Pripremio; Elvedin Pezić, prof.
U prethodnom tekstu govorili smo cijelo vrijeme samo o učenju Kur'ana. Učenje Kur'ana-druženje sa njime- je samo jedan od više ispravnih razloga i ciljeva objavljivanja Kur'ana. Zašto kažemo ispravnih razloga ? Zato što, nažalost, velik broj sljedbenika ove vjere ima pogrešne vizije i ubijeđenja kada su u pitanju ciljevi objavljivanja Kur'ana.
Budimo iskreni sami sa sobom. Da li mi znamo zašto je Kur'an objavljen? Da li smo o tome ikada u životu razmišljali? Bojim se da je odgovor negativan, da je mnogo onih koji nisu razmišljali o tome i ne znaju zašto je Kur'an objavljen. Odnosno, velik broj onih koji se deklarišu kao muslimani imaju određena ubjeđenja i vizije o razlozima objavljivanja Kur'ana koje su nerijetko neispravne. Koliko je muslimanaa koji misle da je Kur'an objavljen samo da bi se kao hamajlija u malom formatu okačio u autu i na taj način (navodno) čuvao auto i vozača od nesreće. Koliko je muslimana koji smatraju da je razlog objavljivanja Kura'na da bi se Kur'an uredno zamotao u peškir i ostavio na policu na vidnome mjestu u kući, kako bi to bio, nažalost, jedan rijedak pokazatelj da je to muslimanska kuća.
Mnogi, opet, misle da je Kur'an objavljen samo da bi se učio mrtvima a da za žive nema ništa u njemu. Možda to ljudi neće kazati otvoreno, ali njihova djela ukazuju na to, bez imalo sumnje. Malo je onih koji znaju i svjesni su toga da je Kur'an objavljen da bi bio program po kojem će ljudi živjeti i usmjeravati svoj svakodnevni život. Uputstvo od Gospodara ljudi, od Onoga koji ih je stvorio i Onoga koji najbolje zna šta im je potrebno, da bi sretno i zadovoljno živjeli na dunjaluku. Nezamislivo bi bilo da je Uzvišeni Allah stvorio ljude i ostavio ih da sami sebi kreiraju životne programe. Kada bi ljudi sami sebi kreirali životne progarme nastao bi nered na Allahovoj zemlji. Svedoci smo toga na svakom koraku, svugdje gdje su ljudi zapostavili Kur'an kao vodilju u svakodnevnom životu. Ljudi su se u odsustvu slijeđenja smjernica Onoga Koji ih je stvorio spustili na nivo koji je nerijetko niži od nivoa bića koje nemaju razuma...
Primjera je toliko da ih ne treba navoditi za one koji razuma imaju. Ljudi koji su nemoćni u mnogo čemu shvatili su to u dunjalučkim poslovima. Tako ćemo naći proizvođača, kada proizvede neki proizvod, obavezno uz njega šalje upustvo za upotrebu. Zašto ? Kako bi oni koji ne poznaju taj priozvod mogli da se upoznaju sa načinom rada tog proizvoda, kako ne bi pogrešno koristili taj proizvod. Nepravilnim korištenjem bi mogli da ga unište, pokvare, sebe ili druge njime povrijediti. Ako ne želimo dozvoliti ljudima da koriste ono što su oni proizveli bez upustva za korištenje, pa kako onda očekivati da ljudi mogu živjeti bez upustva Onoga koji ih je stvorio. Pogledajte u početak Kur'ana, početak životnog programa svakog muslimana, prvi ajeti u suri Bekare govore o tome. Ajeti koje smo u džamiji slušali stotinama puta, neznajući njihovo značenje, ajeti poznati u narodu kao „Eliflamin“ Rekao je Uzvišeni Allah: “Elif Lam Mim. Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je svima onima koji se budu Allaha bojali.“
Muslimani su u svojoj slabosti dozvolili neprijateljima čovječanstva, neprijateljima svakog vida prosperiteta i čestitosti, da ih na razne načine odvoje od izvora njihove sreće, snage, ponosa, da ih odvoje od Kur'ana. Tako ćemo naći da muslimani uopšte ne mare za Kur'anom, za njega nemaju vremena, dok za sve ostale besposlice imaju vremana i na pretek. Mjesto Kur'ana u srcima vjernika su zauzele mnoge stvari koje su nerijetko zabranjene vjerom. Naša djeca umjesto da se od rane mladosti odgajaju da vole Kur'an, da ga čitaju, da ga uče napamet- da budu hafizi, da žive po njegovim smjernicama, oni se odgajaju na drugim planetama.
Njih odgaja televizija, zapadnjačke serije na kojima sigurno neće ništa korisno naučiti, a koliko štetnih stvari za njih tamo ima, to ne treba spominjati ocu i majci koji žele da odgoje svoje dijete da bude čestit i pošten čovjek u budućnosti. A ne da njihovo dijete mašta da bude neki junak iz serije u kojoj se živi životom kojeg nigdje nema osim u filmu. Život pun avantura, ljubavnih afera, bračnih varanja i preljuba, uvijek u dobrim autima, luksuznim vilama, dobroj odjeći, punim novčanikom, sa autima koja nikada ne staju na benzinsku pumpu kako bi nasuli gorivo, sa frižiderima koji se prepuni slatkiša, limenki, voća. Tome te serije odgajaju našu dijecu. Djecu, pred kojima je veoma težak životni put, naročito u državi koja je nedavno izašla iz rata. Nama ni u kom slučaju ne odgovara da se naša djeca odgajaju u takvoj atmosferi. Zato ne treba da nas čudi kada nam sutra policija dođe i obavjesti nas da je naše dijete ukralo to i to, provalilo u auto tog i tog, počinilo krivično djelo to i to. Zašto? Jer naše dijete živi u mašti, da se do novca može doći na lahak način, da se može lahko ukrasti, da se lahko može ubistvo inscenirati, da se kao i u filmovima može lahko pobjeći od policije. Nisu kriva ta djeca, jer oni nisu u stanju da sami sebi odabiru životni put, budućnost, niti da biraju životne prijatelje, oni nemaju životnog iskusta koji se skupo plaća. Krivi su oni koji imaju iza sebe mnoge godine životnog staža, a mnoge stvari nisu shvatili kako bi trebalo.
Trebali bi da se sažale, ako ništa više, na tu svoju djecu, valjda toliko ta djeca zaslužuju, pa ista krv teče njihovim venama. Da ne dozvolimo da nam sutra dođe vijest da je naše dijete ovisnik o drogi, da je naše dijete počinilo još kao maloljetnik više krivičnih dijela, da je naša kćerka, za koju smo mislili da je još mala djevojčica, da se bavi prostitucijom, da je u drugom stanju, a prije toga je nekoliko puta izvršila abortus. Mi smo krivi, a ne oni. Kada smo sjeli s našom djecom i porazgovarali o njihovim problemima, da vidimo kako razmišljaju? Šta ih muči u životu? Ko su im drugovi? Koja mjesta posjećuju kada izlaze u grad? Šta žele u životu? Ko su njihovi uzori? Ako to mi, kao njihovi roditelji, ne uradimo ne mislite da će to učiniti učitelj, nastavnik ili profesor. Jer, i oni su svojom pasivnošću, neodgovornim obnašanjem funkcija, sami veliki saučesnici u ovom kolektivnom problemu. Učinimo to, porazgovarajmo sa našom djecom, saslušajmo njihove probleme, posavjetujmo ih dok još nije kasno, naša djeca to zaslužuju. Oni su ti koji će sutra preuzeti vodstvo ovog društva, bili spremni ili ne, htjeli mi to ili ne. Vratimo se našoj temi.
Muslimani imaju vremena za sve osim za izučavanje Knjige koja je jedini program koji može čovjeka učiniti sretnim na dunjaluku i na ahiretu. Koliko je ljudi koji traže sreću, odnosno, svi ljudi traže sreću. Svako mašta da bude sretan. Pa gdje se može naći sreća ako ne u uputstvu Onoga Koji je stvorio tragača sreće. Ako želimo sreću, treba da znamo da je istinska sreća biti Allahov rob, pokoravti se Onome čija vlast ne prestaje, Onome čija snaga i moć su neizmjerne, Onome čije riznice su nepresušne, Onome Koji kada uputi insana na pravi put učini da je takav čovjek zadovoljan i sretan mnogo više od onih koji su, naizgled, mnogo imućniji od njega. A onima koji su nepokorni, obožavaju druge mimo Allaha, on će ostaviti u zabludi, biće nesretni i nezadovoljni kada bi imali sve što požele, jer nisu shvatili svrhu postojanja na dunjaluku. Ako je sreća u novcu i u tome da neko bude poznat zašto takvi ljudi izvršavaju samoubistva u velikom broju slučajeva.
Zašto takve osobe, ako su nemuslimani, prelaze na Islam pa makar ih to koštalo gubljenja slave, i određenih dunjalučkih dobiti. Zato što su shvatile da je jedini način da budeš sretan i zadovoljna na dunjaluku prije vječnog uspjeha na ahiretu, da budeš musliman, da budeš Allahov rob, ne samo imenom i prezimenom, ne tradicijom, ne. Već prakticiranjem islamskih savršenih načela u svakodnevnom životu. Rekao je Uzvišeni: “A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživjeti. "Gospodaru moj," – reći će – "zašto si me slijepa oživio kada sam vid imao?""Evo zašto" – reći će On: "Dokazi Naši su ti dolazili, ali si ih zaboravljao, pa ćeš danas ti isto tako biti zaboravljen."I tako ćemo Mi kazniti sve one koji se pohotama previše odaju i u dokaze Gospodara svoga ne vjeruju. A patnja na onom svijetu biće, uisitnu, bolnija i vječna.“
U prethodnom tekstu govorili smo cijelo vrijeme samo o učenju Kur'ana. Učenje Kur'ana-druženje sa njime- je samo jedan od više ispravnih razloga i ciljeva objavljivanja Kur'ana. Zašto kažemo ispravnih razloga ? Zato što, nažalost, velik broj sljedbenika ove vjere ima pogrešne vizije i ubijeđenja kada su u pitanju ciljevi objavljivanja Kur'ana.
Budimo iskreni sami sa sobom. Da li mi znamo zašto je Kur'an objavljen? Da li smo o tome ikada u životu razmišljali? Bojim se da je odgovor negativan, da je mnogo onih koji nisu razmišljali o tome i ne znaju zašto je Kur'an objavljen. Odnosno, velik broj onih koji se deklarišu kao muslimani imaju određena ubjeđenja i vizije o razlozima objavljivanja Kur'ana koje su nerijetko neispravne. Koliko je muslimanaa koji misle da je Kur'an objavljen samo da bi se kao hamajlija u malom formatu okačio u autu i na taj način (navodno) čuvao auto i vozača od nesreće. Koliko je muslimana koji smatraju da je razlog objavljivanja Kura'na da bi se Kur'an uredno zamotao u peškir i ostavio na policu na vidnome mjestu u kući, kako bi to bio, nažalost, jedan rijedak pokazatelj da je to muslimanska kuća.
Mnogi, opet, misle da je Kur'an objavljen samo da bi se učio mrtvima a da za žive nema ništa u njemu. Možda to ljudi neće kazati otvoreno, ali njihova djela ukazuju na to, bez imalo sumnje. Malo je onih koji znaju i svjesni su toga da je Kur'an objavljen da bi bio program po kojem će ljudi živjeti i usmjeravati svoj svakodnevni život. Uputstvo od Gospodara ljudi, od Onoga koji ih je stvorio i Onoga koji najbolje zna šta im je potrebno, da bi sretno i zadovoljno živjeli na dunjaluku. Nezamislivo bi bilo da je Uzvišeni Allah stvorio ljude i ostavio ih da sami sebi kreiraju životne programe. Kada bi ljudi sami sebi kreirali životne progarme nastao bi nered na Allahovoj zemlji. Svedoci smo toga na svakom koraku, svugdje gdje su ljudi zapostavili Kur'an kao vodilju u svakodnevnom životu. Ljudi su se u odsustvu slijeđenja smjernica Onoga Koji ih je stvorio spustili na nivo koji je nerijetko niži od nivoa bića koje nemaju razuma...
Primjera je toliko da ih ne treba navoditi za one koji razuma imaju. Ljudi koji su nemoćni u mnogo čemu shvatili su to u dunjalučkim poslovima. Tako ćemo naći proizvođača, kada proizvede neki proizvod, obavezno uz njega šalje upustvo za upotrebu. Zašto ? Kako bi oni koji ne poznaju taj priozvod mogli da se upoznaju sa načinom rada tog proizvoda, kako ne bi pogrešno koristili taj proizvod. Nepravilnim korištenjem bi mogli da ga unište, pokvare, sebe ili druge njime povrijediti. Ako ne želimo dozvoliti ljudima da koriste ono što su oni proizveli bez upustva za korištenje, pa kako onda očekivati da ljudi mogu živjeti bez upustva Onoga koji ih je stvorio. Pogledajte u početak Kur'ana, početak životnog programa svakog muslimana, prvi ajeti u suri Bekare govore o tome. Ajeti koje smo u džamiji slušali stotinama puta, neznajući njihovo značenje, ajeti poznati u narodu kao „Eliflamin“ Rekao je Uzvišeni Allah: “Elif Lam Mim. Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je svima onima koji se budu Allaha bojali.“
Muslimani su u svojoj slabosti dozvolili neprijateljima čovječanstva, neprijateljima svakog vida prosperiteta i čestitosti, da ih na razne načine odvoje od izvora njihove sreće, snage, ponosa, da ih odvoje od Kur'ana. Tako ćemo naći da muslimani uopšte ne mare za Kur'anom, za njega nemaju vremena, dok za sve ostale besposlice imaju vremana i na pretek. Mjesto Kur'ana u srcima vjernika su zauzele mnoge stvari koje su nerijetko zabranjene vjerom. Naša djeca umjesto da se od rane mladosti odgajaju da vole Kur'an, da ga čitaju, da ga uče napamet- da budu hafizi, da žive po njegovim smjernicama, oni se odgajaju na drugim planetama.
Njih odgaja televizija, zapadnjačke serije na kojima sigurno neće ništa korisno naučiti, a koliko štetnih stvari za njih tamo ima, to ne treba spominjati ocu i majci koji žele da odgoje svoje dijete da bude čestit i pošten čovjek u budućnosti. A ne da njihovo dijete mašta da bude neki junak iz serije u kojoj se živi životom kojeg nigdje nema osim u filmu. Život pun avantura, ljubavnih afera, bračnih varanja i preljuba, uvijek u dobrim autima, luksuznim vilama, dobroj odjeći, punim novčanikom, sa autima koja nikada ne staju na benzinsku pumpu kako bi nasuli gorivo, sa frižiderima koji se prepuni slatkiša, limenki, voća. Tome te serije odgajaju našu dijecu. Djecu, pred kojima je veoma težak životni put, naročito u državi koja je nedavno izašla iz rata. Nama ni u kom slučaju ne odgovara da se naša djeca odgajaju u takvoj atmosferi. Zato ne treba da nas čudi kada nam sutra policija dođe i obavjesti nas da je naše dijete ukralo to i to, provalilo u auto tog i tog, počinilo krivično djelo to i to. Zašto? Jer naše dijete živi u mašti, da se do novca može doći na lahak način, da se može lahko ukrasti, da se lahko može ubistvo inscenirati, da se kao i u filmovima može lahko pobjeći od policije. Nisu kriva ta djeca, jer oni nisu u stanju da sami sebi odabiru životni put, budućnost, niti da biraju životne prijatelje, oni nemaju životnog iskusta koji se skupo plaća. Krivi su oni koji imaju iza sebe mnoge godine životnog staža, a mnoge stvari nisu shvatili kako bi trebalo.
Trebali bi da se sažale, ako ništa više, na tu svoju djecu, valjda toliko ta djeca zaslužuju, pa ista krv teče njihovim venama. Da ne dozvolimo da nam sutra dođe vijest da je naše dijete ovisnik o drogi, da je naše dijete počinilo još kao maloljetnik više krivičnih dijela, da je naša kćerka, za koju smo mislili da je još mala djevojčica, da se bavi prostitucijom, da je u drugom stanju, a prije toga je nekoliko puta izvršila abortus. Mi smo krivi, a ne oni. Kada smo sjeli s našom djecom i porazgovarali o njihovim problemima, da vidimo kako razmišljaju? Šta ih muči u životu? Ko su im drugovi? Koja mjesta posjećuju kada izlaze u grad? Šta žele u životu? Ko su njihovi uzori? Ako to mi, kao njihovi roditelji, ne uradimo ne mislite da će to učiniti učitelj, nastavnik ili profesor. Jer, i oni su svojom pasivnošću, neodgovornim obnašanjem funkcija, sami veliki saučesnici u ovom kolektivnom problemu. Učinimo to, porazgovarajmo sa našom djecom, saslušajmo njihove probleme, posavjetujmo ih dok još nije kasno, naša djeca to zaslužuju. Oni su ti koji će sutra preuzeti vodstvo ovog društva, bili spremni ili ne, htjeli mi to ili ne. Vratimo se našoj temi.
Muslimani imaju vremena za sve osim za izučavanje Knjige koja je jedini program koji može čovjeka učiniti sretnim na dunjaluku i na ahiretu. Koliko je ljudi koji traže sreću, odnosno, svi ljudi traže sreću. Svako mašta da bude sretan. Pa gdje se može naći sreća ako ne u uputstvu Onoga Koji je stvorio tragača sreće. Ako želimo sreću, treba da znamo da je istinska sreća biti Allahov rob, pokoravti se Onome čija vlast ne prestaje, Onome čija snaga i moć su neizmjerne, Onome čije riznice su nepresušne, Onome Koji kada uputi insana na pravi put učini da je takav čovjek zadovoljan i sretan mnogo više od onih koji su, naizgled, mnogo imućniji od njega. A onima koji su nepokorni, obožavaju druge mimo Allaha, on će ostaviti u zabludi, biće nesretni i nezadovoljni kada bi imali sve što požele, jer nisu shvatili svrhu postojanja na dunjaluku. Ako je sreća u novcu i u tome da neko bude poznat zašto takvi ljudi izvršavaju samoubistva u velikom broju slučajeva.
Zašto takve osobe, ako su nemuslimani, prelaze na Islam pa makar ih to koštalo gubljenja slave, i određenih dunjalučkih dobiti. Zato što su shvatile da je jedini način da budeš sretan i zadovoljna na dunjaluku prije vječnog uspjeha na ahiretu, da budeš musliman, da budeš Allahov rob, ne samo imenom i prezimenom, ne tradicijom, ne. Već prakticiranjem islamskih savršenih načela u svakodnevnom životu. Rekao je Uzvišeni: “A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživjeti. "Gospodaru moj," – reći će – "zašto si me slijepa oživio kada sam vid imao?""Evo zašto" – reći će On: "Dokazi Naši su ti dolazili, ali si ih zaboravljao, pa ćeš danas ti isto tako biti zaboravljen."I tako ćemo Mi kazniti sve one koji se pohotama previše odaju i u dokaze Gospodara svoga ne vjeruju. A patnja na onom svijetu biće, uisitnu, bolnija i vječna.“
Žalosno je vidjeti, a i čuti, da ljudi koji se deklarišu kao muslimani, u Islamu su formalno godinama, kada vide nekog osobu prosječnih godina, ili nekog mladića i djevojku na čijem ponašanju prvenstveno, a i na izgledu, se primijete znaci pridržavanja za načela Islama uzdahnu i kažu: „Šta će ti to, sine, još si ti mlad“ Neznajući da je tom rečenicom, koja je naizgled kratka, kazao toliko toga da se o tome može čitav tom napisati. Kazao je da, iako je u Islamu formalno dugi niz godina, on nije shvatio šta znači biti musliman, da to nije patnja već da je to užitak, koji kada bi neko želio kupiti za novac ne bi mogao. On, siromah, misli da je uživanje u onome u čemu je on uživao, u kršenju Allahovih granica, u onome što su ga naučili neprijatelji čovječanstva, oni koji ne razmišljaju niti se pripremaju za dan žestokog obračuna, oni misle da je uživanje u alkoholu, drogi, u životu sa prostitutkama.
Da to nije nikakvo uživanje, na to ukazuje da su to odvratne stvari razumnim i čestitim ljudima koji čak nisu ni muslimani. Rekao je Uzvišeni: „Allah će one koji vjeruju i dobra djela čine uvesti u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, a oni koji ne vjeruju – koji se naslađuju i žderu kao što stoka ždere – njihovo će prebivalište vatra biti!“ Kur'an je objavljen da bi nas učinio sretnim na oba svijeta, a ne da se mučimo. Rekao je Uzvišeni: “Ta-ha. Mi ti Kur'an ne objavljujemo da se mučiš, već da bude pouka onome koji se boji, - objavljuje ga stvoritelj Zemlje i nebesa visokih.“ Istinska sreća je slijeđenje njegovih principa i načela, slijeđenje onoga koga je Uzvišeni Allah poslao kao milost svjetovima, sreća je u slijeđenju Allahovog Poslanika. a ne u slijeđenu onih koji, kada bi se razumno i realno pogledali i izmjerili ovodunjalučkim mjerilima, ne zaslužuju da budu slijeđeni niti da budu nekome uzori. Rekao je Uzvišeni Allah: “Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje.“ Muslimani današnjice su ostavili slijeđenje onoga koga im je preporučio njihov Stvoritelj, Koji najbolje zna šta njima treba, a uzeli su za svoje uzore one koje ni njihova rođena braća ne bi drugima preporućili da ih slijede. Jer su to u velikom broju slučajeva alkoholičari, drogeraši, prostitutke, lopovi. Zar razuman insan da slijedi, oponaša, uzima za uzora osobu sa takvim osobinama.
Također, jedan od ispravnih ciljeva i razloga objavljivanja Kur'ana je da bi ljudi razmišljali o njegovim ajetima, o njegovim porukama čovječanstvu. Rekao je Uzvišeni: “A zašto oni ne razmisle o Kur’anu? Da je on od nekog drugog, a ne od Allah, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti.“ Također, kazao je Uzvišeni Allah: “Kako oni ne razmisle o Kur’anu, ili su im na srcima katanci!“ Postavimo sebi pitanje, da li smo ikada razmišljali o kur'anskim ajetima, o džennetu, o džehnnemu, o Sudnjem danu, da li smo ikada pustili suzu, koja je veoma skupa u ovom pogledu, razmišljajući o Allahovim blagodatima prema nama, o njegovoj nagradi, o njegovoj kazni. Te suze su na vagi Islama veoma skupe, zbog iskrenosti koja se krije iza njih, do te mjere da je Poslanik obećao da vatra neće doticati oko koje je plakalo iz straha prema Gospodaru, da će biti u hladu Arša na Sudnjem danu kada ne bude drugog halda. Vjerovatno nikada nismo zaplakali razmišljajući o kur'anskim ajetima, zato što u osnovi nikada ne slušamo Kur'an, u našem pretincu za kasete i CD-ove nema mjesta kaseti i CD-u s učenjem Kur'ana.
To, ako bi kazali da znamo gdje se može kupiti kaseta i CD sa učenjem Kur'ana, jer mi samo znamo gdje se kupuju kasete i CD-ovi onoga s čijim sadržajem nije zadovoljan naš Gospodar. Zamislite samo da slušate svakoga dana ajete u kojima se spominje opis dženneta i opis džehenema, kako bi se mi zainteresovali na koji način možemo zaslužiti tu vječnu nagradu, džennet. Džennet, u kojem ima ono što oko nikada nije vidjelo, uho za to nikada nije čulo, niti je čovjeku palo na um šta ga čeka od nagrada. Interesovalo bi nas na koji način da se zaštiti od kazne vatrom koja je sedamdeset puta jača od ovdunjalučke vatre, koja je više nego dovoljna za kažnjavanje njome. Da li bi nakon toga bilo onih koji govore: “Ma ko je se vratio od tamo“
I na kraju, sigurno je mnogo onih koji nikada nisu otvorili Kur'an s prijevodom, ako ga imaju, pa da vide šta u njemu ima. Ljudi kao da se boje da otvore Kur'an pa da pročitaju šta im poručuje njihov Stvoritelj u Knjizi koja će ostati orginalna sva do Sudnjega dana. Kada bi je otvorili našli bi mnogo toga što im je svakog dana prijeko potrebno. Mnogo onoga što ako bi praktično sproveli u životu bili bi sretni, čestiti, zadovoljni, voljeni i cijenjeni od strane onih koji ih okružuju.
Zato, čvrstu odluku donesimo da nećemo dozvoliti da ramazansko druženje sa Kur'anom bude sezonsko i sekundarno, već da se družimo sa Kur'anom tokom cijele godine. Da ga učimo, da razmišljamo o njegovim ajetima, i na kraju, da ono što pročitamo i spoznamo pretočimo u svakodnevni život.
Da to nije nikakvo uživanje, na to ukazuje da su to odvratne stvari razumnim i čestitim ljudima koji čak nisu ni muslimani. Rekao je Uzvišeni: „Allah će one koji vjeruju i dobra djela čine uvesti u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, a oni koji ne vjeruju – koji se naslađuju i žderu kao što stoka ždere – njihovo će prebivalište vatra biti!“ Kur'an je objavljen da bi nas učinio sretnim na oba svijeta, a ne da se mučimo. Rekao je Uzvišeni: “Ta-ha. Mi ti Kur'an ne objavljujemo da se mučiš, već da bude pouka onome koji se boji, - objavljuje ga stvoritelj Zemlje i nebesa visokih.“ Istinska sreća je slijeđenje njegovih principa i načela, slijeđenje onoga koga je Uzvišeni Allah poslao kao milost svjetovima, sreća je u slijeđenju Allahovog Poslanika. a ne u slijeđenu onih koji, kada bi se razumno i realno pogledali i izmjerili ovodunjalučkim mjerilima, ne zaslužuju da budu slijeđeni niti da budu nekome uzori. Rekao je Uzvišeni Allah: “Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje.“ Muslimani današnjice su ostavili slijeđenje onoga koga im je preporučio njihov Stvoritelj, Koji najbolje zna šta njima treba, a uzeli su za svoje uzore one koje ni njihova rođena braća ne bi drugima preporućili da ih slijede. Jer su to u velikom broju slučajeva alkoholičari, drogeraši, prostitutke, lopovi. Zar razuman insan da slijedi, oponaša, uzima za uzora osobu sa takvim osobinama.
Također, jedan od ispravnih ciljeva i razloga objavljivanja Kur'ana je da bi ljudi razmišljali o njegovim ajetima, o njegovim porukama čovječanstvu. Rekao je Uzvišeni: “A zašto oni ne razmisle o Kur’anu? Da je on od nekog drugog, a ne od Allah, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti.“ Također, kazao je Uzvišeni Allah: “Kako oni ne razmisle o Kur’anu, ili su im na srcima katanci!“ Postavimo sebi pitanje, da li smo ikada razmišljali o kur'anskim ajetima, o džennetu, o džehnnemu, o Sudnjem danu, da li smo ikada pustili suzu, koja je veoma skupa u ovom pogledu, razmišljajući o Allahovim blagodatima prema nama, o njegovoj nagradi, o njegovoj kazni. Te suze su na vagi Islama veoma skupe, zbog iskrenosti koja se krije iza njih, do te mjere da je Poslanik obećao da vatra neće doticati oko koje je plakalo iz straha prema Gospodaru, da će biti u hladu Arša na Sudnjem danu kada ne bude drugog halda. Vjerovatno nikada nismo zaplakali razmišljajući o kur'anskim ajetima, zato što u osnovi nikada ne slušamo Kur'an, u našem pretincu za kasete i CD-ove nema mjesta kaseti i CD-u s učenjem Kur'ana.
To, ako bi kazali da znamo gdje se može kupiti kaseta i CD sa učenjem Kur'ana, jer mi samo znamo gdje se kupuju kasete i CD-ovi onoga s čijim sadržajem nije zadovoljan naš Gospodar. Zamislite samo da slušate svakoga dana ajete u kojima se spominje opis dženneta i opis džehenema, kako bi se mi zainteresovali na koji način možemo zaslužiti tu vječnu nagradu, džennet. Džennet, u kojem ima ono što oko nikada nije vidjelo, uho za to nikada nije čulo, niti je čovjeku palo na um šta ga čeka od nagrada. Interesovalo bi nas na koji način da se zaštiti od kazne vatrom koja je sedamdeset puta jača od ovdunjalučke vatre, koja je više nego dovoljna za kažnjavanje njome. Da li bi nakon toga bilo onih koji govore: “Ma ko je se vratio od tamo“
I na kraju, sigurno je mnogo onih koji nikada nisu otvorili Kur'an s prijevodom, ako ga imaju, pa da vide šta u njemu ima. Ljudi kao da se boje da otvore Kur'an pa da pročitaju šta im poručuje njihov Stvoritelj u Knjizi koja će ostati orginalna sva do Sudnjega dana. Kada bi je otvorili našli bi mnogo toga što im je svakog dana prijeko potrebno. Mnogo onoga što ako bi praktično sproveli u životu bili bi sretni, čestiti, zadovoljni, voljeni i cijenjeni od strane onih koji ih okružuju.
Zato, čvrstu odluku donesimo da nećemo dozvoliti da ramazansko druženje sa Kur'anom bude sezonsko i sekundarno, već da se družimo sa Kur'anom tokom cijele godine. Da ga učimo, da razmišljamo o njegovim ajetima, i na kraju, da ono što pročitamo i spoznamo pretočimo u svakodnevni život.
_____________________________________________________________
