Šejhu-l-islam ibn-Tejmijje, njegovo puno ime je Tekijju-d-din Ahmed ibn-Abdu-l-Halim ibn-Abdu-s-Selam ibn-Abdullah ibn-Al-Hidr ibn-Muhammed ibn-Tejmijje Al-Numejri Al-Harrani Al-Dimeški. A Tejmijja je ime majke njegovog četvrtog djeda (Muhammeda), koja je bila poznata po vazovima i prenošenju hadisa, pa je po njoj ova porodica i dobila ime.
Rođen je u Harranu, gradu između rijeka Eufrata i Tigrisa, 661. H. godine. Sa ocem i porodicom dolazi u Damask bježeći pred dolazećim vojskama Mogula i Tatara, koji su već ovladali velikim brojem gradova ovog podneblja u njihovoj poznatoj divljačkoj navali. U to vrijeme, vrijeme njegove hidžre, nije imao više od šest godina.
Njegov otac je bio poznati alim, muhaddis i fakih hanbelijskog mezheba, bavio se poučavanjem i izdavanjem fetvi, a nakon dolaska u Damask počinje sa predavanjima u Emevijskoj džamiji u Damasku i preuzima starješinstvo nad školom Daru-l-Hadis As-Sekrijje gdje ostaje sve do svoje smrti 682. H. godine.
Djed Šejhu-l-islama ibnu-Tejmijje, ebu-l-Berekat Medžduddin je bio jedan od imama i velikana hanbelijskog mezheba, znanje je sticao kod svog amidže poznatog hatiba i vaiza Fahruddina ibn-Tejmijje. Napisao je djelo pod nazivom "Munteka-l-Ahbar".
Trojica braće šejhu-l-islama su, također, bili alimi i pobožnjaci, a njegov brat Abdullah ga je branio i bio jedan od njegovih zaštitnika tako da je zbog toga i sam bio proganjan. A brat mu po majci Bedruddin Muhammed ibn-Halid el-Harrani ga je zamijenio u učiteljskoj službi.
Koliko je ova porodica vodila brigu o 'ilumu (znanju) i njegovom očuvanju govori i podatak da su na svom putu hidžre, sa sobom nosili knjige koje su posjedovali.
Po dolasku u Damask 667. H. godine ova porodica nastavlja svoju tradiciju pred učenjacima ovog grada, a naš budući šejhu-l-islam Ibn-Tejmijje je učio pred više od dvije stotine alima. Pred njima je učio Musned imama Ahmeda, zatim svih šest velikih hadiskih zbirki, Mu'džemu El-Taberani el-Kebir, sa velikom zainteresiranošću za hadis. Naučio je Kur'an, a zatim se posvetio fikhu, arapskom jeziku i gramatici koju je savladao čitajući "Kitabu Sibevejh", a nakon toga se u potpunosti predao tefsiru i njegovim znanostima, ovladao usuli fikhom itd. Sve to u svojoj ranoj mladosti.
Godine 683. po hidžri, a nakon očeve smrti, dolazi na njegovo mjesto u prosvjeti u školi Daru-l-Hadis es-Sikrijje, izvršava ovu obavezu na najbolji način zahvaljujući dobrim osobinama i vrlinama koje mu je Allah dželle še'nuhu podario, tada je imao dvadeset i dvije godine. Ubrzo je postao poznat po svojim predavanjima, kojim su prisustvovali i mnogobrojni alimi, obasipajući prisutne brojnim fajdama (koristima), što je dovelo do toga da ga oni, uprkos njegovim godinama i mladosti, neumjerno hvale.
Na ovom mjestu je proveo dug vremenski period u kom su mu stizale mnoge delegacije i posjetioci iz ostalih dijelova države postavljajući mu pitanja iz oblasti akideta (vjerovanja) i šeri'ata tako da se glas o njemu proširio i nadaleko čuo. Cijeli taj period je proveo boreći se protiv novotarija i skretanja u vjeri koje su praktikovali sufije, a pokrenuo je kampanju protiv svih sekta koje su bile protivne učenju selefu-s-saliha, te je odatle i naišao na suprotstavljanje onih alima koji su bili navikli na slijepo slijeđenje svojih prethodnika iz redova sufija, filozofa i mutekellima. Tako je 698. H. godine došlo do spora između njega i nekih fakiha zbog njegovog odgovora na upit stanovnika Hame o svojstvima kojima se Allah dželle še'nuhu opisao u Kur'anu, na koje je odgovorio knjigom "El-Hamevijje" preko kur'anskih ajeta i hadisa, na način kako je to selef radio. I naravno ovaj odgovor je pogodio alime ešarijskog pravca koji je tada bio vodeći, te je grupa njih tražila da se Šejh izvede pred kadiju, međutim emir Sejfuddin Džagan je stao na stranu Ibn-Tejmijje pa su se protivnici, nakon što su neki od njih bili kažnjeni, prišutili i prikrili te su se stvari prividno smirile i tako ostale sve do 705. H. godine. U tom razdoblju desio se niz krupnih događaja u kojima je Šejhu-l-islam dokazao i potvrdio svoju hrabrost i veličinu svoje ličnosti, a od tih događaja svakako je dolazak Tatara pred vrata Damaska 699. H. godine nakon što su potukli Asakira el-Nasira i njegovu vojsku i natjerali ih na bjekstvo. Tada je gradom Damaskom i srcima njegovih stanovnika zavladao strah tako da je veliki broj ljudi pobjegao u zabiti van grada, a među njima i brojni alimi, iz straha od najezde Tatara, tako da je grad ostao bez vođa i učenjaka, međutim Šejhu-l-islam je bio taj koji je ostao i popunio ovu veliku novonastalu prazninu. Sakupio je preostale uglednike grada i dogovorio da se, sa delegaciom koju će predvoditi, uputi tatarskom kralju radi pregovora kako bi ga odvratio od ulaska i osvajanja Damaska, što je i učinio. Otišao je sa pedstavnicima grada do Kazana, tadašnjeg kralja Tatara, i obratio mu se britkim i jakim govorom kojim ga je odvratio od namjere osvajanja grada Damaska i tako otklonio Allahovom dželle še'nuhu voljom nedaću koja se bila nadvila nad muslimanima i građanima tog grada.
Naredne godine tj. 700. hidžretske do ljudi je stigla vijest o novom dolasku Tatara, ali ovaj put sa namjerom da osvoje Šam a potom Egipat, te su se ponovo dali u bijeg. Ovaj put Šejhu-l-islam je novonastalu situaciju nastojao prevazići novim načinom koji se u potpunosti razlikovao od prethodnog, pozvao je i podsticao narod na džihad. U tu svrhu se drugog dana mjeseca Safera iste godine obratio narodu sa predavanjem na temu "Džihad" u kome je podstakao i ohrabrio prisutne na borbu. Potom je napisao brošuru na istu temu i razaslao je svim muslimanima podstičući ih na džihad, a u toj brošuri je pored ostalog rekao i sljedeće: "Ovo iskušenje kojim su muslimani iskušani, sa neprijateljem koji po zemlji nered sije, je slično onome što se dešavalo muslimanima u doba Poslanika, sallallahu 'alejhi we sellem, za vrijeme bitaka i vojnih pohoda o kojim je Allah dželle še'nuhu objavio Kur'an i njima iskušavao Svoga Poslanika i mu'mine, u čemu je pouka i primjer za onoga koji za Allahovim zadovoljstvom i onim svijetom žudi i Allaha često spominje sve do Kijametskog dana".
U njoj je također napisao: "Među onima koji se pripisuju Islamu i muslimanima je veliki broj munafika, od običnog svijeta i onih drugih, potpadaju pod naziv heretici (otpadnici). Alimi se razilaze po pitanju prihvatanja i primanja njihove tewbe-pokajanja kada je iskažu jer se ne zna da li je to istinski ili prividno, jer oni svakako u osnovi stalno ispoljavaju Islam ... Mnogi od tih munafika u ovim vremenima naginju i teže tatarskoj državi jer ih oni neće primoravati na islamski šeri'at, nego će ih ostaviti onakve kakvi jesu, a neki od njih bježe od Tatara zbog njihovog fesada kojeg čine tokom svojih pohoda, otimačine tuđih imetaka, uništavanja i porobljavanja, a ne iz vjerskog razloga i to je skupina velikog licemjerstva (en-nifaku-l-ekber)".
Ova brošura je ostavila velikog traga na srca muslimana jer su, nakon što su bili prestrašeni, ne samo postali zainteresovani, nego se i osokolili za džihad. Tako je Šejhu-l-islam putovao i u Egipat da bi i ondašnjeg sultana podstakao na džihad, u čemu je itekako uspio, jer je sultan, ubrzo nakon toga, uistinu, došao sa svojom vojskom.
Vrativši se u Damask Šejhu-l-islam nastavlja tamo gdje je stao, u oblasti poučavanja i predavanja, nakon kratkog prekida prouzrokovanim čestim putovanjima radi susreta sa kraljevima i podsticanja naroda na džihad. Period kojeg je proveo u Damasku kada je on imao glavnu riječ, iskoristio je u popravljanju unutarnjeg stanja u gradu, tako što je uspostavio zapostavljene granice i očistio grad od svih poganosti. Dao je da se alkohol prospe i da se zatvore sve krčme i trgovine u kojima se prodaje alkohol, prethodno ukorivši njihove vlasnike, nakon toga je otišao do rafidija i tražio da učine tewbu, te od njih za državnu blagajnu uzeo mnogo od njihovih imetaka zbog onoga što su činili protiv muslimana i što su pomagali tatarskog i krstaškog neprijatelja.
Godine 772. h. Tatari su već dospjeli do Šama sa namjerom njegovog uništenja, međutim, Šejhu-l-islam je već probudio islamski ponos i junaštvo u srcima, i smirio početni nemir kod ljudi i sa velikim elanom i ponosom izašao neprijatelju na mejdan gdje se odigrala velika bitka poznata kao "Bitka Šakhab". U njoj se Šejhu-l-Islam dobro pokazao, borivši se hrabro sve do konačne pobjede kada su Tatari, pored njihove brojnosti, u potpunosti razbijeni, i bezglavo su se razbježali po okolnim padinama i brdima gdje ih je muslimanska vojska sustizala i tako dokrajčila ono što je od njih ostalo.
Ubrzo nakon toga na njegov nagovor i podsticaj, Sultan krenu u borbu protiv rafidija, nusajrija, batinija i druza, u kojoj muslimani pobjediše i slomiše snagu ovih opasnih sekti i tako odagnaše od muslimana njihovo zlo. Tako je Šejhu-l-islam nekada uz pomoć sablje, a nekada perom i jezikom, ustrajavao na polju uklanjanja novotarija i zla. U tom periodu je skinuo zastor iza kojeg se skrivala istina o sufijama koji su koristili sihr i magiju u upravljanju ljudima kao npr. Ahmedije koje je kroz svoje rasprave sa njima u potpunosti razotkrio, tako da ih je običan svijet počeo kuditi i odbacivati.
Tokom 705. h. godine mijenja se stanje u državi, sultan En-Nasir šejhov pomagač slabi, a jačaju vojne strukture i počinju da se javljaju novi znaci zavidnosti, jer bitke su prestale, stanje se smirilo, a šejhovi koraci na polju da'we i njegov napredak kod države i običnog svijeta je uznemiravalo eš'arijje i ostale sekte, kao što Ibn-Kesir bilježi u djelu "El-Bidaje we en-nihaje" kada kaže: "Postojala ja grupa učenjaka koji su zavidjeli šejhu Tekijjuddinu na njegovom mjestu kod vlasti, i na nj isticanju u naređivanju dobra i odvraćanju od zla, kao i na ljubavi i pokornosti naroda prema njemu te na brojnosti njegovih sljedbenika i njegovom radu za istinu i nj znanju". Tako su njegovi protivnici raspalili plamen fitne protiv njega i ocrnili ga pred vladarom koji je naredio svom namjesniku u Damasku da šejha pošalje u Egipat, tamo gdje su njegovi najljući neprijatelji. Međutim, ovaj namjesnik je nastojao da sačuva šejha, ali je šejh bio odlučan da se odazove ovoj naredbi očitujući da je u tome velika dobrobit i korist, te je to i učinio. Po dolasku u Egipat, zatekao je svoje protivnike kako su mu već priredili suđenje te je među njima poteklo nekoliko rasprava u kojima se istakla šejhova premoć nad njima, pored njihovih visokih položaja i funkcija, te ga, uprkos tome, osudiše na zatvor. Nakon godinu i šest mjeseci izlazi iz zatvora i po običaju, ponovo počinje da širi 'ilm i da poučava narod te je u sklopu toga pričao i o sekti "El-Ittihadijje" (sekta koja vjeruje u inkarnaciju-utjelovljenje božanskog bića u Njegovim stvorenjima) što je itekako uznemirilo sufije a kako je sultan na njihovoj strani, oni mu uputiše žalbe i optužbe protiv šejha te mu bi zakazano novo suđenje na kojem se ponovo pokaza šejhovo znanje i snaga njegova pera, te iskrenost njegovog oslanjanja na Allaha dželle še'nuhu i sposobnost argumentacije.
Nakon učestalih i brojnih pritužbi i žalbi od strane šejhovih protivnika upućenih vladaru, vlasti izdaju naredbu da se šejh protjera u Šam, ali istog dana u kojem se on upućuje ka Damasku biva uhapšen i zatvoren u jedan zatvora. Po ulasku u zatvor nastavlja sa radom kojeg je činio i van zatvora, počinje sa popravljanjem i poučavanjem zatvorenika vjeri a to je ono što on upravo i želi, nakon što ih je zatekao zaokupljenim od obavljanja namaza raznim igrama poput šaha i karata, tako da se zatvor ubrzo ispunio halkama 'ilma, zikrom i istigfarom, a mnogi zatvorenici kada bi bili oslobođeni birali bi ostanak kod njega što je nanovo pogađalo i uznemiravalo njegove protivnike. Zatim su tražili da se protjera u Aleksandriju kako bi ga udaljili od samih sebe i poslali ga tamo gdje su, kako su mislili, srca ljudi prazna od ljubavi prema njemu ne bi li ga ovi možda i ubili i tako prekinuli njegovo djelovanje. Međutim, iako bačen među najveće protivnike, stvari su se odvijale suprotno od očekivanja onih koji su ga tu i poslali, cijeli taj period on provodi rušeći i objelodanjujući novotarije i zablude različitih sekti i pravaca, i objašnjavajući ispravno vjerovanje bez ikakvih primjesa i dodataka. U to vrijeme dešava se niz promjena i u samoj državi pa se na vlast ponovo vraća Nasir ibn-Kalavan prijatelj šejha i njegov pomagač koji odmah naređuje da se šejh vrati u Kairo gdje ga dočekuje i prima uz najveće počasti. A na prijemu kojeg je sultan pripremio za njegov doček bili su prisutni mnogobrojni gosti iz reda uleme, kadije i fakihi, od kojih su neki bili protivnici šejha, a drugi njegovi ljubitelji, i kada je sultan zatražio njegovo mišljenje po pitanju onih koji su mu pravili spletke, dolazi do izražaja šejhova dobrodušnost i oprost prema onima koji su mu nanosili zlo i nepravdu a posebno kada mu je sultan pokazao fetve u pisanoj formi od nekih prisutnih gostiju o njegovom pogubljenju i kada ga je pitao o njegovom mišljenju da li da ih pogubi ili ne, kao kazna za ono što su činili. Međutim, šejh nije nikada žudio za osvetom i nije želio da naudi nikome od njih kako on sam kaže: "Kada sam sa sultanom sjeo pokraj prozora, iz džepa je izvadio fetve nekih od prisutnih o mom smaknuću i tražio moje mišljenje da li da ih pogubi ili ne, prozreo sam njegovu namjeru i otkrio da je jako gnjevan na njih zbog njihovog pomaganja pri njegovom uklanjanju sa vlasti i davanju zakletve i odanosti sultanu El-Muzafferu Ruknu-d-dinu Bajbersu el-Džašankiru, pa sam otpočeo da ih hvalim i spominjem po dobru i rekao sam da kada bi oni otišli nećeš u državi naći njima slične, a što se mene tiče ja im halalim, te sam tako stišao ono što je on u sebi nosio protiv njih."
A jedan od šejhovih protivnika priznavši kaže: "Bogobojaznijeg čovjeka od Tekijju-d-dina nismo vidjeli, nastojali smo mu nauditi na sve moguće načine, a on nam je, nakon što je bio u stanju da nam naudi, sve to oprostio."
Nakon toga šejh nastavlja sa svojim radom u Egiptu na polju poučavanja i širenja znanja odgovarajući na mnoga pitanja usmeno ili pisanjem, pišući knjige sve do 712. hidžretske godine kada dolazi vijest o ponovnom dolasku Tatara sa namjerom osvajanja Šama. Sultan kreće sa vojskom put Damaska, a sa njim se u Damask vraća i Šejhu-l-islam, nakon odsustva koje je potrajalo sedam dugih godina. Po povratku, vraća se svom poslu, počinje sa predavanjima, pisanjem svojih djela i izdavanjem fetvi a zatim se predaje proučavanju fikha i pravnih pitanja nakon što je oblast akide (vjerovanja) detaljno proučio. U proučavanju fikha dolazi do rješenja u kojima se po nekim pitanjima slaže sa mezhebskim imamima ( Ebu Hanife, Šafija, Malik i Ahmed), dok u nekim drugim pitanjima ima potpuno različito ili suprotno mišljenje. Odvraćao je ljude od slijepog slijeđenja nekog mezheba ili nekog od imama, navodio bi primjer Ebu-Jusufa i Muhammeda (učenici imama Ebu-Hanife) kako su njih dvojica najveći sljedbenici Ebu-Hanife i oni koji su najučeniji i najbolje poznaju stavove i mišljenja svog imama i učitelja, a pored toga imaju bezbroj mišljenja u kojima se ne slažu sa njim, a to nakon što su došli do dokaza koji ih obavezuje da rade po njema, pa opet veličaju svoga učitelja i imama. Tako je šejh u proučavanju fikha uzeo pravac oslanjanja na Kur'an, Sunnet i na ono što je prenešeno od ispravnih prethodnika, daleko od slijepog slijeđenja mezheba ili imama, tako da se u mnogim svojim fetvama razilazi sa njima od kojih su neke dovele do toga da se mnogi fakihi tog doba ujedine protiv njega, tako da je na kraju dobio zabranu da izdaje fetve po tim pitanjima. Ali, znajući da mu nije dozvoljeno kriti znanje, on na upit na neko od tih pitanja ponovo odgovara onako kako vidi da je najispravnije, nakon čega dolazi naredba da se uhapsi i zatvori. To se desilo 720. hidžretske godine, a nakon manje od godine izlazi iz zatvora, da bi se zatim vratio svom radu i širenju znanja koje je potrajalo sve do 726. H. godine kada ponovo biva zatvoren, ali sada zbog fetve po pitanju zabrane hodočašća kaburova, koju su njegovi protivnici iskoristili da ga tuže kod vlasti, što je rezultiralo njegovim novim zatvaranjem u tvrđavu Damaska.
Ovu odredbu, u poznim godinama života, Šejhu-l-islam prima potpuno smireno i sa velikom strpljivošću, jer znao je da ga to čeka kao i da je u tome veliki hajr. Nakon šezdeset i pet živih i burnih godina, Šejhu-l-islam u zatvoru nalazi smiraj u kome se potpuno predaje ibadetu, pisanju, ispitivanju svojih mišljenja i odgovaranjem svojim protivnicima, pa se ova svjetlost nije ugasila bacanjem u tminu zatvora, čemu su se njegovi protivnici nadali, nego je iz te tmine samo jače zasjala. Uvidjevši da su zatvorili samo njegovo tijelo i ličnost, ali ne i njegovu misao, nastojali su da u potpunosti ugase ovu svjetlost koja je izlazila iz zatvorskog crnila i sijala među ljudima. Tako su uspjeli nagovoriti vlasti, 728. H. godine, da se Šejhu-l-islamu zabrani pisanje i proučavanje, što je odmah stupilo na snagu, te su sve knjige i papiri, pera i tinte iznešene iz njegove ćelije i prenešene u jednu od biblioteka. Međutim, i pored ove blokade u kojoj se našao Šejhu-l-islam, povijest nam bilježi da su nađena neka djela pisana njegovom rukom, ispisana ugljem. Nakon toga povećava svoj ibadet, učenje Kur'ana, zikr i kijamu-l-lejl sve do noći uoči ponedjeljka 20. Zu-l-ka'deta 728. H. godine kada mu dolazi smrtni čas. A do tog časa, za vrijeme svog boravka u zatvoru, proučio je Kur'an više od osamdeset puta.
Ovaj alim, mudžahid i imam iza sebe nije ostavio ni potomstva niti imetka, ali je ostavio ogromno naučno blago koje se do današnjeg dana neprestano otkriva.
Priredio: Adis Mehinović
