Hvala Allahu Koji nema saučesnika i neka je mir i spas na posljednjeg poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi we sellem, njegovu porodicu, ashabe i sve one koji ga slijede do Sudnjeg dana, a potom:
Vjerovanje u Sudnji dan jedan je od šest stubova imana (islamskog vjerovanja), bez kojeg nije ispravno vjerovanje muslimana.Ono ostavlja tragove u životu, kao što je pokornost Allahu, ostavljane zabranjenog, popravljanje srca, uspjeh na ovom i budućem svijetu.
Isto tako, zaboravljanje toga Velikog dana i nemaranost prema njemu jeste opasnost po ljude i njihovu budućnost. I nije slučajno to što Allah u mnogim kur'anskim ajetima spominje ovaj Dan, štaviše, skoro da nema kur'anske stranice na kojoj nije spomenut.
Ako znamo da su Allah, dželle še'nuhu, i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, stavili akcenat na taj Dan u kojem će biti sabrana sva zemaljska i nebeska stvorenja, zašto smo, kao Allahovi robovi i sljedbenici Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, nemarni prema njemu?
Najvažnija pitanja oko kojih bi se trebao pozabaviti svako od nas jesu slijedeća: ''Zbog čega postojim na ovome svijetu?'', ''Kakva je moja budućnost'', ''šta su uzroci moje sreće a šta nesreće''. ''Da li je išta gore od toga da čovjek upropasti sebe i svoju porodicu na Sudnjem danu''.
Uzvišeni kaže: "A vi se pored Njega, klanjajte kome hoćete! Reci: "Stradat će, uistinu, oni koji na Sudnjem danu izgube sebe i porodice svoje. Eto to je pravo stradanje." (Ez-Zumer, 15.)
Važnost ove teme ogleda se u slijedećem:
1. Ovaj se svijet otvorio pred većinom ljudi, posebno u ovim vremenima, dano-noćno, i na sve moguće načine bore se za njega. Uljepšali su ga u očima ljudi, udaljivši ih od onog svijeta i bogobojaznosti na kojoj su bili drugovi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem. On, sallallahu alejhi we sellem, često ih je upozoravao na bezvrijednost dunjaluka i na važnost pripremanja za ahiret. Polazeći od činjenice da dunjaluk pred njima nije bio otvoren kao što je pred nama, potrebniji smo od njih podsjećanju na ozbiljnost ahireta i pripreme za njega.
2. Velika vezanost za dunjaluk povlači za sobom tvrdoću srca i udaljavanje od Allahove knjige, koju mi učimo bez razmišljanja. Gdje li su srca koja koja zadrhte kada se Allah spomene, a oči zarose. Također, ko od nas obavlja ponizno i skrušeno svoj namaz. Molimo Uzvišenog da nam pomogne!
3. Često sjećanje na Sudnji dan i njegove tegobe, podstiče čovjeka na činjenje dobrih djela a ostavljanje loših, s druge strane, zaborav na njega uzrokuje lijeno i nemaro obavljanje vjerskih obaveza, a o dobrovoljnim djelima da ne govorimo. Uzvišeni, opisujući Svoje dobre robove, kaže: "Ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji molitvu obavljaju i milostinju udjeljuju i koji strepe od Dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni". (En-Nur, 37.) U drugom ajetu Allah, dželle še'nuhu, kaže: "Da li je onaj koji u noćnim časovima u molitvi vrijeme provodi, padajući licem na tle i stojeći, strahujući od onog svijeta i nadajući se milosti Gospodara svoga...? Reci: "Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? Samo oni koji pameti imaju pouku primaju". (Ez-Zumer, 9.)
4. U ovom vremenu pojavile su se mnoge duševne i srčane bolesti koje vode u očaj i gubljenje nade u Allahovu milost, a razlog tome jeste zaborav na Allaha i Sudnji dan.
5. Na mnogim se mjestima pojavila nepravda, neprijateljstvo među ljudima, bespravno uzimanje tuđeg imetka, svakojake prevare, mržnja, zavist, razilaženje a posebno među daijama i studentima islamskih nauka. Najbolji je lijek za ovo sjećanje na Sudnji dan općenito, a činjenica da će čovjek za svoja djela odgovarati pred Allahom, dželle še'nuhu, posebno.
6. Naklonjenost prema dunjaluku i nemar prema ahiretu jedan je od najvećih uzroka slabosti duše, otuda, čovjek se stalno mora sjećati ahireta, Dženneta, Džehennema. Ovo oživljuje srce onih koji to čine želeći nagradu koju je Allah obećao onima koji se trude.
7. I pored velike važnosti koju ima sjećanje na ahiret, zapostavljeno je od strane daija usredsređivanje na ovu važnu instituciju. Da bi stvar bila još žalosnija to zapostavljane pravdaju kontra-efektom kod strane koju pozivaju. Međutim, daija koji živi s Kur'anom i sunnetom može dokučiti da poziv protkan govorom o nagradi i kazni, dunjaluku i ahiretu, ostavlja uticaja na ljude. Molimo Uzvišenog da nas uputi na Pravi put a naša djela uskladi sa sunnetom Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem.
Ubijeđenje u Sudnji dan
Ubijeđenje u postojanje Sudnjeg dana i njegovih tegoba ima znakove u srcu vjernika, a oni se ispoljavaju jezikom i djelima. Međutim, to ubijeđenje kod čovjeka nije dovoljno ako ga ne poprati izdržljivost, borba sa strastima i strpljenje na onome što ga zadesi. Neki ljudi i pored ubijeđenja u Sudnji dan ubiru slabe plodove od toga. Zbog čega je to tako razlog, sigurno postoji. Imam Ibn-Kajjim, Allah mu se smilovao, govoreći u vezi s tim pitanjem kaže: "Kako spojiti istinu u koju nema sumnje, u koju je čovjek čvrsto ubjeđen; u Džennet, Džehennem i djela koja su suprotna toj istini? Da li je čovječija priroda da je čvrsto ubijeđen u pred Allahom, da će biti kažnjen najtežom kaznom ili nagrađen najljepšom nagradom a u isto vrijeme dočekuje noći u nemaru i lažnoj nadi?!''
Spojiti ove dvije stvari teško je. Za neuspjeh u tome postoje uzroci od kojih je manjkavost znanja i ubjeđenja, ko misli da neznanje nije uzrok, očito griješi. Ibrahim, 'alejhis-selam, molio je svoga Gospodara da mu pokaže kako oživljuje mrtve iako je bio čvrsto ubijeđen u Allahovu moć, a sve kako bi mu se srce smirilo, i da vidi ono što se inače ne vidi. Imam Ahmed u svom "Musnedu" prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: "Nije isto čuti i vidjeti".
Kada manjkavom znanju dodamo nerad po njemu, čovjek se udaljuje od islamskih principa, pobjedi ga strast, šejtanova zavaravanja, lažna nada, nemar. Niko, osim onoga koji istinski vjeruje u Sudnji dan, neće biti iskren u svojoj vjeri. Otuda se ljudi i razlikuju. U tome su smislu i riječi Uzvišenog: "Između njih smo Mi vođe određivali i oni su, odazivajući se zapovjedi Našoj, na Pravi put upućivali, jer su strpljivi bili i u dokaze Naše čvrsto vjerovali." (Es-Sedžda, 24).
KORISTI UBIJEĐENJA U SUDNJI DAN
Nakon ovog uvoda spomenut ćemo neke koristi ubijeđenja u Veliki dan, moleći Allaha da nam olakša.
1. Iskrenost i slijeđenje Poslanika, sallallahu alejhi we sellem
Onaj koji je ubjeđen da će, na tom Velikom danu, stati pred Allaha, gledat će da sačuva djela od svega što ih upropaštava; od velikog širka (pripisivanje Allahu druga) ili malog širka (pretvaranje), stim što veliki širk anulira sva djela, a mali samo ono s kojim se pomješao kao npr. samodopadanje, prigovor, traženje ugleda ili visokog položaja kod ljudi i sl. Što čovjek bude ubijeđeniji u susret s Allahom, na Dan kada će svako, pa i najmanje djelo biti potrebno, više će se truditi da njegova djela budu ispravna i ostanu sačuvana. Ovo je veliki razlog čovjekove borbe na dunjaluku za iskrenost svojih djela i njihovog usklađenja sa sunnetom udaljavajući se, na taj način, od svake novotarije. Uzvišeni ne prima osim iskreno i ono djelo koje je u skladu sa sunnetom. Uzvišeni kaže: ''Reci: 'Ja sam čovjek kao i vi, meni se objavljuje da je vaš Bog –jedan Bog. Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, ne smatra Njemu ravnim nikoga!'' (El-Kehf, 110.)
2. Odricanje od dunjaluka, skromnost, strpljenje na iskušenjima, smirenost i čistoća srca
Čovjeku čija najveća briga bude ahiret, skromnost i strpljenje na iskušenjima, bit će prijatno. U ovom slučaju neće se osvrtati na one kojima je Allah, da bi ih iskušao, dao veliko bogatstvo, kao što neće žaliti za prolaznošću dunjaluka niti za njegovim lažnim ukrasima. Iz toga proizilaze i druge korisne stvari kao zadovoljstvo duše i čistoća srca od poroka kao pohlepa, zavist, ljutnja i td. Sve ovo ne znači da se vjernik treba potpuno odreći ovoga svijeta, već treba se brinuti za opskrbu. U tome su smislu riječi Uzvišenog: ''...i nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovome svijetu!'' (El-Kasas, 77.) Ova stvar, također, rezultira smirajem duše i strpljenjem na iskušenjima a sve radi nagrade koju je Allah, dželle še'nuhu, obećao trudbenicima. Štaviše, ako ga zadesi bilo kakvo, pa i veliko iskušenje, ubijeđen je da će mu doći kraj. Uzvišeni kaže: ''...ako vi trpite bol, trpe i oni bol kao i vi, a vi se još od Allaha nadate onome čemu se oni ne nadaju.'' (En-Nisa, 104.)
S druge strane, nemar prema ovoj stvarnosti rezultira nesrećom, zabrinutošću, tjeskobom u grudima, uzrujanošću, žalošću i dr. Otuda vjernik odlazi sa ovog sretan i radostan jer se trudio za onaj svijet. A sve zato što je dunjaluk kratkotrajan i svako iskušenje na njemu povećava njegove stupnjeve kod Uzvišenog. Uzvišeni kaže: "A da neće svi ljudi postati nevjernici, Mi bismo krovove kuća onih koji ne vjeruju u Milostivog od srebra učinili, a i stepenice uz koje se penju, i vrata kuća njihovih i divane na kojima se odmaraju, i ukrase od zlata bismo im dali, jer sve je to uživanje samo na ovom svijetu, a onaj svijet u Gospodara tvoga bit će za one koji budu Njegova naređenja izvršavali, a Njegovih zabrana se klonili". (Ez-Zuhruf, 33.-35.)
3. Činjenje dobrih djela, ostavljanje grijeha i kajanje čovjeka
Imam Ibn-Kajjim je rekao: "Ono što je bitno za čovjeka koji traži nešto jeste da ispuni tri stvari:
1. Da voli ono što traži
2. Da se plaši da ga to ne prođe
3. Da se, koliko je u mogućnosti, zalaže za njegovo postizanje
Dova koja ne sadrži ovo troje ustvari je želja, a tražiti i željeti nije isto. Svaki onaj koji traži boji se, također putnik ako se boji, ubrza svoje kretanje. U tome su smislu Resulullahove, sallallahu alejhi we sellem, riječi koje je zabilježio Tirmizi u ''Sunenu'' a prenio Ebu-Hurejre: ''Onaj ko se plaši, putuje u zoru a ko putuje u zoru stiže do cilja. Uistinu je Allahova roba skupa, a Allahova je roba Džennet.'' Allah, dželle še'nuhu, obavezao je trudbenike da žive između staha i nade, koji su korisni samo ako ih poprati djelo. U tome su smislu riječi Milostivog: "Oni koji iz bojazni prema Gospodaru svoma strahuju, i oni koji u dokaze Gospodara svoga vjeruju, i oni koji druge Gospodaru svome ravnim ne smatraju, i oni koji od onoga što im se daje udjeljuju, i čija su srca puna straha zato što će se vratiti svome Gospodaru,- oni hitaju da čine dobra djela, i radi njih druge pretiču. (El-Mu'minun 57.-61.)
Slijedeći će hadis pojasniti značenje ajeta. Naime, Tirmizi je zabilježio Aišine, radijallahu anha, riječi: ''Pitala sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, u vezi spomenutih ajeta, da li su to oni koji piju, kradu i blud čine na šta je odgovorio: 'Nisu, o kćeri iskrenoga (Ebu-Bekr), to su oni koji poste, namaz obavljaju, i udjeljuju (od svoga imetka), međutim plaše se da to ne bude primljeno, oni žure da učine dobro'.'' Ovaj je hadis prenio i Ebu-Hurejre. Uzviženi kaže: "Oni koji vjeruju i koji se isele i bore na Allahovu putu, oni se mogu nadati Allahovoj milosti. –A Allah prašta i samilostan je." (El-Bekara, 218.)
Divne su riječi Ibn-Kajjima u vezi s prethodnim ajetom: ''Nada je nužna i pored činjenja ovakvih djela.''
Nastavit će se...
Autor: Abdulaziz b. Nasir el–Dželil
Preveo: Muhammed Basara
