Kada se ustanovi neosnovanost poricanju hadisa koji nam dolazi od pojedinca, uviđamo da ima mnogo više dokaza koji nas vode u suprotnom pravcu, tj., da takve treba uzimati kao dokaze u našem ubjeđenju, i iz Kur'ana, i iz Sunneta.
Dokaza iz Kur'ana ima mnogo, ali ćemo uzeti samo nekoliko:
Rekao je Uzvišeni:
“Svi vjernici ne treba da idu u boj. Neka se po nekoliko njih iz svake zajednice njihove potrudi da se upute u vjerske nauke i neka opominju narod svoj da mu se vrate, da bi se Allaha pobojali.”(at-Tawba, 122)
Ovaj ajet podstiče mu’mine da se upute u vjerske nauke. U zajednicu, dakle, ulazi pojedinac.
Rekao je Imami Buhari: “Jedan čovjek se naziva zajednicom, po riječima Uzvišenog: ‘Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih.’(al-Hugurat, 9) ; pa ako bi se i dva čovjeka sukobila, potpali bi pod značenje ovog ajeta.”(Sahih al-Buhari, 13/231).
Ovaj ajet podstiče mu’mine da se upute u vjerske nauke. U zajednicu, dakle, ulazi pojedinac.
Rekao je Imami Buhari: “Jedan čovjek se naziva zajednicom, po riječima Uzvišenog: ‘Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih.’(al-Hugurat, 9) ; pa ako bi se i dva čovjeka sukobila, potpali bi pod značenje ovog ajeta.”(Sahih al-Buhari, 13/231).
Ako se čovjeku, pojedincu, daje da nas obavještava o vjerskim stvarima, onda je to dovoljan argument da je i njegova vijest dokaz. Upućivanje u vjerske nauke obuhvata propise i akaid, a upućivanje u nauke akaida bitnije je od upućivanja u nauke o vjerskim propisima i radnjama.
Rekao je Uzvišeni:
“O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite.”(al-Hugurat, 6), a u drugoj verziji – dobro je potvrdite. (Tumačenje Kur'ana od Šawqanija, 5/60)
Ovo nas upućuje na konačni poticaj da prihvatimo hadis koji nam dođe od pouzdanog pojedinca, i na to da nam nije potrebno ponovno potvrđivanje. Jer, iz toga se izuzima nepošten čovjek. Makar njegova vijest ne imala značenje znanja, naredba je da se općenito provjeri sve dok se ne postigne željeno znanje.
Rekao je Uzvišeni:
“O vjernici, pokoravajte se Allahu, i pokoravajte se Poslaniku, i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku.”(an-Nisa', 59)
Ibn Qayyim kaže: “Muslimani se slažu da se pod “obraćanjem Poslaniku” misli na obraćanje njemu u toku njegova života, a vraćanje njegovom Sunnetu nakon njegove smrti. Isto tako su se složili da ova naredba “vraćanja” ne prestaje sa njegovom smrću, što znači, ako nam pristigli hadisi, bili od pojedinca ili grupe, ne predstavljaju znanje i čvrsto ubjeđenje, onda nema nikakve svrhe da se vraćamo na Poslanikov Sunnet u eventualnim nesuglasicama.”
Što se tiče dokaza iz Sunneta, njih ima mnogo, no, mi ćemo se ograničiti samo na par njih:
1) Poslanik s.a.v.s. je slao po jednog emisara kraljevima i namjesnicima nekih pokrajina i ljudi su se u izvršnim ili akidetskim propisima pozivali na njih. Tako je poslao Abu 'Ubayda Amira ibn Garraha, r.a., stanovnicima Nedžrana.(Vidi: Sahih al-Buhari, 13/232); Mu'ada ibn Gabala, r.a., stanovnicima Jemena.(Vidi: Sahih al-Buhari, 13/241); Dihyat al-Qalbija, r.a., sa pismom basranskom namjesniku, te niz drugih ashaba, r.a.
2) Buhari prenosi od 'Abdullah ibn 'Umara, r.a., da je rekao: “Dok su ljudi klanjali sabah namaz u Kubau (mjesto u Medini), došao je neki čovjek i rekao: ‘Uistinu je Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., u ovoj noći sišao jedan ajet, u kojem mu se naređuje da se tokom obavljanja namaza okrene licem ka Kabi u Mekki, pa se i vi okrenite njoj.’ Njihova lica su bila tada okrenuta prema Siriji, pa su se preusmjerili ka Kabi.”(Vidi: Sahih al-Buhari, 13/232).
Niko tu neće reći da je to sad striktno vezano za propise, nego se radnja čini na osnovu ubjeđenja u ispravnost te vijesti.
3) Prenosi se od 'Umara, r.a., da je rekao: Bio je jedan ensarija umjesto kojeg bih ja prisustvovao kod Božijeg poslanika, s.a.v.s., kad on to nije mogao. Poslije bih njemu prenio sve što sam saznao od Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Ako, pak, ja nisam bio u mogućnosti da prisustvujem, onda bi on to uradio i prenio mi sve što bi tom prilikom saznao od Allahovog Poslanika, s.a.v.s.”(Sahih al-Buhari, 13/232).
Ovakav stav i ponašanje ashaba nam pokazuje da im je bilo dovoljno da čuju vijest od pojedinca, ako se ona tiče njihove vjere, svejedno da li se radilo o izvršnim ili akidetskim poslovima.
4) Prenosi se od 'Abdullah ibn Mas’uda, r.a., da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kad kaže: 'Neka Allah dž.š. nagradi osobu koja čuje od nas hadis, nauči ga napamet sve dok ga ne saopšti drugome, a taj (izvjestilac) ga bolje zapamti od prvog njegovog slušaoca.’”(Musned Ahmada ibn Hanbala, 6/96).
Ovo se, isto tako, ne ograničava samo na hadise koji su vezani za izvršne poslove, nego i za završne i za akidetske poslove. Kada ne bi vjerovali u ono što nam prenosi pojedinac od Poslanika, s.a.v.s., a što je u vezi sa našim ubjeđenjem, onda ne bi imalo nikakvog smisla prenošenje hadisa od Poslanika, s.a.v.s., nego bi se i sam Poslanik s.a.v.s., izjasnio da se to ograničava i svodi samo na izvršne poslove, a ne na nešto drugo.
Stav da se akida ne može potvrditi hadisima koji dolaze preko pojedinca je stav novotara, onih koji u vjeru ubacuju nevjerske elemente, i on, kao takav, nema nikakve osnove u vjeri. Tako nešto nije zastupao niko od naših uzora u prethodnicima dobrih prethodnika, r.a., niti je prenešeno tako nešto od njih. Osim toga, to im nije ni padalo na um. Ako bi postojao kategoričan dokaz koji bi nam ukazivao da se sa hadisima koji nam dolaze preko pojedinca, ne potvrđuje akida, onda bi to sigurno znali ashabi, izjasnili se jasno o tom, a isto tako i oni poslije njih.
Ovo mišljenje novotara tiče se i same akide, samim tim što bi se tim poreklo na stotine tačnih i potvrđenih hadisa od Poslanika s.a.v.s.
Oni koji za potvrdu svoje akide ne uzimaju hadise prenešene od pojedinaca primorani su, takođe, da odbiju brojne hadise koji govore o akidi, a koja se potvrđuje tim hadisima. Navest ćemo neke od njih:
1) Prioritet našeg Poslanika Muhameda, s.a.v.s., nad ostalim poslanicima,
2) Njegovo najveće zagovornoštvo na Sudnjem danu,
3) Njegovo zagovorništvo za teške griješnike iz ummeta,
4) Sva njegova nadnaravna djela (mu'džize), osim Kur'ana,
5) Početak stvaranja, opis meleka i džina, opis dženneta i džehennema (osim onoga što je spomenuto u Kur'anu Plemenitom),
6) Ispitivanje Munkira i Nekira u kaburu,
7) Stiješenost kabura umrloj osobi,
8) Sirat-ćuprija, izvor, vaga i dva njena tasa,
9) Vjerovanje da je Allah dž.š. zapisao svakom čovjeku, sreću ili nesreću, njegovu nafaku i dužinu života, dok je još bio u utrobi svoje majke,
10) Posebnosti Poslanika, s.a.v.s., koje je sakupio Suyuti u svojoj knjizi “Najveće posebnosti”. Između njih je njegov ulazak u džennet u toku ovozemaljskog života, susretsa njegovim stanovnicima, ono što je u njemu pripremljeno za bogobojazne, te primanje islama njegovog pratioca, koji je bio džin,
11) Zaključak da će desetorica kojima je Poslanik s.a.v.s., još na ovome svijetu obećao džennet, ući u džennet,
12) Teški griješnici neće vječno ostati u džehennemu,
13) Vjerovanje u sve ono što se potvđuje hadisima o opisu Sudnjeg dana i proživljenja, a što nije spomenuto u Kur'anu Plemenitom,
14) Vjerovanje u cjelokupnost predznaka Sudnjeg dana, kao što je izlazak Mehdija, silazak 'Isaa a.s., izlazak Dedžala, pojava vatre, izlazak Sunca sa Zapada, životinje koja će govoriti ljudskim jezikom, i još puno toga drugog.
Isto tako, nisu svi dokazi, koji govore o akidi, došli hadisima koje prenose pojedinci, nego ima i onih koji su došli mutevatir predajom. Ipak ćemo zaključiti da oni koji gornje negiraju ne znaju dovoljno, što ih navodi da odbiju sve ove tačne i pritvrđene hadise koji govore o akidi.
Iz knjige AŠRAT AS-SA'AT autora Jusuf b. Abdullah b. Jusuf el-Wabil
Sa arapskog preveli:
Rasim Brković
Senad Ćeman
Dokaza iz Kur'ana ima mnogo, ali ćemo uzeti samo nekoliko:
Rekao je Uzvišeni:
“Svi vjernici ne treba da idu u boj. Neka se po nekoliko njih iz svake zajednice njihove potrudi da se upute u vjerske nauke i neka opominju narod svoj da mu se vrate, da bi se Allaha pobojali.”(at-Tawba, 122)
Ovaj ajet podstiče mu’mine da se upute u vjerske nauke. U zajednicu, dakle, ulazi pojedinac.
Rekao je Imami Buhari: “Jedan čovjek se naziva zajednicom, po riječima Uzvišenog: ‘Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih.’(al-Hugurat, 9) ; pa ako bi se i dva čovjeka sukobila, potpali bi pod značenje ovog ajeta.”(Sahih al-Buhari, 13/231).
Ovaj ajet podstiče mu’mine da se upute u vjerske nauke. U zajednicu, dakle, ulazi pojedinac.
Rekao je Imami Buhari: “Jedan čovjek se naziva zajednicom, po riječima Uzvišenog: ‘Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih.’(al-Hugurat, 9) ; pa ako bi se i dva čovjeka sukobila, potpali bi pod značenje ovog ajeta.”(Sahih al-Buhari, 13/231).
Ako se čovjeku, pojedincu, daje da nas obavještava o vjerskim stvarima, onda je to dovoljan argument da je i njegova vijest dokaz. Upućivanje u vjerske nauke obuhvata propise i akaid, a upućivanje u nauke akaida bitnije je od upućivanja u nauke o vjerskim propisima i radnjama.
Rekao je Uzvišeni:
“O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite.”(al-Hugurat, 6), a u drugoj verziji – dobro je potvrdite. (Tumačenje Kur'ana od Šawqanija, 5/60)
Ovo nas upućuje na konačni poticaj da prihvatimo hadis koji nam dođe od pouzdanog pojedinca, i na to da nam nije potrebno ponovno potvrđivanje. Jer, iz toga se izuzima nepošten čovjek. Makar njegova vijest ne imala značenje znanja, naredba je da se općenito provjeri sve dok se ne postigne željeno znanje.
Rekao je Uzvišeni:
“O vjernici, pokoravajte se Allahu, i pokoravajte se Poslaniku, i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku.”(an-Nisa', 59)
Ibn Qayyim kaže: “Muslimani se slažu da se pod “obraćanjem Poslaniku” misli na obraćanje njemu u toku njegova života, a vraćanje njegovom Sunnetu nakon njegove smrti. Isto tako su se složili da ova naredba “vraćanja” ne prestaje sa njegovom smrću, što znači, ako nam pristigli hadisi, bili od pojedinca ili grupe, ne predstavljaju znanje i čvrsto ubjeđenje, onda nema nikakve svrhe da se vraćamo na Poslanikov Sunnet u eventualnim nesuglasicama.”
Što se tiče dokaza iz Sunneta, njih ima mnogo, no, mi ćemo se ograničiti samo na par njih:
1) Poslanik s.a.v.s. je slao po jednog emisara kraljevima i namjesnicima nekih pokrajina i ljudi su se u izvršnim ili akidetskim propisima pozivali na njih. Tako je poslao Abu 'Ubayda Amira ibn Garraha, r.a., stanovnicima Nedžrana.(Vidi: Sahih al-Buhari, 13/232); Mu'ada ibn Gabala, r.a., stanovnicima Jemena.(Vidi: Sahih al-Buhari, 13/241); Dihyat al-Qalbija, r.a., sa pismom basranskom namjesniku, te niz drugih ashaba, r.a.
2) Buhari prenosi od 'Abdullah ibn 'Umara, r.a., da je rekao: “Dok su ljudi klanjali sabah namaz u Kubau (mjesto u Medini), došao je neki čovjek i rekao: ‘Uistinu je Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., u ovoj noći sišao jedan ajet, u kojem mu se naređuje da se tokom obavljanja namaza okrene licem ka Kabi u Mekki, pa se i vi okrenite njoj.’ Njihova lica su bila tada okrenuta prema Siriji, pa su se preusmjerili ka Kabi.”(Vidi: Sahih al-Buhari, 13/232).
Niko tu neće reći da je to sad striktno vezano za propise, nego se radnja čini na osnovu ubjeđenja u ispravnost te vijesti.
3) Prenosi se od 'Umara, r.a., da je rekao: Bio je jedan ensarija umjesto kojeg bih ja prisustvovao kod Božijeg poslanika, s.a.v.s., kad on to nije mogao. Poslije bih njemu prenio sve što sam saznao od Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Ako, pak, ja nisam bio u mogućnosti da prisustvujem, onda bi on to uradio i prenio mi sve što bi tom prilikom saznao od Allahovog Poslanika, s.a.v.s.”(Sahih al-Buhari, 13/232).
Ovakav stav i ponašanje ashaba nam pokazuje da im je bilo dovoljno da čuju vijest od pojedinca, ako se ona tiče njihove vjere, svejedno da li se radilo o izvršnim ili akidetskim poslovima.
4) Prenosi se od 'Abdullah ibn Mas’uda, r.a., da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kad kaže: 'Neka Allah dž.š. nagradi osobu koja čuje od nas hadis, nauči ga napamet sve dok ga ne saopšti drugome, a taj (izvjestilac) ga bolje zapamti od prvog njegovog slušaoca.’”(Musned Ahmada ibn Hanbala, 6/96).
Ovo se, isto tako, ne ograničava samo na hadise koji su vezani za izvršne poslove, nego i za završne i za akidetske poslove. Kada ne bi vjerovali u ono što nam prenosi pojedinac od Poslanika, s.a.v.s., a što je u vezi sa našim ubjeđenjem, onda ne bi imalo nikakvog smisla prenošenje hadisa od Poslanika, s.a.v.s., nego bi se i sam Poslanik s.a.v.s., izjasnio da se to ograničava i svodi samo na izvršne poslove, a ne na nešto drugo.
Stav da se akida ne može potvrditi hadisima koji dolaze preko pojedinca je stav novotara, onih koji u vjeru ubacuju nevjerske elemente, i on, kao takav, nema nikakve osnove u vjeri. Tako nešto nije zastupao niko od naših uzora u prethodnicima dobrih prethodnika, r.a., niti je prenešeno tako nešto od njih. Osim toga, to im nije ni padalo na um. Ako bi postojao kategoričan dokaz koji bi nam ukazivao da se sa hadisima koji nam dolaze preko pojedinca, ne potvrđuje akida, onda bi to sigurno znali ashabi, izjasnili se jasno o tom, a isto tako i oni poslije njih.
Ovo mišljenje novotara tiče se i same akide, samim tim što bi se tim poreklo na stotine tačnih i potvrđenih hadisa od Poslanika s.a.v.s.
Oni koji za potvrdu svoje akide ne uzimaju hadise prenešene od pojedinaca primorani su, takođe, da odbiju brojne hadise koji govore o akidi, a koja se potvrđuje tim hadisima. Navest ćemo neke od njih:
1) Prioritet našeg Poslanika Muhameda, s.a.v.s., nad ostalim poslanicima,
2) Njegovo najveće zagovornoštvo na Sudnjem danu,
3) Njegovo zagovorništvo za teške griješnike iz ummeta,
4) Sva njegova nadnaravna djela (mu'džize), osim Kur'ana,
5) Početak stvaranja, opis meleka i džina, opis dženneta i džehennema (osim onoga što je spomenuto u Kur'anu Plemenitom),
6) Ispitivanje Munkira i Nekira u kaburu,
7) Stiješenost kabura umrloj osobi,
8) Sirat-ćuprija, izvor, vaga i dva njena tasa,
9) Vjerovanje da je Allah dž.š. zapisao svakom čovjeku, sreću ili nesreću, njegovu nafaku i dužinu života, dok je još bio u utrobi svoje majke,
10) Posebnosti Poslanika, s.a.v.s., koje je sakupio Suyuti u svojoj knjizi “Najveće posebnosti”. Između njih je njegov ulazak u džennet u toku ovozemaljskog života, susretsa njegovim stanovnicima, ono što je u njemu pripremljeno za bogobojazne, te primanje islama njegovog pratioca, koji je bio džin,
11) Zaključak da će desetorica kojima je Poslanik s.a.v.s., još na ovome svijetu obećao džennet, ući u džennet,
12) Teški griješnici neće vječno ostati u džehennemu,
13) Vjerovanje u sve ono što se potvđuje hadisima o opisu Sudnjeg dana i proživljenja, a što nije spomenuto u Kur'anu Plemenitom,
14) Vjerovanje u cjelokupnost predznaka Sudnjeg dana, kao što je izlazak Mehdija, silazak 'Isaa a.s., izlazak Dedžala, pojava vatre, izlazak Sunca sa Zapada, životinje koja će govoriti ljudskim jezikom, i još puno toga drugog.
Isto tako, nisu svi dokazi, koji govore o akidi, došli hadisima koje prenose pojedinci, nego ima i onih koji su došli mutevatir predajom. Ipak ćemo zaključiti da oni koji gornje negiraju ne znaju dovoljno, što ih navodi da odbiju sve ove tačne i pritvrđene hadise koji govore o akidi.
Iz knjige AŠRAT AS-SA'AT autora Jusuf b. Abdullah b. Jusuf el-Wabil
Sa arapskog preveli:
Rasim Brković
Senad Ćeman
