EBU DAVUD
Ebu Davud, (202.-275./817.-889.), je također veliki kapacitet u hadiskoj nauci svoga vremena. Proputovao je Siriju, Hidžaz, Irak i Horasan u cilju izučavanja hadisa. Umro je u Basri. Ebu Davud je napisao zbirku hadisa “Sunen” u dva toma. Djelo spada među šest najvjerodostojnijih hadiskih djela. Neki kažu da je Ebu Davud imao za cilj da sabere u ovu zbirku samo one hadise koje su islamski pravnici u pojedinim mjestima koristili za donošenje sudova (el–ahkam). Stoga oni ističu da je “Sunen” Ebu Davuda sasvim dovoljan za onoga koji se bavi problematikom islamskog prava, tj. mudžtehidu. Kod procjene ovog djela, neki odlaze u krajnost i daju mu najveću ocjenu, govoreći da u hadiskoj nauci nije ništa bolje napisano od Ebu Davudovog “Sunena” i da je boljeg sastava i da u sebi sadrži više pravne problematike nego dva Sahiha.
Ebu Davud, koji je učio pravo zajedno sa Buharijom u Iraku pred istim profesorima, za svoje djelo kaže da ga je sačinio uključivši u njega 4 800 hadisa između 500 000 koje je sakupio, te da su svi ti hadisi vjerodostojni (sahih) i slični sahihu, a da su za čovjeka, od te skupine, sasvim dovoljna četiri sljedeća:
- “Djela se vrednuju prema nijjetu,…”,
- “Od lijepog obilježja čovjeka je da se kloni onoga što nije vezano za njega…,”
- “Vjernik će biti kompletan mu’min tek onda, kada bude volio i drugom bratu ono što voli sebi.”
- “Dozvoljeno je jasno i zabranjeno je jasno. Sve drugo, što se nalazi između jednog i drugog, problematično je.”
IBN MADŽE
Ibn Madže, (209.–273./824.–887.), kapacitet u hadiskoj nauci, porijeklom je iz Kazvinija. Proputovao je brojne zemlje, kao što su to običavali mnogi učenjaci njegovog vremena. Između ostalog posjetio je Irak, Siriju, Egipat, Hidžaz itd., radi izučavanja hadisa. Učio je pred brojnim učenjacima, a od njega prenosi hadis također veliki broj prenosilaca. Napisao je vrijedno djelo iz područja hadisa, koje je u hadiskoj nauci poznato kao “SUNEN IBN MADŽE”. Objavljeno je u dva toma i podjeljeno na poglavlja (32 knjige i 1500 poglavlja). Sadrži 4000 hadisa. Ovu zbirku neki hadiski kapaciteti ubrajaju među šest istaknutih hadiskih djela.
NESA’I
Nesa’i, (215.-303./830.-910.), je također jedan od istaknutih stručnjaka hadisa svoga vremena i najbolji poznavalac discipline valjanosti i povredljivosti prenosilaca hadisa toga vremena. Hadis počinje izučavati u petnaestoj godini života, putujući po mnogim mjestima i slušajući razne učenjake. Posebno se dugo zadržao u Egiptu.
U Damask dolazi 302. godine. Tamo su od njega tražili da nešto kaže u prilog Muavije, a on umjesto da govori u prilog Muavije govori u prilog Alije, ističući da je Alija plemenitiji od Muavije. To je rasrdilo Muavijine pristalice pa su ga počele zlostavljati.
Neki neprovjereni podaci govore da je umro u Damasku od posljedica udaraca, dok drugi, pouzdaniji, kažu da je prebačen u Mekku i da je umro na putu između Saffe i Merve, također od posljedica udaraca Muavijinih pristalica.
Ima mišljenja, koja ističu da niko kao Nesa’i, u svom “SUNENU”, nije tako strogo i kritički pristupio provjeri ravije i preuzimanja hadisa od njih. Po tim mišljenjima, njegov “SUNEN” je po autentičnosti smješten odmah iza dva “SAHIHA”.
Neki idu tako daleko pa kažu, da je njegov “SUNEN” djelo koje je napisano sa najvećom kritičkom strogošću u hadiskoj nauci, i da tako nešto nije napisano u Islamu, te da je, prema tome, sve što je registrovano u “Sunenu” Nesa’ija vjerodostojno. Razumljivo je da su ovakve tvrdnje neprihvatljive, jer se zna kakav je sud ogromne većine islamskih znalaca hadisa uopće i da su Buharijev i Muslimov “SAHIH” najautoritativnija djela u hadisu.
Nesa’i je napisao djela “ES–SUNENUL KUBRA” i “EL–MUDŽTEBA”. Ovo drugo djelo je kraća verzija prvog. U ovoj manjoj zbirci ispustio je nepouzdane hadise, koji su bili zastupljeni u drugoj. “MUDŽTEBA” se ubraja među šest vjerodostojnih djela hadisa i ponekad se zove imenom “ES–SUNENUS–SUGRA”.
Ebu Davud, (202.-275./817.-889.), je također veliki kapacitet u hadiskoj nauci svoga vremena. Proputovao je Siriju, Hidžaz, Irak i Horasan u cilju izučavanja hadisa. Umro je u Basri. Ebu Davud je napisao zbirku hadisa “Sunen” u dva toma. Djelo spada među šest najvjerodostojnijih hadiskih djela. Neki kažu da je Ebu Davud imao za cilj da sabere u ovu zbirku samo one hadise koje su islamski pravnici u pojedinim mjestima koristili za donošenje sudova (el–ahkam). Stoga oni ističu da je “Sunen” Ebu Davuda sasvim dovoljan za onoga koji se bavi problematikom islamskog prava, tj. mudžtehidu. Kod procjene ovog djela, neki odlaze u krajnost i daju mu najveću ocjenu, govoreći da u hadiskoj nauci nije ništa bolje napisano od Ebu Davudovog “Sunena” i da je boljeg sastava i da u sebi sadrži više pravne problematike nego dva Sahiha.
Ebu Davud, koji je učio pravo zajedno sa Buharijom u Iraku pred istim profesorima, za svoje djelo kaže da ga je sačinio uključivši u njega 4 800 hadisa između 500 000 koje je sakupio, te da su svi ti hadisi vjerodostojni (sahih) i slični sahihu, a da su za čovjeka, od te skupine, sasvim dovoljna četiri sljedeća:
- “Djela se vrednuju prema nijjetu,…”,
- “Od lijepog obilježja čovjeka je da se kloni onoga što nije vezano za njega…,”
- “Vjernik će biti kompletan mu’min tek onda, kada bude volio i drugom bratu ono što voli sebi.”
- “Dozvoljeno je jasno i zabranjeno je jasno. Sve drugo, što se nalazi između jednog i drugog, problematično je.”
IBN MADŽE
Ibn Madže, (209.–273./824.–887.), kapacitet u hadiskoj nauci, porijeklom je iz Kazvinija. Proputovao je brojne zemlje, kao što su to običavali mnogi učenjaci njegovog vremena. Između ostalog posjetio je Irak, Siriju, Egipat, Hidžaz itd., radi izučavanja hadisa. Učio je pred brojnim učenjacima, a od njega prenosi hadis također veliki broj prenosilaca. Napisao je vrijedno djelo iz područja hadisa, koje je u hadiskoj nauci poznato kao “SUNEN IBN MADŽE”. Objavljeno je u dva toma i podjeljeno na poglavlja (32 knjige i 1500 poglavlja). Sadrži 4000 hadisa. Ovu zbirku neki hadiski kapaciteti ubrajaju među šest istaknutih hadiskih djela.
NESA’I
Nesa’i, (215.-303./830.-910.), je također jedan od istaknutih stručnjaka hadisa svoga vremena i najbolji poznavalac discipline valjanosti i povredljivosti prenosilaca hadisa toga vremena. Hadis počinje izučavati u petnaestoj godini života, putujući po mnogim mjestima i slušajući razne učenjake. Posebno se dugo zadržao u Egiptu.
U Damask dolazi 302. godine. Tamo su od njega tražili da nešto kaže u prilog Muavije, a on umjesto da govori u prilog Muavije govori u prilog Alije, ističući da je Alija plemenitiji od Muavije. To je rasrdilo Muavijine pristalice pa su ga počele zlostavljati.
Neki neprovjereni podaci govore da je umro u Damasku od posljedica udaraca, dok drugi, pouzdaniji, kažu da je prebačen u Mekku i da je umro na putu između Saffe i Merve, također od posljedica udaraca Muavijinih pristalica.
Ima mišljenja, koja ističu da niko kao Nesa’i, u svom “SUNENU”, nije tako strogo i kritički pristupio provjeri ravije i preuzimanja hadisa od njih. Po tim mišljenjima, njegov “SUNEN” je po autentičnosti smješten odmah iza dva “SAHIHA”.
Neki idu tako daleko pa kažu, da je njegov “SUNEN” djelo koje je napisano sa najvećom kritičkom strogošću u hadiskoj nauci, i da tako nešto nije napisano u Islamu, te da je, prema tome, sve što je registrovano u “Sunenu” Nesa’ija vjerodostojno. Razumljivo je da su ovakve tvrdnje neprihvatljive, jer se zna kakav je sud ogromne većine islamskih znalaca hadisa uopće i da su Buharijev i Muslimov “SAHIH” najautoritativnija djela u hadisu.
Nesa’i je napisao djela “ES–SUNENUL KUBRA” i “EL–MUDŽTEBA”. Ovo drugo djelo je kraća verzija prvog. U ovoj manjoj zbirci ispustio je nepouzdane hadise, koji su bili zastupljeni u drugoj. “MUDŽTEBA” se ubraja među šest vjerodostojnih djela hadisa i ponekad se zove imenom “ES–SUNENUS–SUGRA”.
