mr. Muharem Štulanović - iz knjige: " Ko su " Vehabije" ? "
Ovdje moramo napomenuti dvije krajnosti koje su podjednako naštetile u ovoj situaciji. Prva je pogrešna metodologija da’veta u dostavljanju, bez ikakve sumnje, autentične islamske prakse i druga kao odgovor na to jednom averzijom i odbojnošću što je možda prirodni slijed koji možemo razumjeti iz navedenog hadisa Aiše, Allah bio zadovoljan s njome, kada kaže da bi i ashabi bili odbili vjeru da je započela sa naredbama i zabranama „ne pij”, „ne zinaluči” i sl. Poslanik, a.s., je edukovao i odgajao ashabe trinaest godina, uz primjenu najljepše metodologije, pa tek onda je počeo sa ustrojstvom pozitivnih zakonskih normi i ibadeta, klanjajući uz to čitav taj period pored stotina idola u Kjabi, sve do pogodnog momenta da ih uništi kada je osvojio Mekku.
Međutim, moramo naglasiti da je sa druge strane učinjena druga vrlo štetna stvar, što se sva ta vjerska, sunnetska praksa, pokušala i htjela proglasiti „novovjerjem”, „vehabizmom”, promjenom vjere-mezheba i sl., iako se lahko moglo provjeriti kroz vjerske izvore i dokazati vjerska ispravnost iste, odvajajući pogrešnu metodologiju, koja je možda izazvala revolt i averziju, od vjerskih istina. Treba razlučiti vjerske istine od metodologije kojom se nude. To nije isto.
Zato neka preispitaju svoj odnos prema vjeri svi, osim potpunih neznalica-džahila kojima neznanje jedino možda može biti isprika, a koji su se dali na nekakvu borbu protiv sunnetske prakse, pod raznim opravdanjima borbe za jedinstvo muslimana demagogijom i džehaletom. Naši muslimani i njihove političke i vjerske vođe prisiljeni su naći zajednički jezik sa četnicima, ustašama, nevjernicima, poluvjernicima, komunistima, neokomunistima, šiijama i ostalima, međutim, kada je u pitanju odnos sa iskrenim vjerskim praktičarima umjesto toga htjeli su obračun i primjenu sile raznim sredstvima; fizičkim maltretiranjem, prijetnjama policijom, racijama i sličnim metodama. Htjeli su muslimanima praktičarima uskratiti dunjalučka i vjerska prava.
Poruka i opomena
Muslimani se stalno moraju opominjati i usmjeravati, jer ta opomena može koristiti vjernicima, shodno naredbi Uzvišenog Allaha: "I opominji, a opomena će koristiti vjerniku"[1].
Ne želim biti ničiji glasnogovornik već samo branim svoje uvjerenje kao onaj koji je poduži period života studirao islam u zvaničnim, poznatim i priznatim, našim i svjetskim edukativnim institucijama, te osjeća vid odgovornosti i vjerske obaveze da se uključi u rješenje problema koji opterećuju neke džemate i neke sredine.
Ako uslovno prihvatimo da ovdje imaju dvije strane, pozivam ih na međusobnu toleranciju koja je svojstvena muslimanima. Allah, dž.š., kaže: "Muslimani su braća"[2].
Posebno bih savjetovao svojoj braći i kolegama imamima u džematima i uopće službenicima u IZ-i da kao najodgovorniji ne podgrijavaju tenzije i napade na muslimane koji se drže sunneta Poslanika, a.s. Neka rastave islamsku, sunnetsku praksu od metodološke netaktičnosti kojom se nudi jer Allah, dž.š., će sigurno i na dunjaluku kazniti i osramotiti one koji se bore protiv i ismijavaju sa sunnetom Njegovog Poslanika, a.s.
Ako sami nisu na imanskom stepenu da se drže nekih Poslanikovih, a.s., uputa i naredbi po pitanju brade i drugih sunneta, neka to ne napadaju iz vlastitog koristoljublja, jer nije na istom stepenu pokuđenosti ili zabrane, nepraktikovati nešto iz kojekakvih razloga i nijekati iz osnova, jer jedno može biti samo grijeh a drugo izvoditi iz vjere.
S druge strane, onaj ko se hoće baviti islamskim da’vetom, pozivom i misionarenjem nije dovoljno da ima samo želju za tim. Uz neophodno znanje, između ostalog, mora uspješno riješiti problem metodologije, preferiranosti i postupnosti u tome. A za to nema klišea i savršenog za svagda riješenog recepta.
Pogrešna metodologija ponekad može da da’vu i islamski poziv pretvori u njegovu suprotnost.
Što se tiče namaza, gdje se najviše i reflektuje taj problem kod nas, kao prilog njegovom rješavanju, savjetujem da bi najdjelotvorniji način bio objasniti onima koji su se razišli u pogledu načina i forme na koji se obavlja namaz da je on ispravan ako se klanja po propisima hanefijskog ili nekog drugog mezheba. Tako je propisano i uzakonjeno u našim vjerskim izvorima, odnosno, konsensuzusu islamskog ummeta. Onaj ko u tome protežira samo jedan mezheb, ili jedno ime u našoj islamskoj baštini, griješi i rediguje islam samo na jedan neznatan promil njegovih vrijednosti. On ne razumije slobodu idžtihada i izbor slijeđenja, kao temelj ispravnog vjerovanja.
Trubljenje o promjeni mezheba i vjere, kroz primjenu nekoliko praktičnih sunneta sa kojima se neki razlikuju, ili bolje odlikuju, demagogija je i blasfemija vjernika praktičara.
Navedene pojave toliko iritiraju neke dušebrižnike za mezheb i vjeru da bi izbacivali iz džamija one koji ne rade po njihovoj praksi, nazivali ih vehabijama i sl. Nije li to šejtanski posao ? Tu nešto ne štima. To su neke mutikaše koje gledaju neke svoje interese, a ne interes vjere, jedinstva muslimana i sl.
Kako to da svoju silu nisu otišli istresati na one koji piju, psuju, nikako ne klanjaju, prostituišu se, kradu, ne dolaze džamiji nikako ? Ili su to dobre bošnjačke hanefije sa kojima se može skupa živjeti a sa vjerskim praktičarima ne može ?!
Preporučio bih da stručnjaci svoga zanimanja govore o svojoj struci; mesari o mesu i bubrezima, piljari o bananama, jabukama i kruškama, poljoprivrednici o pšenici, kukuruzu i sjetvi, stočari o ovcama, kravama i kozama, ljekari o medicini, svršenici političkih nauka možda o Platonovoj državi, a stručnjaci fikha, islamskog šerijatskog prava i metodologije islamske jurisprudencije, neka govore o namazu i drugim ibadetima. Ako neki hoće, ipak, da govore i o tome a nisu kvalifikovani, neka prvo pozavršavaju određene školske, edukativne ustanove i osposobe se na poznatim islamskim univerzitetetima, pa kada dobiju odgovarajuće diplome, akademska zvanja, odgovarajuće nominale, onda možemo raspravljati sa njima i o Šafiji, i Maliku, i Ebu Hanifi, i ostaloj islamskoj baštini. Samo bi tako bilo logično.
Također, onaj ko u izgovoru riječi „amin” naglas u noćnom namazu džematile, u dizanju ruku nakon ruku’a i sl., što je nesporna tradicija Poslanika, a.s., vidi nejednistvo muslimana, je džahil i daltonista i ne zaslužuje da vjerski predvodi džematlije.
Ima ih, koji vjerovatno iz vjerskog neznanja, naravno, u posljednje vrijeme svoju aktivnost, umjesto na pametnije i za vjeru korisnije stvari; kao što je borba protiv nemorala, droge, alkohola, korupcije, mita i sl., usmjeravaju na progon i napade na tzv. vehabije. Htjeli bi da svoj običajni „šerijat”, koji često nije u skladu sa vjerom i hanefijskim mezhebom, naturaju drugima i to: silom, tučom, čupanjem brade, maltretiranjem, izbacivanjem iz džamija i sličnim metodama. Čak se oglašavaju i nekakvim oglasima po džamijskim vratima o zabrani ulaska u džamije i klanjanja, osim po bontonu dotičnih siledžija. Iz kojeg su to mezheba iščačkali i koji mezheb slijede? To ne postoji u hanefijskom, niti bilo kojem drugom mezhebu. To nije islam. To je onaj krajnji rigidni džehalet i imami koji su u takvim džamijama, u kojima se dešavaju takve stvari, nisu na nivou zadatka, jer bi trebali ukazati na štetnost svađa u džematu, pogotovu na štetnost borbe protiv ustaljenog sunneta Poslanika, a.s., Pa imami su se uvijek borili ili trebali boriti za vjeru i prakticiranje sunneta Poslanika, a.s.!
Izgleda da neki žele samo životariti od vjere i džamije. Ne žele islama i islamske prakse u njoj. To se apsolutno ne može i ne smije tolerisati i na to se mora reagovati.
Mnogi islamski učenjaci kažu da se onaj koji je u džamiji ne smije uznemiravati čak ni glasnim učenjem, (u šta spada i mujezinluk, osim ezana i ikameta) a pogotovu ne fizičkim napadanjem. To bi ustvari vodilo nejedinstvu i razjedinjavanju, a ne sunnetska praksa tzv. vehabija.
Te napade na muslimane po džamijama i džematima mogu raditi samo oni koji nisu ništa naučili od islama i koji ne razumiju hurmet i svetost džamije a huškati ih na takav čin, mogu, isto tako, samo njima ravni ideolozi. Takvima to treba zabraniti po konsenzusu ehlisunnetskih mezheba, kao što smo vidjeli iz pomenute knjige. I neka ne misle da rade u ime vjere napadajući muslimane praktičare i sunnet Poslanika a.s., niti da su time zaštitnici i spasioci nekakve vjerske opcije. To je samoobmana ili rezultat nečije demagogije čak i iznutra IZ-e.
Zato bih preporučio svim poštenim i pametnim Muslimanima Bošnjacima da sebi ne dozvole luksuz da budu od onih koji će napadati druge muslimane; verbalno ili fizički, pogotovu ne u džamijama, gdje je hurmet takvog čina još i veći a grijeh teži. Naročito ne zbog njihove odanosti sunnetu Poslanika, a.s., jer će time postati gubitnici u oba slučaja; u slučaju da nanesu zulum i nepravdu svom bratu, čeka ih ahiretsko gubitništvo zbog borbe protiv sunneta Poslanika a.s. i zuluma prema muslimanu, a u slučaju revanšizma od napadnutog i dunjalučko gubitništvo.
Međutim, moramo naglasiti da je sa druge strane učinjena druga vrlo štetna stvar, što se sva ta vjerska, sunnetska praksa, pokušala i htjela proglasiti „novovjerjem”, „vehabizmom”, promjenom vjere-mezheba i sl., iako se lahko moglo provjeriti kroz vjerske izvore i dokazati vjerska ispravnost iste, odvajajući pogrešnu metodologiju, koja je možda izazvala revolt i averziju, od vjerskih istina. Treba razlučiti vjerske istine od metodologije kojom se nude. To nije isto.
Zato neka preispitaju svoj odnos prema vjeri svi, osim potpunih neznalica-džahila kojima neznanje jedino možda može biti isprika, a koji su se dali na nekakvu borbu protiv sunnetske prakse, pod raznim opravdanjima borbe za jedinstvo muslimana demagogijom i džehaletom. Naši muslimani i njihove političke i vjerske vođe prisiljeni su naći zajednički jezik sa četnicima, ustašama, nevjernicima, poluvjernicima, komunistima, neokomunistima, šiijama i ostalima, međutim, kada je u pitanju odnos sa iskrenim vjerskim praktičarima umjesto toga htjeli su obračun i primjenu sile raznim sredstvima; fizičkim maltretiranjem, prijetnjama policijom, racijama i sličnim metodama. Htjeli su muslimanima praktičarima uskratiti dunjalučka i vjerska prava.
Poruka i opomena
Muslimani se stalno moraju opominjati i usmjeravati, jer ta opomena može koristiti vjernicima, shodno naredbi Uzvišenog Allaha: "I opominji, a opomena će koristiti vjerniku"[1].
Ne želim biti ničiji glasnogovornik već samo branim svoje uvjerenje kao onaj koji je poduži period života studirao islam u zvaničnim, poznatim i priznatim, našim i svjetskim edukativnim institucijama, te osjeća vid odgovornosti i vjerske obaveze da se uključi u rješenje problema koji opterećuju neke džemate i neke sredine.
Ako uslovno prihvatimo da ovdje imaju dvije strane, pozivam ih na međusobnu toleranciju koja je svojstvena muslimanima. Allah, dž.š., kaže: "Muslimani su braća"[2].
Posebno bih savjetovao svojoj braći i kolegama imamima u džematima i uopće službenicima u IZ-i da kao najodgovorniji ne podgrijavaju tenzije i napade na muslimane koji se drže sunneta Poslanika, a.s. Neka rastave islamsku, sunnetsku praksu od metodološke netaktičnosti kojom se nudi jer Allah, dž.š., će sigurno i na dunjaluku kazniti i osramotiti one koji se bore protiv i ismijavaju sa sunnetom Njegovog Poslanika, a.s.
Ako sami nisu na imanskom stepenu da se drže nekih Poslanikovih, a.s., uputa i naredbi po pitanju brade i drugih sunneta, neka to ne napadaju iz vlastitog koristoljublja, jer nije na istom stepenu pokuđenosti ili zabrane, nepraktikovati nešto iz kojekakvih razloga i nijekati iz osnova, jer jedno može biti samo grijeh a drugo izvoditi iz vjere.
S druge strane, onaj ko se hoće baviti islamskim da’vetom, pozivom i misionarenjem nije dovoljno da ima samo želju za tim. Uz neophodno znanje, između ostalog, mora uspješno riješiti problem metodologije, preferiranosti i postupnosti u tome. A za to nema klišea i savršenog za svagda riješenog recepta.
Pogrešna metodologija ponekad može da da’vu i islamski poziv pretvori u njegovu suprotnost.
Što se tiče namaza, gdje se najviše i reflektuje taj problem kod nas, kao prilog njegovom rješavanju, savjetujem da bi najdjelotvorniji način bio objasniti onima koji su se razišli u pogledu načina i forme na koji se obavlja namaz da je on ispravan ako se klanja po propisima hanefijskog ili nekog drugog mezheba. Tako je propisano i uzakonjeno u našim vjerskim izvorima, odnosno, konsensuzusu islamskog ummeta. Onaj ko u tome protežira samo jedan mezheb, ili jedno ime u našoj islamskoj baštini, griješi i rediguje islam samo na jedan neznatan promil njegovih vrijednosti. On ne razumije slobodu idžtihada i izbor slijeđenja, kao temelj ispravnog vjerovanja.
Trubljenje o promjeni mezheba i vjere, kroz primjenu nekoliko praktičnih sunneta sa kojima se neki razlikuju, ili bolje odlikuju, demagogija je i blasfemija vjernika praktičara.
Navedene pojave toliko iritiraju neke dušebrižnike za mezheb i vjeru da bi izbacivali iz džamija one koji ne rade po njihovoj praksi, nazivali ih vehabijama i sl. Nije li to šejtanski posao ? Tu nešto ne štima. To su neke mutikaše koje gledaju neke svoje interese, a ne interes vjere, jedinstva muslimana i sl.
Kako to da svoju silu nisu otišli istresati na one koji piju, psuju, nikako ne klanjaju, prostituišu se, kradu, ne dolaze džamiji nikako ? Ili su to dobre bošnjačke hanefije sa kojima se može skupa živjeti a sa vjerskim praktičarima ne može ?!
Preporučio bih da stručnjaci svoga zanimanja govore o svojoj struci; mesari o mesu i bubrezima, piljari o bananama, jabukama i kruškama, poljoprivrednici o pšenici, kukuruzu i sjetvi, stočari o ovcama, kravama i kozama, ljekari o medicini, svršenici političkih nauka možda o Platonovoj državi, a stručnjaci fikha, islamskog šerijatskog prava i metodologije islamske jurisprudencije, neka govore o namazu i drugim ibadetima. Ako neki hoće, ipak, da govore i o tome a nisu kvalifikovani, neka prvo pozavršavaju određene školske, edukativne ustanove i osposobe se na poznatim islamskim univerzitetetima, pa kada dobiju odgovarajuće diplome, akademska zvanja, odgovarajuće nominale, onda možemo raspravljati sa njima i o Šafiji, i Maliku, i Ebu Hanifi, i ostaloj islamskoj baštini. Samo bi tako bilo logično.
Također, onaj ko u izgovoru riječi „amin” naglas u noćnom namazu džematile, u dizanju ruku nakon ruku’a i sl., što je nesporna tradicija Poslanika, a.s., vidi nejednistvo muslimana, je džahil i daltonista i ne zaslužuje da vjerski predvodi džematlije.
Ima ih, koji vjerovatno iz vjerskog neznanja, naravno, u posljednje vrijeme svoju aktivnost, umjesto na pametnije i za vjeru korisnije stvari; kao što je borba protiv nemorala, droge, alkohola, korupcije, mita i sl., usmjeravaju na progon i napade na tzv. vehabije. Htjeli bi da svoj običajni „šerijat”, koji često nije u skladu sa vjerom i hanefijskim mezhebom, naturaju drugima i to: silom, tučom, čupanjem brade, maltretiranjem, izbacivanjem iz džamija i sličnim metodama. Čak se oglašavaju i nekakvim oglasima po džamijskim vratima o zabrani ulaska u džamije i klanjanja, osim po bontonu dotičnih siledžija. Iz kojeg su to mezheba iščačkali i koji mezheb slijede? To ne postoji u hanefijskom, niti bilo kojem drugom mezhebu. To nije islam. To je onaj krajnji rigidni džehalet i imami koji su u takvim džamijama, u kojima se dešavaju takve stvari, nisu na nivou zadatka, jer bi trebali ukazati na štetnost svađa u džematu, pogotovu na štetnost borbe protiv ustaljenog sunneta Poslanika, a.s., Pa imami su se uvijek borili ili trebali boriti za vjeru i prakticiranje sunneta Poslanika, a.s.!
Izgleda da neki žele samo životariti od vjere i džamije. Ne žele islama i islamske prakse u njoj. To se apsolutno ne može i ne smije tolerisati i na to se mora reagovati.
Mnogi islamski učenjaci kažu da se onaj koji je u džamiji ne smije uznemiravati čak ni glasnim učenjem, (u šta spada i mujezinluk, osim ezana i ikameta) a pogotovu ne fizičkim napadanjem. To bi ustvari vodilo nejedinstvu i razjedinjavanju, a ne sunnetska praksa tzv. vehabija.
Te napade na muslimane po džamijama i džematima mogu raditi samo oni koji nisu ništa naučili od islama i koji ne razumiju hurmet i svetost džamije a huškati ih na takav čin, mogu, isto tako, samo njima ravni ideolozi. Takvima to treba zabraniti po konsenzusu ehlisunnetskih mezheba, kao što smo vidjeli iz pomenute knjige. I neka ne misle da rade u ime vjere napadajući muslimane praktičare i sunnet Poslanika a.s., niti da su time zaštitnici i spasioci nekakve vjerske opcije. To je samoobmana ili rezultat nečije demagogije čak i iznutra IZ-e.
Zato bih preporučio svim poštenim i pametnim Muslimanima Bošnjacima da sebi ne dozvole luksuz da budu od onih koji će napadati druge muslimane; verbalno ili fizički, pogotovu ne u džamijama, gdje je hurmet takvog čina još i veći a grijeh teži. Naročito ne zbog njihove odanosti sunnetu Poslanika, a.s., jer će time postati gubitnici u oba slučaja; u slučaju da nanesu zulum i nepravdu svom bratu, čeka ih ahiretsko gubitništvo zbog borbe protiv sunneta Poslanika a.s. i zuluma prema muslimanu, a u slučaju revanšizma od napadnutog i dunjalučko gubitništvo.
_________________________________________________________________
[2] Vidi, Kur’an, 49,10.
