Šta je islam ?

Upitao sam jednom svoje učenike: “ Kada bi vam došao stranac, pa vam rekao da raspolaže sa sat vremena i želi za to vrijeme saznati šta je islam, kako biste mu ga objasnili za jedan sat ? ” Odgovorili su: “To je nemoguće! Neophodno je da izučava tevhid, tedžvid, tefsir, hadis, fikh, usuli fikh i da se unese u probleme i pitanja iz kojih se ne može izaći za pet godina!” Ja sam na to rekao: “Subhanallah, zar se nije desilo da beduin dođe kod Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem, proboravi kod njega dan ili dio dana, upozna za to vrijeme islam, da bi ga zatim, prenio svome narodu, postajući njegovim upučivaćem i učiteljem, misionarom i dostavljačem islama? I više od toga: Zar nije Resulullah sallallahu alejhi ve sellem svu vjeru u hadisu o Džibrilu objasnio u tri rečenice, govoreći u njima o islamu, imanu i ihsanu – dobročinstvu? Pa zašto da ne objasnimo islam danas u jednom satu…?”

Šta je, onda, islam? I kako se stupa u islam? Svaka vjeroispovjest – istinita ili lažna, svako udruženje – korisno ili štetno, svaka partija – dobra ili zla, imaju svoje idejne temelje, kao i ideološke postavke koje određuju cilj i usmjeravaju pravac, služeći kao statut njenim članovima i sljedbenicima.

Onaj koji želi pristupiti jednom od spomenutih udruženja, prvo gleda u njegove osnove, pa ako je njima zadovoljan, podsvjesno i svjesno ih prihvaća, bez imalo sumnji u njih, traži pristupanje tom udruženju, uključuje se u krug njegovih članova, pristalica, postaje obavezan izvršavati sve aktivnosti kojima ga obavezuje statut člana udruženja i plaća određenu članarinu. Nakon toga, obavezan je svojim djelovanjem pokazati iskrenost, prihvaćanje njegovih osnova i principa, neprestano ih se prisjećajući, kako ne bi učinio nešto što im se suprotstavlja. Svojim moralom i djelovanjem predstavlja lijep uzor tih principa i njihovog praktičnog misionara.

Članstvo u udruženju, dakle znači: poznavanje njegovog sistema, vjerovanje u njegova načela, pokoravanje njegovim odredbama, te praktično djelovanje, shodno tim odredbama. Ovo je opći stav, koji je primjenjiv i na islam. Stoga, onaj koji želi pristupiti islamu, treba prvo usvojiti njegove osnove i nepokolebljivo ih prihvatiti, kako bi postao musliman.

Ove osnove sastoje se, ukratko, u vjeri da ovaj materijalni svijet nije sve što postoji i da ovaj dunjalučki život – nije sav život. Čovjek je postojao prije rođenja, postojaće i poslije smrti. Nije sam sebe stvorio, nego je bio stvoren prije nego je sebe upoznao. Nisu ga stvorila neorganska bića oko njega, jer on posjeduje razum, a ona ne, nego je njega, i sve svjetove, iz nepostojanja stvorio Jedini Allah subhanehu ve te’ala.

On je Jedini koji oživljava i usmrćuje. On je taj koji sve stvara, i ako želi, uništava. Ovaj Bog nije sličan ničemu od ovih svjetova. Oduvijek je, nije stvoren, On je zauvijek, neće Ga nestati. Moćan je, nema granica Njegovoj moći. Sve zna i ništa nije skriveno Njegovom znanju. Pravedan je, ali se Njegova pravednost ne određuje mjerilima ljudske pravednosti. On je taj koji je postavio zakone vasione koje mi nazivamo prirodnim zakonima i sve u njoj po mjeri učinio.

Oduvijek je odredio sve pojedinosti i oblike, kao i sve što će se dogoditi živim i neživim bićima: kretanje i mirovanje, postojanost i promjene, aktivnosti i neaktivnosti. Čovjeku je podario razum kojim rasuđuje o mnogim stvarima, koji je potčinio svome, kojim realizira ono što odabere.

Poslije ovog, privremenog života stvorio je vječni život – na budućem svijetu, u kojem će dobročinitelj biti nagrađen džennetom, a griješnik kažnjen džehennemom. Ovaj Bog je Jedan i Jedini, nema sudruga, koji se uz njega obožava, niti ima posrednika koji se Njemu približava i kod Njega se, bez Njegove dozvole, zauzima. Samo Njemu se ibadet u svim njegovim vidovima iskreno upućuje. Sva vidljiva stvorenja, koja se čulima saznaju, kao i nama nevidljiva – pripadaju Njemu. Neka od njih su neživa, a neka živa, obavezom zadužena. Nekim od tih živih bića svojstveno je samo dobro, a to su meleki. Nekim je svojstveno samo zlo, a to su šejtani, dok je nekim svojstveno i dobro i zlo, a to su džini i ljudi. On, Allah subhanehu ve te’ala, odabire neke od ljudi i šalje im meleka sa Svojim zakonom – šerijatom – da ga dostave ljudima preko poslanika.

Ovi Allahovi subhanehu ve te’ala šerijati sadržani su u knjigama i suhufima koje su objavljene s nebesa. Zadnja od njih derogira prethodnu ili je korigira. Posljednja knjiga je Kur’an. Sve knjige prije njega su iskrivljene, ili su nestale i zaboravljene. Kur’an je jedini ostao sačuvan od promjena i propasti. A posljednji od spomenutih poslanika je Muhammed ibn Abdullah el-Arebi el-Kurejši. Njime su zapečaćena poslanstva, a vjere njegovom Objavom, tako da nema vjerovjesnika poslije njega.

Kur’an je islamski zakonik. Onaj koji tvrdi da pripada Allahu subhanehu ve te’ala i vjeruje u Njega, općenito i pojedinačno, naziva se vjernikom. Vjerovanje u ovom smislu nije poznato nikome osim Allahu subhanehu ve te’ala, jer ljudi ne otvaraju ljudska srca niti znaju šta je u njima. Stoga je svako dužan, da bi ga muslimani smatrali jednim od njih, izjaviti to vjerovanje očitovanjem šehadeta. Šehadet glasi: ‘Vjerujem da je samo Allah bog, i vjerujem da je Muhammed sallallahu alejhi ve sellem Allahov Poslanik.

Kada čovjek izgovori te riječi, postaje musliman, to jest: pravi član islamske zajednice, u kojoj uživa sva prava koja uživa musliman i prihvaća da izvršava sve obaveze kojim ga islam zadužuje.

Ove obaveze, tj. vjerske dužnosti su malobrojne, lahke, i u njima nemaš nikakvih tjeskoba niti velikih poteškoća.

Prva od njih je jutarnje klanjanje dva rekata sabah namaza, tiho dozivajući svoga Gospodara, moleći Ga za dobročinstvoi utječući Mu se od kazne. Prije toga vjernik uzima abdest, to jest pere određene dijelove tijela ili se, ako je džunub (nečist) kupa.

Klanjaju se još u sredini dana četiri rekata podne namaza, malo kasnije još četiri rekata ikindije namaza, a poslije zalaska sunca tri rekata akšam namaza i na početku noći četiri rekata jacije namaza.

Ovo je pet propisanih namaza. Njihovo obavljanje traje otprilike pola sata. Za njihovo izvršenje nije određeno ni mjesto ni određena ličnost (vjerski čovjek) bez koje oni ne bi bili ispravni. U njima, kao ni u svim vjerskim dužnostima, nema posrednika između muslimana i njegovog Gospodara.

Druga obaveza muslimana odnosi se na određeni mjesec u godini, u kojem musliman pomjera doručak, pa ga uzima na kraju noći – umjesto na početku dana, a odgađa ručak do iza zalaska sunca, sustežući se u toku dana hrane, pića i prilaženja ženama. To je za njegovu dušu mjesec čišćenja, za njegov stomak mjesec odmora, a za njegovo tijelo mjesec preispitivanja njegovog ponašanja i zdravlja. Ovaj mjesec je jedan od vidova podsticanja na dobročinstvo i jednakost u životu.

Treća obaveza: ako se poslije zadovoljavanja ličnih potreba i potreba obitelji pojavi kao višak određena količina imetka, za kojom tokom cijele godine musliman nije imao potreba, dužan je iz tog imetka poslije isteka godine dana, izdvojiti 2,5% i podijeliti siromašnim i bijednim. Za muslimane to davanje nije nikakav teret, a od velike je koristi za one kojima je potrebno. To je čvrsta podloga međusobnog pomaganja i lijek za bolest siromaštva, jednu od najtežih bolesti.

Četvrta obaveza: islam je u svojoj zajednici regulirao porodične skupove:

- Skup na ulicama (mahalama) održava se pet puta dnevno, kao sati u školi. To je džema'atsko obavljanje namaza, u kojem svaki član učvršćuje svoju pokornost Allahu subhanehu ve te'ala sastajući se pred Njim. Plodovi ovog skupa su da moćni pomognu slabije, učeni poduče neuke, bogati pomognu siromašne. Prosječno trajanje ovog sastanka iznosi petnaest minuta, tako da ne ometa radnika u poslu, niti trgovca u trgovini. Ako musliman ne prisustvuje sastanku, ne kažnjava se za izostanak, ali nema ni nagrade za učešće na njemu.

- Skup na nivou zasjedanja gradskih četvrti, koji se održava jednom sedmično, je džuma namaz. Traje manje od sat vremena, a prisustvo je obavezno za muškarce.

- Skup na nivou gradskog zasjedanja, koji se održava dva puta godišnje, a to je bajram namaz. Prisustvovanje mu nije obavezno, a traje manje od sat vremena.

- Skup na nivou općemuslimanskog kongresa, koji se održava svake godine na određenom mjestu: usmjeravajući, djelatni i idejni ciklus, musliman mu je obavezan prisustvovati jednom u životu, ako je u mogućnosti – a to je hadždž.

To su osnovne vjerske dužnosti koje su obavezne za muslimane.

U vjerske dužnosti također spada i ustezanje od određenih djela, za koja svi pametni ljudi na svijetu kažu da su štetna i da je dužnost ustezati se od njih, kao što su bespravno ubijanje i napadanje ljudi, nasilje svih vrsta, alkoholna pića od kojih se gubi razum, blud koji uništava čast i zdravlje, miješanje srodstva, kamata, laž, obmanjivanje, izdaja, bježanje od vojne službe kojom se želi uzdizanje Allahove subhanehu ve te'ala vjere, neposlušnost prema roditeljima, krivo zaklinjanje, lažno svjedočenje i ostalo što je slično ovim ružnim i štetnim djelima, čiju ružnoću osjeća svaki razum.

Ako musliman zapostavi izvršavanje neke od obaveza, ili učini nešteo od onoga što je zabranjeno, a zatim se osvijesti i pokaje, tražeći oprost od Allaha subhanehu ve te'ala, On će mu zaista oprostiti. A ako se ne pokaje i ne osvijesti ostaje i dalje musliman, ubraja se među muslimane, ali se smatra griješnikom i zaslužuje kaznu na budućem svijetu – ahiretu, s tom razlikom što je njegova kazna privremena, a ne vječna, kao kazna nevjernika.

Ali, ako neko negiraneku od osnova, principa vjerovanja, ili posumnja u njih, ili porekne idžmaom utvrđenu dužnost ili zabranu (idžma – suglasnost svih učenjaka), ili negira makar i jednu riječ iz Kur'ana, izlazi iz vjere, smatra se otpadnikom i oduzima mu se islamsko pripadništvo. Otpadništvo od vjere najveći je grijeh u islamu, istog je stepena kao veleizdaja u suvremenim zakonima, a kazna je, ako se ne pokaje, smrt.

Musliman ponekad propusti neku obavezu, ili učini nešto od onoga što je zabranjeno, priznajući obaveznost i zabranu, pa ostaje i dalje musliman, s tim što postaje griješnik. Što se, pak, vjerovanja – imana tiče, ono je nedjeljivo. Kada bi, na primjer, vjerovao u 99% vjerskih principa, a negirao jedan od njih, smatrao bi se nevjernikom.

Ponekad musliman nije mu'min, slično onome koji pristupi nekom udruženju pa prisustvuje njegovim sastancima, plaća članarinu i izvršava obaveze člana, ali ne prihvaća njegove osnove, niti je siguran u njihovu ispravnost. On pristupa tom udruženju samo da bi ga špijunirao ili da bi mu štetio. To je licemjer – munafik, koji jezikom izgovara šehadet i prividno izvršava vjerske obaveze.[1] Međutim, on u stvarnosti nije vjernik, niti je spašen kod Allaha subhanehu ve te'ala, iako se kod ljudi ubraja među muslimane, jer ljudi sude po spoljašnosti, a jedini Allah subhanehu ve te'ala poznaje tajne i ono što je u srcima.

Kada dakle, čovjek prihvati idejne osnove islama, a one su: apsolutno vjerovanje u Allaha subhanehu ve te'ala, ne pripisujući Mu druga niti posrednika, vjerovanje u meleke, poslanike, knjige – objave, budući život, Allahovo određenje – kader i očitovanje šehadeta, ko u sve to čvrsto vjeruje, a zatim klanja propisane namaze – farzove, posti ramazan, zekat na imetak daje ako je obavezan, ako je u mogućnosti obavi hadždž jednom u životu, suzdržava se od zabranjenih djela koja su idžmaom jednoglasno zabranjena – smatra se da je musliman – mu'min.

Međutim, plod vjerovanja se ne primjećuje na čovjeku, niti se osjeća njegova ljepota, niti se on smatra potpunim muslimanom, sve dok u svom životu ne bude slijedio put muslimana, mu'mina.

Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je ukratko u jednoj rečenici mudrom izrekom koja se smatra jednom od najjezgrovitijih i najkonciznijih izreka, izložio program tog puta, u rečenici koja u sebi izražava svako dobro ovog i budućeg svijeta.

Smisao te rečenice je, da se vjernik za vrijeme rada i odmora, kada je sam i kada je u društvu, kada je ozbiljan i kada se šali, u svakoj situaciji u kojoj se nađe, prisjeća da je Allah subhanehu ve te'ala o njemu obaviješten i da ga gleda. Tako, prisjećajući se da ga On gleda, ne čini Mu grijeh, niti se boji ili pada u očajanje, znajući da je On s njim. Ne osjeća usamljenost Njega dozivajući, niti za kim osjeća potrebu od Njega tražeći i moleći Mu se. Pa ako i grijeh učini ili pogriješi, a u prirodi mu je da griješi, osvijesti se i pokaje, Allah subhanehu ve te'ala mu oprosti.

Sve to je uzeto iz definicije dobročinstva (ihsana) Poslanika sallallahu alejhi ve sellem: "Obožavaj Allaha kao da Ga vidiš, jer iako ti Njega ne vidiš, On tebe, zaista, vidi!"

Ovo je, u kratkim crtama, vjera islam.
__________________________________________________________________________________

[1] Licemjerstvo (nifak) je javno ispoljavanje vjerovanja – imana, a prikrivanje nevjerovanja. U to ne ulaze riječi Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem: "Tri su znaka kod munafika…", tako da se onaj koji iznevjeri, slaže ili ne ispuni povjerenu mu stvar – emanet, ne smatra radi toga nevjernikom. To je društveno licemjerstvo, a ne pravo, tj. licemjerstvo u vjerovanju, koje smo spomenuli.