Allah s.w.t. ne voli one koji se razjedinjuju, cijepaju, počevši od saffova u namazu, pa sve do odbrane vjere i zemlje.. Ipak, kako postupiti ako kod muslimana dođe do razlaza, svađe ?
Ako držimo do vjere i Kur’ana, imamo način i put kako se ponašati. “O vi koji vjerujete, pokorite se Allahu i Njegovom Poslaniku i vašim pretpostavljenima, a ako se raziđete po nekom pitanju, onda tu stvar vratite Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u Sudnji Dan. A to je najbolje rješenje.” (En Nisa, 59)
Ali ako se rješenje spora traži u zadovoljavanju ličnih hirova, zbog koristi i interesa, zbog karijerizma, onda tako ne rade oni koji vjeruju u Allaha i Sudnji dan. Oni vjeruju u svoju korist i karijeru, i oni lažu na Allaha dž.š.
Posvetićemo se pitanju mezheba, koje mnogi koriste u svoju svrhu i onako kako to njima odgovara. Razni lovci u mutnom, karijeristi, džahili, neprijatelji Islama itd. Koristićemo se knjigom na ovu temu jednog od najpoznatijih Islamskih pravnika današnjice dr. Jusufa el-Kardawija.
Da vidimo koji je Šerijatski stav o slijeđenju određenog mezheba.
Ima onih koji smatraju da je slijeđenje jednog od mezheba obaveza. Neki čak prelaze svaku granicu i kažu da je to vadžib, stroga dužnost kod Allaha dž.š. Međutim, u Islamu nema nijednog dokaza za to. Obaveznost slijeđenja bilo kojeg mezheba, ili imama mezheba nije Vadžib, nije ni Sunnet, nije čak ni preporučeno. Stoga je mišljenje onih koji kažu da treba slijediti određenog imama ili mezheb neprihvatljivo. Inače, daj mi dokaz iz Kur’ana ili iz Sunneta za tu tvrdnju. Na ovo upućuju slijedeće činjenice. Kur’anom, Sunnetom i konsenzusom učenjaka je utvrđeno da je Allah dž.š. obavezao ljude da se pokoravaju samo Njemu i Negovom Poslaniku i nijednoj osobi mimo Poslanika a.s. Dalje, svi muslimani su mišljenja da osim Poslanika a.s. nijedan čovjek nije bezgrešan tj. nepogriješiv. Prenosi se od ibn Abasa, Ataa, Enesa i Mudžahida da su rekli: “u svačijem govoru ima onoga što se može prihvatiti i odbaciti, osim govora Muhameda a.s.” Znači slijeđenje bilo koga drugog u svemu što kaže očita je zabluda, jer se imam u tom slučaju dovodi u poziciju Poslanika s.a.w.s., što je izmjeni vjere, i blisko je ukoru, koji je Allah dž.š. uputio kršćanima kada kaže: “Oni pored Allaha za bogove uzimaju sveštenike svoje, i monahe svoje” (Et-Tevba, 31) A njihovo smatranje sveštenika za bogove ogleda se u slijeđenju onoga što su im oni određivali halalom ili haramom.
Slijedeći dokaz jeste to da su sami imami mezheba zabranjivali da ih se slijedi ili oponaša. I nijednog časa nisu smatrali da oni treba ljudima da određuju vjeru. Takođe su upozoravali i na opasnost uzimanja njihovog mišljenja bez podloge i argumenta.
Rekao je imam Šafija: “primjer onoga ko uzima znanje bez dokaza je kao primjer čovjeka koji noću sakuplja drva, a u njima je zmija koja ga ujeda a da on to i ne osjeti.”
Rekao je imam Ahmed: “nemojte slijediti ni mene ni Malika, ni Sevrija ni Evzaiju, već uzimajte odakle su oni uzeli tj. iz izvora.”
Rekao je Ebu-Jusuf, učenik Ebu-Hanife: “nikom nije dopušteno da iznosi naše mišljenje dok ne spozna odakle smo ga uzeli, t.j. iz Kur’ana i Sunneta. “
Pristrasno slijeđenje mezheba je novotarija u Ummetu Muhammeda a.s. a uz to je suprotno praksi prvih generacija muslimana, istinskih sljedbenika Kur’ana i Sunneta.
Ljudi su u prva tri stoljeća Islama temeljili svoja mišljenja na dokazima. Na tom putu prvo su se služili Kur’anom, zatim Sunnetom, pa argumentiranim mišljenjima ashaba. Poslije toga je došlo vrijeme kad su se ljudi ulijenili u traženju znanja, pa su počeli uzimati ulemu za dokaz i počeli ih slijediti. Tako su jedni postali Hanefije, drugi Malikije itd. podupirući dokaze ljudima a ne argumentima. Mnogi su držali ispravnim slijeđenje mezheba po rođenju, rodiš se u nečemu pa ga slijediš i ti po rođenju a ne po ubjeđenju. Imam Izudin ibn Abduselam kaže: “ljudi su pitali učenjake, ne ograničavajući se na određeni mezheb, i niko nikome nije prigovarao, sve dok se nisu pojavili ovi mezhebi i njihove fanatične pristalice. Od tada, mnogi počinju da slijede imama u svemu što kaže, kao da je njegov imam vjerovjesnik od Allaha dž.š. poslan. To je jasna zabluda i skretanje s pravog puta, i s time niko pametan ne može biti zadovoljan.”
Prema tome, obaveza je muslimana koji ne poznaje dovoljno propise vjere da pita učenjake tj. ulemu, ali nije obavezan da se strogo drži određenog mezheba. Jer obaveza je samo ono što su naredili Allah dž.š. i Njegov Poslanik s.a.w.s. A oni nikoga nisu obavezali da bude hanefija, da bude šafija, malikija ili hanbelija. Učiniti to obaveznim znači propisati novi Šerijat.
Rezultat svega navedenoga je da kompetentna ulema smatra mišljenje o obaveznosti slijeđenja određenog mezheba pogrešnim, čak oni smatraju da je slijeđenje samo jednog učenjaka u svemu a odbacivanje svih ostalih haram!
Ibn Kajjim veli: “poznato je da u vremenu ashaba ili tabiina nije postojao ni jedan slučaj da je neko od njih odabrao određenu osobu mimo Poslanika a.s. kako bi je slijedio a odbacio mišljenja svih drugih.” Spomenuta novotarija slijeđenja mezheba pojavila se u četvrtom hidžretskom stoljeću. Zaključak Ibn Kajjima o ovome jeste: ako neko dođe do pouzdanog i argumentovanog mišljenja imama mezheba, ili nekog drugog učenjaka, dozvoljeno mu je da slijedi to mišljenje, ali samo ukoliko ne postoji drugo, ispravnije mišljenje. Odbacivanje mišljenja nekog učenjaka nikako ne znači njegovo omalovažavanje. Moto svih imama mezheba bio je: ”Ako nađete da se moje mišljenje suprotstavlja dokazu od Poslanika a.s. moje mišljenje odbacite.”
Zatim, jedna vrlo važna stvar koju moramo shvatiti: razilaženje u sporednim stvarima u vjeri ne bi trebalo da vodi u sukobe i razdor. Postoji mnogo stvari koje je Poslanik s.a.w.s. radio na više načina. I zato se od njega tako i prenosi, iako je neke od varijanti praktikovao češće. Tako se na primjer prenosi da se tekbir (Allahu ekber) prilikom učenja ezana uči dva puta, a negdje da se uči četiri puta. Malikije su prihvatile predaju od dva puta, a ostali od četiri. Takođe se prenosi i o izgovaranju šehadeta prilikom ezana sniženim glasom. Neki su to prihvatili a neki nisu, nego uče cijeli ezan istim tonom. Dalje, prenosi se da je Resul s.a.w.s. učio bismilu u namazu u sebi, a negdje i da je učio na glas, to nije nemoguće. Nije neshvatljivo da je u određenim prilikama učio bismillu naglas kako bi poučio džemat i sl.
Da li je dozvoljeno slijediti nekoga osim četvorice imama mezheba, i da li je dozvoljeno osloniti se direktno na Kur’an i Sunnet?
Odgovarajući na ovo pitanje kaže dr. Kardawi:
“Jeste, dozvoljeno je slijediti i nekog drugog učenjaka osim imama mezheba, kao što je dozvoljeno onima koji su to u stanju (dobri poznavaoci fikha) da se oslanjaju direktno na Kur’an i Sunnet. Oni imaju pravo na sopstveni idžtihad, kao i da od postojećih mišljenja uleme daju prednost jačem i ispravnijem mišljenju. Stav koji je iznešen u vremenu nazadovanja muslimana, da su vrata idžtihada (donošenja rješenja na osnovu proučavanja argumenata) zatvorena, je neprihvatljiv, i za to nema dokaza ni u Kur’anu ni u Sunnetu. Naprotiv, svako vrijeme mora imati svoje mudžtehide, koji će izučavati vjeru i davati fetve o određenim pitanjima. Naravno, dužnost je muslimanu koji ne poznaje arapski jezik, fikh i discipline potrebne za idžtihad, da se obrati ulemi. Ali ne samo jednom učenjaku kojega će slijepo slijediti bez obzira na sve.
Da li je dozvoljeno tzv. miješanje mezheba, odnosno uzimanje riješenja i mišljenja od više imama?
Moje je mišljenje, navodi dr. Kardavi slijedeće: ako se time želi pronaći olakšica za sebe, tj. mišljenje koje odgovara interesu i situaciji dotične osobe, onda je to izigravanje sa vjerom i strogo zabranjeno. Vjernik je dužan slijediti istinu, bila ona za ili protiv njega. Ali, ako se iz različitih mezheba traže najispravnija mišljenja i najjači argumenti, onda je to itekako ispravno i poželjno.
Nakon svega ćemo reći: musliman mora učiti o svojoj vjeri, i ne smiju nas zbunjivati mezhebske razlike. Ne smijemo jedni drugima nametati mišljenje, koje je lično. Međusobno moramo biti tolerantni i bez predrasuda. Kod nas se pitanje mezheba pretvorilo u veliki problem, jer su povučeni pogrešni potezi u Islamskoj Zajednici. Umjesto da se ide na toleranciju i jedinstvo, pa da se kaže da su pripadnici svih priznatih mezheba u okviru ehli-suneta, ide se na podjele i obaveznost hanefijskog mezheba, što je pogrešno.
Mada, ako bolje pogledamo, vidjećemo da to nije ni blizu pravom hanefijskom mezhebu. Dobro zašto se to radi? Kažu, da bi se očuvalo jedinstvo. Međutim, to nije tačno. Jedinstvo bi bilo kad bi se sve strane nastojale sačuvati i pomiriti. Kada bi se ljudima objašnjavalo na način koji to radi dr. Jusuf el-Kardavi u knjizi koju ovdje citiramo, onda bi situacija bila drukčija. Ovako se ljudi ostavljaju u neznanju i neslozi .
Islamska zajednica je prihvatila metodu svađe oko mezheba, želeci da eliminišu sve koji nisu njihovog mišljenja, ili da ih prisile, ako mogu, na praktikovanje hanefijskog mezheba. Znači pokušava se poturiti svojevrsno jednoumlje, iako niko ne može osporiti ispravnost ostalih mezheba i pravaca u okviru ehlisunneta. To znači da se hoće eliminisati sav Islamski svijet koji se ne drži ovdašnje tradicionalne Islamske prakse. Koliko je to pogubno za Islam, vrijeme će pokazati.
U isto vrijeme otvaraju se vrata šiizmu, šijama koji odavno pokušavaju naći plodno tlo na našim prostorima. Iako oni nisu pripadnici ehli-sunneta, niti ijednog od priznatih mezheba. Oni djeluju tako podlo i perfidno, da se ne bih iznenadio da oni ustvari stoje iza ovih sukoba oko mezheba. Preko svojih potplaćenih satelita, proturaju famu o mezhebistima i nemezhebistima, o nekakvim vehabijama, da bi se mi međusobno svađali i dijelili. Zašto bi oni to radili? Zato što nas smatraju nevjernicima. Oni imaju svoje vjerovanje suprotno ehlisunnetskom pa kažu: “vjerujemo da je imamat jedan od temelja Islama.” Dakle ko ne vjeruje u njihove imame ne može biti vjernik. Prema tome, mi smo za njih nevjernici. Dalje kažu da se vjera može učiti samo od šiitskih imama i ni od koga drugog. Dakle, njihovo je vjerovanje da ako budu uzimali Šerijatsko znanje od Ebu-Hanife, imama Malika ili bilo kojeg drugog ehlisunnetskog autoriteta, biće odgovorni pred Allahom za to. Za nas tvrde da ne ostvarujemo ni jedan promil Islamskih dužnosti, tj. da smo nikakvi muslimani. Zatim njihov poznati stav da su njihovi imami kao poslanici ili bolji od njih, da se rađaju i umiru bezgrešni. Vjerovanje muslimana jeste da je samo Muhammed s.a.w.s. bio bezgriješan, i da nakon njega više nema poslanika. Još kažu da oni nemaju nikakvu potrebu za učenjem, već da im znanje dolazi direktno od Boga. Oni ne uče, ali sve znaju. To je njihova vjera.
Šta je ovdje rješenje ?
Treba upozoriti Islamsku Zajednicu na šitsko iskrivljeno vjerovanje i na njihovo lukavo djelovanje. Oni imaju jedno posebno uvjerenje – tukju (pritaju, prikrivanje), ili munafikluk. Oni su pomagali i pomažu Bosnu, ali sa kakvim nijjetom? Uspjeli su ubjediti odgovorne ljude da oni pomažu bez ikakvog interesa, u isto vrijeme lažući na našu braću iz Islamskog svijeta kako njih nije briga za nas. Međutim, njih nigdje nije bilo među mudžahidima za vrijeme rata u Bosni. Uporno pokušavaju proturiti svoje vjerovanje ovdje, i traže od najodgovornijih da otvaraju svoje medrese ovdje u Bosni!
Ja želim da kažem slijedeće: neka se prisjete muslimani istorije. Imali smo ratova protiv šiija više nego protiv kršćana. Zato je krajnje vrijeme da ostavimo mezhebsku pristrasnost po strani i da se ujedinimo. Mi smo svi braća, bez obzira da li dižemo ili spuštamo ruke u namazu. To je sve unutar ehli-sunneta i to ne smije biti kamen spoticanja. Ali kamen spoticanja mogu biti nastrana vjerovanja i ideologije, koje drugi ubacuju među nas da bi nas zavadili.
Ne možemo se distancirati od cijelog Islamskog svijeta i slijediti samo naše običaje. Naša braća su i oni šafijskog mezheba, i malikijskog i hanbelijskog, i svi oni koji slijede Kur’an i Sunnet Allahovog Poslanika s.a.w.s. i ispravno Islamsko vjerovanje. To je naša vjera. I mora se upozoriti Islamska Zajednica da ne smije napadati ljude zato što se drže Sunneta Poslanika a.s. Oni moraju imati sluha za ove stvari, u protivnom neće biti dobro. Mi moramo biti jedinstveni, ali isto tako moramo znati ko su nam neprijatelji, koji nas žele okrenuti jedne na druge i poturiti nam neka svoja vjerovanja.
Molimo Uzvišenog Allaha da učini da budemo zajedno na dunjaluku i na ahiretu.
AMIN, JA RABILALEMIN!