mr. Abdurreuf Muhammed Usman
Ljubav prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, je jedan od velikih temelja vjerovanja. Vjerovanje je ovisno o postojanju ove ljubavi. Musliman neće biti svrstan među spašene vjernike sve dok mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne bude draži od samoga sebe, pa čak i od svih ljudi. Dokazi za ovo u Kur’anu i Sunnetu su mnogobrojni.
Dokazi u Kur’anu
Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta,: „Reci:’Ako su vam očevi vaši, i sinovi vaši, i braća vaša, i žene vaše, i rod vaš, i imanja vaša koja ste stekli, i trgovačka roba za koju strahujete da neće prođe imati , i kuće vaše u kojima se prijatno osjećate – miliji od Allaha i Njegova Poslanika, i od borbe na Njegovom putu, onda pričekajte dok Allah Svoju odluku ne donese. A Allah griješnicima neće ukazati na Pravi put.“ (Et-Tevbe, 24)
U ovom ajetu Allah, Azze ve Dželle, izrekao je prijetnju onome kome njegova porodica i imetak budu draži od Allaha i Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i džihada na Allahovom putu. Poznato je da Allah ne izriče nikome ovakvu tešku prijetnu osim radi ostavljanja obaveznog ili činjenja zabranjenog.
Iz toga se zna da je dužnost svakom vjerniku da mu Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i džihad na Njegovom putu budu draži od vlastite porodice, braće, imetaka i rodnih mjesta.
El-Kadi Ijad, argumentirajući ovim ajetom, kaže: „Ovo je dovoljno kao podstrek, upozorenje, dokaz za obaveznost ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, veličinu njene važnosti i Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, zaslugu da bude voljen, jer je Allah prekorio onoga kome njegov imetak, porodica i dijete budu draži od Allaha i Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Izrekao mu je prijetnju a zatim ih proglasio grješnicima na kraju ajeta i obavijestio ih da su zalutali i da nisu upućeni.“ (Eš-Šifa, 2/18)
Allah je u ovom ajetu spomenuo osam kategorija, a one su: očevi, sinovi, braća, supruge, porodica, stečeni imeci, trgovina, stanovi i kuće. Sve ove kategorije zajedno predstavljaju cjelokupne socijalne i ekonomske veze i oko njih kruže koristi i život stvorenja. Te stvari čovjeka sputavaju i odvraćaju od džihada na Allahovom putu, ukoliko ljubav prema Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u srcu muslimana nije veća od svih ovih veza i koristi.
Allahov spomen džihada, vezano za ljubav prema Njemu Uzviše-nom i prema Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, dokaz je da su to najisticajniji znakovi ljubavi, jer je to sjecište u kojem se očituje iskrenost ove ljubavi i davanje prednosti njoj u odnosu na druge voljene stvari koje je Uzvišeni Allah spomenuo u ovom ajetu. Allah iz Svoje milosti nije pokudio ljubav prema porodici, rođacima, suprugama, a niti ljubav prema imetku, zaradi i stanovima. On to nije zabranio. Nego je učinio da čovjekov iman nalaže davanje prednosti ljubavi prema Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nad ljubavlju spomenutih kategorija, a također davanje prednosti džihadu kada on postane obaveza.Ovo je stanje iskrenih vjernika u njihovoj ljubavi prema Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. (Tefsirul-menar, Muhammed Rešid Rida, 10/242)
Uzvišeni kaže: „ Vjerovjesnik je preči vjernicima od njih samih. “
Ovaj nas ajet obavještava o poziciji Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, među vjernicima, kao što nas obavještava o stanju u kojem trebaju biti vjernici sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. On im je preči od njih samih i to ne može biti sve dok im ne bude draži od samih njih.
Ibnul-Kajjim pojašnjava da je ovaj ajet dokaz da onaj kome Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije preči od samoga sebe, ne svrstava se u vjernike. Zatim pojašnjava da ova prednost podrazumijeva dvije stvari:
1. Da bude, sallallahu alejhi ve sellem, draži čovjeku od samoga sebe, jer je davanje prednosti sazdano na ljubavi. Čovjek voli sam sebe više u odnosu na druge, ali i pored toga obaveza mu je da mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bude preči od samoga sebe. Time se postiže svojstvo vjerovanja. Iz ove prednosti i ljubavi neminovno proizilazi potpuna podređenost, pokornost, zadovoljstvo, predanost i ostale stvari koje iziskuju ljubav u vidu: zadovoljstva sa njegovom presudom, predanosti njegovoj naredbi i davanje prednosti njemu, sallallahu alejhi ve sellem, u odnosu na sve drugo.
2. Da čovjek u osnovi ne bude sam sebi sudija, nego da mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bude sudija, čiji je sud veći od suda robovlasnika nad robljem ili roditelja nad djetetom. On sam nema nikakvih slobodnih postupaka, osim kako je postupao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koji mu je preči od samoga sebe. Iz ovoga se očituje da je svakom vjerniku obaveza da mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bude preči od samoga sebe u svakoj stvari i da njegova presuda u bilo čemu bude preferirana nad ambicijama i prohtjevima duše. Zapravo, čitav život je jeftin i mizeran u odnosu na ostvarenje onoga što je naredio Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pa makar to bilo u suprotnosti sa prohtjevima duše. Naše duše nas pozivaju na propast, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nas poziva na spas. Zato nam je preči od samih nas. (Risalatu tebukija, 21-22)
Kada su prvi muslimani bili uvjereni u to Allah, Azze ve Dželle, ih je osnažio i dao im vlast na zemlji, a kada su strasti nadvladale i počele se slijediti bolesne ambicije, stanje je postalo potpuno suprotno: poniženje i prezrenost poslije ponosa, te izgubljenost i razjedinjenost poslije snage i vlasti. Razlog tome je preferiranje zabluda i prohtjeva duše nad onim što vole Allah, Azze ve Dželle, i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Dokazi iz Hadisa
Navode se hadisi koji potvrđuju sadržaj ova dva ajeta na najbolji i najjasniji način, a to je obaveznost ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem,
Prenosi El-Buhari od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, niko od vas neće vjerovati sve dok mu ne budem draži od njegovog roditelja i djeteta.“ (Buhari, Kitabul-iman, 1/10)
El-Buhari i Muslim prenose od Enesa da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Neće niko od vas vjerovati sve dok mu ne budem draži od njegovog roditelja, djeteta i svih ljudi.“ (Buhari, Kitabul-iman, 1/10 ; Muslim, Kitabul- iman, 1/10)
Ova dva hadisa su najjasniji argumenti obaveznosti ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, jer vjernik ne zaslužuje da zadobije epitet potpunog imana, niti će spadati u one koji su spašeni, sve dok mu Posla-nik, sallallahu alejhi ve sellem, ne bude draži od roditelja, djeteta i svih ljudi. Termin ‘draži’, je jasan dokaz da je ljubav koja se Šerijatom traži, ljubav u kojoj se daje prednost, te da je potpuni iman ovisan o prednjačenju ove ljubavi u srcu u odnosu na sve druge ljubavi prema drugim stvorenjima. Posebno je spomenuo roditelja i dijete zato što su oni najdostojnija Allaho-va stvorenja kod čovjeka kao pojedinca, pa čak su čovjeku i draži nekada od samoga sebe. U ovome je potvrda da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mora biti draži vjernikovoj duši od svega što se može voljeti ili biti dostojno poštovanja od strane svih ljudi. (Fethul-Bari, Hafiz Ibn Hadžer, 1/59)
U ovom hadisu poriče se potpuni obavezni iman (onoga ko ne voli Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, više od drugih stvari) kojim će se čovjek zaštititi od prijetnje i zaslužiti ulazak u Džennet, Allahovom voljom. Ljubav prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, je obavezni i sastavni dio vjerovanja, pa ko ne ispuni ovu obavezu nije ispunio jednu od obaveza vjerovanja bez koje vjerovanje ne može biti potpuno.
Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: „Ovdje se želi reći da sve što Allah, Azze ve Dželle, i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, negiraju od naziva za obavezne propise (tj. kada npr. kažu: ‘Nije vjernik ko ne čini...’, ili, ‘Nećete vjerovati sve dok...’) , kao što su nazivi za vjerovanje, Islam, Vjeru, namaz, post, taharet, hadž i dr., biva zbog izostavljanja obaveze koja proizilazi iz dotičnog naziva. Zato su primjer riječi Uzvišenog, u prijevodu značenja ajeta,: „I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate, i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.“(En-Nisa, 65) Pošto je negirao iman sve dok se ne pojavi ovaj cilj, to ukazuje da je ovaj cilj obaveza ljudima. Ko ga ostavi, potpada pod prijetnju, jer nije izvršio obavezno vjerovanje koje je obećano onima koji će ući u Džennet bez kazne. Allah, Azze ve Dželle, je to obećao onome ko izvrši ono što je naredio, a onaj koji izvrši dio obaveza a druge izostavi izložen je prijetnji.“ (Medžmu’ul-fetava, Ibn Tejmijje, 7/15)
Negiranje imana zbog nepostojanja preferirajuće ljubavi ukazuje da je ta ljubav obavezna i da je onaj ko je ne praktikuje izložen prijetnji. Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne negiraju određeni naziv za naredbu (tj. kada kažu: ‘Nije vjernik ko ne čini...’ ili ‘Nećete vjerovati sve dok...’) koju je izrekao Allah ili Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, osim kada se izostavi jedna od obaveza. Kada je djelo pohvalno (a nije obavezno), ibadet neće biti negiran ukoliko nema pohvalnog djela. Kada bi se to uzimalo u obzir (tj. da se negira vjerovanje zbog nepostojanja pohvalnog djela), kod većine vjernika bi bio negiran naziv imana, namaza, zekata, hadždža, ljubavi prema Allahu i Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, jer nema nijednoga djela a da nema boljeg od njega. Niko ne može učiniti djela dobročinstva onako kako ih je činio Poslanik, alejhi sellam, pa čak ni Ebu Bekr ni Omer. Da je dozvoljeno za onoga ko ne uradi pohvalno djelo, negirati njegovo vjerovanje, bilo bi moguće da se negira i većini muslimana, prvih i zadnjih. Međutim, ovo ne može reći pametna osoba. Ako onaj ko negira potpunost (vjerovanja) želi time negirati obaveznu potpunost imana, kojom se kudi onaj koji je ostavlja i izlaže se kazni, rekao je istinu. Ako želi negirati pohvaljenu potpunost imana, onda (mora znati da) to ne postoji u Allahovom ili Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, govoru.“ (Medžmu’ul- fetava, Ibn Tejmijje, 7/37)
Značenje ovoga je da je ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, prateći i obavezni dio imana i iman neće biti ostvaren bez nje. Zato vjernik ne zaslužuje da zadobije epitet imana bez ove ljubavi.
Negiranje imana u hadisu odnosi se na negiranje potpunosti obaveznog imana, kada ne postoji preferirajuća ljubav u odnosu na sve drugo mimo nje. Kada se nađe ova ljubav u ovakvom opisu ona je dokaz potpunosti imana za onoga ko ovu ljubav sebi smatra svojstvenom u ovom aspektu. Ako ova ljubav ne postoji u preferirajućem obliku onaj, ko ju je uzeo za svoje svojstvo izložen je prijetnji, jer nije izvršio jednu od obaveza vjerovanja bez kojih vjerovanje ne može biti potpuno.
Od hadisa koji ukazuju na obaveznost ljubavi je hadis koji prenosi El-Buhari od Abdullaha ibn Hišama koji kaže: „Bili smo sa Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, a on je držao za ruku Omera ibn El-Hattaba. Omer mu je rekao: „Allahov Poslaniče, ti si mi draži od svega osim od samog mene.“ Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Ne, tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, sve dok ti ne budem draži i od samoga sebe.“ Omer je rekao: „Sada! Tako mi Allaha, ti si mi draži i od samoga mene.“ Vjerovjesnik je rekao: „Sada, Omere!“ (Buhari, Kitabul- iman, 8/161)
Ovaj hadis pojašnjava da musliman neće postići suštinu vjerovanja sve dok mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne bude draži i od samoga sebe. To je vrhunac u ljubavi, jer se tada musliman uzvisuje nad prohtjevima duše i njenim strastima davajući prednost ljubavi prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nad svim ostalim. Ovo se posebno očituje kada se bilo koja stvar sukobi sa naredbom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, uz postojanje ambicija duše. Pa, kome se dadne prednost takav će biti i propis.
Hafiz Ibn Hadžer u komentaru ovog hadisa prenosi od nekog skromnog čovjeka da je rekao: „Govor neće zadobiti respekt moje ljubavi sve dok ne budeš moje zadovoljstvo preferirao nad svojom strašću, pa makar u njoj bila smrt.“
El-Hattabi kaže: „Ljubav čovjeka prema samome sebi je prirodna, a ljubav prema drugima je odabir uz posredovanje povoda. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pod ovim mislio je na ljubav odabira, jer nema načina da se izmjeni priroda u kojoj je srce stvoreno.“
Potom Ibn Hadžer, komentarišući El-Hatabijev govor, kaže: „Prema ovome, Omerov odgovor je bio shodan prirodi i instinktu. Zatim je razmislio i putem argumentacije spoznao da mu je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, draži od samoga sebe, jer je on povod za njegov spas od uništavajućih stvari na dunjaluku i Ahiretu. Obavijestio je o onome što je odabir iziskivao, a to se desilo odgovorom, ‘Sada, Omere’, tj., sada si spoznao i izgovorio ono što je dužnost govoriti.“ (Fethul-Bari, 11/528)
Stoga, postizanje ljubavi kod Omera, radijallahu anhu, nije bila nova stvar, iako je za njega bilo novo shvatanje te ljubavi i skretanje njegove pažnje na nju. U ovom hadisu je i naznaka o vrijednosti razmišljanja.Omer, radijallahu anhu, kada je prvi put odgovoio nije razmišljao o tome da mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, draži i od samoga sebe. Kada ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaustavio i tražio da se preispita, razmišljao je i preispitao sam sebe. Tada dolazi do traženoga rezultata, a to je da mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, draži i od samoga sebe.
Zbog ovoga je razmišljanje jedan od puteva postizanja ove ljubavi. Kada musliman razmisli o postojećoj koristi od strane Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tj. da je on povod njegovog spasa na dunjaluku i Ahiretu, to će shvatiti srcem i tada će se njegova ljubav prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u njegovom srcu još više povećati.
Nakon što nam je jasna obaveznost ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, iz Kur’ana i Sunneta, želio bih ukazati da je ova ljubav, kao što kaže Hafiz Ibn Redžeb, podijeljena na dva stepena:
Prvi stepen je farz, a to je ljubav koja iziskuje primanje svega s čime je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao od Allaha, i prihvatanje toga sa ljubavlju, zadovoljstvom, respektom i predanošću, ne tražeći uopće uputu pored njegovog puta, a zatim lijepo ga slijedeći u onome što je prenio od svoga Gospodara. To se ogleda u njegovoj potvrdi u svemu što je obavijestio i pokornosti u svemu što je naredio od obaveznih djela, i izbjegavanju onoga što je zabranio od zabranjenih stvari, pomaganju prema mogućnostima njegove Vjere i borbi protiv onih koji mu se suprostavljaju. Ova količina ljubavi je neophodna i vjerovanje bez nje neće biti potpuno.
Drugi stepen predstavlja pohvalnu vrijednost, a to je ljubav koja iziskuje uzimanje Poslanika, alejhi sellam, kao uzor i ostvarrivanje slijeđenja njgeovog Sunneta u njegovom ponašanju, adabima, doborovljnim djelima, jelu, piću, odjeći, lijepom ophođenju prema suprugama i drugim potpunim moralnim vrijednostima. U to ulazi i pridavanje pažnje spoznaji njegovog života, poigravanje srca iz ljubavi i respekta prema njemu, njegovo poštivanje i ljubav prema slušanju njegovog govora, te davanje prednosti njegovom govoru nad govorom ostalih stvorenja. Najveća stvar od svih jeste, povođenje za njim u njegovoj skromnosti na dunjaluku i uzimanju malog udjela u dunjlauku, te želja za Ahiretom. (Istinšak nesimil-unsi, 34)
Iz prethodno rečenog očituje se da su ljubav i vjerovanje dvije uporedne stvari u srcu vjernika; jedna s drugom se povećavaju, a i smanjuju. To se pojašnjava u riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Niko od vas neće vjerovati dok mu ne budem draži i od njegovog roditelja, djeteta i od svih ljudi.“ Ovaj hadis je pojasnio vezu između vjerovanja i ljubavi, jer je potpunost obaveznog imana ovisna o postojanju preferirajuće ljubavi prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i učinjena je uslovom o kojem ovisi vjerovanje kojim će se čovjek sačuvati od kazne i zaslužiti ulazak u Džennet, s Allahovom blagodati i milošću. To se neće ostvariti osim ako ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u srcu muslimana bude prevagnula ljubav prema svemu drugom mimo njega, kao što je život, imetak, dijete i svi ostali ljudi. Čija ljubav prema samom sebi, ili prema nečemu drugome, bude poput ljubavi prema Allahu ili Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ili čak veća, takav potpada pod prijetnju, jer je Allah, Azze ve Dželle, preferirajuću ljubav odredio za Sebe i za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao obavezne činioce vjerovanja, a sve što je mimo njih učinio je osobinama mnogobožaca. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta,: „Ima ljudi koji su mjesto Allaha kumire prihvatili, vole ih kao što se Allah voli, ali pravi vjernici još više vole Allaha.“ (El-Bekare, 165)
Kada se ljubav u srcu vjernika poveća i ojača, to urađa plodom uvećanja imana i tada će rob osjetiti slast imana.
Buhari i Muslim, od Enesa, radijallahu anhu, prenose da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko bude imao tri stvari osjetit će slast imana: Da mu Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, budu draži od svega mimo njih...“ (Buhari, Kitabul- iman, 1/10 ; Muslim, Kitabul- iman, 1/22)
Rob ne može doći na ovaj stepen osim ako se bude trudio da postigne ono što vole Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, od govora i djela. Što je dosljednije nastojanje roba da postigne ove voljene stvari, povećava se njegovo vjerovanje i više osjeća njegovu slast. Kada rob bude nemaran prema izvršenju onoga čime je zadužen i pridržavanju šerijatskih propisa, posljedica je, pomanjkanje vjerovanja koje ukazuje na pomanjkanje ljubavi. Povećanje ljubavi je dokaz povećanja imana, a njeno pomanjkanje je dokaz smanjivanja imana.
Temelj imana ne postoji bez postojanja ljubavi. Nema muslimana a da u svom srcu nema ljubavi prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem pa makar ona bila i slaba.
Iz ovoga se očituje da je veza između ljubavi i imana, čvrsta veza i postojanje jednog od njih je vezano za postojanje drugog, kao što je povećanje jednog od njih vezano za povećanje drugog.
______________________________________________________________
Ljubav prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, je jedan od velikih temelja vjerovanja. Vjerovanje je ovisno o postojanju ove ljubavi. Musliman neće biti svrstan među spašene vjernike sve dok mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne bude draži od samoga sebe, pa čak i od svih ljudi. Dokazi za ovo u Kur’anu i Sunnetu su mnogobrojni.
Dokazi u Kur’anu
Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta,: „Reci:’Ako su vam očevi vaši, i sinovi vaši, i braća vaša, i žene vaše, i rod vaš, i imanja vaša koja ste stekli, i trgovačka roba za koju strahujete da neće prođe imati , i kuće vaše u kojima se prijatno osjećate – miliji od Allaha i Njegova Poslanika, i od borbe na Njegovom putu, onda pričekajte dok Allah Svoju odluku ne donese. A Allah griješnicima neće ukazati na Pravi put.“ (Et-Tevbe, 24)
U ovom ajetu Allah, Azze ve Dželle, izrekao je prijetnju onome kome njegova porodica i imetak budu draži od Allaha i Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i džihada na Allahovom putu. Poznato je da Allah ne izriče nikome ovakvu tešku prijetnu osim radi ostavljanja obaveznog ili činjenja zabranjenog.
Iz toga se zna da je dužnost svakom vjerniku da mu Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i džihad na Njegovom putu budu draži od vlastite porodice, braće, imetaka i rodnih mjesta.
El-Kadi Ijad, argumentirajući ovim ajetom, kaže: „Ovo je dovoljno kao podstrek, upozorenje, dokaz za obaveznost ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, veličinu njene važnosti i Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, zaslugu da bude voljen, jer je Allah prekorio onoga kome njegov imetak, porodica i dijete budu draži od Allaha i Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Izrekao mu je prijetnju a zatim ih proglasio grješnicima na kraju ajeta i obavijestio ih da su zalutali i da nisu upućeni.“ (Eš-Šifa, 2/18)
Allah je u ovom ajetu spomenuo osam kategorija, a one su: očevi, sinovi, braća, supruge, porodica, stečeni imeci, trgovina, stanovi i kuće. Sve ove kategorije zajedno predstavljaju cjelokupne socijalne i ekonomske veze i oko njih kruže koristi i život stvorenja. Te stvari čovjeka sputavaju i odvraćaju od džihada na Allahovom putu, ukoliko ljubav prema Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u srcu muslimana nije veća od svih ovih veza i koristi.
Allahov spomen džihada, vezano za ljubav prema Njemu Uzviše-nom i prema Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, dokaz je da su to najisticajniji znakovi ljubavi, jer je to sjecište u kojem se očituje iskrenost ove ljubavi i davanje prednosti njoj u odnosu na druge voljene stvari koje je Uzvišeni Allah spomenuo u ovom ajetu. Allah iz Svoje milosti nije pokudio ljubav prema porodici, rođacima, suprugama, a niti ljubav prema imetku, zaradi i stanovima. On to nije zabranio. Nego je učinio da čovjekov iman nalaže davanje prednosti ljubavi prema Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nad ljubavlju spomenutih kategorija, a također davanje prednosti džihadu kada on postane obaveza.Ovo je stanje iskrenih vjernika u njihovoj ljubavi prema Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. (Tefsirul-menar, Muhammed Rešid Rida, 10/242)
Uzvišeni kaže: „ Vjerovjesnik je preči vjernicima od njih samih. “
Ovaj nas ajet obavještava o poziciji Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, među vjernicima, kao što nas obavještava o stanju u kojem trebaju biti vjernici sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. On im je preči od njih samih i to ne može biti sve dok im ne bude draži od samih njih.
Ibnul-Kajjim pojašnjava da je ovaj ajet dokaz da onaj kome Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije preči od samoga sebe, ne svrstava se u vjernike. Zatim pojašnjava da ova prednost podrazumijeva dvije stvari:
1. Da bude, sallallahu alejhi ve sellem, draži čovjeku od samoga sebe, jer je davanje prednosti sazdano na ljubavi. Čovjek voli sam sebe više u odnosu na druge, ali i pored toga obaveza mu je da mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bude preči od samoga sebe. Time se postiže svojstvo vjerovanja. Iz ove prednosti i ljubavi neminovno proizilazi potpuna podređenost, pokornost, zadovoljstvo, predanost i ostale stvari koje iziskuju ljubav u vidu: zadovoljstva sa njegovom presudom, predanosti njegovoj naredbi i davanje prednosti njemu, sallallahu alejhi ve sellem, u odnosu na sve drugo.
2. Da čovjek u osnovi ne bude sam sebi sudija, nego da mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bude sudija, čiji je sud veći od suda robovlasnika nad robljem ili roditelja nad djetetom. On sam nema nikakvih slobodnih postupaka, osim kako je postupao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koji mu je preči od samoga sebe. Iz ovoga se očituje da je svakom vjerniku obaveza da mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bude preči od samoga sebe u svakoj stvari i da njegova presuda u bilo čemu bude preferirana nad ambicijama i prohtjevima duše. Zapravo, čitav život je jeftin i mizeran u odnosu na ostvarenje onoga što je naredio Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pa makar to bilo u suprotnosti sa prohtjevima duše. Naše duše nas pozivaju na propast, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nas poziva na spas. Zato nam je preči od samih nas. (Risalatu tebukija, 21-22)
Kada su prvi muslimani bili uvjereni u to Allah, Azze ve Dželle, ih je osnažio i dao im vlast na zemlji, a kada su strasti nadvladale i počele se slijediti bolesne ambicije, stanje je postalo potpuno suprotno: poniženje i prezrenost poslije ponosa, te izgubljenost i razjedinjenost poslije snage i vlasti. Razlog tome je preferiranje zabluda i prohtjeva duše nad onim što vole Allah, Azze ve Dželle, i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Dokazi iz Hadisa
Navode se hadisi koji potvrđuju sadržaj ova dva ajeta na najbolji i najjasniji način, a to je obaveznost ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem,
Prenosi El-Buhari od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, niko od vas neće vjerovati sve dok mu ne budem draži od njegovog roditelja i djeteta.“ (Buhari, Kitabul-iman, 1/10)
El-Buhari i Muslim prenose od Enesa da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Neće niko od vas vjerovati sve dok mu ne budem draži od njegovog roditelja, djeteta i svih ljudi.“ (Buhari, Kitabul-iman, 1/10 ; Muslim, Kitabul- iman, 1/10)
Ova dva hadisa su najjasniji argumenti obaveznosti ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, jer vjernik ne zaslužuje da zadobije epitet potpunog imana, niti će spadati u one koji su spašeni, sve dok mu Posla-nik, sallallahu alejhi ve sellem, ne bude draži od roditelja, djeteta i svih ljudi. Termin ‘draži’, je jasan dokaz da je ljubav koja se Šerijatom traži, ljubav u kojoj se daje prednost, te da je potpuni iman ovisan o prednjačenju ove ljubavi u srcu u odnosu na sve druge ljubavi prema drugim stvorenjima. Posebno je spomenuo roditelja i dijete zato što su oni najdostojnija Allaho-va stvorenja kod čovjeka kao pojedinca, pa čak su čovjeku i draži nekada od samoga sebe. U ovome je potvrda da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mora biti draži vjernikovoj duši od svega što se može voljeti ili biti dostojno poštovanja od strane svih ljudi. (Fethul-Bari, Hafiz Ibn Hadžer, 1/59)
U ovom hadisu poriče se potpuni obavezni iman (onoga ko ne voli Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, više od drugih stvari) kojim će se čovjek zaštititi od prijetnje i zaslužiti ulazak u Džennet, Allahovom voljom. Ljubav prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, je obavezni i sastavni dio vjerovanja, pa ko ne ispuni ovu obavezu nije ispunio jednu od obaveza vjerovanja bez koje vjerovanje ne može biti potpuno.
Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: „Ovdje se želi reći da sve što Allah, Azze ve Dželle, i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, negiraju od naziva za obavezne propise (tj. kada npr. kažu: ‘Nije vjernik ko ne čini...’, ili, ‘Nećete vjerovati sve dok...’) , kao što su nazivi za vjerovanje, Islam, Vjeru, namaz, post, taharet, hadž i dr., biva zbog izostavljanja obaveze koja proizilazi iz dotičnog naziva. Zato su primjer riječi Uzvišenog, u prijevodu značenja ajeta,: „I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate, i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.“(En-Nisa, 65) Pošto je negirao iman sve dok se ne pojavi ovaj cilj, to ukazuje da je ovaj cilj obaveza ljudima. Ko ga ostavi, potpada pod prijetnju, jer nije izvršio obavezno vjerovanje koje je obećano onima koji će ući u Džennet bez kazne. Allah, Azze ve Dželle, je to obećao onome ko izvrši ono što je naredio, a onaj koji izvrši dio obaveza a druge izostavi izložen je prijetnji.“ (Medžmu’ul-fetava, Ibn Tejmijje, 7/15)
Negiranje imana zbog nepostojanja preferirajuće ljubavi ukazuje da je ta ljubav obavezna i da je onaj ko je ne praktikuje izložen prijetnji. Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne negiraju određeni naziv za naredbu (tj. kada kažu: ‘Nije vjernik ko ne čini...’ ili ‘Nećete vjerovati sve dok...’) koju je izrekao Allah ili Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, osim kada se izostavi jedna od obaveza. Kada je djelo pohvalno (a nije obavezno), ibadet neće biti negiran ukoliko nema pohvalnog djela. Kada bi se to uzimalo u obzir (tj. da se negira vjerovanje zbog nepostojanja pohvalnog djela), kod većine vjernika bi bio negiran naziv imana, namaza, zekata, hadždža, ljubavi prema Allahu i Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, jer nema nijednoga djela a da nema boljeg od njega. Niko ne može učiniti djela dobročinstva onako kako ih je činio Poslanik, alejhi sellam, pa čak ni Ebu Bekr ni Omer. Da je dozvoljeno za onoga ko ne uradi pohvalno djelo, negirati njegovo vjerovanje, bilo bi moguće da se negira i većini muslimana, prvih i zadnjih. Međutim, ovo ne može reći pametna osoba. Ako onaj ko negira potpunost (vjerovanja) želi time negirati obaveznu potpunost imana, kojom se kudi onaj koji je ostavlja i izlaže se kazni, rekao je istinu. Ako želi negirati pohvaljenu potpunost imana, onda (mora znati da) to ne postoji u Allahovom ili Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, govoru.“ (Medžmu’ul- fetava, Ibn Tejmijje, 7/37)
Značenje ovoga je da je ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, prateći i obavezni dio imana i iman neće biti ostvaren bez nje. Zato vjernik ne zaslužuje da zadobije epitet imana bez ove ljubavi.
Negiranje imana u hadisu odnosi se na negiranje potpunosti obaveznog imana, kada ne postoji preferirajuća ljubav u odnosu na sve drugo mimo nje. Kada se nađe ova ljubav u ovakvom opisu ona je dokaz potpunosti imana za onoga ko ovu ljubav sebi smatra svojstvenom u ovom aspektu. Ako ova ljubav ne postoji u preferirajućem obliku onaj, ko ju je uzeo za svoje svojstvo izložen je prijetnji, jer nije izvršio jednu od obaveza vjerovanja bez kojih vjerovanje ne može biti potpuno.
Od hadisa koji ukazuju na obaveznost ljubavi je hadis koji prenosi El-Buhari od Abdullaha ibn Hišama koji kaže: „Bili smo sa Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, a on je držao za ruku Omera ibn El-Hattaba. Omer mu je rekao: „Allahov Poslaniče, ti si mi draži od svega osim od samog mene.“ Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Ne, tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, sve dok ti ne budem draži i od samoga sebe.“ Omer je rekao: „Sada! Tako mi Allaha, ti si mi draži i od samoga mene.“ Vjerovjesnik je rekao: „Sada, Omere!“ (Buhari, Kitabul- iman, 8/161)
Ovaj hadis pojašnjava da musliman neće postići suštinu vjerovanja sve dok mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne bude draži i od samoga sebe. To je vrhunac u ljubavi, jer se tada musliman uzvisuje nad prohtjevima duše i njenim strastima davajući prednost ljubavi prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nad svim ostalim. Ovo se posebno očituje kada se bilo koja stvar sukobi sa naredbom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, uz postojanje ambicija duše. Pa, kome se dadne prednost takav će biti i propis.
Hafiz Ibn Hadžer u komentaru ovog hadisa prenosi od nekog skromnog čovjeka da je rekao: „Govor neće zadobiti respekt moje ljubavi sve dok ne budeš moje zadovoljstvo preferirao nad svojom strašću, pa makar u njoj bila smrt.“
El-Hattabi kaže: „Ljubav čovjeka prema samome sebi je prirodna, a ljubav prema drugima je odabir uz posredovanje povoda. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pod ovim mislio je na ljubav odabira, jer nema načina da se izmjeni priroda u kojoj je srce stvoreno.“
Potom Ibn Hadžer, komentarišući El-Hatabijev govor, kaže: „Prema ovome, Omerov odgovor je bio shodan prirodi i instinktu. Zatim je razmislio i putem argumentacije spoznao da mu je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, draži od samoga sebe, jer je on povod za njegov spas od uništavajućih stvari na dunjaluku i Ahiretu. Obavijestio je o onome što je odabir iziskivao, a to se desilo odgovorom, ‘Sada, Omere’, tj., sada si spoznao i izgovorio ono što je dužnost govoriti.“ (Fethul-Bari, 11/528)
Stoga, postizanje ljubavi kod Omera, radijallahu anhu, nije bila nova stvar, iako je za njega bilo novo shvatanje te ljubavi i skretanje njegove pažnje na nju. U ovom hadisu je i naznaka o vrijednosti razmišljanja.Omer, radijallahu anhu, kada je prvi put odgovoio nije razmišljao o tome da mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, draži i od samoga sebe. Kada ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaustavio i tražio da se preispita, razmišljao je i preispitao sam sebe. Tada dolazi do traženoga rezultata, a to je da mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, draži i od samoga sebe.
Zbog ovoga je razmišljanje jedan od puteva postizanja ove ljubavi. Kada musliman razmisli o postojećoj koristi od strane Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tj. da je on povod njegovog spasa na dunjaluku i Ahiretu, to će shvatiti srcem i tada će se njegova ljubav prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u njegovom srcu još više povećati.
Nakon što nam je jasna obaveznost ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, iz Kur’ana i Sunneta, želio bih ukazati da je ova ljubav, kao što kaže Hafiz Ibn Redžeb, podijeljena na dva stepena:
Prvi stepen je farz, a to je ljubav koja iziskuje primanje svega s čime je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao od Allaha, i prihvatanje toga sa ljubavlju, zadovoljstvom, respektom i predanošću, ne tražeći uopće uputu pored njegovog puta, a zatim lijepo ga slijedeći u onome što je prenio od svoga Gospodara. To se ogleda u njegovoj potvrdi u svemu što je obavijestio i pokornosti u svemu što je naredio od obaveznih djela, i izbjegavanju onoga što je zabranio od zabranjenih stvari, pomaganju prema mogućnostima njegove Vjere i borbi protiv onih koji mu se suprostavljaju. Ova količina ljubavi je neophodna i vjerovanje bez nje neće biti potpuno.
Drugi stepen predstavlja pohvalnu vrijednost, a to je ljubav koja iziskuje uzimanje Poslanika, alejhi sellam, kao uzor i ostvarrivanje slijeđenja njgeovog Sunneta u njegovom ponašanju, adabima, doborovljnim djelima, jelu, piću, odjeći, lijepom ophođenju prema suprugama i drugim potpunim moralnim vrijednostima. U to ulazi i pridavanje pažnje spoznaji njegovog života, poigravanje srca iz ljubavi i respekta prema njemu, njegovo poštivanje i ljubav prema slušanju njegovog govora, te davanje prednosti njegovom govoru nad govorom ostalih stvorenja. Najveća stvar od svih jeste, povođenje za njim u njegovoj skromnosti na dunjaluku i uzimanju malog udjela u dunjlauku, te želja za Ahiretom. (Istinšak nesimil-unsi, 34)
Iz prethodno rečenog očituje se da su ljubav i vjerovanje dvije uporedne stvari u srcu vjernika; jedna s drugom se povećavaju, a i smanjuju. To se pojašnjava u riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Niko od vas neće vjerovati dok mu ne budem draži i od njegovog roditelja, djeteta i od svih ljudi.“ Ovaj hadis je pojasnio vezu između vjerovanja i ljubavi, jer je potpunost obaveznog imana ovisna o postojanju preferirajuće ljubavi prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i učinjena je uslovom o kojem ovisi vjerovanje kojim će se čovjek sačuvati od kazne i zaslužiti ulazak u Džennet, s Allahovom blagodati i milošću. To se neće ostvariti osim ako ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u srcu muslimana bude prevagnula ljubav prema svemu drugom mimo njega, kao što je život, imetak, dijete i svi ostali ljudi. Čija ljubav prema samom sebi, ili prema nečemu drugome, bude poput ljubavi prema Allahu ili Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ili čak veća, takav potpada pod prijetnju, jer je Allah, Azze ve Dželle, preferirajuću ljubav odredio za Sebe i za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao obavezne činioce vjerovanja, a sve što je mimo njih učinio je osobinama mnogobožaca. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta,: „Ima ljudi koji su mjesto Allaha kumire prihvatili, vole ih kao što se Allah voli, ali pravi vjernici još više vole Allaha.“ (El-Bekare, 165)
Kada se ljubav u srcu vjernika poveća i ojača, to urađa plodom uvećanja imana i tada će rob osjetiti slast imana.
Buhari i Muslim, od Enesa, radijallahu anhu, prenose da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko bude imao tri stvari osjetit će slast imana: Da mu Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, budu draži od svega mimo njih...“ (Buhari, Kitabul- iman, 1/10 ; Muslim, Kitabul- iman, 1/22)
Rob ne može doći na ovaj stepen osim ako se bude trudio da postigne ono što vole Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, od govora i djela. Što je dosljednije nastojanje roba da postigne ove voljene stvari, povećava se njegovo vjerovanje i više osjeća njegovu slast. Kada rob bude nemaran prema izvršenju onoga čime je zadužen i pridržavanju šerijatskih propisa, posljedica je, pomanjkanje vjerovanja koje ukazuje na pomanjkanje ljubavi. Povećanje ljubavi je dokaz povećanja imana, a njeno pomanjkanje je dokaz smanjivanja imana.
Temelj imana ne postoji bez postojanja ljubavi. Nema muslimana a da u svom srcu nema ljubavi prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem pa makar ona bila i slaba.
Iz ovoga se očituje da je veza između ljubavi i imana, čvrsta veza i postojanje jednog od njih je vezano za postojanje drugog, kao što je povećanje jednog od njih vezano za povećanje drugog.
______________________________________________________________
