Stav Vizantije se promijenio prema Arapima nakon što su primili islam i vidjeli kako se oni bore na Mu’ti i u drugim bitkama. Oni su se pobojali da muslimani ne postanu jaka sila, a uvidjeli su da većina plemena osjeća naklonost prema muslimanima i da se žele osloboditi vizantijske vlasti. Zbog toga se Vizantija priprema na veliki napad okupivši oko sebe kršćanska plemena koja su bila pod njihovom vlašću. Broj vizantijske vojske je bio četrdeset hiljada.
Do Poslanika su stigle vijesti o njima i naređuje muslimanima pripremu za borbu. To je bilo u mjesecu redžebu, u ljeto devete godine po hidžri. Ljudi su teško živjeli, jer su se plodovi osušili i bili pri kraju. Poslanikov običaj nije bio da ukazuje na stranu prema kojoj kreću, ali ovoga puta zbog poteškoća, težine puta, jačine neprijatelja i njegova velikog broja Poslanik im ukazuje da idu na Tebuk kako bi se u potpunosti pripremili.
Na tom putu su muslimani bili na velikom ispitu gdje je licemjerstvo došlo do izražaja i gdje je iman vjernika postao vidljiv. Licemjeri su tražili razloga za svoj izostanak, a Abdullah b. Ubejj se sa svojom grupom istomišljenika odvojio na periferiji Medine i tu izostao iza Poslanika. O tome nam Kur’an govori:
“Oni koji su izostali iza Allahova Poslanika veselili su se kod kuća svojih - mrsko im je bilo da se bore na Allahovu putu zalažući imetke svoje i živote svoje, i jedni drugima su govorili: “Ne krećite u boj po vrućini!“ Recite: “Džehennemska vatra je još vruća!“ - kad bi oni samo znali!“ (Et-Tevbe:81)
“Ima ih koji govore: “Oslobodi me i ne dovodi me u iskušenje!“ Eto, baš u iskušenje su pali! A nevjernici sigurno neće umaći Džehennemu.“ (Et-Tevbe:49)
Vjernici su sa svih strana krenuli za Resulullahom, a on je bogate ljude među njima podstrekivao na davanje. Neki od njih su dali sav svoj imetak želeći Allahovo zadovoljstvo. Jedna grupa muslimana je došla kod Resulullaha s nijetom da krenu u borbu, ali im on ne nađe ništa što bi uzjahali na tom dugom putu. Oni su se okrenuli, a iz očiju su im suze lile od tuge što nisu imali šta da udjele pa da budu u mogućnosti da krenu u borbu.
Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, je izišao sa trideset hiljada boraca. Iza njega je izostala grupa, a to su bili: Ka’b b. Malik, Muraret ibn Er-Rebi’, Hilal b. Umejjet i Ebu-Hajseme. Oni su bili istinski vjernici, bez sumnje u to, a Ebu-Hajseme se priključio Poslaniku na Tebuku.
Na tom putu muslimani su pretpjeli velike poteškoće, dvojica ili trojica su se mijenjala na jednoj devi, a kada ih je zadesila velika žeđ bili su prisiljeni da zakolju devu i da se napiju vode koja se u njoj nalazila.
Kada su muslimani stigli na Tebuk, tamo nisu nikoga našli. Vizantijci su se razišli, a tragova od njih nije bilo. Tu muslimani borave deset i više dana i za to vrijeme on sklapa primirje sa stanovnicima Ejle, Džerbaa i Ezreha i dogovara se sa njima da plaćaju džizju.
Muslimanska vojska je prošla pored kuća Semuda i Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, im reče: “Ne ulazite u kuće onih koji su prema sebi učinili nasilje, kako vas ne bi zadesilo ono što i njih, osim ako uđete plačući!“ Zatim Poslanik okrenu svoju glavu i tako prođe dolinu.
Nakon toga se Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, uputio ka Medini. Kada su bili pred Medinom, on reče svojim ashabima: “Ovo je Taba i ovo je Uhud, brdo koje nas voli i koje vi volite.“ I reče svojim ashabima: “U Medini se nalaze ljudi, vi niste prošli put a da oni nisu bili s vama. Niti ste prešli dolinu, a da oni nisu bili s vama.“ Oni rekoše: “O Resulallah , da li su oni u Medini?“ Reče: “Oni su u Medini, ali ih je nešto spriječilo.“
Dolazak Poslanika u Medinu je bio u mjesecu ramazanu iste godine. Kada je Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, ušao u mesdžid, klanjao je dva rekata, sjeo sa ljudima, a oni koji su izostali iza Tebuka počeli su mu prilaziti i kleti se da su imali razloga za svoj izostanak. Bilo ih je osamdeset i nešto više. Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, prihvata njihova opravdanja i traži oprosta za njih, a Kur’an kaže:
“Kad se među njih vratite, zaklinjaće vam se Allahom, samo da ih se klonite, pa okanite ih se jer su oni pogan i prebivalište njihovo biće Džehennem kao kazna za ono što su radili ! Oni vam se zaklinju zato da bi bili zadovoljni njima, Allah sigurno nije zadovoljan narodom nevjerničkim.“ (Et-Tevbe: 95-96)
Trojica koja su izostala priznaju svoje grijehe i o tome su objavljeni ajeti:
“ I onoj trojici koja su bila izostala, i to tek onda kad im je zemlja, koliko god da je bila prostrana, postala tijesna, i kad im se bilo stisnulo u dušama njihovim i kad su uvidjeli da nema utočišta od Allaha nego samo u Njega. On je poslije i njima oprostio da bi se i ubuduće kajali, jer Allah, uistinu, prima pokajanje i milostiv je.“ (Et-Tevbe:118)
Pogledajmo islamsku zajednicu kroz ovu borbu i kroz kazivanje o Ka’bu b. Maliku. Naći ćemo ih pokorne, gdje svaki od njih poznaje dužnosti i odgovornost i nije mu potreban neko da ga nadgleda, već on sebe nadzire i boji se Allaha zbog onoga što radi. Njih trideset hiljada, a jedan vođa kojem se obraćaju po pitanju svih stvari. On njima ukazuje na pravi put, a oni ga slušaju. On im naređuje, a oni mu se pokoravaju. Poredimo ovu zajednicu sa vremenom u kojem mi živimo. To je vrijeme udaljenosti od Allahova zakona u kojem je za trideset hiljada vojnika potrebno sedam hiljada oficira, gdje svaki od njih nadzire mali broj vojnika. A i pored toga situacija se ne mijenja. Za Poslanikova života trideset hiljada vojnika ne čeka opomenu da krene u borbu, već im je dovoljna njegova naredba za pripremu. A danas, kada bi ljudima bilo prepušteno na slobodu da biraju odlazak u borbu, ni jedan gotovo ne bi krenuo i zato bi našli opravdanje.
Kada je Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, tražio od trideset hiljada vojnika da izoluju trojicu koja su izostala, svi pristaju na to, pa čak i oni najbliži njima. Traženo je od njih trojice da se ne približavaju svojim ženama i oni pristaju na to. To je skrivena stvar i samo Allah, 'azze ve dželle, to zna i čovjek može da se pokazuje u javnosti kao poslušan, a u tajnosti to da prekrši, ali oni znaju da ih Allah, subhanehu ve te’ala, vidi.
