Eutanazija - ubistvo iz samilosti ?

Ubistvo je svaki atak na život prije njegovog isteka

 

Ubistvo iz samilosti ili milosrđa ili, kako se službeno zove, eutanazija, ovih dana sve više zaokuplja pažnju javnosti. Smrt je još uvijek nedovoljno ispitana etapa u ljudskom putovanju i mnogi žure da u Konvenciju o   ljudskim pravima, pored prava na život, uvrste i pravo na smrt. Biva, ako čovjek ima pravo živjeti, zašto ne bi imao pravo i umrijeti kad to zaželi? Ali, ovako konstruirano pitanje bi imalo smisla kad bi o ta "dva prava" odlučivao samo čovjek

 

Piše: Hfz. mr. Senaid Zajimović

Eutanazija je grčka riječ koja u prijevodu znači "dobra smrt" ili "lahka i bezbolna smrt". Ona znači i olakšavanje samrtnih muka ublažavanjem bolova pomoću narkotika ili usmrćenje neizlječivih bolesnika. Neko je zove i dostojanstvenom smrću, jer onaj ko izabere smrt nad patnjom dostojanstveno odlazi sa ovog svijeta. Eutanazija nije ubistvo u kome postoje ubica i ubijeni koji nije svojom voljom izgubio život. Eutanazija nije ni samoubistvo u kome počinilac sam sebi oduzima život. Eutanazija znači asistirati nekome pri samoubistvu. Najčešći asistenti pri samoubistvu su ljekari, ali nerijetko i najbliži rođaci. Dakle, pitanje o kome raspravljamo i o kome želimo donijeti šerijatski sud jest: Ima li neko pravo - ko je teški bolesnik i ko ima nesnosne bolove - zatražiti od ljekara ili svoga najbližeg da mu asistira, tj. da mu pomogne kako bi sebi prekratio muke? Onaj od koga se traži asistiranje bi to trebao učiniti iz samilosti ili milosrđa, jer ne može više gledati bolesnika kako se muči. Je li dozvoljeno borcu koji je teško ranjen u toku akcije i čiji bi transport na nosilima bio teret ostalim vojnicima, pomoći da podlegne? Je li ocu djeteta kojeg su napale zmije - zato što ne može gledati svoje dijete kako se pati - dozvoljeno da ga ubije iz milosti prema njemu ili je bolje da ga pusti da to zmije učine ?

 

Istinski humanisti ili ubice ?

 

Činjenica je da veliki broj bolesnika zadnje dane života provodi u teškim i neizdrživim bolovima, kao što je i činjenica da su primjeri ranjenika i djeteta stravični i da je vrlo teško gledati kako neko umire, a ne možemo mu pomoći. 

 

Neki ljudi koji sebe smatraju humanistima došli su na ideju da je umanjivanje muka ovih bolesnika i žrtava ubrzavanjem njihove smrti, ukoliko za njih ne postoji lijek, jednako dobro kao i umanjivanje muka tih bolesnika time što bi im se pomoglo da ozdrave ukoliko ima lijeka. Zašto bi se ljudi pustili da pate ako bi se njihove muke mogle prekratiti? Ovo pitanje navelo je - prije svega ljekare, ali i obične ljude - da se ozbiljno pristupi pitanju ispunjavanja želje onih koji sa ovog svijeta žele otići prije negoli ih spopadnu muke i prije negoli nekome postanu teret. Upravo je to i najjači argument organizacija koje se bore za legalizaciju eutanazije. Protivnici smatraju da to nisu dovoljni razlozi. Količina bola ne može se izmjeriti i vrlo je subjektivna, tako da prvi uvjet pada u vodu. Osim toga, nikad se ne zna je li neka bolest "trajno neizlječiva" i jesu li primijenjene sve metode liječenja. Sve je zasnovano na pretpostavkama.

 

Među pristalicama eutanazije ima i onih koji nisu bili bolesni, već su vjerovali kako njihov život više nema smisla. Oni kažu da su usamljeni i beskorisni jer nisu mogli naći svoj pravac i cilj i zato se kaju što su uopće i došli na ovaj svijet. Često oni kritiziraju i Onoga Koji im je dao život. U svome razočarenju krivi su im i Bog i sav svijet. Veliki je postotak duševnih bolesnika u svijetu. Ti ljudi su uglavnom teret društvu. Zato će mnogi reći kako je eutanazija rješenje ljudima koji pate od mentalnih ili fizičkih oštećenja. Tako je ustanovljeno da je, čak 12 posto ljekara širom Evrope jednom ili nekoliko puta koristilo eutanaziju, i to uglavnom potajno. Ovome se pribjegavalo kako bi se oslobodili novi kreveti u pretrpanim bolnicama. Starijim pacijentima su - kako je izviješteno u Evropskom sudu za ljudska prava - uskraćivani voda i hrana, što bi konačno dovodilo do dehidracije ili smrti od gladi. 

 

Vidovi eutanazije

 

A svi su se oni zakleli Hipokratovom zakletvom: "Apsolutno ću poštovati ljudski Život od samog početka. I ni pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti". Dok zagovornici navode primjere neizdržljivih patnji, protivnici odgovaraju time da prema svim zakonima - i duhovnim i sekularnim - niko ne može legalno oduzeti život. Prema Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, pravo na život je najvažnije pravo, bez kojeg su sva ostala besmislena. Ono je ugroženo ne samo ubistvom, već i svakom silom koja bi kao krajnji ishod imala okončanje života. Ilegalno je oduzeti život, ali i činiti korake koji su u suprotnosti sa njegovim očuvanjem. Pravo na život se ne može interpretirati u negativnom smislu - prava na smrt nema.

 

Zato su najveći protivnici eutanazije upravo religijske zajednice, organizacije koje podržavaju zaštitu života i veliki broj doktora koji se boje da bi se eutanazija mogla oteti kontroli. Najveći strah ovih doktora leži u činjenici da bi pacijente na ovakav korak mogli natjerati članovi porodice kojima bi postali teret. Postoje brojni vidovi eutanazije, a najpoznatiji su:

 

-izgladnjivanje i dehidracija, 

 

-isključenje aparata za održavanje života, 

 

-zaustavljanje liječenja i neupotrebljavanje aparata za reanimaciju, a u tom slučaju umire pacijent čije je srce stalo, 

 

-povećavanje doze morfija, kojom se kontrolira bol, ali otežava disanje, što dovodi do ranije smrti. 

 

-Postoji vid eutanazije da se pacijentu osigura smrtonosna injekcija te da mu se - ako nije u mogućnosti sam je upotrijebiti - u tome pomogne. 

-Postoji i naprava koja je povezana sa kompjuterom. Ona pacijenta tri puta "pita" želi li zaista umrijeti. U slučaju da je odgovor sva tri puta pozitivan, mašina na koju je pacijent spojen ubrizgat će mu 100 ml tečnog nembutala. Pacijent ubrzo zaspi i umre u snu nakon pet minuta. 

 

Allah raspolaže  životom i smrću

 

Da bismo znali dati precizan odgovor na ovo pitanje, morat ćemo krenuti od samog početka. Pri tome su neizbježna pitanja: Otkuda život i otkuda smrt? Pita li se čovjek kad će se roditi i u kom vremenu živjeti? Je li za njegov život zaslužan njegov roditelj ili on sam? Zna li čovjek kad će umrijeti i kakav vid smrti će ga odvesti sa pozornice ovog svijeta? Možemo li mi koji, evo, danas raspravljamo od "dobroj i lahkoj smrti", ubrzati svoju smrt ili je odgoditi? Ako bi dozvolili eutanaziju kao vid humanizma, bismo li time izbjegli i manipulaciju ljudskim životima koji se i bez eutanazije svakodnevno bespravno oduzimaju ? 

 

Onaj kome se žuri da preuzme nasljedstvo može ga ubrzati time što će ostavitelju asistirati pri njegovoj smrti itd. Vrata manipulaciji bi širom bila otvorena. I, naposljetku, ko je taj koji bi odlučivao hoće li neko umrijeti i kad?

 

Uzvišeni Allah je stvorio život isto kao što je stvorio i smrt. On kaže: "Onaj Koji je stvorio smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati" (El-Mulk, 2.). Dakle, smrt i život su samo dva Allahova stvorenja. On njima raspolaže, a naša ih tijela koriste. Onaj Koji ih je stvorio ima pravo odlučiti kad će se javiti i kad će ih nestati. On odlučuje kad će neko živjeti, a kad umrijeti. Hvala Allahu da je tako. Zamislimo kako bi to bilo kad bi čovjek imao pravo odlučivati o životu i smrti? Po nekim tiranima, svi bi ljudi trebali pomrijeti, samo oni da žive. Da čovjek odlučuje o životu i smrti, faraon nikad ne bi umro, a i Tito bi nam i danas, nakon novog genocida, govorio o bratstvu i jedinstvu. Hvala Allahu Koji je stvorio život i odredio mu kraj! Hvala Allahu Koji je stvorio smrt i odredio da poslije nje ljudi opet žive! Zato muslimanu smrt nije tragedija, već prelazak iz jednog stanja u drugo. 

 

A muslimanu je dužnost učiniti sve od sebe radi očuvanja i spasa tuđeg života. Mi ne znamo kad je kome Allah propisao smrt i radi te nepoznanice činimo sve što je u našoj mogućnosti. U protivnom, svako odustajanje od pomoći pod izgovorom da je određeni slučaj otpisan ili pomoć da neko brže umre, saučesništvo je u smrti. Poslanik, s. a. v. s., davno je rekao da će doći vrijeme, pred Sudnji dan, kad će ljudi priželjkivati smrt. Sam nagovještaj da će doći takvo vrijeme ne znači da je i pohvalno činiti ono što je spomenuto u nagovještaju. Naprotiv, priželjkivanje smrti, kako svoje tako i tuđe, osudio je Poslanik, s. a. v. s. On je rekao: "Neka niko od vas ne želi sebi smrt" (Buhari). Ovaj svijet je njiva na kojoj se sije za Ahiret. Sve što uradimo, bilo dobro ili loše, šaljemo na Ahiret. Za sve što trpimo, imat ćemo nagradu na Ahiretu. Trpiti bolove od raznih bolesti i strpljivo čekati smrt, znači nadati se nagradi i čišćenju od grijeha. 

 

Svaki atak na život prije krajnjeg isteka jest ubistvo ili samoubistvo. Rekao je Poslanik, s. a. v. s.: "Ko izvrši samoubistvo bacanjem sa nekoga brda, on će otići u Džehennem, gdje će ostati za vijeke vijekova stalno se survavajući. Ko ispije otrov i time izvrši samoubistvo, on će sa otrovom u ruci otići u Džehennem i, ispijajući otrov, ostati u Džehennemu za vijeke vijekova. Ko izvrši samoubistvo gvozdenim predmetom, on će s tim gvožđem u ruci otići u Džehennem, gdje će ostati vječno, razdirući svoju utrobu s tim oružjem" (Buhari). Ne moći trpiti bolove i zato posegnuti za eutanazijom ili samoubistvom, kukavički je čin, koji čovjeka vodi u Džehennem. 

 

Nisu besmisleni ni život ni smrt, kao ni patnja nekog stvorenja, a posebno čovjeka, kome je data moć da čini dobro ili zlo; Stvoritelj ga je stvorio na ovom svijetu radi ispitivanja; život je na neki način ispitno vrijeme, a smrt znači da je ispitivanje završeno. Upravo radi toga ispitivanja, Stvoritelj je svakome čovjeku dao priliku za djelovanje, tako da u svijetu čini dobro ili zlo i da time praktično pokazuje kakav je on čovjek. Sam će Stvoritelj presuditi ko je činio dobro, a ko zlo; nama ne priliči prilaganje kriterija, nego samo Svemoćnom Allahu.