petak, 22. veljače 2013.

KLEVETA I PRENOŠENJE TUĐIH RIJEČI

priredio: dr. Šefik Kurdić

Brojne su negativnosti jezika. Jednu od najšetnijih posljedica može uzrokovati kleveta i prenošenje tuđih riječi. Ovaj tekst upozorava na tu oštricu našeg jezika!

Kleveta i nemimet, ili prenošenje tuđih riječi s ciljem širenja anarhije, svađe i smutnje među ljudima jedan je od velikih i opasnih grijeha. Brojni su ajeti i hadisi koji upućuju na štetnost i pogubnost toga grijeha koje može proizvesti naš jezik.

Allah Uzvišeni upozorava da izbjegavamo ljude koji se služe time. On kaže: „i ne slušaj nijednog krivokletnika, prezrena, klevetnika, onoga koji tuđe riječi prenosi!“

Gospodar svjetova žestoko prijeti klevetnicima: „Teško svakom klevetniku – podrugljivcu!“ Neki, tumačeći ovaj ajet, pojašnjavaju da je klevetnik osoba koja prenosi tuđe riječi.

Imam Buhari je u Sahihu naslovio jedno poglavlje: Prenošenje tuđih riječi je jedan od velikih grijeha.

U jednom vjerodostojnom predanju se navodi da je spomenuto poznatom ashabu Huzejfi, r.a, da jedan čovjek prenosi tuđe riječi, na što je on rekao da je čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako prijeti: „Neće ući u Džennet onaj koji prenosi tuđe riječi!“

Osoba koja prenosi tuđe riječi imaće itekakvih problema u kaburu, putem kaburskog azaba i izvjesnog kažnjavanja. 'Abdullah b. 'Abbas, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., prošao pored dva kabura i rekao: „Njihovi vlasnici su izloženi kazni. Ne kažnjavaju se (po vama) zbog nečeg velikog. Jedan od njih je prenosio tuđe riječi, a drugi se nije čuvao mokraće!“

Islamski učenjaci definiraju nemimet tj. prenošenje tuđih riječi kao prenošenje riječi i govora od drugoga onome o kome su izgovorene, tako što će reći: Taj i taj o tebi kaže to i to! Međutim, pod nemimetom se ne smatra samo to, nego i otkrivanje svega što neko nije zadovoljan da se otkrije, bez obzira da li to bilo mrsko onom od koga se prenosi ili onom kome se prenosi ili, pak, nekom trećem, i bez obzira kojim metodama se to uradilo, da li riječima, pisanjem, davanjem znaka i sl., i bez obzira da li su to što se prenosi riječi, djela, neka mahana ili nedostatak i sl. Naime, suština nemimeta je u otkrivanju tajne i uklanjanju zastora od svega čije je otkrivanje nepoželjno.

Onaj ko vidi nešto kod drugih ljudi treba da to prešuti, izuzev ako bi svojim kazivanjem pribavio neku korist muslimanima ili time spriječio grijeh. Tako, ako bi vidio nekoga da uzima ili krade tuđi imetak, obavezan je da to posvjedoči kako bi se ispunilo pravo oštećenog i ukazalo na taj očiti grijeh. Međutim, ako bi primijetio da čovjek krije svoj sopstveni novac, pa to otkrije, onda bi to predstavljalo klevetu i otkrivanje tajne. Još je drastičnije ako je ono što prenosi i kleveće mahana i nedostatak onoga o kome priča, onda je objedinio i ogovaranje i klevetu.

Inače, kleveta može biti prakticirana zbog tri razloga: loše namjere o onome o kome se priča i od koga se riječi prenose, pokazivanje ljubavi i simpatije prema onome kome se to prenosi ili prazna priča i beskoristan govor.

Koliko je prenošenje tuđih riječi opasno po ljude, najbolje ilustriraju Poslanikove, s.a.v.s., riječi, koje od njega prenosi Esma bint Jezid, r.a., u kojima on tu kategoriju ljudi ubraja u najgore i najšetnije u društvu. On, naime, kaže: „Hoćete li da vas obavijestim ko su najgori ljudi?!“ Ashabi su odgovorili: „Naravno“. On je kazao: „To su oni koji prave razdor i zavađaju one okoji se vole; oni koji prenose tuđe riječi i koji istražuju mahane čestitith!“

Džubejr b. Mut'im, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., zaprijetio: „U Džennet neće ući onaj koji prekida veze!“ Jedni tvrde da je to onaj koji kida rodbinske veze , dok drugi tvrde da je to osoba koja prekida odnose među ljudima, tj. osoba koja prenosi tuđe riječi drugima i tako zavađa ljude.

Šta treba učiniti vjernik kada mu neko prenese tuđe riječi? Kako se postaviti u toj situaciji? Naši časni prethodnici iz reda uleme savjetuju sljedeće:

1. da mu ne povjeruje u to što prenosi, jer treba biti svjestan da je grešnik onaj koji kleveće i prenosi tuđe riječi, pa kako da preuzima informacije od grešnika i klvetenika. Allah Uzvišeni jasno naglašava: „O vjernici, ako vam kakav grešnik donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili kajete!“ ;

2. da ga spriječi i odvrati od toga, savjetovanjem i pokušajem da mu se takav čin ogadi i ružnim predstavi, kao što Allah Uzvišeni napominje kada govori o tome kako Lukman savjetuje svoga sina: „i traži da se dobra djela čine, a od hrđavih odvraćaj!“ ;

3. da ga ne simpatiše i ne podnosi u ime Allaha, dž.š., jer je takav omražen kod Allaha, dž.š., a koga je Allah, dž.š., omrazio taj i nama omražen treba biti;

4. da o osobi o kojemu se prenose loše riječi ne pomisliš ništa loše, jer bi to bilo sumnjičenje, a to je Allah Uzvišeni zabranio: „Klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, uistinu, grijeh!“ ;

5. da te ono što si čuo da se o tebi govori ne inicira da se počneš baviti špijuniranjem, jer je to strogo zabranjeno, kao što Allah Uzvišeni kaže: „I ne uhodite jedni druge!“ , i

6. da i sam ne učiniš ono od čega odvraćaš, pa da kažeš: Taj i taj je meni ili o meni rekao to i to“, i tako i sam postaneš klevetnik, onaj koji prenosi tuđe riječi ili onaj koji ogovara.

U tome treba da se ugledamo na naše časne prethodnike. Tako se prenosi da je neki čovjek pred Omerom b. Abdulazizom, spomenuo jednog čovjeka po nečemu negativnom, pa mu je Omer rekao: „Ako hoćeš, razmotrit ćemo tvoje stanje: ako si slagao – onda se na tebe odnosi ovaj ajet: „Ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite!“ , a ako si istinu rekao – onda se na tebe odnosi ovaj ajet: „Klevetnika, onoga koji tuđe riječi prenosi!“ a ako hoćeš oprostit ćemo ti?!“ čovjek uplašeno odvrati: „Oprosti vladaru pravovjernih, nikada više ovaj grijeh neću počiniti!“

Klevetnik, kada bude otkriven, postaje istinski ponižen i rastužen. Prenosi se da je jedan čovjek dugo putovao do jednog mudraca kako bi od njega dobio odgovor na pitanja koja su ga tištila. Kada ga je pronašao, rekao mu je: „Došao sam ti zbog znanja i mudrosti koje ti je Allah Uzvišeni podario! Pitao bih te: O nebu i onome šta je teže od njega; o Zemlji i šta je prostranije od nje; o stijeni i šta je tvrđe od nje; o vatri i šta je vrelije od nje; o strašnoj zimi i šta je hladnije od nje; o moru i šta je bogatije od njega i o siročetu i šta je poniženije od njega?“ Mudrac mu umno odgovori: „Potvora nevinog i čestitog teža je od nebesa; istina je veća i prostranija od Zemlje; srce zadovoljnog i skromnog bogatije je od mora; pohlepa i zavist su vrelije od vatre; potreba koju imaš u svog rođaka, koju ti on uskrati i ne ispuni je, hladnija je i od najhladnije zime; srce nevjernika tvrđe je i od stijene, a klevetnik i onaj koji prenosi tuđe riječi, kada bude otkriven, poniženiji je i od samog siročeta!“

Vjernik treba upozoriti onoga koji prenosi tuđe riječi i dati mu do znanja da takav njegov postupak nije primjeren muslimanu i da se toga treba kloniti. Prenosi se da je nekog učenog i mudrog čovjeka posjetio njegov prijatelj i spomenuo nešto negativno o njegovom drugom prijatelju, na što mu je ovaj odgovorio: „Došao si mi u posjetu i načinio tri grijeha: omrznuo si mi prijatelja, ispunio mi srce nečim od čega je bilo pošteđeno i doveo u pitanje svoju povjerljivost!“

Zato nas Hasan el-Basri podstiče na opreznost. On upozorava: „Ko tebi prenosi tuđe riječi, on i drugom prenosi tvoje riječi!“ Tako je jednom prilikom halifa Sulejman b. Abdulmelik sjedio sa Zuhrijem, poznatim islamskim učenjakom, kada je došao neki čovjek, kome je Sulejman rekao: „čuo sam da si o meni govorio to i to!“ čovjek mu je iznenađeno odgovorio: „Niti sam to ikada izgovorio, niti uopće znam za to!“ Sulejman mu na to dodade: „Onaj ko mi je to prenio je iskren čovjek!“ Zuhri, čuvši to, obrati se Sulejmanu riječima: „Klevetnik ne može biti iskren!“ Sulejman mu odvrati: „Istinu si rekao!“, a onome čovjeku koji je bio optužen za te riječi dodade: „Slobodan si, idi sa mirom i selametom!“

Kakvim zlom može rezultirati prenošenje tuđih riječi i kleveta mi to ni slutiti ne možemo! Kada se već pojave njihove pogubne posljedice, mi, tada, ostajemo bespomoćni i nemamo načina da djelujemo. Najbolji primjer za to je slučaj koji prenosi Hammad b. Seleme a bilježe ga dvojica islamskih velikana imam Gazali i hafiz Zehebi. U tom kazivanju je navedeno sljedeće: „Neki čovjek je prodao roba, naglasivši kupcu: „On, osim klevete, nikakve druge mahane nema!“ Kupac ga je sa zadovoljstvom kupio, jer je imao samo jednu mahanu. Međutim, rob je neko vrijeme klevetu prikrivao, a onda, nakon izvjesnog vremena, obratio se gazdarici, rekavši joj: „Moj gazda te ne voli, nego se pretvara. Nego, ja ti savjetujem da uzmeš britvicu i, na spavanju, mu odsiječeš malo kose, koju ću ja začarati, pa će te on puno zavoljeti!“ Nakon toga je otišao gazdi i u povjerenju mu rekao: „Supruga ti je našla ljubavnika i želi da te ubije! Pretvaraj se da spavaš, pa ćeš se uvjeriti u to!“ I, uistinu, čovjek se pretvarao da spava. Ona je došla, noseći britvu, a on misleći da će ga ubiti, ustane, preduhitri je u tome i on nju ubije. Saznavši za to rodbina ubijene žene dođe i ubije njenog muža. Nakon toga, izbio je pravi sukob između njihove dvije porodice!“

Koliko, zaista, jezik učini štete u ljudskom životu?! To je samo jedan primjer! A koliko ima primjera takvih i sličnih koje bismo mogli iznjedriti iz naše svakodnevnice. Koliko je puta zbog takvih i sličnih, svjesno ili nesvjesno izgovorenih riječi, došlo do sukoba između prijatelja, rastave brakova, problema između različitih vjerskih, nacionalnih, političkih i drugih grupacija, nesporazuma među državama, pa čak i do samih ratnih intervencija i sukoba?!

Naš je zadatak da kao vjernici, pokušamo eliminirati takvu upotrebu jezika ili, u najmanju ruku, minimizirati tu našu svakodnevnu naviku. I, ne samo to, nego se treba truditi pa to iskorjenjivati i u našim porodicama, na našim radnim mjestima i među ljudima sa kojima komuniciramo, ako eventualno, primijetimo takav vid upotrebe jezika.

Naime, mi treba da postupimo na način kako su postupali naši mudri prethodnici. Oni nisu samo kritikovali tu pojavu, već se se trudili da je iskorijene iz svoje svakodnevnice, iskrenim i dobronamjernim savjetima, što, eksplicite, primjećujemo i iz sljedećih primjera.

Mudri Lukman, savjetujući svoga sina, kaže: „Sinčiću, preporučit ću ti neke osobine, ako ih budeš stekao, ostat ćeš uvažavan i respektiran: budi jednako prijazan i prema onome ko ti je blizak i prema onome koji to nije; svoju nepromišljenost sustegni i od plemenitog i od prezrenog; čuvaj svoju braću, održavaj rodbinske veze i osiguraj ih od toga da ćeš pridavati pažnju riječima klevetnika o njima i riječima ogovarača koji želi da te iskvare i da te prevare. Neka tvoja braća budu sigurna, kada se rastanete, da ih nećeš spominjati po mahanama, kao ni oni tebe!“

Navodi se da je neki klevetnik napisao pismo Sahibu b. 'Abbadu, u kome upozorava na imetak jetima, ali ga podstiče da uzme iz njega, jer ga, navodno, siroče puno ima. Ibn 'Abbad mu je na poleđini tog pisma napisao: „Kleveta je odvratna, makar i istinita bila. Ako to kazuješ kao savjet, onda je tvoj gubitak veći od dobitka. Bože, sačuvaj da primimo onoga koji otkriva ono što je pokriveno. Da nisi ponižen tom svojom osobinom, kaznili bismo te onako kako zaslužuje tvoje nedjelo. Prokletniče, ne gledaj mahane, jer Allah bolje to zna od tebe. Molim Allaha da se umrlom smiluje, siročetu da pomogne i imetak mu uveća a klevetnika neka prokune!“

Neki čovjek je došao 'Amr b. 'Ubejdu kazujući mu da ga Esvari spominje u svojim pričama u negativnom kontekstu. 'Amr mu, nakon tih riječi, reče: „Nisi baš ispunio očekivanja od druženja sa tim čovjekom, jer si nam prenio ono što on priča, niti si ispunio dužnost prema meni, jer si mi rekao o mom bratu ono što mi je mrsko. Reci mu da će nas smrt oslijepiti, kabur prihvatiti, Kijamet nas okupiti, a Allah nam presuditi, a On je Allah najbolji!“

Ove 'Amrove riječi treba da budu primjer svima nama kako postupiti kada dobijemo vijest da neko o nama loše priča. Jeste li u njegovim riječima oćutili mržnju, zavist i opakost, kao što je primjećujemo u posljednje vrijeme kod naših muslimana koji se, putem medija, svađaju i, iz petnih žila se napinju da što više otrovnih strijela punih mržnje, poniženja i potcjenjivanja, upute drugima koji ne misle kao oni! Konačnu presudu, kako i potcrtava 'Amr b. 'Ubejd, treba prepustiti Allahu, Gospodaru svih svjetova.

Mišljenje Jahjaa b. Eksema da je opasniji i štetniji onaj koji kleveće i prenosi tuđe riječi i od samoga sihirbaza, jer takav napravi više štete u jednom satu nego što je učini sihirbaz za čitav mjesec, pa do izjava nekih drugih autora da je djelo klevetnika i onoga koji prenosi tuđe riječi štetnije i od djela samoga šejtana, zato što šejtan samo došaptava i navodi a klevetnik i onaj koji prenosi tuđe riječi konkretno i direktno djeluje, samo nas dodatno podstiču da daleko više razmišljamo o štetnosti takve aktivnosti naših jezika!

Na kraju, molimo Allaha Milostivog da nas sačuva od takvih otrovnih strijela koje se svakodnevno odapinju iz nečijih usta ka nama ili iz naših usta ka nekom drugom.
______________________________________________________________