kao što propadaju agresivne, lakoumne i lakovjerne žene.
Upozorava na sve ono što ostavlja traga na njihov razvoj i usmjerenje
Svjesna žena muslimanka budno prati svoju djecu, motri na njihovo kretanje, njihove aktivnosti i njihove hobije. Ona zna šta oni čitaju, šta pišu i kakva prijateljstva sklapaju, kao što zna koja mjesta oni istražuju u slobodno vrijeme. Sve ovo ona zna a da njena djeca ne osjećaju da ih ona prati. Tako ona kod njih otkriva bilo kakvu neispravnost u mišljenju, usmjerenju, obrazovanju, hobiju, ili pak kod njih otkriva povezanost s lošim društvom, ili da zalaze na mjesta koja nisu poželjna, ili da upražnjavaju neke loše navike kao što je pušenje, ili da su sklona pokuđenim ili zabranjenim igrama, zabavama ili bilo čemu drugom što proturječi moralnom muslimanu, što ubija vrijeme, uludo troši energiju i što maloljetnika privikava na dokolicu, zabavu i beznačajnost. Kad majka bilo šta od toga osjeti, ona istog trena nastoji da popravi tu neispravnost i pomoću svoje nježnosti, ustrajnosti, mudrosti i energičnosti nastoji da ih vrati na pravi put, da ih svojom razboritošću, mudrošću, uvjerljivošću i marljivošću ograniči na ono što je ispravno. U svemu ovome ona, doista, ima više mogućnosti od oca, zbog toga što je ona u neposrednoj blizini svoje djece, zato što se duže zadržava u njihovom okruženju, zato što su oni otvoreniji prema njoj i što svojoj majci, više nego svome ocu, otkrivaju sve ono što se nalazi u njihovim dušama. Stoga je velika odgovornost majke pri odgoju djece kako bi ih odgojila na najbolji način, kako bi se formirale njihove zdrave ličnosti koje će počivati na temeljima islama i na njegovim vrijednostima.
Tako se svako novorođenče rodi u islamu (fitretu) pa ga roditelji učine Jevrejom ili Kršćaninom ili Medžusijom, kao što se to navodi u vjerodostojnom hadisu koji bilježi El-Buhari.
Nepobitno je da roditelji ostavljaju veliki trag u formiranju intelekta novorođenčeta, kao i u formiranju njegove ličnosti i odgoju njegove duše, s napomenom da tu postoje i pedagoški faktori koji utiču na njegovu ličnost od njegovog djetinjstva pa sve do njegove punoljetnosti.
Knjiga koja će zadržati djecu na njenom proučavanju, treba biti takva da pročišćava njihove umove, da formira njihove duše na lijepom vladanju, da njihove ličnosti snabdijeva s uzvišenim vrijednostima, a ne da bude knjiga koja će atakovati na njihove umove, koja će pomutiti njihovu urođenu vjeru islam, niti to treba biti knjiga koja će ugasiti iskrice dobra u njihovim dušama.
Hobiji trebaju razvijati dobre strane u njima, a ne loše strane. Oni trebaju paliti iskrice istine u njihovim srcima, a ne iskrice neistine. Oni trebaju u njima odgajati zdrave a ne bolesne osjećaje i čula.
Sudrug (prijatelj) treba da bude takav da vodi u džennet, a ne u vatru, da usmjerava ka istini, a ne ka neistini, da upućuje na mudrost, uzdizanje, uspjeh i dobročinstvo, a ne na zabludu, propast, razočarenje i neposlušnost. A koliko je samo prijatelja koji su odveli svoga prijatelja na loša mjesta, mjesta propasti, bijedne bezdane, a da ni očevi, a ni majke ne znaju ništa o svojoj djeci. A šta ima mudrije od riječi pjesnika `Adijja bin Zejd El-`Ibadi o čovjeku i njegovom prijatelju ( koji se druži s njim)[25]:
“ Kada dođeš u neki narod, druži se s njihovim dobrima
a ne druži se s propalim, jer ćeš propasti s propalima.
Za čovjeka ne pitaj, nego pitaj za duga njegova
jer svaki se drug na onoga s kim se druži ugleda.”
Tako, majčino oko budno motri na na njenu djecu, ono ih budno motri pri njihovom odgoju, pri njihovom usmjeravanju na određenu knjigu, časopis, na određenog druga, hobi, pri njenom usmjerenju vezanom za školu, predavače, klubove i informativna sredstva. Sve ovo ima uticaja na formiranje ličnosti njene djece, na odgoj njihog intelekta, njihovih duša i uvjerenja, a ponekad to biva pozitiivno a nekad negativno i uz pomoć oca, ako se za to ukaže potreba. Ona će izabrati mudar i nov način koji će u sebi sadržavati djelotvornu pedagošku dobrobit za djecu, a koja će ih sačuvati od bolesti, nesreća i loših djela.
A koliko porodica, za uspjeh u odgoju djece, odaje priznanje oštroumnoj, snalažljivoj, obrazovanoj i razboritoj majci koja je svjesna svoje odgovornosti vezane za njenu djecu, te ju je ispunila na najbolji mogući način i odgojila djecu koja su svojim roditeljima uzvratila dobrim, kao i društvu i svim ljudima.
Djeca bi bila loša i propala bi da nije roditelja - a posebno majke - koji su spoznali koja je njihova odgovornost naspram njihove djece, pa su na najbolji način nastojali ispuniti tu obavezu.
Usađuje u njih plemenito vladanje
Svjesna žena muslimanka vodi brigu o tome da u duše svoje djece usadi plemenite osobine, kao što su: ljubav prema drugima, održavanje rodbinskih veza, briga za siromašne, poštovanje prema starijima, milost prema mlađima, radost zbog učinjenog dobra, iskrenost u riječima i djelu, ispunjenje obećanja, pravednost pri presudi, kao i drugim dijelovima ahlaka i pohvalnih ćudi.
Mudra i oštroumna žena muslimanka zna kako da prodre do najskrivenijih dijelova duša svoje djece, kako da u njih usadi ove divne ćudi i pohvalne moralne osobine, koristeći se pri tom najraznovrsnijim i najdovitljivijim metodama, kao što su: pružanje dragog i prihvatljivog primjera, jednostavnost, druženje, lijepo ophođenje, milost, nježnost, zalaganje, skromnost, praštanje, ljubav, pažnja, briga i bodrenje, blagost, jednakost, pravednost, savjetovanje, izjednačavanje i usmjeravanje, pružajući im pri tom nesebičnu pažnju i nježnost, strogost bez grubosti, razgovor i pozivanje na odgovornost bez pokazivanja nezadovoljstva i zanemarivanje nekih pogrešaka bez kažnjavanja. Tako djeca uzrastaju na ispravan i mudar način, bistrih umova, nabujalih misli, uzrastaju kao dobri, čestiti, pošteni i sposobni da se žrtvuju, a kao takvi poželjni su za kontruisanje i izgradnju u svim aspektima ljudskog života. Nema sumnje da će odgoj majke muslimanke uroditi najzrelijim plodovima, jer ona predstavlja prvu školu u odgoju pokoljenja, ona je prvi učitelj talentranih koji su začetnici civilizacija, kao što to kaže pjesnik Hafiz Ibrahim[26]:
“ Majka je škola, koju ako pripremiš
pripremio si pokoljenje dobrog porijekla.
Majka je učitelj prvih učitelja,
njihova slavna djela privlače pažnju kroz sva vremena.”
____________________________________________________________________________
[1] El-Kehf 46.
[2] Et-Tahrim 6.
[3] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunne “, 10/61, knjiga “ El-imaretu vel-kada`u “, poglavlje “ Er-ra`i mes`ulun `an re`ijjetihi “.
[4] “ El-Edebul-mufred “, 1/371, poglavlje “ Husnul-huluki “.
[5] Bilježe ga Ahmed, 2/187 i Ebu Davud, 1/193, knjiga “ Es-salatu “, poglavlje “ Meta ju`merul-gulame bis-salati“. Sened ovog hadisa je “ hasenun “-dobar.
[6] “ Sahihu Muslim “, 15/75, knjiga “ El-Fedailu “, poglavlje “ Rahmetuhu ve tevadu`uhu “.
[7] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “, 12/264, knjiga “ El-isti`zanu “, poglavlje “ Et-teslimu `ales-sibjani “.
[8] Bilježe ga Ahmed, 2/185 i El-Hakim, 1/62, knjiga “ El-imanu “ i njegov sened je vjerodostojan.
[9] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “, 13/34, knjiga “ El-birru ves-siletu “, poglavlje “Rahmetul-veledi ve takbiluhu “.
[10] “ Fethul-bari “, 10/426, knjiga “ El-edebu “, poglavlje “ Rahmetul-veledi ve takbiluhu “.
[11] Isto, 8/135, knjiga “ El-megazi “, poglavlje “ Mereduhu ve vefatuhu “ i Ebu Davud, 4/480, knjiga “ El-edebu “, poglavlje “ Ma džaže fil-kijami “.
[12] “ Fethul-bari “, 6/472, knjiga “ Ehadisul-enbijai “, poglavlje “ Kavluhu težala : 45-48 min Ali Imran “.
[13] “ El-Hamasetu “ od Ibnu Temama 1/167.
[14] Allah je taj koji joj određuje funkciju, a ne priroda. Ova sintagma je jedan od tragova uticaja zapadne civilizacije.
[15] Isječak iz teksta Selme El-Hafar u novinama “ El-Ejjam “, Damask, 03.09.1962.god.
[16] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “, 8/296, knjiga “ El-`ataja vel-hedaja “, poglavlje “ Er-rudžu`u fi hibetil-veledi vet-esvijetu bejnel-evladi fin-nahli. “
[17] Eš-Šura 49,50.
[18] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “, 6/187, knjiga “ Ez-zekatu “, poglavlje “ Fadlus-sadekati `alel-evladi vel-ekaribi “.
[19] “ Sahihu Muslim “, 16/179, knjiga “ El-birru ves-siletu “, poglavlje “ El-ihsanu ilel-benati “.
[20] Bilježe ga Ahmed, 2/335 i El-Hakim ,4/176, knjiga “ El-birru ves-siletu “ i on kaže: “ Sened je vjerodostojan “.
[21] Bilježi ga El-Hakim u “ El-Mustedreku “, 4/177, knjiga “ El-birru ves-siletu “ i on kaže: “ Sened je vjerodostojan “.
[22] “ Edebul-mufredi “, 1/162, poglavlje “ Men `ale selase ehavatin “.
[23] Bilježi ga Et-Taberani u “ El-evset “, sa dva seneda, a prenosoci jednog tog seneda su “ ridžalus-sahihi “. Pogledaj “ Medžme`uz-zevaid “, 8/157.
[24] “ Sahihu Muslim “, 18/139, knjiga “ Ez-zuhdu “, poglavlje “ Hadisu Džabirit-tavil “.
[25] Pogledaj `Adijja bin Zejd El-`Ibadi: “ Pjesnik stvaralac “, str.171,172.
[26] “ Divanu Hafiz Ibrahim “,, str. 282, izdanje “ Darul-kitab el-misrijje “.
