Zabranjeno razilaženje u pitanjima vjere, dijeli se na:
1. razilaženje koje biva uzrokom nevjerstva
2. razilaženje koje je zabluda i novotarija.
Nevjerstvo čini strana koja se raziđe sa jasnim islamskim principom, osnovom, odstupi od jasnog šerijatskog teksta iz frakcionaških pobuda i neispravne metodologije koju su usvojili njeni utemeljitelji.
Preciznije rečeno nevjerstvo čini:
● Onaj ko osporava Allahovu jednoću (tewhid) i Allahovo isključivo i apsolutno pravo na obožavanje i naređivanje i zabranjivanje, propisivanje i sl;
● Onaj ko osporava proživljenje (tijelom i dušom) na onome svijetu, nagradu koja je pripremljena vjernicima i kaznu koja je pripremljena nevjernicima i grješnicima;
● Onaj ko kaže da su sve vjere ispravne;
● Onaj ko osporava autentičnost Kur’ana, i kaže da je Kur’an manjkav, i da on posjeduje još djelova Kur’ana koji su pravovjerne halife skrile od očiju muslimana;
● Onaj ko kaže da je preče slijediti učenjaka, evliju, predvodnika , nego Poslanika, sallallahu alejhi we sellem;
● Onaj ko kaže da Šerijat ne odgovara zahtjevima današnjeg vremena;
● Onaj ko kaže da je Džibril iznevjerio poslanicu koja mu je dodijeljena, te umjesto da objavu od Allaha prenese Aliji, on je dostavio Muhammedu s.a.w.s.
● Onaj ko optuži Aišu, radiallahu anha, za nemoral, nakon što je Kur’an tu munafičku potvoru razotkrio i potvrdio Aišinu čistotu i čestitost;
● Onaj ko tvrdi da je većina ashaba, radijallahu anhum, poslije Poslanikove, s.a.w.s. smrti, napustila islam i odstupila od Poslanikovog s.a.w.s. puta;
● Onaj ko smatra da neka osoba, bez obzira na kojem stepenu i položaju bila, može izići iz okvira Allahovog Šerijata, i da nakon što dostigne određenu deredžu, prestaje biti šerijatskim obveznikom i sl.
Možda će neko reći:
Zar među muslimanima ili onima koji se deklarišu kao muslimani ima neko ko tvrdi gore spomenute stvari, i da li se takvo nešto uopšte može pripisati muslimanima ? Odgovor je, nažalost potvrdan. Postoje frakcije i skupine, koje se deklarišu kao muslimani, a propovijedaju spomenute stvari, i zabludjelim i nevjernicima smatraju one koji ne misle kao oni. Na čelu frakcija koje su objedinile najviše spomenutih stvari su rafidije. Tako su nazvani (refeda ar. odbaciti, odbiti) jer su odbili da daju prisegu Zejdu ibn Husejnu (bratu Zejnul Abidina). Naziv Rafidije je relevantniji za njih od naziva šia’/ šiije (Alijina skupina), kako oni sami sebe vole nazvati. Pozvali su Zejda u Kufu da mu daju bej’u, i da započnu pobunu protiv emevijskih halifa. Ali su mu postavili uslov da se mora odreći Ebu Bekra i Omera. Pa im je odgovorio: “Zar da se odreknem ashaba svoga djeda?” I tada su oni odbili da mu daju prisegu, i nazvani su rafidije (na arapskom odbiti, odbaciti). Mali broj koji mu je prišao nazvani su zejdijje, i oni priznaju hilafet Ebu Bekra i Omera, ali se odriču emevija. Međutim, iako su bliži ehlis- sunnetu od rafidija, oni nisu ehlis – sunnet, jer takođe imaju mnoge devijacije u svome vjerovanju.
Glavna obilježja šiitske (rafidijske) akide
Glavna obilježja vjerovanja šiija jesu:
● Tvrdnja da je Kur’an iskrivljen i neautentičan;
● Stavljanje Alije r.a. i njegovih potomaka ispred poslanika i meleka;
● Vrijeđanje, psovanje i optuživanje za otpadništvo i iskrivljivanje Kur’ana najboljih ljudi poslije Poslanika Muhammeda s.a.w.s. – Ebu Bekra r.a. i Omera r.a.;
● Pripisivanje Aliji r.a. i imamima atributa koje samo Allah s.w.t. posjeduje, poput poznavanja gajba (skrivenog).
Svako od ovih vjerovanja je zasebno nevjerstvo i otpadništvo, a šta tek reći za njihovo objedinjenje, i još mnogo toga što nismo naveli ? Žalosno je što, i pored svega toga, neki današnji učenjaci, svjesno ili nesvjesno, razilaženje sa rafidijama (šijama) smatraju razilaženjem u sporednim stvarima, u stvarima u kojima je dozvoljen idžtihad, i sl., i njihov mezheb, koji je pun otpadništva i nevjerstva, svrstavaju među priznate mezhebe velikana i Islamskog Ummeta: Ebu Hanife, Malika, Šafije i Ahmeda ibn Hanbela. Pozivaju jedinstvu sa njima, i stajanje u zajednički saff protiv zajedničkog neprijatelja. Kojeg li apsurda! Kako ćemo se ujediniti sa njima kada mi obožavamo Allaha, a oni svoje imame i vođe ? Ko ne vjeruje neka ode kod kabura njihovog velikog vođe Homeinija i neka vidi šta je njihov ibadet; neka odu u Kerbelu, Nedžef, ili u Medinu i vidi šta rade u mjesecima hadždža – najviše vremena provode moleći se kaburovima.
(tekst “Suprostavljanje Kur’anu i Sunnetu je zabluda i otpadništvo“ je objavljen u časopisu“Saff”, autor Semir Imamović, dipl. Isl. prav.)
_____________________________________________________________________________
