mr. Abdurreuf Muhammed Usman
Slijeđenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je pojedinačna obaveza cijelom Ummetu, u otežavajućim i olakšavajućim okolnostima, u aktivnosti i neaktivnosti. Musliman neće biti musliman sve dok ne bude slijedio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svim njegovim izrekama i djelima, prema svome znanju i mogućnostima. Slijeđenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je poput ljubavi prema njemu, zato što je vezano za dokaze koji ga potvrđuju i praktične prizore koji ga preciziraju. Bez njih slijeđenje postaje ogoljena tvrdnja bez argumenta.
Ovdje bih želio pojasniti neke manifeste slijeđenja koji, kada se ostvare, ostvari se i slijeđenje, a i ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, biva potvrđena. Od tih manifesta su:
Prvo: Povođenje za Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i uzimanje njega za uzor.
Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta: „Vi u Allahovom poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje.“ (El-Ahzab, 21) Ibn Kesir, u komenatru ovog ajeta, kaže: “Ovaj ajet je veliki temelj za uzimanje Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za uzor u njegovim izrekama, djelima i stanjima. Zato je Uzvišeni naredio ljudima da ga uzimaju za uzor, i to na Dan ahzaba, u njegovom strpljenju, pozivanju drugih na strpljenje, te njegovom bdijenju, zalaganju i iščekivanju izlaza od njegovog Gospodara, Azze ve Dželle. Neka je salavat i selam na njega stalno, sve do Sudnjeg dana. Zato je Uzvišeni onima koji su pravili zabune i bili podrmani na Dan ahzaba, rekao: „Vi u Allahovom poslaniku imate divan uzor“ (El-Ahzab, 21) Tj. Zašto se niste poveli za njim i uzeli za uzor njegove prefinjene osobine.“ (Tefsir Ibn Kesir, 3/475)
Uzimanje Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, za uzor podrazumijeva da postupamo onako kako je on postupao i na način kako je postupao, bilo da se radi o obavezi ili pohvalnom djelu, a također da ostavimo ono što je ostavio ili zabranio, bilo to haram ili pokuđeno djelo. Isto tako, uzimanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za uzor obuhvata prihvatanje njegovih adaba i njegovog stila ponašanja. Stoga, uzimanje za uzor i povođenje za njim obuhvata sva pitanja Vjere.
Kada Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nešto kaže i mi kažemo isto, kada nešto uradi i mi isto uradimo, kada nešto ostavi i mi to ostavimo ukoliko nije specifično samo za njega. Ako on nešto veliča i mi ga veličamo, a ako ga potcijeni i mi ga potcijenimo. Ako je zadovoljan nečim za nas i mi smo zadovoljni time. Ako nas zaustavi kod određene granice i mi se zaustavimo kod nje. Mi nemamo pravo da istupamo pred njega ili da kasnimo iza njega. Općenito, povođenje za Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, označava isključivo njegovo slijeđenje i prihvatanje od njega, kao što je naš Gospo-dar Jedan i Poslanik kojeg nam je naređeno slijediti je jedan. Ustvari, to su dvije jednoće: Jednoća Pošiljaoca, a to je Allah Uzvišeni, i jednoća slijeđenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
To je značenje šehadeta da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik. Bez toga musliman ne može biti musliman. To je pravo povođenje za Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. To je mjerilo kojim se trebaju vagati djela, izreke, uvjerenja i sve ostale stvari kod ljudi. Put uzimanja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za uzor sazdan je na znanju Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, Upute u svim pitanjima Vjere i postupanja po tom putu. Zbirke Sunneta i biografije sadrže sve Vjerovjesnikove, sallallahu alejhi ve sellem, izreke, djela, osobine i ponašanja, sve što je vezano za njega izbliza ili izdaleka. To je očuvano na najsavršeniji način. Učenjaci su u svakom dobu ljudima približavali ovu časnu vjerovjesničku Uputu izvršavajući svoju dužnost dostavljanja ove Vjere i savjetodavnog odnosa prema muslimanima. Nisu ništa izostavili od njegove Upute a da ga nisu najpotpunije pojasnili. Allah im je razjasnio Pravi put i dokinuo sva opravdanja. Sretan je onaj ko slijedi njihove korake, a nesretan onaj koji skrene s njihovog puta i nekorektno se prema njima odnosi.
Dužnost je svakog muslimana koji voli Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da se podučava njegovim sunnetima i Uputi, čime će biti svrstan među prave njegove sljedbenike. Ibnul-Kajjim kaže: “Pošto je sreća roba i na dunjaluku i na Ahiretu vezana za Vjerovjesnikovu, sallallahu alejhi ve sellem, Uputu, obaveza je svakom koji sebe savjetuje i voli lični spas i sreću, da spozna od njegove Upute i životopisa ono što će ga izvesti iz okvira neznalica i uvesti ga među njegove sljedbenike, skupinu i stranku. Ljudi se u tom pogledu dijele na one koji imaju malo, mnogo ili su uopće lišeni tog udjela. Ta blagodat je u Allahovoj Ruci, On je daje kome hoće, Allah je posjednik velike blagodati.” (Zadul-mead, Ibnul-Kajjim, 1/69)
Praktični put za uzimanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao uzora je prakticiranje Sunneta u životu pojedinca ili džemata (zajednice). Ovo prakticiranje obuhvata sve aspekte Vjere u vidu uvjerenja, ibadeta, međusobnih odnosa, ponašanja, adaba, te socijalnog, administrativnog, političkog šerijatskog uređenja. Pomoć pri prakticiranju Sunneta ogle-da se u njegovom oživljavanju, širenju šerijatskog znanja naslijeđenog od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ovo je obaveza svakome onome ko zna od ove Vjere nešto i to mora prenijeti. Ovo postaje potvrđena obaveza učenjacima-nosiocima Šerijata, uzevši to iz riječi Uzvišenog, u prijevodu značenja ajeta: „A kada je Allah uzeo obavezu od onih kojima je Knjiga data da će je sigurno ljudima objašnjavati da neće iz nje ništa kriti, oni su je, poslije, za leđa svoja bacili i nečim što malo vrijedi zamijenili.“ (Ali Imran, 187) Ovaj ajet, iako je objavljen o Ehlul-kitabijama, kao prijekor zbog njihovog skrivanja istine o Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, jer nisu vjerovali u njega, iako su znali da je on vjerovjesnik, pečat i radosna vijest njihovih vjerovjesnika, također je upozorenje učenjacima ovog Ummeta da ne krenu putem Ehlul-kitabija u skrivanju znanja, jer će ih snaći ono što je i njih snašlo. Učenjaci moraju iznijeti svo korisno znanje koje ukazuje na dobra djela, ne skrivajući od toga ništa. (Tefsir Ibn Kesir, 1/437)
U Sunnetu se navodi podsticaj na širenje znanja i to u mnogim hadisima, a od njih je onaj koji prenosi El-Buhari od Abdullaha ibn Amra ibn Asa, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Prenesite od mene pa makar i jedan ajet. Pričajte predaje od Benu-Israila, za to nema smetnje, a ko na mene slaže namjerno neka se pripremi za mjesto u Vatri.” . (El-Buhari, 4/207)
Et-Tirmizi od Ibn Mes’uda prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neka Allah uljepša čovjeka koji nešto čuje od nas, pa ga prenese kao što je čuo. Pa, možda onaj kome se prenese bolje shvati od onoga koji je čuo.” (Sunenut- Tirmizi, 4/142 ; Ahmed, El-Musned, 1/437 ; Ibn Madže, 1/85)
Omer ibn Abdulaziz napisao je Ebu Bekru ibn Hazmu : „Pogledaj što imaš od hadisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa ga zapiši. Ja se bojim da će nestati znanja i učenjaka. Primaj samo Vjerovjesnikov, sallallahu alejhi ve sellem, hadis, neka šire znanje i neka sjede sve dok učeni ne poduči neukog, jer znanje neće propasti sve dok ne bude tajno.“ (El-Buhari, Kitabul- ilm, 1/35)
Hadisi i predaje o ovoj tematici su mnogobrojni i svi potvrđuju obaveznost dostavljanja i širenja Sunneta u svakom dobu i području. Ovo postaje sasvim obavezno u slučaju neznanja o Sunnetu, te udaljavanja i njegova izbjegavanja, kao što je to u ovom vremenu kada je zavladalo odbacivanje Sunneta i vjerskih učenja u svim muslimanskim državama, osim malog broja kojeg je Allah uputio na pridržavanje za Sunnet i strpljivost u tome. Razlog tome je pomanjakanje interesa za šerijatskim znanjem i nemarnost učenjaka u izvršenju njihove zadaće dostavljanja ove Vjere na traženi način. Uz to postoji mezhebski fanatizam i slijepo slijeđenje kod većine ljudi. To je razlog da je između muslimana i Upute njihovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, napravljena velika distanca, osim onome kome se Allah, Azze ve Dželle, smilovao. Zato je obaveza svakome muslimanu koji voli Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da izvrši svoj zadatak dostavljanja ove Vjere prema svome znanju i mogućnostima, bivajući strpljiv na tom putu u onome što podnosi od uznemiravanja i provokacija radi Allahovog zadovoljstva. U tome treba uzeti za uzor Allahovog Poslanika, alejhi sellam, i njegove ashabe koji su čitav svoj život dali kao zadužbinu radi dostavljanja ove Vjere. Na tom putu su ulagali svoje živote i sve vrijednosti. Neka je Allah s njima zadovoljan a i sa onima koji idu njihovim putem sve do Sudnjeg dana. Ovo je manifest istinskog slijeđenja i ljubavi prema Allahovom Poslaniku, alejhi sellam.
El-Bejheki kaže: „Potrebno je slijediti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u onome što je uspostavio kao Sunnet. Ta potreba podrazumijeva stalnu obaveznost (farz). Nema drugog puta za slijeđenje njegovog Sunneta osim da se Sunnet spozna i nauči, a ne možemo ga naučiti osim prihvatanjem predaja od iskrenih (prenosilaca) koje treba prihvatiti kako bi ga mogli slijediti. Zato je naredio da izučavamo i pozivamo u Sunnet. Allah daje uputu.“ (El-I’tikad vel-hidaje, El-Bejheki, 154)
Drugo: Uzimanje Sunneta za presuđivanje
Stvar koja potvrđuje iskrenost slijeđenja Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je uzimanje njegovog Sunneta za presuđivanje i postavljanje Sunneta za vagu kojom se vagaju djela, izreke i propisi. Ono što je u suglasnosti sa njim, prihvata se, a što nije, odbacuje se, bez obzira ko to zastupa. Navode se mnogi ajeti koji potvrđuju ovo, a od njih je: „O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše.“ (En-Nisa, 59)
Allah je naredio vjernicima da sve svoje sporove i razmirice vrate na Njegovu Knjigu i Sunnet Njegovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Obavijestio ih je da im je to bolje i na dunjaluk i da ima ljepše posljedice na Budućem svijetu. Naredba o povratu na Allahovu Knjigu i Sunnet Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jasan je dokaz da su oni dovoljni za prekidanje spora i davanje rješenja za svaki problem koji se desi među muslimanima. Iman vjernika kroz vrijeme podstiče na povrat Allahovoj Knjizi i Sunnetu Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako bi saznao propis Šerijata za svako pitanje u svome životu.
Korist ovoga je veoma velika, jer musliman ostaje na putu slijeđenja i ne zastranjuje sa Pravog puta sve dok vrši povrat na Knjigu i Sunnet. Allah, Azze ve Dželle, naredio je uzimanje Njegovog Vjerovjesnika za sudiju tokom njegovog života, a njegov Sunnet poslije smrti u svim oblicima razilaženja, kako bi se ona dokinula.
Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta: „I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.“ (En-Nisa, 65) Allah Uzvišeni se zaklinje Samim Sobom da vjernicima njihovo vjerovanje neće biti potvrđeno sve dok Allahovog Poslanika ne budu uzimali za suca u sporenjima i to u svim pitanjima. Također, ova arbitraža nije dovoljna sve dok se ne sastavi sa zadovoljstvom sa Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, presudom i dok se ne preda njegovoj naredbi uz širokogrudnost i duševnu prijaznost prema njegovoj presudi i propisu.
To se temelji na činjenici da musliman slijedi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svim okolnostima, pa kada mu dođe kakva stvar ili se bude sporio sa svojim bratom muslimanom, u bilo kojem pitanju Vjere ili dunjaluka, pohitat će tada Sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sve dok u njemu ne nađe dostatan odgovor, kao što su činili i ashabi tokom Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, života vraćajući se njemu i pitajući ga za sve svoje stvari. Uzimali su njegov sud u svim pitanjima. Kada bi dao presudu o nečemu, oni bi to prihvatili i predali se velikodušno i iz zadovoljstva.
Poslije Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, smrti ashabi bi prilikom razilaženja, oko pitanja čiji im propis nije bio jasan, za suca uzimali onoga ko je poznavao Sunnet. Kada bi se kod njih potvrdila vjerodostojnost tog propisa prema Sunnetu, ne bi prelazili na nešto drugo.
Evo primjera Omera ibn El-Hattaba, radijAllahu anhu, kad kaže: „Allahom opominjem čovjeka koji je od Vjerovjesnika čuo nešto (od propisa) o nerođenom djetetu!“ Ustao je En-Nabiga i rekao: „Imao sam dvije žene, pa je jedna drugu udarila štapom i druga je pobacila. Poslanik, alejhi sellam, donio je presudu iskupa otpuštanjem roba.’ Omer je rekao: „Da nisam čuo ovo, drugačije bismo presudili.“ (Fethul-Bari, Ibn Hadžer, 12/264)
Imam Šafija od Se’ida b. El-Musejjiba prenosi: „Omer ibn El-Hattab je govorio: ‘Isplata krvarine pada na širu porodicu. Žena od krvarine svoga muža ništa ne nasljeđuje.’, sve dok ga Ed-Dahhak ibn Sufjan nije obavijestio da mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, napisao: „Dadni nasljedstvo ženi Ešjema Ed-Dabbanija iz njegove krvarine.“ Omer se povratio ovoj predaji.“ (Eš-Šafi’i, Er- Risale, 426)
Imam Šafija sabrao je više predaja od ashaba i njihovih nasljednika koje potvrđuju da su uzimali Sunnet kada se dokaže njegova vjerodostoj-nost, a odbacivali svako mišljenje koje mu se protivilo, pa makar se to djelo prethodno i primjenjivalo. (Eš-Šafi’i, Er- Risale, 422)
Mi u ashabima i prethodnicima ovog Ummeta imamo najveći uzor za pridržavanje za Sunnet i uzimanje njegovog suda u svim pitanjima.
Uzimanje Sunneta sa suca je tačka razlikovanja između muslimana, koji se trudi da slijedi Sunnet, i onoga ko slijedi svoju strast bez Upute od Allaha. Ko bude tražio presudu od drugih mimo Objave, tra-ži sud taguta. To se odnosi i na one koji traže sud u dokazima vlastitih razuma sazdanim na grčkoj logici, a oni su filozofi i apologetičari (ehlul-kelam). Isto se odnosi na one koji presudu traže u ‘zevku’ (užitku), ‘vedždu’ (osjećaju), ili kod ‘tarikatskih šejhova’, a to rade sufije.
Također, šije traže presudu od ‘nepogrješivih imama’, kako oni tvrde. Njima se mogu pripisati i oni koji traže presude kod ljudskih zako-na ili bilo kojeg uništavajućeg principa, ideologije ili jednog od vladaju-ćih ljudskih običaja kod kojih su pagani u starom i novijem dobu tražili sud udaljavajući se time od presude Allahove Knjige i Sunneta Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Ovo udaljavanje i odvraćanje je osobina munafika u svakom vremenu i prostoru, pa makar tvrdili da time žele samo dobro i uputu ili da rade za koristi Ummeta. Allah Uzvišeni je upozorio na njihove postupke i razjasnio njihovo loše stanje rekavši, u prijevodu značenja ajeta:
-„Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe, pa ipak žele da im se pred šejtanom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega. A šejtan želi da ih u veliku zabludu navede.“ (En-Nisa, 60)
-„Kad im se kaže: “Prihvatite ono što Allah objavljuje, i Poslanika!” – vidiš licemjere kako se od tebe sasvim okreću.“ (En-Nisa, 61)
-„Allah dobro zna šta je u srcima njihovim, zato se ti ne obaziri na riječi njihove i posavjetuj ih, i reci im o njima ono što će ih dirnuti.“(Nisa,63)
Ibnul-Kajjim kaže: „Onaj ko traži presudu ili sudi mimo onoga s čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo je taguta za suca. Tagut označava sve ono čime rob prelazi granicu u pogledu onoga što se obožava, slijedi ili mu se pokorava. Tagut svakog naroda je ono od čega traže presudu mimo Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili ga obožavaju mimo Allaha, Azze ve Dželle, ili ga slijede bez znanja od Allaha, ili mu se pokoravaju u onome što ne znaju da je isključivo pokoravanje Allahu, Subhanehu ve Te’ala. Kada se razmisli o ovim svjetskim tagutima i stanjima ljudi, uvidjet će se da ih je veći-na zastranila od obožavanja Allaha ka obožavanju taguta, od traženja suda kod Allaha i Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ka traženju suda kod taguta, te od pokornosti i slijeđenja Poslanika ka pokornosti i slijeđenju taguta.“ (I’alamul-muveki’in, Ibnul-Kajjim, 1/50)
Treće: Zadovoljstvo presudom i zakonom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Od manifesta pokornosti Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, je zadovoljstvo njegovom presudom i zakonom, što je posljedica zadovoljstva Allahom kao Gospodarem i Jedinim Bogom. Ko je zadovoljan Allahom kao Gospodarem, zadovoljan je i sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, kojeg je poslao i Vjerom koju je objavio. Ko to zadobije, istinski je sretnik.
Muslim prenosi od El-Abbasa, da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako govori: „Osjetit će slast imana ko je zadovoljan Allahom kao Gospodarem, Islamom kao Vjerom i Muhammedom kao Vjerovjesnikom i Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem.“ (Muslim, Kitabul- iman, 1/62)
Kada je musliman zadovoljan Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, kao Poslanikom, neće se osvrtati na druge upute, neće mijenjati svoj pravac slijedeći druge običaje, već će ga uzimati za sudiju, prihvatati njegovu presudu, podrediti mu se, pratiti ga i slijediti. Bit će zadovoljan sa svime što je donio od svoga Gospodara, pa će se njegovo srce i duša smiriti s time, a prsa postati široka. Vidjet će, povodom Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove Vjere, na sebi i na stvorenjima, Allahovu blagodat kojoj nije ravna ni jedna druga. Radovat će se blagodatima i milosti svoga Gospodara zato što ga je učinio sljedbenikom najboljeg od svih poslanika i svrstao ga u stranku onih koji su uspjeli. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta:
-„O ljudi, već vam je stigla poruka od Gospodara vašeg, i lijek za vaša srca, i uputstvo, i milost vjernicima.“ (Junus, 57)
-„Reci: “Neka se zato Allahovoj blagodati i milosti raduju, to je bolje od onoga što gomilaju.”“ (Junus, 58)
Zadovoljstvo je riječ koja objedinjuje prihvatanje i podređenost. Zadovoljstva nema ako nema apsolutne predanosti i podređenosti vanjštinom i nutrinom onome što je došlo Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, od njegovog Gospodara. Svako skretanje ili zastranjivanje od Objave ka nečemu drugom ili protivljenje, smatra se oprečnim zadovoljstvu i dokaz je licemjerstva, što vodi u nevjerstvo i odmetništvo od Vjere.
Neke grupacije iz ovog Ummeta zapale su u ono što se suprotstavlja zadovoljstvu u vidu opiranja onome s čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, od svoga Gospodara. Neki od njih su se usprotivili Allahovom pravu da jedino bude obožavan na način kako su se usprotivili prvi mnogobošci izražavajući ljubav prema vjerovjesnicima, dobrim ljudima i približavajući se putem njih Allahu. Nisu bili zadovoljni čistim tevhidom tako da su ga pomiješali i zaprljali mnogoboštvom - širkom.
Neki su se usprotivili Allahovim imenima i svojstvima savršenstva sa neispravnim sumnjama i zbunjenim nagađanjima negirajući ono što je Allah za Sebe potvrdio i što je za Njega potvrdio Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Ustanovili su ono što su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, negirali i tako zalutali u zabludi i sljepilu. Da su bili zadovoljni s onim s čime im je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zastajući na tome, bili bi upućeni iz zablude, progledali bi nakon sljepila i bili ushićeni Uputom.
Neki od njih se protive Šerijatu kao zakonu svojim mišljenjima ili neispravnim analogijama koje podrazumijevaju dozvolu onoga što je Allah zabranio i zabranu onoga što je dozvolio, obesnaživanje onoga što je postavio kao obavezu i obavezivanje onim što je On obesnažio. Ili, protive se činjenicama vjerovanja i Šerijata svojim ‘zevkom’, osjećajima, otkrovenjima i ‘tarikatskim šejhovima’. Zbog toga su skrenuli sa Pravog puta i pohrlili za svojim strastima i onome što su im šejtani ubacili od ukrašenog govora. Oni se toga pridržavaju, a sa puta Istine i Upute se udaljavaju, i druge od njega odvraćaju.
Neki od njih su se usprotivili Šerijatu nepravednim politikama i propalim vještačkim zakonima, obavezujući ljude njima, kao da su s Neba objavljeni zakoni. Ostavili su zakon Gospodara svjetova, obezvrijedili Njegove granice i ignorirali Njegova znamenja rušeći tako Njegovu svetost. Uz to tvrde da samo žele dobro i uputu, pa su zato zapali u zabludu i zabunu. Allah ih je obukao u odjeću poniženja i dao im da okušaju glad, strah i neimaštinu. Da su zadovoljni zakonom Gospodara svjetova zadobili bi ponos i vlast.
Neki od njih su se usprotivili Allahovim djelima, određenju, sudbini i mudrosti različitim vrstama iblisovskih sumnji koje zadiru u Allaho-vu pravednost, mudrost i znanje. Ovo je protivljenje neznalica, razlog njihovog izlaska iz zadovoljstva ka protivljenju jeste njihovo prihvatanje i crpljenje argumenata kojih nema u Objavi, te pridržavanje za temelje koji su u suprotnosti sa zakonom Gospodara svjetova. Nema spasa od ove bolesti, tj., bolesti protivljenja, osim sa apsolutnom predanošću i prilasku Objavi uz potpuno uvjerenje da je u njoj Uputa i lijek. (Medaridžus-salikin, 2/69-71)
Četvrto: Zastajanje na granicama Šerijata
Ovo je plod zadovoljstva. Ko je zadovoljan presudom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegovom Vjerom i zakonom, zastat će kraj granica njegovog Šerijata i neće ih prelaziti. To biva samo kada je musliman uvjeren da je Vjera potpuna i da nema potrebe za povećanjem ili oduzimanjem i da ju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jasno dostavio i da nije od pitanja Vjere ništa izostavio a da ga nije prenio. Kada to musliman zna i kada je uvjeren u to, zastat će na granicama Šerijata ne prelazeći ih. Granice na kojima nam je naređeno da stanemo i ne prelazimo ih, su skupina propisa koju nam je Allah dozvolio da činimo, svejedno bilo to u obliku obaveznosti, pohvalnosti ili dozvoljenosti. Prelazak tih granica znači prelazak tih propisa činjenjem onoga što je zabranjeno. (Džami’ul-ulumi vel-hikem, Ibn Redžeb El-Hanbeli, 246)
Prelazak granica obuhvata i zapostavljanje i pretjerivanje, ali većinom je vezan za pretjerivanje i prelazak granice. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta:
-„To su Allahovi propisi, pa ih ne narušavajte! A oni koji Allahove propise narušavaju, nepravedni su.“ (El-Bekare, 229)
-„Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, ne voli On one koji se previše glasno mole.“ (El-A’raf, 55)
-„O vjernici, ne uskraćujte sebi lijepe stvari koje vam je Allah dozvolio, samo ne prelazite mjeru, jer Allah ne voli one koji pretjeruju.“ (El-Maide, 87)
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio je da će biti u ovom Ummetu ljudi koji će prelaziti granice u čišćenju i dovi. (Ahmed, El-Musned, 4/86 ; El-Hakim, El-Mustedrek, 1/540) Oni će prelaziti granice čišćenja dodavanjem i granice dove neispunjenjem uslova za nju. Ko pređe granice Šerijata, izašao je iz njegovih okvira ka nečemu drugom, što mu je šejtan uljepšao, kao što je jedan ispravni prethodnik rekao: “Allah nije nešto naredio, a da šejtan u tome nema dva utjecaja: ili zapostavljanje ili pretjerivanje. On ne razmišlja putem kojeg od njih će zadobiti pobjedu, povećanjem ili umanjivanjem.“ (Medaridžus-salikin, 2/108)
Zbog ovoga Uzvišeni Allah nam je naredio da se pridržavamo ispravnog puta i da Ga molimo na svakom namazu da nas uputi na njega. On kaže, u prijevodu značenja ajeta:
-„Uputi nas na Pravi put,“ (El-Fatiha, 5)
-„I doista, ovo je pravi put moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova.“ (El-En’am, 153)
Allah je zabranio prelazak granica i istupanje pred Allaha i Poslani-ka, sallallahu alejhi ve sellem, kako se u Vjeri ne bi pravili dodaci putem strasti. Nezastajanje na granicama Šerijata u Ummetu je uzrokovalo nastanak različitih kategorija novotarija, vrsta pretjerivanja i načina izlaska iz Vjere, kojih ne bi bilo da se nisu prešle te granice.
Vjeru i sljedbenike Vjere, od novotara i ekstremista je snašlo mnogo zla. Rezime ovoga bi bio: Slijeđenje je vezano za praktične manifeste, pa ko ih ispuni, ispunio je i slijeđenje. Njegova ljubav prema Allahu i Poslaniku je iskrena. Ko je izostavi, izostavio je i slijeđenje. To će biti pokazatelj pomanjkanja ove ljubavi kod njega.
_______________________________________________________________________________
