Čovjek se sastoji od duše i tijela i oboje na svoj način podložno je bolestima i sklono zadovoljstvima u saglasnosti sa svojom prirodom. Ono što oštećuje tijelo je bolest, a ono što mu pruža zadovoljstvo leži u njegovom blagostanju, zdravlju i svemu onome što odgovara njegovoj naravi. Znanost koja se bavi zdravljem i bolestima tijela naziva se medicina.
Bolesti duše su loše navike i pokornost strastima, koje rastaču čovjeka i spuštaju ga na nivo životinje. Zadovoljstvo duše uvjetovano je ahlakom i njegovim vrijednostima koje utiču na čovjekovu mudrost i pravdu približavajući ga time Allahu subhanehu ve te'ala. Znanost koja se bavi ovim pitanjima je ahlak. Riječ ahlak je množina riječi huluk koja znači sklonost ka nečemu. Sklonost ka nečemu je osobina duše koja je izvor svih onih aktivnosti koje čovjek spontano izvršava bez razmišljanja o njima.
Jedna od lijepih osobina je pravda.
Uzvišeni obavještava da je naredio Svome robu pravdu, pravilno postupanje i pravičnost, i upućuje na dobročinstvo. O ajetu "Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje" Ibn Abbas radijallahu anhuma kaže: "Svjedočeći im da nema drugog boga osim Allaha." A Sufjan ibn Ujejne kaže: "Ovdje je pravda izjednačavanje onoga što skrivamo i onoga što javno ispovijedamo u svim postupcima prema Allahu subhanehu ve te'ala, a dobročinstvo je da ono što tajno radite bude bolje od onoga što javno ispovijedate, a razvrat i sve što je odvratno i ono što javno pokazujete bolje od onoga što se taji."
Eš-Ša´bî prenosi od Ibn-Bešira bin Nuhejka radijallahu anhu koji kaže: Čuo sam Ibn Mes’uda radijallahu anhu da kaže: "Najsadržajniji ajet u Kur'anu je u poglavlju 'Pčele': '...Allah zahtijeva da svačije pravo poštujete i da dobro činite.'" Ovo prenosi Ibn Džerir, a Katade kaže za ajet: "Allah zahtijeva da svačije pravo poštujete i da dobro činite" - da nema lijepog ahlaka koji su ljudi u džahilijetu praktikovali i smatrali lijepim, a da ga islam nije naredio, i nema lošeg ahlaka koji su međusobno osuđivali, a da ga islam nije zabranio i u tome prednjačio. Islam je zabranio besmislice i loš i prezren ahlak. U ovom smislu govori i hadis: "Uzvišeni Allah voli visoko, a mrzi nisko, prezren ahlak".
Hafiz Ebu Ja´la prenosi od AbdulMelika ibn Umejra koji kaže: "Eksem Sajfijj čuo je o dolasku Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem u Medinu i htio je da ode kod njega, ali mu njegov narod nije dozvolio, pa mu rekoše: 'Ti si naš odabranik, ne bi trebalo da trčiš njemu.' On reče: 'Neka mu ode neko ko će ga obavijestiti o meni i donijeti odgovor od njega meni.' Za to su odabrana dva čovjeka koja su došla kod Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i rekli mu: 'Mi smo izaslanici Eksema ibn Sajfije i on pita ko si ti i šta si ti?' Pa Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem reče: 'Što se tiče toga ko sam ja, ja sam Muhammed sin Abdullaha; a što se tiče toga šta sam ja, ja sam Allahov rob i Njegov poslanik.' A zatim im je proučio ovaj ajet: 'Allah zahtijeva da svačije pravo poštujete i da dobro činite.' Oni rekoše: 'Ponovi nam ove riječi', pa ih je on ponavljao sve dok ih nisu zapamtili. Zatim su otišli kod Eksema, pa mu rekoše: 'Odbio je da uzdiže svoje porijeklo, a pitali smo ga o njegovom porijeklu i ustanovili smo da je on čistog porijekla, poštovanog i cijenjenog, te nam je rekao nekoliko rečenica koje smo čuli', a kad ih je čuo Eksem, reče: 'Vidim da on naređuje najviše stepene morala, a zabranjuje ono što je nevaljalo, pa budite predvodnici u pogledu ovoga, a ne budite u tome posljednji.'"
Postoje tri vrste pravde:
1. vrsta pravde je pravda između Allaha subhanehu ve te'ala i čovjeka, tj. kazne i nagrade koje Allah subhanehu ve te'ala primjenjuje na čovjeka prema njegovim djelima i aktivnostima. Drugim riječima kazano za bilo koje učinjeno djelo bilo ono dobro ili loše Allah subhanehu ve te'ala će dati odgovarajuću kaznu ili nagradu. Ako bi bilo drugačije onda bi to podrazumjevalo nepravdu i povredu prava radi neispravnog Allahovog subhanehu ve te'ala postupka prema Njegovim stvorenjima, a to je svojstvo koje Allah subhanehu ve te'ala ne može imati.
2. vrsta pravde je pravda među ljudima, a to znači da svako mora poštovati individualna i društvena prava drugih i djelovati u skladu islamskih zakona. Ovo se zove društvena pravda. U nizu Poslanikovih sallallahu alejhi ve sellem hadisa ova prava nabrojana su na sljedeći način: "Svaki vjernik ima prema svome bratu vjerniku 30 dužnosti koje ne spadaju s njega sve dok ih ne izvrši ili sve dok taj ne oslobodi od izvršenja. Te dužnosti su:
- opraštati njegove pogreške
- biti milostiv i dobar prema njemu ako se nalazi u tuđoj zemlji,
- pokrivati njegove sramote,
- pružati mu ruke spasa kada posrne,
- primiti njegovo izvinjenje,
- ne dozvoljavati da ga ogovaraju,
- ustrajavati davajući mu savjete,
- čuvati njegovo prijateljstvo,
- čuvati ono što mu je povjereno na čuvanje,
- posjećivati ga kada je bolestan,
- prisustvovati njegovoj dženazi,
- odazivati se njegovom pozivu,
- primati njegove poklone,
- zahvaljivati mu na njegovoj dobroti,
- biti mu zahvalan na njegovoj pomoći,
- čuvati njegovu čast i imovinu,
- udovoljavati njegovim potrebama,
- nastojati riješiti njegove probleme,
- kada kihne reći mu jerhamukellah, tj. Allah ti se smilovao,
- ukazati mu na ono što je izgubio,
- uzvraćati mu selam,
- ispravno interpretirati ono što govori,
- prihvatiti njegovo dobročinstvo,
- vjerovati mu kada se zaklinje,
- imati prijateljski, a ne neprijateljski stav prema njemu, pomagati mu bio on nasilnik ili žrtva nasilja, (pomaganje nasilniku podrazumjeva odvraćanje osobe od činjenja nasilja, a pomaganje žrtvi nasilja štititi ga od nasilja i pomagati mu u obezbjeđivanju njegovih prava).
- ne osjećati odvratnost i dosadu prema njemu,
- ne ostavljati ga na cjedilu,
- željeti mu svako dobro koje želiš i sam sebi i ne željeti mu zlo koje ne želis ni sam sebi.
3. vrsta pravde je pravda između mrtvih i živih. Ova vrsta pravde nalaže:
- da se živi sjećaju umrlih po dobru,
- da izmiruju njihove dugove,
- da postupaju po njihovim oporukama,
- da čine dovu za njih,
- da daju sadaku tražeći od Allaha subhanehu ve te'ala da im oprosti, i da čine dobra djela sjećajući se njih.
Na kraju ovog dijela izlaganja zaključak koji bismo mogli izvesti bio bi da pravda znači kompletnu vlast uma nad svim drugim osobinama i moćima ljudske duše, tako da sve budu uposlene u pravcu postizanja konačnog cilja ljudskog savršenstva i konačnog približavanja Allahu subhanehu ve te'ala. Drugim riječima um je vladar tijela.
Drugi zaključak koji bi se mogao izvesti je da niko ne može popraviti druge ljude sve dok čovjek ne popravi sam sebe, tj. ako pojedinac nije u stanju da učini da u njemu samom prevlada pravda kako će je moći uspostaviti među drugim ljudima (poslovnim partnerima, članovima porodice, građanima i društvu u cjelini)? Zbog toga samoodgoju treba posvetiti ključnu pažnju i dati nužni prioritet iznad svega ostalog što je nemoguće bez moralnih uticaja.
Molim Allaha subhanehu ve te'ala da budemo od onih koji će raditi po ove tri vrste pravde i da nas u tome učini iskrenim.
Bolesti duše su loše navike i pokornost strastima, koje rastaču čovjeka i spuštaju ga na nivo životinje. Zadovoljstvo duše uvjetovano je ahlakom i njegovim vrijednostima koje utiču na čovjekovu mudrost i pravdu približavajući ga time Allahu subhanehu ve te'ala. Znanost koja se bavi ovim pitanjima je ahlak. Riječ ahlak je množina riječi huluk koja znači sklonost ka nečemu. Sklonost ka nečemu je osobina duše koja je izvor svih onih aktivnosti koje čovjek spontano izvršava bez razmišljanja o njima.
Jedna od lijepih osobina je pravda.
Uzvišeni obavještava da je naredio Svome robu pravdu, pravilno postupanje i pravičnost, i upućuje na dobročinstvo. O ajetu "Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje" Ibn Abbas radijallahu anhuma kaže: "Svjedočeći im da nema drugog boga osim Allaha." A Sufjan ibn Ujejne kaže: "Ovdje je pravda izjednačavanje onoga što skrivamo i onoga što javno ispovijedamo u svim postupcima prema Allahu subhanehu ve te'ala, a dobročinstvo je da ono što tajno radite bude bolje od onoga što javno ispovijedate, a razvrat i sve što je odvratno i ono što javno pokazujete bolje od onoga što se taji."
Eš-Ša´bî prenosi od Ibn-Bešira bin Nuhejka radijallahu anhu koji kaže: Čuo sam Ibn Mes’uda radijallahu anhu da kaže: "Najsadržajniji ajet u Kur'anu je u poglavlju 'Pčele': '...Allah zahtijeva da svačije pravo poštujete i da dobro činite.'" Ovo prenosi Ibn Džerir, a Katade kaže za ajet: "Allah zahtijeva da svačije pravo poštujete i da dobro činite" - da nema lijepog ahlaka koji su ljudi u džahilijetu praktikovali i smatrali lijepim, a da ga islam nije naredio, i nema lošeg ahlaka koji su međusobno osuđivali, a da ga islam nije zabranio i u tome prednjačio. Islam je zabranio besmislice i loš i prezren ahlak. U ovom smislu govori i hadis: "Uzvišeni Allah voli visoko, a mrzi nisko, prezren ahlak".
Hafiz Ebu Ja´la prenosi od AbdulMelika ibn Umejra koji kaže: "Eksem Sajfijj čuo je o dolasku Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem u Medinu i htio je da ode kod njega, ali mu njegov narod nije dozvolio, pa mu rekoše: 'Ti si naš odabranik, ne bi trebalo da trčiš njemu.' On reče: 'Neka mu ode neko ko će ga obavijestiti o meni i donijeti odgovor od njega meni.' Za to su odabrana dva čovjeka koja su došla kod Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i rekli mu: 'Mi smo izaslanici Eksema ibn Sajfije i on pita ko si ti i šta si ti?' Pa Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem reče: 'Što se tiče toga ko sam ja, ja sam Muhammed sin Abdullaha; a što se tiče toga šta sam ja, ja sam Allahov rob i Njegov poslanik.' A zatim im je proučio ovaj ajet: 'Allah zahtijeva da svačije pravo poštujete i da dobro činite.' Oni rekoše: 'Ponovi nam ove riječi', pa ih je on ponavljao sve dok ih nisu zapamtili. Zatim su otišli kod Eksema, pa mu rekoše: 'Odbio je da uzdiže svoje porijeklo, a pitali smo ga o njegovom porijeklu i ustanovili smo da je on čistog porijekla, poštovanog i cijenjenog, te nam je rekao nekoliko rečenica koje smo čuli', a kad ih je čuo Eksem, reče: 'Vidim da on naređuje najviše stepene morala, a zabranjuje ono što je nevaljalo, pa budite predvodnici u pogledu ovoga, a ne budite u tome posljednji.'"
Postoje tri vrste pravde:
1. vrsta pravde je pravda između Allaha subhanehu ve te'ala i čovjeka, tj. kazne i nagrade koje Allah subhanehu ve te'ala primjenjuje na čovjeka prema njegovim djelima i aktivnostima. Drugim riječima kazano za bilo koje učinjeno djelo bilo ono dobro ili loše Allah subhanehu ve te'ala će dati odgovarajuću kaznu ili nagradu. Ako bi bilo drugačije onda bi to podrazumjevalo nepravdu i povredu prava radi neispravnog Allahovog subhanehu ve te'ala postupka prema Njegovim stvorenjima, a to je svojstvo koje Allah subhanehu ve te'ala ne može imati.
2. vrsta pravde je pravda među ljudima, a to znači da svako mora poštovati individualna i društvena prava drugih i djelovati u skladu islamskih zakona. Ovo se zove društvena pravda. U nizu Poslanikovih sallallahu alejhi ve sellem hadisa ova prava nabrojana su na sljedeći način: "Svaki vjernik ima prema svome bratu vjerniku 30 dužnosti koje ne spadaju s njega sve dok ih ne izvrši ili sve dok taj ne oslobodi od izvršenja. Te dužnosti su:
- opraštati njegove pogreške
- biti milostiv i dobar prema njemu ako se nalazi u tuđoj zemlji,
- pokrivati njegove sramote,
- pružati mu ruke spasa kada posrne,
- primiti njegovo izvinjenje,
- ne dozvoljavati da ga ogovaraju,
- ustrajavati davajući mu savjete,
- čuvati njegovo prijateljstvo,
- čuvati ono što mu je povjereno na čuvanje,
- posjećivati ga kada je bolestan,
- prisustvovati njegovoj dženazi,
- odazivati se njegovom pozivu,
- primati njegove poklone,
- zahvaljivati mu na njegovoj dobroti,
- biti mu zahvalan na njegovoj pomoći,
- čuvati njegovu čast i imovinu,
- udovoljavati njegovim potrebama,
- nastojati riješiti njegove probleme,
- kada kihne reći mu jerhamukellah, tj. Allah ti se smilovao,
- ukazati mu na ono što je izgubio,
- uzvraćati mu selam,
- ispravno interpretirati ono što govori,
- prihvatiti njegovo dobročinstvo,
- vjerovati mu kada se zaklinje,
- imati prijateljski, a ne neprijateljski stav prema njemu, pomagati mu bio on nasilnik ili žrtva nasilja, (pomaganje nasilniku podrazumjeva odvraćanje osobe od činjenja nasilja, a pomaganje žrtvi nasilja štititi ga od nasilja i pomagati mu u obezbjeđivanju njegovih prava).
- ne osjećati odvratnost i dosadu prema njemu,
- ne ostavljati ga na cjedilu,
- željeti mu svako dobro koje želiš i sam sebi i ne željeti mu zlo koje ne želis ni sam sebi.
3. vrsta pravde je pravda između mrtvih i živih. Ova vrsta pravde nalaže:
- da se živi sjećaju umrlih po dobru,
- da izmiruju njihove dugove,
- da postupaju po njihovim oporukama,
- da čine dovu za njih,
- da daju sadaku tražeći od Allaha subhanehu ve te'ala da im oprosti, i da čine dobra djela sjećajući se njih.
Na kraju ovog dijela izlaganja zaključak koji bismo mogli izvesti bio bi da pravda znači kompletnu vlast uma nad svim drugim osobinama i moćima ljudske duše, tako da sve budu uposlene u pravcu postizanja konačnog cilja ljudskog savršenstva i konačnog približavanja Allahu subhanehu ve te'ala. Drugim riječima um je vladar tijela.
Drugi zaključak koji bi se mogao izvesti je da niko ne može popraviti druge ljude sve dok čovjek ne popravi sam sebe, tj. ako pojedinac nije u stanju da učini da u njemu samom prevlada pravda kako će je moći uspostaviti među drugim ljudima (poslovnim partnerima, članovima porodice, građanima i društvu u cjelini)? Zbog toga samoodgoju treba posvetiti ključnu pažnju i dati nužni prioritet iznad svega ostalog što je nemoguće bez moralnih uticaja.
Molim Allaha subhanehu ve te'ala da budemo od onih koji će raditi po ove tri vrste pravde i da nas u tome učini iskrenim.
