ponedjeljak, 14. siječnja 2013.

POKAJANJE OD VELIKIH GRIJEHA


Ukoliko bi čovjek počinio neki od velikih grijeha i odluči se pokajati, mora učiniti slijedeće:

1. Osjetiti neugodnost, grižnju savjesti i kajati se zbog učinjenog grijeha. Kada se ovo nađe pri čovjeku, natjera ga da se nekome obrati i iznese mu osjećaje, te ga zamoli za oproštaj. Taj neko je jedino Allah, dželle še'nuhu, jer grijehe niko ne može oprostiti do On. U islamu ne postoji posredništvo. Nikakvi svećenici ni sveci ne mogu opraštati grijehe.

2. Prestati daljim činjenjem istog. Nezamislivo je da počinilac grijeha osjeća grižnju savjesti i pokaje se, a nastavi kontinuirano činiti dotični grijeh. Tevba takvog pokajnika nije iskrena.

3. Čvrsto odlučiti da isti grijeh neće počiniti u budućnosti. Nezamislivo je da se čovjek kaje Allahu, dželle še'nuhu, za dotični grijeh, a u podsvjesti drži da će se vratiti istom. Ovakva se tevba ne prima. Ovakav pokajnik može se uporediti s čovjekom koji zakine ili prevari drugog ovaj, pa mu se ovaj izvinjava govoreći: ''Izvini, to se slučajno desilo, neće se više ponoviti...'', dok u sebi govori: ''Do prve prilike...''. Šta mislite, da taj čovjek zna šta mu ovaj misli, da li bi mu oprostio?! Zasigurno bi mu rekao: ''Ti se samnom izigravaš...'' Štaviše, to je znak licemjerstva (munafikluka) i pokušaj izigravanja sa Allahom, dželle še'nuhu, a to je nemoguće. Allah dobro zna svačije misli. Allah se smilovao ljudima koji čine mnoge grijehe a tevbu ostavljaju za ''stare dane''. Kada ih se upozori, pravdajući svoje postupke olahko odgovaraju da je Allah milostiv i da će oprostiti.

4. Pokajati se prije smrti. Allah, dželle še'nuhu, kaže: ''Allah prima pokajanje samo od onih koji učine kakvo rđavo djelo iz lakomislenosti, i koji se brzo pokaju; njima će Allah oprostiti.-A Allah sve zna i mudar je. Uzaludno je kajanje onih koji čine rđava djela, a koji, kad se nekome od njih približi smrt, govore: ''Sad se zaista kajem!'', a i onima koji umru kao nevjernici. Njima smo bolnu patnju pripremili. (En-Nisa 17-18.) Poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem, u tom smislu kaže: ''Zaista Allah prima pokajanje čovjeka sve dok mu duša u grlu ne zahropti (tj. do smrti).'' Također, tevba mora biti prije izlaska Sunca sa zapada, jer tada, kako naš narod kaže: ''I kapije tevbe se zatvoriše''. Budući da niko ne zna kada i gdje će umrijeti, trebao bi se što prije pokajati. Tevbu ne treba odgađati. Nemarni čovjek kada duša u grlu zahropti, i vidi da je kraj, govori: ''Gospodaru, oprosti mi''. Ovakva tevba neće biti primljena, jer je čovjek imao čitav život na raspolaganju a nije se pokajao, te kada je ''dotjerao cara do duvara'' onda se, navodno, kaje.

5. Tražiti oprosta (halala) ako je nekome učinio nekakvu nepravdu. Imam Buharij zabilježio je hadis u kojem stoji: ''Ko svome bratu učini nepravdu, u pogledu njegovog imetku ili časti, neka odmah od njega zatraži halal, prije nego nestanu zlatnici i srebrenjaci a ostanu samo dobra i loša djela!'' Ovdje se postavlja pitanje: da li je za valjanost pokajanja preduvjet upoznati osobu kojoj je učinjena nepravda? Naime, Ebu-Hanife, Malik i još neki islamski učenjaci, na osnovu prethodnog hadisa, smatraju to obaveznim te od nje zatražiti halal. Dok Ibn Tejmijje i drugi to ne smatraju preduvjetom, već drže da se dovoljno pokajati Allahu, dželle še'nuhu, i tu osobu spominjati po dobru osobama pred kojim je oklevetana, ogovorena itd. Što se tiče pokajanja čovjeka koji je nekoga opljačkao, dužan je vratiti vlasniciku njegovu imovinu. Ukoliko je vlasnik nepoznat, tada će u njegovo ime podijeliti sadaku, a on će na Sudnjem danu imati pravoizabrati jedno od dvoga: da bude nagrađen za sadaku koju je prvi podjelio, ili da umjesto toga uzme njegovih dobrih djela onoliko koliko je vrijedio njegov imetak, a sevapi za podjeljenu sadaku pripadali bi prvom.

U vezi s pokajanjem onoga ko je od nekoga uzeo nedopuštenu protuvrijednost, kao što je naknada za prodavanje alkohola, pjesmu ili lažno svjedočenje, među islamskim učenjacima preovladavaju dva različita mišljenja. Po nekima takvu nadoknadu, ukoliko se zna njen vlasnik, treba vratiti, jer nije zarađena na dozvoljen način s jedne strane, niti se vlasniku učinila dozvoljena i korisna usluga s druge strane. Po drugima, za valjanost pokajanja naknadu je potrebno podijeliti kao milostinju, jer se njenim vraćanjem prvobitnom vlasniku, taj isti vlasnik pomaže u daljem griješenju. Ovo mišljenje je ispravnije. Slično je i sa čovjekom u čijem imetku ima i halala i harama, a ne može razlikovati šta je stečeno na dozvoljen, a šta na ne dozvoljen način. U ovom slučaju vlasnik imetka treba, a Allah, dželle še'nuhu, opet najbolje zna, procjeniti količinu imetka koji je stečen na ne dozvoljen način i podjeliti ga kao sadaku, kako bi preostali dio bio čist.


Napisao: Esnaf Imamović

Islamski Univerzitet, Medina