NAMAZ
DEFINICIJA I ZNAČAJ NAMAZA
Namaz je posebna vrsta ibadeta koji počinje tekbirom, a završava se selamom. Riječ salat jezički označava dovu. Namaz je stub vjere i prvi ibadet kojim je Allah obavezao svoje robove. U početku je bilo propisano po dva rekata, da bi tokom Mi'radža Uzvišeni Allah u direktnom obraćanju svom Poslaniku s.a.v.s. propisao pet namaza. Svi muslimani su jednoglasni da onaj ko ostavlja namaz zanijekavši obaveznost postaje nevjernik. Međutim, ko priznaje njegovu obaveznost, ali ga izostavlja zbog zauzetosti ili lijenosti, prema mišljenu većine učenjaka ne prestaje biti vjernik, ali postaje veliki griješnik i dužan je da se pokaje. Neki ashabi, kao i dio kasnijih učenjaka, smatraju da prestaje biti musliman onaj ko namjerno izostavi namaz tako da prođe cjelokupno namasko vrijeme. Namaz kojim nas je Uzvišeni Allah zadužio sastoji se od pet namaza u toku dana i noći i to u tačno određeno vrijeme. Uzvišeni Allah kaže: “Vjernicima je propisano da u određeno vrijeme namaz obavljaju.”Nisa 103.
NAMASKA VREMENA
U Kur’ani kerimu se spominju namaska vremena. Tako Uzvišeni Allah kaže: “I obavljaj namaz početkom i krajem dana i u prvim časovima noći.” Hud 114 Sabah, podne i ikindija - namaz su na početku, u sredini i pri kraju dana, dok su akšam i jacija u prvim časovima noći. Uzvišeni Allah je takođe rekao: “Obavljaj propisane namaze kad sunce s polovine neba krene, pa do noćne tmine, i namaz u zoru, jer namazu u zori mnogi prisustvuju.” Isra 78 ("...namazu u zori mnogi prisustvuju" misli se na meleke). U ovom ajetu se prvenstveno upozorava na vrijeme podne - namaza, ali isto tako i na ostale propisane namaze. 1. Vrijeme podne - namaza počinje kad sunce pređe polovinu neba i traje dok se sjenka nekog predmeta ne poveća za jednu svoju dužinu. Sunnet je da se za vrijeme velikih vrućina, podne - namaz odgodi do jedne trećine njegovog vremena. 2. Vrijeme ikindije - namaza počinje istekom podnevskog vremena. Mekruh je odgađati ikindiju dok sunce ne požuri (približi se zapadu). Ikindija je prema mišljenju većine mufesira, srednji namaz kojeg Kur’an spominje u ajetu: “Redovno namaz obavljajte naročito onaj srednji i pred Allahom ponizno stojte.” Bekare 238. 3. Vrijeme akšam - namaza počinje od zalaska sunca i traje do nestanka rumenila na zapadu. 4. Tada počinje vrijeme jacije i traje sve do pola noći, a neki kažu da je jaciju dozvoljeno klanjati sve do zore. U tom smislu Muslim prenosi od Katade da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: “U spavanju nema grijeha, nego je počinio grijeh onaj ko ne obavi namaz prije nego što nastupi vrijeme slijedećeg namaza.” Mekruh je spavati prije, ili pričati nešto poslije jacije - namaza. 5. Vrijeme sabah - namaza počinje od pojave prave zore i traje do izlaska sunca. Mustehab je malo požuriti obavljanje sabah - namaza tako da se klanja prije razdanjivanja. Ovo su vremena u kojima se moraju obavljati namazi, uz napomenu da onaj ko stigne klanjati jedan rekat prije izlaska namaskog vremena, on je stigao klanjati propisani namaz. Ko prespava neki namaz ili ga zaboravi, klanjaće ga kad se sjeti. Mekruh je klanjati namaz u slijedećim slučajevima: a) nakon klanjanja sabah - namaza pa sve do izlaska sunca, b) od početka rađanja sunca, pa dok sunce ne odskoči u visinu jednog koplja, c) kad je sunce na sredini neba, d) od klanjanja ikindije - namaza pa do zalaska sunca. U pomenutim vremenima, s izuzetkom, mogu se obaviti namazi koji imaju određeni povod, kao što su tehijetul mesdžid, namaz poslije tavafa ili poslije abdesta itd. Kada se prouči ikamet za nastupajući farz namaz, mekruh je baviti se dobrovoljnim namazom.
EZAN
Ezan spada u potvrđene sunete. To je oglašavanje početka namaskog vremena posebnim riječima. Njime se poziva na namaz i u džemat i on predstavlja jedno od obilježja Islama. Sunet ga je proučiti, makar čovjek i sam klanjao, pa čak i za prošle namaze. Ezan je propisan prve godine po hidžri. Povod njegovog propisivanja bilo je okupljanje muslimana na zajednički namaz. Oni su bili u nedoumici kad treba da dođu s obzirom da ih niko nije pozivao. Jednog dana o tome je započeo razgovor, pa su neki rekli: “Uzmite zvono poput kršćana ”, dok su drugi rekli: “Uzmite trubu poput Jevreja”, Omer r.a. je predložio da neko poziva na namaz i njegovo mišljenje je odobreno, pa je Muhammed s.a.v.s. naredio Abdullahu ibn Zejdu da poziva na namaz (učenje ezana). (Hadis o propisivanju ezana prenose Buharija i Ahmed, a u predaji ovog hadisa koju je zabilježio Tirmizi od Abdullaha ibn Zejda se kaže da je on rekao: "Bilala pouči ezanu, jer je njegov glas prodorniji." Riječi ezana i ikameta, u obliku u kom se i danas uče, uzete su iz sna kojeg su sanjali Abdullah ibn Zejd r.a. i Omer ibn Hattab r.a. Ezan ima petnaest rečenica: četiri puta prvi tekbir, ostale rečenice po dva puta, te “la illahe illalah” jedan put. Prema tome ezan glasi ovako: Allahu ekber Allahu ekber Allahu ekber Allahu ekber, Ešhedu en la ilahe illalah ešhedu en la ilahe illalah, Ešhedu enne Muhammeden resulullah Ešhedu enne Muhammeden resulullah, Hajje ales-salah Hajje ales-salah, Hajje alel-felah Hajje alel-felah Allahu ekber Allahu ekber La illahe illallah.
IKAMET
Ikamet ima jedanaest rečenica: po dva puta prvi i poslednji tekbir i rečenica “Kad kametis-salah”, a ostale rečenice po jedan put. U tom obliku ikamet glasi: Allahu ekber Allahu ekber, Ešhedu en la ilahe illalah, Ešhedu enne Muhammeden resulullah, Hajje ales-salah, Hajje alel-felah, Kad kametis-salah, Kad kametis-salah, Allahu ekber Allahu ekber La illahe illallah. Sunnet je da mujezin riječi šehadeta dva puta izgovori u sebi prije nego što ih izgovori na glas. Prilikom sabahskog ezana propisano je da se poslije riječi “hajje ale-l-felah” dva puta izgovori “es-salatu hajrun minen- nevm”. Mustehab je onom ko čuje ezan da ponavlja ono što govori mujezin, osim poslije riječi “hajje ale-s-salah” i “hajje ale-l-felah”, kada treba reći “la havle ve la kuvvete illa billah”. Isto to treba činiti i prilikom slušanja ikameta, osim poslije riječi “kad kametis-salatu”, kada treba reći “ekamehelahu ve edameha” (Hadis je daif, slab). Nakon ezana sunnet je proučiti slijedeću dovu: “Allahumme rabbe hazihid-da’vetit-tammeti ves-salatil kaimeti ati Muhammedenil-vesilete vel-fadilete veb-ashu mekamen mahmudenillezi veadtehu inneke la tuhlifu-l-miad”. Sunet je da onaj koji uči ezan i ikamet bude pod abdestom, zatim ih uči stojeći, okrenuvši se prema Kibli, s tim što će, pri izgovaranju riječi “hajje ales-salah”, okrenuti se glavom i grudima na desnu stranu, a pri izgovaranju riječi “hajje alel-felah” na lijevu stranu. Prste će staviti u uši. Ezan će učiti polahko, a ikamet brže. Ezan se uči na početku namaskog vremena. Prije sabahskog ezana lijepo bi bilo proučiti dodatni ezan. Propisani ezan za džumu je onaj pred hutbu, a ezan prije toga nije bio u praksi Muhammeda s.a.v.s. već ga je uveo Osman r.a. u doba svoga hilafeta, radi upozorenja ljudi za džumu-namaz. Ko uđe u džamiju nakon što je obavljen namaz, ako hoće može u sebi proučiti ezan i ikamet, ali je ezan džemata dovoljan i za one koji dođu poslije džemata.
NOVOTARIJE PRI EZANU
Od stvari koje nisu od sunneta su: 1. Dodavanje tekstu ezana “sejjidina” kod izgovaranja: Ešhedu enne Muhammeden resulullah. 2. Što se tiče pjevanja pri ezanu i zanošenja dodajući harf ili dužinu to je bid'at (novotarija). 3. Također glasno izgovaranje salata i selama po ezanu.
UVJETI ZA VALJANOST NAMAZA
Uvjeti za valjanost namaza, bez kojih bi namaz bio neispravan, su slijedeći: 1. Svijest da je nastupilo namasko vrijeme, makar se radilo i o pretežnom mišljenju ili izvješću pouzdane osobe. 2. Uzeti abdest, a ako je potrebno i okupati se. 3. Čistoća tijela, odjeće i mjesta na kome će se klanjati, mora biti zadovoljeno. Ko nije u mogućnosti nikako odstraniti nečistoću, klanjaće u nečistoj odjeći i neće obnavljati taj namaz. 4. Propisno odijevanje za obavljanje namaza: za muškarca obavezno pokrivanje tijela od pupka do koljena, za ženu pokrivanje cijelog tijela osim lica i ruku do šaka (ovdje se misli na stidna mjesta u namazu koja su različita od stidnih mjesta uopće i kod muškaraca i kod žena. Tako je žena uopće sva stidna i treba se sva zastrti, osim pri namazu gdje treba otkriti lice i šake, a ako je gledaju ljudi pokriće lice i ruke makar bila u namazu. Stidno mjesto kod muškaraca je dio od pupka do koljena uopće, a u namazu treba pokriti i ramena koja spadaju u stidna mjesta u namazu.) Odjeća ne smije biti prozirna u toj mjeri da otkriva da li je boja kože bijela ili crvena. Dozvoljeno je klanjati u jednoj haljinki, ali je bolje da na tijelu budu dvije odjeće, ili više njih i da to bude najbolja odjeća koja se ima. Mekruh je klanjati samo sa donjom odjećom, bez ogrtača, ili klanjati u tijesnoj odjeći koja ocrtava sramotna mjesta, ili klanjati u otetoj odjeći. Ne smeta da čovjek klanja gologlav. Nema ni jednog dokaza da je vrijednije pokriti glavu u namazu, izuzev onog što se razumije iz riječi Uzvišenog Allaha: “Lijepo se obucite kad hoćete da namaz obavite”. A'raf 31 5. Okrenuti se prema Kibli. Onaj ko vidi Kabu dužan je da se prema njoj okrene, a onaj ko nije u mogućnosti da je vidi dužan je da se okrene u njenom pravcu. Jedino je dozvoljeno da putnik, u toku nafile namaza, bude okrenut u pravcu prema kojem ide njegova jahalica. Onaj koji je u strahu, ili je na neki drugi način prisiljen, bolestan, ili tome slično, pa se ne može okrenuti prema Kibli, može se okrenuti i mimo Kible.
FARZOVI NAMAZA
Prvi je nijjet ili odluka, jer je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: “Djela se cijene prema namjerama”. U nijjetu se mora odrediti namaz koji će se klanjati. Nijjet je namjera ili odluka koja se donosi u srcu s kojom jezik nema ništa. Nije prenešeno od Allahovog Poslanika s.a.v.s. niti od njegovih ashaba da su oni ikada izgovarali nijjet. Drugi je početni tekbir, tj. izgovaranje riječi “Allahu ekber”. Treći je stajanje u namazu. Ko ne može stajati, klanjat će sjedeći, a ako ne može ni sjedeći onda ležeći na strani. Nafila namaz se može klanjati sjedeći, ali je bolje da se i ona klanja stojeći. Četvrti je proučiti Fatihu na svakom rekatu farza ili nafile namaza. Prema mišljenju većine učenjaka Bismilla je ajet Fatihe, i ajet svih Kur’anskih sura. U tom smislu vadžib je i Bismillu proučiti uz Fatihu, naglas ili u sebi pošto Allahov Poslanik s.a.v.s. nije stalno učio Bismillu naglas nego bi više učio u sebi. (Ahmed, Nesa'i i Ibn Huzejme prenose da Allahov Poslanik s.a.v.s. Ebu Bekr i Omer nisu učili bismillu naglas u drugom rivajetu dolazi da su ej učili u sebi, po Muslimovom rivajetu niječe se učenje naglas.) Ko ne zna učiti Fatihu uči sedam ajeta iz Kur’ana, a ako ne zna ništa iz Kur’ana učit će “Subhanallah, El hamdulillah” koliko iznosi učenje Fatihe. Peti je ruku'u-pregibanje preko polovine tijela tako da ruke budu na koljenima. Na ruku’u čovjek mora biti smiren, u smislu da mu miruju svi organi, a kičma mu mora biti potpuno poravnata. Šesti je vraćanje sa ruku'a i uspravno stajanje tako da se svaki kičmeni pršljen vrati na svoje mjesto u potpunu smirenost. Sedmi je dvije sedžde za svaki rekat. Sedžda se čini sa sedam dijelova tijela: lice, ruke, koljena i stopala. I na sedždi treba da bude poravnata kičma. Prilikom sedžde i čelo i nos moraju biti pripijeni uz tlo, bez ikakvih prepreka kao što je npr. kosa ili odjeća. Osmi je sjedenje između dvije sedžde uz potpunu smirenost. Deveti je posljednje sjedenje u namazu. Deseti je učenje ettehijatu na posljednjem sjedenju koje glasi: Ettehijâtu, el-mubarekatu essalavâtu ettajibâtu lillah. Esselâmu alejke ejjuhenebiju ve rahmetullâhi ve berekâtuhu. Esselamu alejnâ ve alâ ibâdillâhis salihin. Ešhedu en lâ ilâhe illallah. Ve ešhedu enne Muhammeden abduhû ve resûluhu. (Ettehijjatu poznato kod nas je također ispravno.) Jedanaesti je donijeti salavat na Vjerovjesnika s.a.v.s. nakon učenja Ettehijjatu na posljednjem sjedenju. Po nekim mezhebima proučiti salavate je sunnet. Salavat glasi: “Allâhumme salli alâ Muhammedin ve alâ âli Muhammed kemâ sallejte alâ Ibrâhîme ve ala ali Ibrahime inneke hamîdun medžid, ve bârik alâ Muhammedin ve alâ âli Muhammed, kemâ bârekte alâ Ibrâhîme ve alâ âli Ibrâhîme inneke hamîdun medžid. " Napomena: Nije sunnet ubaciti riječ sejjidina dok se uči salavat. Dvanaesti je predaja selama na desnu stranu. I predaja selama na lijevu stranu je propisana, ali nije obavezna. Osim navedenog obavezno je pridržavati se redoslijeda među ovim farzovima, iako to nismo nabrojali u farzove namaza.
SUNNETI NAMAZA
Neke radnje u namazu su sunnet i treba ih se pridržavati (bolje reći mustehab). 1. Dizanje ruku u četiri slučaja u namazu: a) kod početnog tekbira b) prilikom ruku'a c) prilikom vraćanja sa rukua d) prilikom ustajanja na treći rekat. Ruke se dižu naspram ramena tako da krajevi prsta budu naspram gornjeg dijela ušiju, a palčevi naspram donjeg dijela ušiju, i da prsti budu ispruženi. Ruke se dižu u toku izgovaranja početnog tekbira, što se odnosi i na muškarce i na žene podjednako. 2. Mendub je staviti desnu ruku po lijevoj, tj. na podlakticu lijeve poslije početnog tekbira. Navode se rivajeti koji upućuju da je Poslanik, s.a.v.s., stavljao ruke na prsa i o stavljanju ruku ispod prsa tako da ne obuhvataju prsa ili pak ispod pupka ne postoji o tome sahih hadis. (U "Nejlul Evtar" stoji: "Neki fakihi kažu da čovjek može izabrati, pošto ne postoji od Allahovog Poslanika s.a.v.s. ništa o ovom. A hadis o stvaljanju na prsa je sahih, bilježi ga Ibn Huzejme. Hadise o vezanju ruku na pupku bilježi Ahmed i Ebu Davud i oba imaju mahanu, a hadis Ibn Huzejme je sahih i ispravniji po ovom pitanju.) 3. Početna dova. Prenosi se više oblika ove dove, a jedan od njih glasi: “Vedždžehtu vedžhije lillezi fetares semavati vel erda hanifen muslimen ve ma ene minel mušrikin. Inne salati ve nusuki ve mahjaje ve memati lillahi Rabbil alemin. La šerike lehu ve bi zalike umirtu ve ene minel muslimin.” (Ahmed, Muslim i Tirmizi prenose hadis koji navodi pomenutu dovu. Hadis koga bilježi džemat, tj. Buhari, Muslim, sakupljači Sunena osim Tirmizije navodi ovu dovu: "Allahumme ba’id bejni ve bejne hatajaje kema ba’adte bejnel mešriki vel magribi, Allahumme nekkini min hatajaje kema junekkassevbul ebjedu mineddenes. Allahummagsilni min hatajaje bil mai vesseldži vel beredi.") 4. Poslije početne dove, a prije učenja Kur’ana u sebi proučite: E'uzu billahimineš šejtanir radžim. 5. Poslije proučene Fatihe reći “amin”, bez obzira da li klanjao kao imam, za imamom ili pojedinačno. Onaj koji klanja za imamom treba reći “amin” istovremeno kad to učini imam, ni prije ni poslije imama. Riječ “amin” nije dio Fatihe, a njeno značenje, prema najodabranijem mišljenju, je “uslišaj Bože”. 6. Proučiti jednu suru ili nešto iz Kur’ana poslije Fatihe na prvom i drugom rekatu. Preporučuje se da se duže uči na sabah-namazu, kratko na ikindiji i akšamu, a srednje na jaciji i podne-namazu, i da se na džuma-namazu uči suretul Džumua i Munâfikûn, ili E'ala i Gašijeh. 7. Glasno učiti na džuma-namazu, sabahu, bajramima, namazu pri pomraćenju sunca, prilikom dove za kišu i na prva dva rekata akšama i jacije. Što se tiče nafila, u dnevnim se ne uči naglas, dok se u noćnim može učiti naglas, a može i u sebi. 8. Izgovaranje tekbira, prilikom dizanja i spuštanja, sjedenja i stajanja osim poslije vraćanja sa ruku'a kada se izgovara: semiAllahu limen hamideh. 9. Sunnet je izravnati glavu i leđa na ruku’u, osloniti se rukama na koljena, odvojiti ih od tijela i raširiti prste na koljenu. 10. Na ruku’u tri puta izgovoriti “Subhhâne rabijel azîm”, ili “Subhanekellahumme rabbena ve bihamdik” (na ovu dovu se može dodati i "Allahummagfirli", a to bilježi džemat osim Tirmizije), a nakon vraćanja sa ruku'a reći: “Rabbenâ ve lekel hamd” ili Allâhumme rabbenâ lekel hamdu mil’essemavati ve mil’el-erdi ve mil’e ma bejnehuma ve mil’e ma ši’te min šej’in ba’d, ehlessenai vel-medždi ehakku ma kalel abdu ve kulluna leke abdun. La mani’a lima e’atajte ve la mu’ti lima mena’te ve la jenfe’u zel džeddi minkel džeddu.” Bilježe Muslim i Nesa'i. Što se tiče kunuta, nakon ruku'a, na sabah namazu, to nije propisano kao sastavni dio namaza, jer je Allahov Poslanik s.a.v.s. to činio samo jedan mjesec, učeći tada dovu za potlačene zatočenike u Mekki, a potom je to napustio i do kraja života više nije učio kunut dovu na sabah namazu. Muslim prenosi od Ebu Hurejre r.a. da je Vjerovjesnik s.a.v.s. na sabah namazu, mjesec dana učio kunut-dovu, a potom smo saznali da je on to napustio nakon što je objavljeno: “Od tebe ne zavisi da li će on pokajanje njihovo primiti, ili će ih na muke staviti”. " Ali Imran 128. Sa'd ibn Tarik priča da je rekao svome ocu: “Oče, ti si klanjao za Allahovim Poslanikom s.a.v.s., Ebu Bekrom, Omerom, Osmanom i Alijom, da li su oni učili kunut dovu na sabah namazu?" On je odgovorio: “Sine to je novotarija”. (Ovo se odnosi na kunut pri sabah namazu, jer u Sahihu stoji da je činio kunut na akšamu, jaciji, podne, a u Sunenu dolazi da je činio kunut na ikindiji također. Činio je Allahov Poslanik s.a.v.s. kunut zbog nevolje koja bi zadesila muslimane, pa bi to napustio nestankom tog uzroka. A kunut su činili i hulefai rašidini r.a. Omer r.a. je činio kunut pri kome je molio protiv kršćana pri borbama pri borbama protiv njih. Kunut je dakle propisan pri nevolji i to na bilo kojem farzu. Fetava Kubra 1. dio 223 do 225 str.) 11. Prilikom odlaska na sedždu prvo spustiti koljena, a potom ruke, a prilikom ustajanja sa sedžde prvo podignuti ruke, a zatim koljena. Čelo i nos stavljati na tlo kao i ruke koje treba odvojiti od tijela. Šake držati u visini ramena, a prste priljubljene jedan uz drugi pružiti prema Kibli. 12. Na sedždi tri puta izgovoriti: “Subhane rabbijel e'ala”. 13. Između dvije sedžde sjediti tako što će se ispružiti lijeva noga i sjesti na nju, a desnu uspraviti okrenuvši prste prema Kibli te izgovoriti: “Allahumafgirlî verhamnî ve âfinî vehdinî verzukni”. Bilježe Tirmizi, Ebu Davud, Ibn Madždže, Hakim i Bejheki. 14. Poslije druge sedžde kratko sjesti, prije nego što se ustane na drugi rekat. 15. Prilikom sjedenja na tešehudu staviti lijevu ruku na lijevo koljeno tako da vrhovi prstiju budu naspram vrha koljena i da budu pruženi, a desnu ruku na desno koljeno, sve prste skupiti osim kažiprsta kojeg će ostaviti pružena i podizati ga prilikom izgovaranja ettehijjatu do predaje selama. (Ne postoji vjerodostojna predaja u sunnetu kao potvrda podizanja kažiprsta pri izgovoru "illallah" niti mu ima osnove, nego se miče kažiprstom tokom učenja ettehijjatu do predaje selama. Ovo bilježi Ebu Davud i Nesa'i sa sahih senedom.) Vrh palca treba staviti na zglob srednjeg prsta ispod kažiprsta. (U pogledu položaja desne ruke prilikom tešehuda ima i drugih varijanti o kojima govore vjerodostojni hadisi.) 16. Jedan od potvrđenih sunneta je proučiti ettehijjatu i salavat na Allahovog Poslanika s.a.v.s. iza ettehijjatu na prvom sjedenju nakon drugog rekata i u trorekatnih i četverorekatnih namaza. (Po ovom pitanju postoje različita mišljenja.) 17. Na prvom tešehudu sjesti na lijevu nogu, stopalo desne ispraviti i prste okrenuti prema Kibli. To isto učiniti i na drugom sjedenju, s tim što će se lijeva noga izbaciti malo u stranu ispod desne. 18. Na posljednjem sjedenju, prije selama, proučiti jednu dovu. Prenosi se da je Allahov Poslanik s.a.v.s. tom prilikom učio: “Allâhumme innî euzu bike min azâbi džehenneme ve min azâbil kabri ve min fitnetil mahjâ vel memâti ve min šerri fitnetil mesîhiddedždžâl”. Bilježe Muslim, Ebu Davud, Nesa'i i Ibn Madždže. Isto tako se prenosi dova: “Allâhummagfir li mâ kaddemtu ve mâ ehhartu ve mâ esrertu ve ma ealentu ve mâ esreftu ve mâ ente ealemu bihî minnî, entel-mukaddimu ve entel-muehhiru lâ ilahe illâ ente”. Bilježi Muslim. Dova treba da bude kraća od tešehuda. 19. Prilikom predaje selama okrenuti se na desnu stranu i to pri izgovoru prvog selama, a na lijevu pri izgovoru drugog selama. 20. Sunnet je proučiti zikr i dovu, ali u sebi i odmah nakon farz namaza. (Zikrovi poslije farza su brojni kao: subhanallah, elhamdulillah, Allahu ekber po 33 puta ili 10 puta.) Muhammed s.a.v.s. je zabranio da se to uči naglas, a Uzvišeni Allah kaže: “I spominji Gospodara svoga, ujutro i naveče u sebi, ponizno i sa strahopoštovanjem.” A'raf 205. 21. Nakon što preda selam imam će se pomjeriti s mjesta na kojem je klanjao, ako ne bude tamo žena. 22. Onaj koji klanja za imamom ostaće na svom mjestu sve dok imam ne ustane, a za nafilu-namaz je mendub da se pomjeri na drugo mjesto. Sjedenje imama sa džematlijama, radi dove, nakon svršetka namaza, u suprotnosti je sa praksom Muhammeda s.a.v.s. i Hulefai rašidina (ovdje se misli na ono što se čini u nekim džamijama kad jedan od prisutnih glasno ponavlja zikr nakon namaza, a ljudi ga zajednički slijede).
___________________________________________________________________
