Autor Šejhul Islam ibn Tejmije
Kur'an koji je objavljen Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, to je onaj Kur'an koji muslimani čitaju i upisuju ga u njihove mushafe.[1] Kur'an jeste govor Allaha, dželle šanuhu, i ničiji drugi, pa makar ga ljudi čitali i dostavljali svojim pokretima i glasovima. Govor pripada onome koji je po prvi put izgovorio sadržaj tog govora, a ne onome koji taj govor prenosi ili dostavlja. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže:
„Ako te neki od mnogobožaca zamoli za zaštitu, ti ga zaštiti da bi saslušao Allahove riječi, a potom ga otpremi na mjesto pouzdano za njega." (Kur'an, 9:6)
Ovaj se Kur'an nalazi u Knjizi čuvanoj, kako Allah, dž.š., kaže: ,,A ovo je Kur'an veličanstveni, na ploči pomno čuvanoj." (Kur'an, 85:2122)
„On je, zaista, Kur'an plemeniti u Knjizi brižljivo čuvanoj." (Kur'an, 56:77 78)
Kur'an je Allahov, dž.š., govor zapisan slovima, sa svojim značenjem i redoslijedom. Shvatanje kur'anskih izraza bolje je od samog pamćenja Kur'ana. Ebu-Bekr i Omer, radijallahu anhuma, govorili su: „Više volimo shvatiti Kur'an nego li ga učiti napamet."
Ako muslimani upisuju Kur'an u mushafe ne vokalizirajući pri tome ajete, dozvoljeno je. Ashabi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, upisivali su Kur'ane bez ikakve vokalizacije. To : zato što su bili Arapi koji su govorili književnim jezikom Kur'ana. Upravo je takve mushafe Osman, radijallahu anhu, razaslao po islamskim područjima u vremenu tabi'ina. Nakon toga se proširio dijalekt (među Arapima) pa su kur'anski ajeti vokalizirani crvenom tintom. Jedan dio učenjaka je to odmah osudio smatrajući to novotarijom, dok su neki učenjaci rekli da je to dozvoljeno zbog potrebe koja se ukazala. Ispravno je da u tome nema nikakve štete, naprotiv, korist od toga je očigledna.
Od toga je i potvrđivanje istinitosti riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Zaista Allah govori glasom (koji se čuje)." (Prenosi Buhari)
„... l pozvat će Adema, a. s., glasom." (Prenosi Buhari)
Ovo je vjerovanje selefu-saliha iz ovog ummeta a i vjerovanje svih imama koji su ispravno slijedili sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Islamski učenjaci kažu daje Kur'an Allahov, dž.š., govor koji nije stvoren ma gdje god se čitao i upisivao. Nije dozvoljeno reći kada čovjek čita Kur'an da je to njegovo čitanje stvoreno, jer on čita objavljeni originalni Allahov govor, tj. Kur'an. Ali i ne treba reći da to čitanje nije stvoreno jer u to ulaze postupak čovjeka, a zna se da su oni stvoreni. Niko od prvih generacija islama nije rekao da su glasovi ljudi kojima čitaju Kur'an oduvijek. Naprotiv, selefus-salih porekli su riječi onih koji kažu da čovjekov govor u kome ima Kur'ana nije stvoren.
Što se tiče onih koji kažu da je tinta kojom su ispisane Allahove, dž.š., riječi oduvijek, pa to su najveće neznalice i najveći nepoznavaoci sunneta. Allah Uzvišeni, kaže:
„Reci:,Kad bi more bilo tinta da se ispišu riječi Gospodara moga, more bi presahlo, ali ne i riječi Gospodara moga, pa i kad bismo donijeli slično njemu.'" (Kur'an, 18:109)
Također, ko pridoda nešto sunnetu i kaže da su izrazi ljudi oduvijek, onda je on zabludjeli novator. Isti je kao oni što poriču sunnet govoreći da Allah ne govori ni slovom ni glasom. Nasuprot njima oni koji govore da je papir, koža i dio zida Allahov govor, isti su kao oni što kažu da Allah nije govorio Kur'anom i nije Kur'an Njegov govor. Ovo pretjerivanje u potvrđivanju isto je kao i pretjerivanje u poricanju. Oba su ova pretjerivanja izvan okvira sunneta i džemata.
Obaveza je reći da ovaj Kur'an na arapskom jeziku predstavlja originalan Allahov, dželle va ala, govor. U to spadaju kur'anska slova i njihovo značenje. Potvrđujemo da ono što se u mushafu nalazi, od njegove prve do njegove zadnje strane, jeste Kur'an, bio on vokaliziran kao danas ili nevokaliziran kao u vrijeme ashaba. Nije dozvoljeno da se među muslimane proširi smutnja novotarijom i govornom polemikom koja u sebi nema nikakve biti a ni stvarnosti. Nije dozvoljeno ubaciti u vjeru ono što nije od nje.
_________________________
[1] Mushaf je knjiga u kojoj je sabran Kur'an.
Kur'an koji je objavljen Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, to je onaj Kur'an koji muslimani čitaju i upisuju ga u njihove mushafe.[1] Kur'an jeste govor Allaha, dželle šanuhu, i ničiji drugi, pa makar ga ljudi čitali i dostavljali svojim pokretima i glasovima. Govor pripada onome koji je po prvi put izgovorio sadržaj tog govora, a ne onome koji taj govor prenosi ili dostavlja. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže:
„Ako te neki od mnogobožaca zamoli za zaštitu, ti ga zaštiti da bi saslušao Allahove riječi, a potom ga otpremi na mjesto pouzdano za njega." (Kur'an, 9:6)
Ovaj se Kur'an nalazi u Knjizi čuvanoj, kako Allah, dž.š., kaže: ,,A ovo je Kur'an veličanstveni, na ploči pomno čuvanoj." (Kur'an, 85:2122)
„On je, zaista, Kur'an plemeniti u Knjizi brižljivo čuvanoj." (Kur'an, 56:77 78)
Kur'an je Allahov, dž.š., govor zapisan slovima, sa svojim značenjem i redoslijedom. Shvatanje kur'anskih izraza bolje je od samog pamćenja Kur'ana. Ebu-Bekr i Omer, radijallahu anhuma, govorili su: „Više volimo shvatiti Kur'an nego li ga učiti napamet."
Ako muslimani upisuju Kur'an u mushafe ne vokalizirajući pri tome ajete, dozvoljeno je. Ashabi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, upisivali su Kur'ane bez ikakve vokalizacije. To : zato što su bili Arapi koji su govorili književnim jezikom Kur'ana. Upravo je takve mushafe Osman, radijallahu anhu, razaslao po islamskim područjima u vremenu tabi'ina. Nakon toga se proširio dijalekt (među Arapima) pa su kur'anski ajeti vokalizirani crvenom tintom. Jedan dio učenjaka je to odmah osudio smatrajući to novotarijom, dok su neki učenjaci rekli da je to dozvoljeno zbog potrebe koja se ukazala. Ispravno je da u tome nema nikakve štete, naprotiv, korist od toga je očigledna.
Od toga je i potvrđivanje istinitosti riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Zaista Allah govori glasom (koji se čuje)." (Prenosi Buhari)
„... l pozvat će Adema, a. s., glasom." (Prenosi Buhari)
Ovo je vjerovanje selefu-saliha iz ovog ummeta a i vjerovanje svih imama koji su ispravno slijedili sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Islamski učenjaci kažu daje Kur'an Allahov, dž.š., govor koji nije stvoren ma gdje god se čitao i upisivao. Nije dozvoljeno reći kada čovjek čita Kur'an da je to njegovo čitanje stvoreno, jer on čita objavljeni originalni Allahov govor, tj. Kur'an. Ali i ne treba reći da to čitanje nije stvoreno jer u to ulaze postupak čovjeka, a zna se da su oni stvoreni. Niko od prvih generacija islama nije rekao da su glasovi ljudi kojima čitaju Kur'an oduvijek. Naprotiv, selefus-salih porekli su riječi onih koji kažu da čovjekov govor u kome ima Kur'ana nije stvoren.
Što se tiče onih koji kažu da je tinta kojom su ispisane Allahove, dž.š., riječi oduvijek, pa to su najveće neznalice i najveći nepoznavaoci sunneta. Allah Uzvišeni, kaže:
„Reci:,Kad bi more bilo tinta da se ispišu riječi Gospodara moga, more bi presahlo, ali ne i riječi Gospodara moga, pa i kad bismo donijeli slično njemu.'" (Kur'an, 18:109)
Također, ko pridoda nešto sunnetu i kaže da su izrazi ljudi oduvijek, onda je on zabludjeli novator. Isti je kao oni što poriču sunnet govoreći da Allah ne govori ni slovom ni glasom. Nasuprot njima oni koji govore da je papir, koža i dio zida Allahov govor, isti su kao oni što kažu da Allah nije govorio Kur'anom i nije Kur'an Njegov govor. Ovo pretjerivanje u potvrđivanju isto je kao i pretjerivanje u poricanju. Oba su ova pretjerivanja izvan okvira sunneta i džemata.
Obaveza je reći da ovaj Kur'an na arapskom jeziku predstavlja originalan Allahov, dželle va ala, govor. U to spadaju kur'anska slova i njihovo značenje. Potvrđujemo da ono što se u mushafu nalazi, od njegove prve do njegove zadnje strane, jeste Kur'an, bio on vokaliziran kao danas ili nevokaliziran kao u vrijeme ashaba. Nije dozvoljeno da se među muslimane proširi smutnja novotarijom i govornom polemikom koja u sebi nema nikakve biti a ni stvarnosti. Nije dozvoljeno ubaciti u vjeru ono što nije od nje.
_________________________
[1] Mushaf je knjiga u kojoj je sabran Kur'an.
