1. Čistoća
a) Dječija mokraća
Mokraća muškog djeteta koje se hrani mlijekom, prema ispravnijem mišljenju islamskih učenjaka, spada u blagu nečistoću i dovoljno je mjesto kojeg je zahvatila poprskati vodom, bez trljanja i bez cijeđenja. Prenosi se da je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, donešeno dijete i on ga je stavio u krilo. Djete se pomokrilo na njegovu odjeću, a on je zatražio posudu sa vodom i poprskao mjesto kojeg je zahvatila mokraća, ne perući ga. (hadis su zabilježili Buharija i Muslim). Mokraća ženskog, kao i odrasle osobe, se mora oprati, na osnovu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, : «Mjesto kojeg je zahvatila mokraća muškog djeteta treba poprskati, a mjesto kojeg je zahvatila mokraća ženskog djeteta treba oprati.» (hadis je zabilježio Ahmed, Ebu-Davud, Tirmizi, Tahavija, Darekutni, Hakim, Bejheki, Ibn-Madže, a vjerodostojnim ga je ocijenio šejh El-Albani u «Irvaul-galilu», 1/188.).
Propis se odnosi na dječaka koji se hrani mlijekom, dok se mokraća dječaka koji se hrani uobičajenom hranom pere kao i mokraća djevojčice.
b) Doticanje stidnog mjesta djeteta
Ako majka, nakon što se abdestila, prilikom pranja djeteta dotakne njegov polni organ, ne gubi abdest i nije obavezna ponavljati ga. Doticanje polnog organa bez strasti, po hanbelijskom i malikijskom mezhebu, ne kvari abdest, a poznato je svakoj razumom obdarenoj osobi da majci ni naum ne pada strast pri dodirivanju vlastitog djeteta. Znači, kada opere dijete, majka je obavezna očistiti samo ruke i nije obavezna ponavljati abdest. Po hanefijskom mezhebu doticanje polnog organa uopće ne kvari abdest, tako da kod njih ovaj propis uopće nije sporan. («Bedaiu-s-sanai'», 1/132.). Šejhul-islam Ibn-Tejmijje zauzeo je srednji stav, između ova dva mišljenja, po njemu doticanje polnog organa ne kvari abdest, ali je, u tom slučaju, lijepo ponoviti abdest. On pravi spoj između hadisa koji naređuju abdest i hadisa koji doticanju polnog organa ne daju karakter stvari koje kvare abdest, tako što naredbu tumači podsticanjem, a ne strogim zahtjevom. («Medžmuul-fetava», 20/524., 21/222.; «Šerhul-mumti' ala zadil-mustakne'», 1/324.).
c) Obrezivanje djeteta
Pravni status obrezivanja
Obrezivanje je hirurško odstranjenje prepucija, kožice koja prekriva glans penisa. Sitne žlijezde ispod udnog rukavca izlučuju sirastu supstancu zvanu smegma. Kod neobrezanog muškarca smegma može da se nakupi i da izazove infekciju, čak i ozbiljno oboljenje. To je razlog zbog kojeg i na Zapadu preporučuju obrezivanje.
Obrezavanje je predmet razilaženja islamskih učenjaka: Ša'bi, Evzaija, Jahja ibn-Seid el-Ensari, Malik (prema jednoj predaji), Šafija i Ahmed karakterišu ga kao strogu šerijatsku obavezu (vadžib), a Ebu-Hanifa, Hasan el-Basri i dio malikijskih učenjaka kažu da je obrezivanje pohvalno (mendub). («Šerhul-umde», 1/243.; «El-Insaf», 1/123; «Tuhfetul-mevdud», 174.; «Hiljetul-ulema», 1/107.; «Revdatu-talibin», 10/180.; «El-Bahru-r-raiku», 7/95.; «Hašijetu ibn abidin», 6/371.; «Kifajetu-t-talib», 1/749.; «Fevaihu-d-divani», 2/306.; «Et-Temhid», 21/59.).
Prenosi Ibn-Džurejdž od Usejma ibn-Kulejba da je njegov djed došao kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: «Primio sam Islam, Allahov Poslaniče!» «Ošišaj se i osuneti!» – reče mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.» (hadis su zabilježili Ebu-Davud, Ahmed i Bejheki. Kaže šejh Nasiruddin el-Albani u «Irvaul-galilu», 1/120.: «Lanac ovog hadisa je slab zbog toga što nije poznat prenosilac koji je obavjestio Ibn-Džurejdža, a nepoznati su i Usejm i Ibn-Kulejb. Međutim, hadis je i pored toga dobar, pojačavaju ga druge dvije predaje, jedna od Katade ebu-Hišama, a druga od Vasileta ibn el-Eska'. O njima sam govorio u «Sahih suneni ebi-davud», pod brojem 383, i pojasnio sam da je Ibn-Tejmijje uzeo ovaj hadis kao dokaz.»
Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, : «Ošišaj se i osuneti!» su naredba, a naredba je, u metodologiji islamskog prava, obavezujuća sve dok ne dođe dokaz koji je ublažuje i spušta na stepen pohvlanog postupka (nedba). Sa druge strane, neobrezivanje je uzrok nakupljanja nešistoće na polnom organu muškarca, a samim time uzrok neispravnosti namaza – jedan od uvjeta ispravnosti namaza je čistoća tijela – što takođe vodi zaključku da je obrezivanje obaveza. Na kraju, rezanje ljudskog tijela je u osnovi zabranjeno (haram), a kako obrezivanje izlazi iz tih okvira, to znači da je ono samo po sebi obaveza; jer, zabranjena stvar (haram) se može učiniti samo zbog nečega što je obaveza.
Vrijeme obrezivanja
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmijje: «Vrijeme obrezivanja nije strogo određeno, kada god se izvrši, ispravno je. Međutim, lijepo bi bilo da ono bude prije punoljetnosti. Kod Arapa je bio običaj da ne uđu u punoljetnost neobrezani. Oko obrezivanja sedmi dan postoji razilaženje među učenjacima: prema jednoj predaji Ahmed je smatrao da je to dozvoljeno, jer je Ibrahim, alejhi selam, obrezao svog sina Ishaka sedmi dan; a prema drugoj predaji to je pokuđeno, jer predstavlja oponašanje jevreja – jevreji obrezuju svoju djecu sedmi dan. Tog stava je i imam Malik. A Allah najbolje zna!» («El-fetava-l-kubra», 1/51.). Kažu u Stalnoj komisiji za fetve: «Nije zabranjeno niti pokuđeno obrezati dijete prije i poslije sedmog dana, čovjek ima potpunu slobodu u tome. Obaveza mu je, jedino, da gleda na djetetovu korist, tj. da ga obreže onda kada je to za njega najbolje.» («Fetava-l-ledžneti-daime», 5/131.).
d) Dijete i doticanje mushafa
Poznato je razilaženje među učenjacima oko doticanja mushafa bez abdesta. Ima učenjaka koji to dozvoljavaju, jer, kako kažu, nema jasnog dokaza koji to zabranjuje. Čovjek je u osnovi oslobođen bilo kakve odgovornosti i ne može se od njega zahtjevati nešto bez valjanog šerijatskog dokaza. Drugi to zabranjuju, pozivajući se na hadis Amra ibn-Hazma u kom se kaže: «Kur'an može doticati samo čista osoba.» Kažu: «Riječ čistoća, iako u općem smislu obuhvata i duhovnu i fizičku čistoću, ipak se u hadisu odnosi na fizičku čistoću (tj. na abdest), a ono što nas navodi na takav zaključak je činjenica da Zakonodovac u svom govoru ne upotrebljava riječ tahir (čist) za duhovnu čistoću, jer je ona nužno poznata i podrazumjeva se sama po sebi. Pod duhovnom čistoćom misli se na islam. Nužno je poznato da nevjernik ne može učiti Kur'an i to nije potrebno posebno naglašavati. Ako prihvatimo ovo mišljenje, koje je, nema sumnje, opreznije i sigurnije, hoćemo li ga podjednako sprovoditi na odrasle i na djecu koja uče Kur'an? Hoćemo li reći djeca koja uče Kur'an, zbog toga što ne spadaju u kategoriju šerijatskih obveznika (mukellefa), mogu ga učiti bez abdesta, ili ćemo reći da im to nije dozvoljeno, kao ni odraslima? Oko toga, takođe, postoji razilaženje. Možda je bolje da se djeci koja znaju učiti Kur'an kaže da se Kur'an ne može učiti bez abdesta, jer ćemo ih na taj način naučiti poštivanju i veličanju Allahovog govora.
2. Namaz
a) Naređivanje namaza djeci
Dijete, se prema Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, preporuci već od sedme godine (kada otprilike i počinje ispravno razumijevati i shvatati stvari i pojave oko sebe) uči namazu zbog njegove bitnosti i velikog mjesta kojeg zauzima u islamu – namaz je stub vjere – a od desete godine ocu je, primjeti li da dijete izbjegava namaz i da je nemarno prema njemu, dozvoljeno udariti ga rukom, štapom i bilo čim drugim i biti strog prema njemu, pazeći pri tome da ga ne ozlijedi – jer nije cilj kazna, nego odgoj. Na taj način dijete postepeno poprima svijest o značaju namaza i njegovoj obavezi. Uz namaz mu se naređuje i sve ono što je potrebno za njegovu ispravnost: čistoća, abdest, klanjanje na vrijeme, okretanje prema kibli.
b) Nošenje male dijece u mesdžid
Kaže šejh Muhammed ibn-Salih el-Usejmin: «Smatram da nemirnu djecu, koja ometaju klanjače, nije dozvoljeno nositi u mesdžid. Time se muslimanima, koji izvršavaju strogu šerijtsku obavezu, nanosi neugodnost i neprijatnost. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je čuo neke ljude da uče Kur'an naglas dok su drugi klanjali, rekao im je: «Ne učite naglas jedni pred drugima!»; u drugoj predaji istog hadisa spominje se da je rekao: «Ne uznemiravajte jedni druge!» Sve što klanjače uznemirava i nanosi im neugodnost obaveza je izbjegavati. Savjetujem roditeljima da ne dovode malu dijecu u mesdžid i da se pridržavaju Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, uputstva: «Naređujte djeci namaz kada napune sedam godina, a u desetoj ih, za ostavljanje namaza, i udarite!». Takođe, savjetujem klanjače, da svoja prsa otvore i iskažu dobrodošlicu djeci kojoj je propisan dolazak u mesdžid, da ne ispoljavaju nelagodnost zbog njihovog prisustva, i da ih ne pomjeraju sa mjesta koja su zauzeli prije njih – onaj ko prvi dođe do određene stavri, ima najviše prava na nju. («Fetava-t-tiflil-muslim», 68., 69.).
c) Držanje djeteta u namazu
Dozvoljeno je, ukoliko se pojavi potreba za tim, uzeti dijete i držati ga u namazu. Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, držao svoju unuku Umamu bint-Zejneb u namazu; kada je činio sedždu, ostavljao ju je na zemlju, a kada se ustajao ponovo ju je uzimao.» («Hadis su zabilježili Buharija i Muslim).
d) Imamet djeteta
Većina islamskih učenjaka smatra neispravnim imamet djeteta, pozivajući se na opće dokaze, kao što su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, : «Trojici se ne pišu dijela: djetetu prije punoljetnosti, spavaču dok se ne probudi i luđaku dok se pameti ne vrati.» Kažu: «Za imamet je potrebna kompletna ličnost, što se za dijete ne može reći, nismo sigurni da se dijete neće poigrati sa nekim od uvjeta ispravnosti namaza ili kiraetom kada bude u sebi učilo. («El-Mugni», 3/70.). Učenjaci šafijske pravne škole («Kifajetul-ahjar», 1/190.) dozvoljavaju djetetu, koje ima sposobnost razlikovanja i raspoznavanja, predvođenje džemata (imamet), jer, kako kažu, Amr ibn-Selime je predvodio džemat a bilo mu je samo šest ili sedam godina (Hadis je zabilježio Buharija). Za njim su klanjali stariji i učeniji ashabi i niko ga nije ukorio zbog toga, čak su mu dali prednost nad sobom, jer je znao više kur'ana napamet od njih.
Kažu u Stalnoj komisiji za fetve: «Imamet dječaka koji ispravno razumije i poima namaz je ispravan, a na to upućuju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, : «Ljude u namazu predvodi onaj ko zna najviše Kur'ana...» Prenosi Buharija od Amra ibn-Selimeta, da je rekao: «Obavijestio me je moj otac da je čuo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je rekao: «Kada nastupi namasko vrijeme, neka vas u namazu predvodi onaj ko najviše zna Kur'ana napamet! ... Kada to čuše, ljudi se zgledaše i potražiše očima takvu osobu među nama. Pošto ne nanođoše nikog ko više zna Kur'ana od mene, postaviše me za imama, a imao sam tek šest ili sedam godina.»
3. Zekat
Obaveznost zekata na imetak jetima
Zekat na imetak jetima je obaveza prema ipravnijem mišljenju islamskih učenjaka (šafijski, hanbelijski i malikijski mezheb). Ta obaveza se može shvatiti iz riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, : «Ko se bude starao o jetimu koji posjeduje vlastiti imetak, neka trguje njime! Ako to ne učini, imetak će se istrošiti od sadake (zekata)» (Hadis su zabilježili Tirmizi, Darekutni, Bejheki, Šafija, Taberani. Oko vjerodostojnosti ovog hadisa postoji razilaženje među hadiskim učenjacima). Opći tekstovi, koji govore o obaveznosti zekata na različite vrste imetka (zlato, srebro, novac, trgovačka roba, stoka i plodovi), mogu, takođe, poslužiti kao dokaz obaveznosti zekata na jetimski imetak. Ako bi neko rekao: Zašto zekat ne uporediš sa namazom i postom i oslobodiš maloljetno dijete obaveze zekata kao što si ga oslobodio obaveze namaza i posta? – odgovaramo: «Postoji razlika između zekata sa jedne i namaza i posta sa druge strane: zekat je imovinski ibadet, tj. veže se za imetak, dok su post i namaz tjelesni ibadeti, razlika između njih u ovom slučaju je očita. Zekat ne predstvalja nikakv teret i napor za dijete, a namaz i post ipak su teški djetetu.
4. Post
Navikavanje djeteta na post
Nakon što dijete napuni sedam godina, pohvalno je da ga njegovi roditelji počnu učiti postu, a ako dijete samo izrazi želju za tim, ne trebaju mu stati na put i spriječavati ga, osim da se boje za njegovo zdravlje i život. Prije tog perioda, takvo nešto nema smisla, jer je post ispravan samo uz postojanje nijjeta (namjre), a dijete prije sedme godine ne zna šta je namjera niti je razumije. Ako se dijete prije punoljetnosti navikne na post, lakše će ga podnositi u punoljetnosti, kada je obavezno postiti (Punoljetnost, u islamskom pravu, se postiže jednom od četiri stvari: dostizanjem 15 godina, izrastanjem dlaka oko stidnog mjesta, poluciranjem u snu i otpočinjanjem mjesečnog ciklusa – kod žene – osoba kod koje se nađe jedna od navedenih stvari, smatra se punoljetnom). Ashabi, radijallahu anhum, su svoju djecu učili postu. U slučaju da je neko od njih osjetio glad i počeo plakati, davali su mu vunenu igračku da se njome zabavi do zalaska sunca (Hadis su zabilježili Buharija i Muslim). Nagradu za post ima i dijete i njegovi roditelji.
5. Hadždž
a) Hadž prije punoljetnosti ne staje na mjesto obaveznog hadža
Hadž kojeg dijete obavi prije punoljetnosti ima status nafile (dobrovoljnog ibadeta) i za njega slijedi nagrada djetetu i roditelju. Jedan žena je je upitala Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, : «Ima li ovo dijete išta od hadža?» «Da, a i ti imaš nagradu!» - obradova je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. On ne zauzima mjesto obaveznog hadža, na što upućuju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, : «Kada dijete obavi hadž prije punoljetnosti, obavezno je obaviti hadž i u punoljetnosti (ako bude od onih koji su obavezni obaviti hadž). (Hadis su zabilježili Šafija, Taberani, Hakim, Bejheki i dr., šejh El-Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u «Irvaul-galilu», 4/156.). Oko toga postoji jednoglasan stav islamskih učenjaka.
b) Nijećenje i obavljanje hadžskih obreda za dijete
Ako dijete nije dostiglo stepen raspoznavanja (temjiza), njegov staratelj će za njega zanijetiti ulazak u hadžske obrede, čuvat će ga od svega što je zabranjeno hadžiji, nosit će ga na tavafu i sa'ju, povesti sa sobom na Arefat, Muzdelifu i Minu i bacat će za njega kamenčiće na džemretima. Jedan tavaf je dovoljan za njega i dijete, prema ispravnijem mišljenju. Ukoliko dijete učini nešto što je u ihramu zabranjeno iz neznanja, staratelj se nije obavezan iskupiti za njega, a uradi li to svijesno i namjerno, na primjer odjene uobičajenu odjeću zbog hladnoće i sl., staratelj će se iskupiti za njega. Dijete koje je dostiglo stepen raspoznavanja i razumijevanja, zanijetit će samo za sebe, normalno, uz dozvolu staratelja, obući će ihrame i sve hadžske obrede koje je u mogućnosti obaviti samo, bez pomoći drugog, obavit će, a ono što ne mogne, obavit će za njega staratelj, kao što je bacanje kamenčića, nošenje u tavafu i na sa'ju. («El-Mulehhasul-fikhijju», 1/401.; «Fetava-l-ledžneti-d-daime», 11/22.; «Fetava islamijje», 2/182.).
a) Dječija mokraća
Mokraća muškog djeteta koje se hrani mlijekom, prema ispravnijem mišljenju islamskih učenjaka, spada u blagu nečistoću i dovoljno je mjesto kojeg je zahvatila poprskati vodom, bez trljanja i bez cijeđenja. Prenosi se da je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, donešeno dijete i on ga je stavio u krilo. Djete se pomokrilo na njegovu odjeću, a on je zatražio posudu sa vodom i poprskao mjesto kojeg je zahvatila mokraća, ne perući ga. (hadis su zabilježili Buharija i Muslim). Mokraća ženskog, kao i odrasle osobe, se mora oprati, na osnovu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, : «Mjesto kojeg je zahvatila mokraća muškog djeteta treba poprskati, a mjesto kojeg je zahvatila mokraća ženskog djeteta treba oprati.» (hadis je zabilježio Ahmed, Ebu-Davud, Tirmizi, Tahavija, Darekutni, Hakim, Bejheki, Ibn-Madže, a vjerodostojnim ga je ocijenio šejh El-Albani u «Irvaul-galilu», 1/188.).
Propis se odnosi na dječaka koji se hrani mlijekom, dok se mokraća dječaka koji se hrani uobičajenom hranom pere kao i mokraća djevojčice.
b) Doticanje stidnog mjesta djeteta
Ako majka, nakon što se abdestila, prilikom pranja djeteta dotakne njegov polni organ, ne gubi abdest i nije obavezna ponavljati ga. Doticanje polnog organa bez strasti, po hanbelijskom i malikijskom mezhebu, ne kvari abdest, a poznato je svakoj razumom obdarenoj osobi da majci ni naum ne pada strast pri dodirivanju vlastitog djeteta. Znači, kada opere dijete, majka je obavezna očistiti samo ruke i nije obavezna ponavljati abdest. Po hanefijskom mezhebu doticanje polnog organa uopće ne kvari abdest, tako da kod njih ovaj propis uopće nije sporan. («Bedaiu-s-sanai'», 1/132.). Šejhul-islam Ibn-Tejmijje zauzeo je srednji stav, između ova dva mišljenja, po njemu doticanje polnog organa ne kvari abdest, ali je, u tom slučaju, lijepo ponoviti abdest. On pravi spoj između hadisa koji naređuju abdest i hadisa koji doticanju polnog organa ne daju karakter stvari koje kvare abdest, tako što naredbu tumači podsticanjem, a ne strogim zahtjevom. («Medžmuul-fetava», 20/524., 21/222.; «Šerhul-mumti' ala zadil-mustakne'», 1/324.).
c) Obrezivanje djeteta
Pravni status obrezivanja
Obrezivanje je hirurško odstranjenje prepucija, kožice koja prekriva glans penisa. Sitne žlijezde ispod udnog rukavca izlučuju sirastu supstancu zvanu smegma. Kod neobrezanog muškarca smegma može da se nakupi i da izazove infekciju, čak i ozbiljno oboljenje. To je razlog zbog kojeg i na Zapadu preporučuju obrezivanje.
Obrezavanje je predmet razilaženja islamskih učenjaka: Ša'bi, Evzaija, Jahja ibn-Seid el-Ensari, Malik (prema jednoj predaji), Šafija i Ahmed karakterišu ga kao strogu šerijatsku obavezu (vadžib), a Ebu-Hanifa, Hasan el-Basri i dio malikijskih učenjaka kažu da je obrezivanje pohvalno (mendub). («Šerhul-umde», 1/243.; «El-Insaf», 1/123; «Tuhfetul-mevdud», 174.; «Hiljetul-ulema», 1/107.; «Revdatu-talibin», 10/180.; «El-Bahru-r-raiku», 7/95.; «Hašijetu ibn abidin», 6/371.; «Kifajetu-t-talib», 1/749.; «Fevaihu-d-divani», 2/306.; «Et-Temhid», 21/59.).
Prenosi Ibn-Džurejdž od Usejma ibn-Kulejba da je njegov djed došao kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: «Primio sam Islam, Allahov Poslaniče!» «Ošišaj se i osuneti!» – reče mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.» (hadis su zabilježili Ebu-Davud, Ahmed i Bejheki. Kaže šejh Nasiruddin el-Albani u «Irvaul-galilu», 1/120.: «Lanac ovog hadisa je slab zbog toga što nije poznat prenosilac koji je obavjestio Ibn-Džurejdža, a nepoznati su i Usejm i Ibn-Kulejb. Međutim, hadis je i pored toga dobar, pojačavaju ga druge dvije predaje, jedna od Katade ebu-Hišama, a druga od Vasileta ibn el-Eska'. O njima sam govorio u «Sahih suneni ebi-davud», pod brojem 383, i pojasnio sam da je Ibn-Tejmijje uzeo ovaj hadis kao dokaz.»
Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, : «Ošišaj se i osuneti!» su naredba, a naredba je, u metodologiji islamskog prava, obavezujuća sve dok ne dođe dokaz koji je ublažuje i spušta na stepen pohvlanog postupka (nedba). Sa druge strane, neobrezivanje je uzrok nakupljanja nešistoće na polnom organu muškarca, a samim time uzrok neispravnosti namaza – jedan od uvjeta ispravnosti namaza je čistoća tijela – što takođe vodi zaključku da je obrezivanje obaveza. Na kraju, rezanje ljudskog tijela je u osnovi zabranjeno (haram), a kako obrezivanje izlazi iz tih okvira, to znači da je ono samo po sebi obaveza; jer, zabranjena stvar (haram) se može učiniti samo zbog nečega što je obaveza.
Vrijeme obrezivanja
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmijje: «Vrijeme obrezivanja nije strogo određeno, kada god se izvrši, ispravno je. Međutim, lijepo bi bilo da ono bude prije punoljetnosti. Kod Arapa je bio običaj da ne uđu u punoljetnost neobrezani. Oko obrezivanja sedmi dan postoji razilaženje među učenjacima: prema jednoj predaji Ahmed je smatrao da je to dozvoljeno, jer je Ibrahim, alejhi selam, obrezao svog sina Ishaka sedmi dan; a prema drugoj predaji to je pokuđeno, jer predstavlja oponašanje jevreja – jevreji obrezuju svoju djecu sedmi dan. Tog stava je i imam Malik. A Allah najbolje zna!» («El-fetava-l-kubra», 1/51.). Kažu u Stalnoj komisiji za fetve: «Nije zabranjeno niti pokuđeno obrezati dijete prije i poslije sedmog dana, čovjek ima potpunu slobodu u tome. Obaveza mu je, jedino, da gleda na djetetovu korist, tj. da ga obreže onda kada je to za njega najbolje.» («Fetava-l-ledžneti-daime», 5/131.).
d) Dijete i doticanje mushafa
Poznato je razilaženje među učenjacima oko doticanja mushafa bez abdesta. Ima učenjaka koji to dozvoljavaju, jer, kako kažu, nema jasnog dokaza koji to zabranjuje. Čovjek je u osnovi oslobođen bilo kakve odgovornosti i ne može se od njega zahtjevati nešto bez valjanog šerijatskog dokaza. Drugi to zabranjuju, pozivajući se na hadis Amra ibn-Hazma u kom se kaže: «Kur'an može doticati samo čista osoba.» Kažu: «Riječ čistoća, iako u općem smislu obuhvata i duhovnu i fizičku čistoću, ipak se u hadisu odnosi na fizičku čistoću (tj. na abdest), a ono što nas navodi na takav zaključak je činjenica da Zakonodovac u svom govoru ne upotrebljava riječ tahir (čist) za duhovnu čistoću, jer je ona nužno poznata i podrazumjeva se sama po sebi. Pod duhovnom čistoćom misli se na islam. Nužno je poznato da nevjernik ne može učiti Kur'an i to nije potrebno posebno naglašavati. Ako prihvatimo ovo mišljenje, koje je, nema sumnje, opreznije i sigurnije, hoćemo li ga podjednako sprovoditi na odrasle i na djecu koja uče Kur'an? Hoćemo li reći djeca koja uče Kur'an, zbog toga što ne spadaju u kategoriju šerijatskih obveznika (mukellefa), mogu ga učiti bez abdesta, ili ćemo reći da im to nije dozvoljeno, kao ni odraslima? Oko toga, takođe, postoji razilaženje. Možda je bolje da se djeci koja znaju učiti Kur'an kaže da se Kur'an ne može učiti bez abdesta, jer ćemo ih na taj način naučiti poštivanju i veličanju Allahovog govora.
2. Namaz
a) Naređivanje namaza djeci
Dijete, se prema Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, preporuci već od sedme godine (kada otprilike i počinje ispravno razumijevati i shvatati stvari i pojave oko sebe) uči namazu zbog njegove bitnosti i velikog mjesta kojeg zauzima u islamu – namaz je stub vjere – a od desete godine ocu je, primjeti li da dijete izbjegava namaz i da je nemarno prema njemu, dozvoljeno udariti ga rukom, štapom i bilo čim drugim i biti strog prema njemu, pazeći pri tome da ga ne ozlijedi – jer nije cilj kazna, nego odgoj. Na taj način dijete postepeno poprima svijest o značaju namaza i njegovoj obavezi. Uz namaz mu se naređuje i sve ono što je potrebno za njegovu ispravnost: čistoća, abdest, klanjanje na vrijeme, okretanje prema kibli.
b) Nošenje male dijece u mesdžid
Kaže šejh Muhammed ibn-Salih el-Usejmin: «Smatram da nemirnu djecu, koja ometaju klanjače, nije dozvoljeno nositi u mesdžid. Time se muslimanima, koji izvršavaju strogu šerijtsku obavezu, nanosi neugodnost i neprijatnost. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je čuo neke ljude da uče Kur'an naglas dok su drugi klanjali, rekao im je: «Ne učite naglas jedni pred drugima!»; u drugoj predaji istog hadisa spominje se da je rekao: «Ne uznemiravajte jedni druge!» Sve što klanjače uznemirava i nanosi im neugodnost obaveza je izbjegavati. Savjetujem roditeljima da ne dovode malu dijecu u mesdžid i da se pridržavaju Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, uputstva: «Naređujte djeci namaz kada napune sedam godina, a u desetoj ih, za ostavljanje namaza, i udarite!». Takođe, savjetujem klanjače, da svoja prsa otvore i iskažu dobrodošlicu djeci kojoj je propisan dolazak u mesdžid, da ne ispoljavaju nelagodnost zbog njihovog prisustva, i da ih ne pomjeraju sa mjesta koja su zauzeli prije njih – onaj ko prvi dođe do određene stavri, ima najviše prava na nju. («Fetava-t-tiflil-muslim», 68., 69.).
c) Držanje djeteta u namazu
Dozvoljeno je, ukoliko se pojavi potreba za tim, uzeti dijete i držati ga u namazu. Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, držao svoju unuku Umamu bint-Zejneb u namazu; kada je činio sedždu, ostavljao ju je na zemlju, a kada se ustajao ponovo ju je uzimao.» («Hadis su zabilježili Buharija i Muslim).
d) Imamet djeteta
Većina islamskih učenjaka smatra neispravnim imamet djeteta, pozivajući se na opće dokaze, kao što su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, : «Trojici se ne pišu dijela: djetetu prije punoljetnosti, spavaču dok se ne probudi i luđaku dok se pameti ne vrati.» Kažu: «Za imamet je potrebna kompletna ličnost, što se za dijete ne može reći, nismo sigurni da se dijete neće poigrati sa nekim od uvjeta ispravnosti namaza ili kiraetom kada bude u sebi učilo. («El-Mugni», 3/70.). Učenjaci šafijske pravne škole («Kifajetul-ahjar», 1/190.) dozvoljavaju djetetu, koje ima sposobnost razlikovanja i raspoznavanja, predvođenje džemata (imamet), jer, kako kažu, Amr ibn-Selime je predvodio džemat a bilo mu je samo šest ili sedam godina (Hadis je zabilježio Buharija). Za njim su klanjali stariji i učeniji ashabi i niko ga nije ukorio zbog toga, čak su mu dali prednost nad sobom, jer je znao više kur'ana napamet od njih.
Kažu u Stalnoj komisiji za fetve: «Imamet dječaka koji ispravno razumije i poima namaz je ispravan, a na to upućuju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, : «Ljude u namazu predvodi onaj ko zna najviše Kur'ana...» Prenosi Buharija od Amra ibn-Selimeta, da je rekao: «Obavijestio me je moj otac da je čuo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je rekao: «Kada nastupi namasko vrijeme, neka vas u namazu predvodi onaj ko najviše zna Kur'ana napamet! ... Kada to čuše, ljudi se zgledaše i potražiše očima takvu osobu među nama. Pošto ne nanođoše nikog ko više zna Kur'ana od mene, postaviše me za imama, a imao sam tek šest ili sedam godina.»
3. Zekat
Obaveznost zekata na imetak jetima
Zekat na imetak jetima je obaveza prema ipravnijem mišljenju islamskih učenjaka (šafijski, hanbelijski i malikijski mezheb). Ta obaveza se može shvatiti iz riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, : «Ko se bude starao o jetimu koji posjeduje vlastiti imetak, neka trguje njime! Ako to ne učini, imetak će se istrošiti od sadake (zekata)» (Hadis su zabilježili Tirmizi, Darekutni, Bejheki, Šafija, Taberani. Oko vjerodostojnosti ovog hadisa postoji razilaženje među hadiskim učenjacima). Opći tekstovi, koji govore o obaveznosti zekata na različite vrste imetka (zlato, srebro, novac, trgovačka roba, stoka i plodovi), mogu, takođe, poslužiti kao dokaz obaveznosti zekata na jetimski imetak. Ako bi neko rekao: Zašto zekat ne uporediš sa namazom i postom i oslobodiš maloljetno dijete obaveze zekata kao što si ga oslobodio obaveze namaza i posta? – odgovaramo: «Postoji razlika između zekata sa jedne i namaza i posta sa druge strane: zekat je imovinski ibadet, tj. veže se za imetak, dok su post i namaz tjelesni ibadeti, razlika između njih u ovom slučaju je očita. Zekat ne predstvalja nikakv teret i napor za dijete, a namaz i post ipak su teški djetetu.
4. Post
Navikavanje djeteta na post
Nakon što dijete napuni sedam godina, pohvalno je da ga njegovi roditelji počnu učiti postu, a ako dijete samo izrazi želju za tim, ne trebaju mu stati na put i spriječavati ga, osim da se boje za njegovo zdravlje i život. Prije tog perioda, takvo nešto nema smisla, jer je post ispravan samo uz postojanje nijjeta (namjre), a dijete prije sedme godine ne zna šta je namjera niti je razumije. Ako se dijete prije punoljetnosti navikne na post, lakše će ga podnositi u punoljetnosti, kada je obavezno postiti (Punoljetnost, u islamskom pravu, se postiže jednom od četiri stvari: dostizanjem 15 godina, izrastanjem dlaka oko stidnog mjesta, poluciranjem u snu i otpočinjanjem mjesečnog ciklusa – kod žene – osoba kod koje se nađe jedna od navedenih stvari, smatra se punoljetnom). Ashabi, radijallahu anhum, su svoju djecu učili postu. U slučaju da je neko od njih osjetio glad i počeo plakati, davali su mu vunenu igračku da se njome zabavi do zalaska sunca (Hadis su zabilježili Buharija i Muslim). Nagradu za post ima i dijete i njegovi roditelji.
5. Hadždž
a) Hadž prije punoljetnosti ne staje na mjesto obaveznog hadža
Hadž kojeg dijete obavi prije punoljetnosti ima status nafile (dobrovoljnog ibadeta) i za njega slijedi nagrada djetetu i roditelju. Jedan žena je je upitala Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, : «Ima li ovo dijete išta od hadža?» «Da, a i ti imaš nagradu!» - obradova je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. On ne zauzima mjesto obaveznog hadža, na što upućuju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, : «Kada dijete obavi hadž prije punoljetnosti, obavezno je obaviti hadž i u punoljetnosti (ako bude od onih koji su obavezni obaviti hadž). (Hadis su zabilježili Šafija, Taberani, Hakim, Bejheki i dr., šejh El-Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u «Irvaul-galilu», 4/156.). Oko toga postoji jednoglasan stav islamskih učenjaka.
b) Nijećenje i obavljanje hadžskih obreda za dijete
Ako dijete nije dostiglo stepen raspoznavanja (temjiza), njegov staratelj će za njega zanijetiti ulazak u hadžske obrede, čuvat će ga od svega što je zabranjeno hadžiji, nosit će ga na tavafu i sa'ju, povesti sa sobom na Arefat, Muzdelifu i Minu i bacat će za njega kamenčiće na džemretima. Jedan tavaf je dovoljan za njega i dijete, prema ispravnijem mišljenju. Ukoliko dijete učini nešto što je u ihramu zabranjeno iz neznanja, staratelj se nije obavezan iskupiti za njega, a uradi li to svijesno i namjerno, na primjer odjene uobičajenu odjeću zbog hladnoće i sl., staratelj će se iskupiti za njega. Dijete koje je dostiglo stepen raspoznavanja i razumijevanja, zanijetit će samo za sebe, normalno, uz dozvolu staratelja, obući će ihrame i sve hadžske obrede koje je u mogućnosti obaviti samo, bez pomoći drugog, obavit će, a ono što ne mogne, obavit će za njega staratelj, kao što je bacanje kamenčića, nošenje u tavafu i na sa'ju. («El-Mulehhasul-fikhijju», 1/401.; «Fetava-l-ledžneti-d-daime», 11/22.; «Fetava islamijje», 2/182.).
