četvrtak, 24. siječnja 2013.

TEWBA - POKAJANJE

Hutba od Muhameda al Šerifa

Policajac iz muslimanske zemlje je napisao sljedeće pismo šejhu, opisujući događaj koji ga je naveo da se okrene Allahu.Kaže:

Svaki dan vidim sudare i povređene i to je normalno za moj posao, ali jedan događaj je bio drugačiji.Moj kolega i ja smo parkirali auto blizu autoputa i onako razgovarali.Odjednom smo čuli tup udarac metala i okrenuli se. Vidjeli smo direktni sudar, posljedica jednog auto što je prešao na suprotnu stranu.Nemoguće je opisati scenu. Dva mladića su ležala u prvom autu oba u kritičnom stanju. Pažljivo smo ih izvukli iz kola i položili ih na zemlju. Zatim smo otišli do drugog auta. Vozač je bio mrtav. Ponovo smo se vratili onoj dvojici mladića. Moj kolega je počeo da ponavlja šehadet jednom od njih, govoreći mu: Reci :La ilahe illAllah, ali njihovi jezici nisu mogli izgovoriti ovo.Umjesto šehadeta oni su počeli citirati djelove neke pjesme. Ja sam se zapanjio. Moj kolega je bio iskusniji od mene, i on je nastavio ponavljati šehadet. Ja sam samo posmatrao, bezpokretno, ukočenih očiju. Nikad u svom životu nisam vidio nešto slično pred mojim očima. Zapravo ja nisam nikad u životu vidio nekog da umire, a pogotovo na takav šejtanski način. Moj kolega je uporno nastavljao da im ponavlja šehadet, ali bez odgovora. Šum njihovog recitovanja pjesme je polako utišavao.Zatim je jedan prestao pa za njim drugi.Oba su umrla. Odvukli smo ih do naših kola, moj kolega se nije ni trudio da kaže nešto.Tako nismo govorili sve dok ih nismo predali u najbližu bolnicu.

Draga braćo i sestre, Ubej ibn Khalaf se jednom isprečio ispred Resula savs sa truhlom kosti u ruci. Pa ju je smrvio i bacio niz vjetar i reče:Jel ti tvrdiš Muhamede da će Allah ovo vratiti u život!??? Kako čovjek ne vidi da ga Mi od kapi sjemena stvaramo, i opet je otvoreni protivnik, i Nama navodi primjer a zaboravlja kako je stvoren i govori: Ko će oživjeti kosti, kad budu truhle? Allah je odgovorio Ubeji i svakom onom ko se usudi da postavi ovakvo pitanje:Reci: Oživjeće ih Onaj koji ih je prvi put stvorio, On dobro zna sve šta je stvorio!(Jasin,77-79 tefsir Ibn Kesir) .

Tražeći temu današnje hutbe, našao sam tekstove gdje ljudi navode primjere njihove tewbe. Neki jer su izgubili voljene, neki zbog posla, neki su izgubili nadu i završili strašnim krajem. Jer ovo je svijet na kojem je Allah propisao da ljeta imaju kraj. Ovo su bile historije živih ljudi koji su se sječali svojih kajanja. Što se mene tiče ja bih želio vidjeti historije gdje mrtvi prizivaju i sječaju se propuštenih tewba! Oni ne bi žalili za voljenim, niti poslom niti nadi, nego bi oni žalili što nisu proveli svaku sekundu u obožavanju Allaha! Mi smo svi danas ovdje jer tvrdimo da je šehadet ono u što mi vjerujemo. Problem mnogih danas je da njihova vjera sjedi samo na njihovim jezicima i ne ulazi u srce. Ali mnogi muškarci i žene od naše vjere nisu bili ovakvi. Muhamed ibn Abi Imran kaže:Čuo sam kad je neko pitao našeg šejha Hatima al Asuma kako je od dostigao taj nivo odnosa prema Allahu. On kaže: Uvjerio sam se u četiri stvari(ove četiri stvari su mi se usjekle u srce):Prvo, ja znam da niko ne može pojesti nafaku koju mi je Allah propisao, pa sam zadovoljan. Drugo, ja znam da niko drugi neće raditi dobra djela za mene, pa sam zauzet da ih činim sam. Treće, ja znam da će smrt doći neočekivano, pa sam zauzet u njenom iščakivanju. I četvrto, ja znam da ne mogu nikad pobjeći iz Allahovog Vida, pa me je sramota ne pokoravati se dok On gleda.

Mnogi od nas tvrde da vjeruju, baš kao Hatim as Asum, ali koliko od nas su ovo što im je na jeziku presadili u srce. Mi svi znamo koliko se mediji spremaju za večernje vjesti. Imaju duge razgovore, režu, ubacuju i izbacuju riječi iz njihovog konteksta.Ali nisu samo mediji ti koji vade riječi iz konteksta. Pogledajmo sljedeći ajet: Reci: O robovi Moji, koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu Milost. Allah će sigurno sve grijehe oprostiti. On doista mnogo prašta i On je Milostiv. I povratite se Gospodaru Svome i pokorite Mu se prije nego što vam kazna dođe, poslije vam niko neće u pomoć priskočiti. I slijedite ono najljepše, ono što vam Gospodar Vaš objavljuje, prije nego što vam iznenada kazna dođe, za čiji dolazak nećete znati, da čovjek ne bi uzviknuo: Teško meni, koliko sam samo dužnosti prema Allahu propustio, čak sam se i izrugivao!(Zumer,53-56). Ovaj zadnji ajet je još jedan dokaz da se Kuran ne može prevesti.Kako prevesti riječi" Ja Hasrata" ? Imam Tahir ibn Ašur pokušava prevesti pa kaže: Ovo je žestoko kajanje. Primjer je kao kad djete čuva nečije ovce, pa vidi da ga niko ne gleda i zaspi i ovce odu sve dalje i dalje dok ih vukovi ne pojedu. Hasra je otprilike kajanje ovog dječaka, jer zna šta ga čeka kad dođe vlasniku ovaca.

Kaže Jahja ibn Muaz ra:Najnaivniji čovjek po meni je onaj ko je uporan u grijehu, bez tewbe, nadajući se da je daleko do vremena kad se sviđa račun. I nadati se da se može doći blizu Allahu, bez učinjenih dobrih dijela. I nadati se žetvi dženeta sa sjemenjem džehenema-čekati nagradu bez djela!

Kaže pjesnik: Očekuješ oslobođenje a nisi krenuo njegovim putem/ Brate brod ne plovi kroz pustinju.

Da se vratimo onom policajcu na početku, on se vratio svome poslu kako kaže, udaljavajući se od Allaha. Ali jedan drugi događaj je zapečatio njegov povratak. Kaže: nakon nekog vremena, desio mi se jedan drugi čudan događaj.Mladić je vozio kroz tunel i pukne mu guma. On se zaustavi na kraju tunela da popravi gumu, ali naleti drugi auto i udari ga. Ja i moj kolega( ne onaj prvi) smo stigli prvi tamo. Bio je teško povređen, pa smo ga unijeli u naš auto i pozvali bolnicu da pripreme za salu za operaciju. Mladić je bio vjernik, vidjelo se po njegovom izgledu. Nešto je govorio kad smo ga unijeli, ali u onoj brzini, nismo obraćali pažnju. Tek kad smo krenuli mi smo čuli da on uči Kuran!. SubhanAllah pored onakvih povreda on uči ajete. On je bio sav u krvi, jasno smo mogli vidjeti njegove kosti.Iskreno govoreći, izgledao je kao da gleda smrt pravo u oči. Ali nije prekidao da uči Kuran. Učio je svaki ajet pažljivo izgovarajući svaki harf. Ja nikad u životu nisam čuo nekog da tako lijepo uči Kuran.Ja sam pomislio:Idem da ga pokušam navesti da kaže šehadet, baš kao što je moj prvi kolega radio.Kolega i ja smo pažljivo slušali njegov meki glas. Meni se kosa ježila. Odjednom, učenje je prestalo.Vidio sam da mu se ruka polako podiže, i kažiprst se usmjerava naviše, i on reče:la ilahe IllaAllah i ispusti dušu. Potražio sam mu puls ali nije bilo ništa. Umro. Nisam mogao prestati gledati u njega. Suze su mi potekle ali sam se stidio. Okrenuo sam se kolegi i rekao da je mladić umro. Onda je i on

zaplakao. Kad smo stigli u bolnicu i juruli kroz hodnike, svima smo govorili šta se desilo. Svi koji su se zadesili tu htjeli su da ga vide i da saznaju vrijeme dženaze. Onda je neko pozvao njegovu kuću. Javio se njegov brat, pa su mu rekli šta se desilo.Njegov brat kaže:On je svakog ponedjeljka išao da posjeti svoju nanu izvan grada. Kad bi je posjetio, obavezno bi proveo vrijeme sa djecom, jetimima ili siromašnim na ulici. U gradu su ga znali po tome što je dijelio islamske knjige i kasete. Njegov auto je uvijek bio pun hrane što je djelio potrebnima. Nikad mu nije bilo teško da putuje dugo, jer bi govorio:Onda imam vremena da učim Kuran i slušam dersove. I svakim korakom on se nadao Allahovoj nagradi.

Zaista braćo i sestre, Allah je Milostiv i oprašta, i oprašta:Ja ću sigurno oprostiti ...Ali kome???..Onome ko se pokaje i uzvjeruje i dobra djela čini i koji zatim na pravom putu ustraje.(TaHa,82).

O narode naš, odazovite se Allahovu glasniku i vjerujte u Allaha!On će vam neke grijehe vaše oprostiti i vas od patnje neizdržljive zaštititi.(Ahkaf,31).

Mi se moramo odazvati Allahu i Poslaniku, baš kao kad te neko nazove na telefon. Pa odazovimo se! Ima ajet u Kuranu, koji kad se uči šejtan plače. Učite taj ajet, jer to su vrata naše sreće u ovome i onome životu: I za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole-a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah?!-i koji svijesno u grijehu ne ustraju. Njih čeka nagrada-oprost od Gospodara Njihova i džennetske bašće kroz koje će rijeke teći, u kojima će vječno ostati a divne li nagrade za one koji budu tako postupili!(Ali Imran,135-136).

Allah je slao Poslanike i knjige, On je slao one koji upozoravaju i oni koji obečavaju i oni koji opominju. I kao kruna svega, Allah se spušta na dunjalučko nebo, onako kako Mu dolikuje, u trećoj trećini noći, svaku noć, pozivajući svakog od Svojih robova: Ima li ko da čini dovu pa da mu je primim? Ima li ko da traži oprost pa da mu oprostim?

Draga braćo i sestre, probudimo se večeras, kasno , prije sabaha, jer kad je radi dunjaluka onda smo spremni sjediti cijelu noć, pa klanjajmo samo dva rekjata. I na sedždi, sjeti se makar samo jednog grijeha, pa zatraži oprost za taj grijeh i obečaj da mu se nećeš nikad više vratiti. Resul savs nas je učio da se Allah više obraduje tewbi Svoga roba, nego čovjek koji izgubi svoju kamilu u pustinji i izgubi nadu da će živ ostati, pa u takvom očajnom stanju sjedne i iščekuje smrt, pa otvori oči i vidi da njegova kamila stoji kraj njega sa svom stvarima. Pa u takvom trenutku sreće, on poviče: O Allahu, ti si moj sluga a ja sam Tvoj gospodar!-mješajući riječi od dragosti. Kaže Resul savs: Zaista se Allaha više obraduje našim tewbama od ovog čovjeka! Zato večeras, obradujmo Allaha, jer vjerujte mi, nećemo se pokajati.


____________________________________