nedjelja, 6. siječnja 2013.

KAKO JE OSVOJENA ŠPANIJA - Sjećanje na muslimane Endelusa

Čudna vojska - ne zna se jesu li stanovnici Nebesa ili Zemlje

 

''Dođi brzo! Neki narod, ne zna se jesu li stanovnici Nebesa ili Zemlje, iskrcao se na našu zemlju. Sreo sam ih! Zato ti lično trebaš doći. Znači, požuri! Izgleda da se niko ne može ispriječiti ovoj vojsci. Čudna vojska! Nismo vidjeli ništa slično. "Iz ove poruke koju je gotski vojskovođa Todmejr poslao vladaru  Španije Roderiku, vide se osobine islamske vojske koja je osvojila Španiju

 

Mnogo se zna o evropskoj ili američkoj historiji, ali o historiji muslimana koja je duga osam vijekova u Endelusu, sa svim njenim slavnim i gorkim stranicama, ne zna se gotovo ništa. Što je najgore, muslimani su potpuno zaboravili velike lekcije i pouke iz tog perioda. U zabludi je onaj koji ne vjeruje da se historija ponavlja, kao i onaj koji vjeruje da može živjeti na ovome svijetu a da ne uči iz ovih lekcija. Kazivanje o izgubljenom Endelusu je kazivanje o slavnim islamskim osvajanjima koja su nastavljena na osvajanja iz perioda časnih ashaba, a poslije njih tabiina, Allah bio zadovoljan sa svima.

 

Taj čovjek je Musa ibn-Nusajr

 

Ukoliko želimo govoriti o  osvajanju Španije, moramo ispričati priču o velikom čovjeku koji je imao najveću zaslugu za osvajanje Španije. Taj čovjek je Musa ibn-Nusajr. Rođen je u Šamu, 19. godine po Hidžri. Kao sin zapovjednika vojske, odrastao je sa sinovima halifa. Naučio je jahanje konja i ratne vještine, a Muavija ibn ebu-Sufjan ga je odredio da komanduje na moru. Bio je komandant islamske flote. Ratovao je za Kipar sudjelujući u njegovom osvajanju. Tako je Musa odrastao odgojen u džihadu, a kasnije, kad je i došlo do sukoba između Emevija i Abdullaha ibn-Zubejra i kad se Abdullah ibn-Zubejr proglasio halifom, svi muslimani su ga prihvatili za halifu pa čak i oni u Šamu. Dahhak ibn-Kajs je u to vrijeme bio Ibn ez-Zubejrov namjesnik u Damasku. Musa ibn-Nusajr, nakon što je vidio da se halifa Abdullah ibn-Zubejr ustabilio kao halifa, dao mu je svoju prisegu (bej'at), nakon čega je, sa Dahhakom ibn-Kajsom, sudjelovao u ratu protiv Emevija. Ali, Dahhak je bio poražen, a također i Abdullah ibn-Zubejr. Njegove pristalice su se razbježali. Među onima koji su pobjegli bio je i Musa ibn-Nusajr. On je pobjegao u Egipat. Tada je u Egiptu upravitelj i namjesnik bio Abdulaziz ibn-Mervan. Iako je on bio Emevija, oprostio je Musau ibn-Nusajru jer je vidio da je on pokušao to pitanje i najbolje shvatiti i da je pogriješio u svom idžtihadu, jer je povjerovao da je Ibn-Zubejr pravi halifa i radi toga je tako postupio. On mu je oprostio i ponovo bio zahvalan na ovome gestu. Zahvalio se na tom gestu Abdulazizu ibn-Mrvanu i poslije toga mu vjerno služio.

 

On je brzo napredovao, jer je bio bogobojazan, skroman, inteligentan i sposoban u ratu. Zato ga je unaprijedio Abdulaziz ibn-Mervan da bude njegov ministar - vezir. Vidite kako je Allah, dž. š., olakšao Musau ibn-Nusajru da postane namjesnik u sjevernoj Africi!

 

Kobna greška osvajača Magriba

 

Nakon što je postao ministar kod Abdulaziza ibn-Mervana, on ga je imenovao namjesnikom u sjevernoj Africi (Tunis, Alžir, Libija i Maroko). Musa ibn-Nusajr je razmišljao kako da to područje ustabili i smiri. Uvidio je da su dvije stvari osnovni razlog. 

 

Ukbe ibn-Nafi' je, nekoliko godina prije njega, osvojio Magrib veoma brzo, ali je broj muslimana u tim područjima bio neznatan. Ukbe je pogriješio zato što na osvojenim teritorijama nije ostavljao islamsku vojsku koja će ga čekati i osiguravati ta mjesta. Kad je stigao do Atlantskog okeana, nikoga nije bilo da mu štiti poleđinu. Zato su ga, kad se vraćao za Kajrevan, glavni grad sjeverne Afrike - koji se nalazio u Tunisu - napali Berberi i ubili ga. Kad je Musa ibn-Nusajr čuo za taj događaj, rekao je:

 

- Allah mu se smilovao! Kako je mogao napredovati, a nije osigurao poleđinu? I zar nije sa sobom imao mudrog čovjeka, bilo kojeg koji će ga nasavjetovati, jer nije bilo nimalo mudro napredovati bez sigurne zaštite u pozadini.

 

Na osnovu toga je Musa ibn-Nusajr uzeo novu taktiku koja se ogledala u tome da osvoji neko područje, a zatim ga osigura, ne napredujući dok ne bude siguran za ono što je osvojio.

 

Berberi prihvataju islam

 

Islam se u sjevernoj Africi nije učvrstio u srcima novih muslimana Berbera, pa je i na tom polju poduzeo nove planove kako bi se u novoosvojenim područjima vojno osigurao. Slao im je ulemu i daije da šire Islam među tim svijetom. Oni su podučavali ljude kako bi se islam učvrstio u njihovim srcima i dušama, a zatim je i njih koristio kao islamsku vojsku za daljnja osvajanja. Sa ovom mudrom politikom je krenuo Musa ibn-Nusajr godine 680. Musa ibn-Nusajr je pokorio nepristupačna brda, zauzeo ih, ratovao protiv Berbera i sa njima potpisivao mirovne ugovore, a one koji su se protivili i ponovo bunili - napadao je i progonio dok ih nije potpuno porazio. Kad su ljudi to vidjeli, smirili su se i u velikim skupinama počeli ulaziti u Allahovu, dž. š., vjeru. 

 

Muslimani su se lijepo ophodili prema drugima. Pokazali su da nisu došli radi ratnog plijena i osvajanja, već su došli da dostave i prošire lijepi odgoj ove velike vjere. Ljudi su prihvatali islam u skupinama. Hiljade Berbera je prihvatilo islam.

 

Među Berberima koji su prihvatili islam je i veliki berberski vojskovođa Tarik ibn-Zijad.Cijela sjeverna Afrika se našla pod okriljem islama, osim dva grada - Tandže i Sebte. Ova dva grada su tačno naspram Španije, naspram Gibraltara. Između njih i Gibraltara je samo uski prolaz, Gibraltarski moreuz. Gibraltar, niti taj moreuz se tada nisu zvali tako. Arapi su ga zvali Darbu-z-zikak. 

 

Musa ibn-Nusajr je poslao 19.000 vojnika, većinom Berbera, na čelu sa Tarikom ibn-Zijadom i oni su uspjeli osvojiti Tandžu. Sebta se još neko vrijeme odupirala napadima muslimana, a Musa ibn-Nusajr je postavio Tarika ibn-Zijada za namjesnika na tom području (područje današnjeg Maroka). Sa njim je ostavio skupinu tabiina koji su ih podučavali islamu i Kur'anu. 

 

Musa je počeo razmišljati o osvajanju Endelusa. Vidio je da Endelus čini stabilnim to što je otvoren prema moru, a isto tako sjevernu Afriku da čini nestabilnom jer su kršćani dostavljali svoju pomoć morskim putevima.

 

Razmišljajući o strateškim ciljevima muslimana, Musa se dao na izgradnju brodova kako bi izgradio jaku flotu. Osnovao je veliko brodogradilište u Tunisu i, u relativno kratkom periodu, uspio napraviti više od 100 brodova. Nakon toga, kako ne bi bio iznenađen i poražen s mora, Musa poduzima operacije na moru. U tom pohodu je osvojio Siciliju, Korziku, Sardiniju i današnju Mallorku. Time je Musa sa mora osigurao čitavu sjevernu Afriku. Preostala je samo  Sebta. 

 

Kratka historija Španije prije muslimana

 

Prije nego što počnemo govoriti o osvajanju Španije, moramo objasniti njen geografski položaj.

 

Španija je pretežno planinska zemlja. Prostire se između dva planinska vijenca, Sierre, na jugu, i Pirineja, na sjeveru. Ima mnogo rijeka, a pet je velikih i poznatih. Kroz Pirineje gotovo da nema prohodnog prolaza za vojsku. Vojska se ne može provlačiti tim putevima, osim u koloni jedan po jedan, što ne odgovara masovnom prolazu vojske. Zato su Pirineji bili prirodna barijera između Francuske i Španije. Između Španije i sjeverne Afrike je moreuz, ustvari zaljev koji se proteže 13 kilometara, tako da onaj koji promatra iz sjeverne Afrike vidi preko njega obale Španije. Rimljani su živjeli u Španiji od 201. godine prije Isaa, a. s. Dakle, sedam stoljeća.

 

U petom stoljeću je došlo do prodora divljih barbarskih plemena zvanih Vandali. Vandali su germanski narodi iz Azije. Oni su preplavili Evropu ostavljajući pustoš iza sebe, pljačkajući i prodirući preko Evrope. Dok nisu stigli do Španije, napredovali su kroz Evropu poput mongolske najezde. Nastanili su se u Španiji nakon što su je okupirali. S obzirom na njihovo ime,   zemlja u kojoj su se nastanili je dobila je ime Vandolezija. Iz toga imena je izvedeno ime Andaluzija ili Andalus, odnosno Endelus. To je značilo: zemlja ili prostor vandalskih plemena. Ta plemena su bila divlja, necivilizirana. U početku su uništavali civilizaciju starosjedilaca koji su u Španiji živjeli prije njih, a kasnije su se i sami civilizirali. Poslije ovih plemena dolaze i druga germanska plemena, koja su poznata pod imenom Zapadni Goti, isto tako divlja plemena. 

 

Ova plemena su napala Endelus, okupirali ga i zavladali njime. Ali, nakon što su se izmiješali sa starosjediocima, civilizirali su se i napravili su veliku civilizaciju u Endelusu. Vladali su Španijom tri stoljeća i izmijenili 36 vladara. Muslimani su zatekli civiliziran narod u Španiji. 

 

Musa ibn-Nusajr se počeo dopisivati sa halifom Velidom ibn-Abdulmelikom iz Šama tražeći dozvolu za pohod na Endelus. Ova dopisivanja su počela 89. godine po Hidžri ili 708. godine po Isa, a. s. Halifa Velid mu je odgovorio:

 

"Uzmi je postepeno (tj., sa   manjim vojnim formacijama) i provjeri je li situacija sigurna prije nego što navale muslimani". Muslimani su bili navikli na pustinju i ratovanje na kopnu. 

 

Poziv za pomoć  iz Endelusa

 

Nisu imali iskustava sa morem. Svaka bitka na moru je kod njih izazivala strah. I sam halifa se uplašio nakon što je saznao da je more između sjeverne Afrike i Endelusa. Musa ibn-Nusajr je poslao pismo u kome ga je smirivao:

 

"O vladaru svih vjernika, nije to veliko more. To je zaljev i sa jednog kraja se jasno vidi drugi kraj". Nakon toga je halifa odgovorio:

 

"Makar bio i mali moreuz, morate - slanjem izvidnica - dobro provjeriti kakvo je stanje na drugoj strani". Na drugoj strani je bio vladar Španije koji se zvao Ehika. Umro je 700 godine po Isa, a. s. Naslijedio ga je njegov sin Gajtaše. Gajtaše nije uspio učvrstiti vlast, jer se protiv njega pobunio njegov glavni vojskovođa po imenu Roderik i uspio zavladati Endelusom. Okupivši se na sjeveru Endelusa, Gajtaševa djeca se bune protiv Roderika. Jedan od Gajtaševih sinova je pobjegao preko zaljeva u Sebtu. 

 

Spomenuli smo da je Sebta bila jedini grad koji muslimani nisu uspjeli osvojiti u sjevernoj Africi, a u njoj je vladao španski namjesnik Džulijan. Sa Džulijanom su počeli razmatrati novonastalu situaciju. Vidjeli su da ne mogu ništa uraditi bez jake vojske. Tako su se počeli dopisivati sa Musaom ibn-Nusajrom:

 

"Ako nam pomogneš da pobjedimo Roderika, dat ćemo ti Sebtu. Predat ćemo ti je i dat ćemo ti što želiš osvojiti od Španije''. I to je potaklo Musaa ibn-Nusajra da krene u dalja osvajanja. Sebta se zatim predaje i - Endelus otvara svoja vrata. Kad se Musa odlučio na pohod, po preporuci halife je poslao izvidnicu. Na čelu joj je bio Tarik ibn-Malik.  Krenuli su iz Afrike prema Endelusu sa četiri lađe i iskrcali su se sa 400 vojnika u dolini Zelenog ostrva. Iskrcali su se na mjestu koje se zove Tarih. Prvi musliman koji je kročio na tlo Španije bio je Tarik ibn-Malik. To je bilo u ramazanu 91. godine po Hidžri.

 

Osmotrio je to područje i skupio podatke, zatim se vratio i o tome obavijestio Musaa ibn-Nusajra.

 

Musa ibn-Nusajr je spremio vojsku od 7.000 vojnika. Na čelo joj je stavio vojskovođu Tarika ibn-Zijada. Tarik je krenuo sa vojskom na brodovima prema Endelusu. Pokušao se iskrcati ispred Gibraltara. Ali, kad se iskrcao, vidio je da su se Goti već okupili pod komandom namjesnika juga Endelusa Todmejra. Tarik se odmah povukao i obišao brdo sa druge strane, iskrcavši se opet u dolini Zelenog ostrva, nizije koja je smještena odmah iza brda Gibraltar. Čim su Goti vidjeli da obilazi brdo, grupirali su se, a njihov vojskovođa Todmejr poslao je po pomoć od vladara Španije Roderika. U pismu je napisao: 

 

''Dođi brzo! Neki narod, ne zna se jesu li stanovnici nebesa ili Zemlje, iskrcao se na našu zemlju. Sreo sam ih! Zato ti lično trebaš doći. Znači, požuri! Izgleda da se niko ne može ispriječiti ovoj vojsci. Čudna vojska! Nismo vidjeli ništa slično". Takve su bile osobine islamske vojske! Nije to bila vojska kao druge vojske.

 

12.000 mudžahida protiv 100.000 Gota

 

Čuvši haber, Roderik se dobro  uplašio i ostavio jednu formaciju da sređuje stanje na sjeveru Španije, a sa većinom svoje vojske, uvježbane i opremljene, krenuo je prema Tariku ibn-Zijadu. U vojsci je bilo više od 100.000 vojnika. U međuvremenu je započela bitka između Tarikove i Todmejrove vojske. Bitka je potrajala tri dana. Pobjedio je Tarik ibn-Zijad. Zatim je zauzeo jug Endelusa, a nakon toga je čuo da mu u susret dolazi kralj Španije Roderik sa svojom vojskom. Tarik je tada zatražio pomoć od Musaa ibn-Nusajra. Musa je na brzinu sabrao 5.000 ratnika i poslao ih kao pomoć, tako da je Tarik na raspolaganju imao 12.000 vojnika. 

 

Čekajući Roderikov dolazak, Tarik je ispitivao područje i vidio pogodnije mjesto za bitku. To je dolina Derbat, u kojoj je bila i rijeka. Tarik je premjestio vojsku i ulogorio se pokraj rijeke. 

 

Roderik je, sa 100.000 vojnika, stigao do te doline u kojoj će se odigrati odlučujuća bitka u historiji osvajanja Španije. Bitka je nazvana Mareketu-l-vadi Derbat (Bitka u Derbatskoj dolini). 

 

Vojske su se tu sukobile, muslimanska, pod komandom Tarika ibn-Zijada, sa 12.000 mudžahida, i gotska vojska pod komandom kralja Španije Roderika, sa više od 100.000 vojnika. Tada je Tarik ibn-Zijad održao znameniti govor podstičući svoju vojsku na borbu na Allahovom, dž. š., putu i na vrijednost šehadeta. Mada to i nije baš pouzdano, spominje se da je Tarik - nakon što je naredio da se sve lađe spale - rekao u ovoj hutbi:

 

"Neprijatelj je ispred vas, a more iza nas!", što je značilo da im ne preostaje ništa osim pobjede. 

 

Tokom bitke je nastupio Bajram. 

 

Bitka je počela 28. ramazana 92. godine po Hidžri i trajala osam dana. Brojčano mala vojska (12.000 vojnika), a velika sa svojim imanom, pouzdanjem i osloncem na Uzvišenog Allaha, borila se protiv mnogo veće vojske (100.000 vojnika).

 

Kralj Roderik je naredio vojsci da se sakupi sva užad i špaga koje imaju kod sebe, pa su doveli mazge natovarene užadima i konopima. Vjerujući u svoju snagu, planirao je zarobiti sve muslimane i povezati ih. On je bio vladar silnik i na sebi je nosio zlatnu opremu čime je dokazivao svoju veličinu i vlast.

 

Na obje strane je bilo mnogo ubijenih. Spominje se da je od muslimana poginulo 3.000 vojnika, odnosno četvrtina vojske. I pored toga, preživjeli mudžahidi su ustrajali i nastavili se boriti, pa im je Allah Uzvišeni pomogao i dao im ogromnu pobjedu.

 

Goti su potpuno poraženi. Neki su pobijeni, neki pobjegli, neki zarobljeni, a neki su se - strahujući da ih se muslimani ne dočepaju - sami bacali u rijeku. Među onima koji su se bacili u rijeku je bio i njihov vladar Roderik. Tako je završio vladar Španije. Muslimani su se domogli velikog plijena. Najvrjedniji su bili konji. Zarobili su ih toliko da nakon ove bitke niko od muslimana nije ratovao bez konja. Teški poraz Gota je muslimanima otvorio mogućnost daljnjeg osvajanja Španije. Odmah poslije ove bitke, Tarik se uputio prema gradu Šedoni, sjevemo od nizije Zelenog ostrva, koju je brzo osvojio. Zatim je osvojio utvrđenje Mador, pa utvrđeni grad Malagu, zatim grad Elvevu, koju je osvojio nakon opsade, zatim grad Ariolu.

 

Ta osvajanja počela su u ševvalu 92. godine po Hidžri i to je sve bilo osvojeno do početka 93. godine. Poslije toga se uputio prema Sevilji, glavnom gradu juga, a kad su stanovnici Sevilje vidjeli da je ovo nepobjediva vojska, pristali su da plaćaju džizju. Razlika između osvajanja i prihvatanja džizje u tome je što poslije osvajanja vojnim putem pripada muslimanima sve što se nađe u gradu, a ako stanovnici grada pristanu na džiziju, tada sve što je u gradu ostaje tim stanovnicima, od njih se ništa ne uzima osim džizje. Taj porez je iznosio jedan dinar godišnje. Seviljani su se uplašili da ne bi vojno izgubili grad, pa su se predali pod ovim ugovorom. Tako je osvojen glavni grad juga Španije. Tarik je osvojio ova područja: Malagu, Ariolu, Alberiu, zatim Kordovu. Goti su se okupili u utvrđenom mjestu koje se zove Istidž'a. Kad je čuo za ovo okup-ljanje, Tarik se plašio da im se ne poveća broj i da se ne ugroze ova osvajanja. Zato se odmah uputio prema njima. U prvom napadu je uspio zarobiti njihovog vojskovođu, pa je taj tražio od Tarika da ga oslobodi kako bi mogao ubijediti druge na mirnu predaju. Tarik ga je pustio, a onaj je ostalima pojasnio da im ne vrijedi suprotsavljati se ovoj vojsci. Tako se predala Istidž'a. Time je jug Španije potpuno bio potčinjen islamskoj vlasti. Tarik se upućuje ka sjeveru i osvaja Džejjan, jedan od važnijih gradova na putu do Toleda, glavnog grada Španije. Krajem 93. godine se uputio prema Toledu i osvojio ga bez većih poteškoća. Tako je, u jednom lancu osvajanja, pao i glavni grad Španije. Za samo nekoliko mjeseci, uz pomoć Allaha Uzvišenog, 9.000 vojnika je osvojilo cijelu državu.

 

Musa ibn-Nusajr, uvidjevši da se brzo niže pobjeda za pobjedom i da gotovo nema nikakvih otpora, odlučio se priključiti osvajanju, želeći ga proširiti na cijeli Endelus. Prešao je u Španiju sa novih 18.000 vojnika. To je bilo kad je Tarik kretao na osvajanje sjeverno od Toleda. 

 

Ashab među osvajačima 

 

Musa ibn-Nusajr je došao u ramazanu 93. godine po Hidžri iz Sebte, koju je Džulijan predao muslimanima. Musa se iskrcao na brdo koje je dobilo ime po njemu Džebel Musa (Musaovo brdo). U vojsci je imao i jednog ashaba. Znači, ovo je događaj iz 93. godine po Hidžri, 83 godine poslije smrti Poslanika, s. a. v. s. Još uvijek je bio živ jedan od ashaba među njima. Njegovo  ime je El-Munejzir el-Efrikij, r. a. 

 

Musa je ostavio svoga sina Abdullaha da vlada u Africi, a on se uputio sa ovim ashabom i časnim tabiinima u Španiju. Nakon što su se iskrcali u dolini Zelenog ostrva, prvo što su uradili bilo je gradnja džamije. Napravili su veliku džamiju, čiji ostaci i sada postoje. Ona je srušena, ali postoje ostaci njenih temelja. Džamija se zvala Mesdžidu-r-rajat, a pravac kible je odredio jedan od velikih tabiina koji se zvao Haneš. 

 

Musa je svojim prelaskom načinio ispravan potez. Nakon što se Tarik upustio duboko u Španiju, gradovi kroz koje je prošao su prekinuli ugovor sa njim. Pobunili su se protiv islamske vlasti, protjeravši vojsku koju je Tarik ostavio u tim gradovima. Cijela Tarikova vojska brojala je 9.000 ljudi. Nakon što bi osvojio neko mjesto, ostavljao je u njemu od 100 do 200 vojnika koji bi ga kontrolirali. Stanovništvo tih gradova, uvidjevši da ih kontrolira samo mali broj vojnika, bunili su se protiv njih, time prekinuvši potpisani ugovor i vraćajući grad ponovo pod svoju vlast. 

 

Muslimani su u Španiji realizirali veoma važno pravilo naše vjere: Nema prisile u vjeru! Zahvaljujući tom univerzalnom kur'anskom pravilu, muslimani su poštovali ljudska prava stanovnika Španije i dozvolili da ostanu u svojoj vjeri.

 

Spomenuli smo da se čitav niz gradova odmetnuo u pozadini Tarika ibn-Zijada dok je on pokušavao zauzeti područja oko glavnog grada Toleda. Nakon što je ponovo zauzeo te gradove na jugu, Musa ibn-Nusajr, koji je krenuo u pomoć Tariku, uputio se prema gradu Kormoni, gdje su se okupili Goti i opkolio ga. Uvidio je da je teško osvojiti taj grad, pa je napravio strateški potez. Poslao je grupu vojnika Džulijana iz Septe koje su, kao, potjerali muslimani, i oni su zatražili utočište u tvrđavi. Vidjevši da su to njihovi ljudi, Goti su im otvorili kapiju, a oni su iza sebe ostavili otvorena vrata. Kroz njih su ušli muslimani koji su, tako, osvojili ovaj grad. 

 

Neuspjela varka s pokretnim tornjem

 

Musa ibn-Nusajr je iskoristio petokolonaše, jer je rat varka sam po sebi, kako je rekao Poslanik, s. a. v. s. Sevilja, glavni grad juga Španije, koju je prije osvojio Tarik ibn-Zijad, pobunila se ponovo protiv islamske vlasti. Musa ibn-Nusajr se uputio prema njoj, opkolio je i držao u opsadi mjesecima i na kraju je uspio savladati. Branioci su pobjegli u grad Badž. Mnogo Gota se sakupilo i u mjestu Marida, sjeverom od Kordobe, na putu do Toleda. Time su presjekli put između Musaa ibn-Nusajra i Tarika ibn-Zijada. Odmetnuo se i grad Elfent. Musa ibn-Nusajr se uputio prema njima. Zatekao je stanovnike Elfenta utvrđene iza visokoh gradskih bedema. Musa ibn-Nusajr je ponovo poduzeo taktički poduhvat. Naredio je da se napravi oklopno vozilo. Napravljeno od drveta i obloženo nakvašenim kožama, izgledalo je kao toranj… Nije se moglo zapaliti, a strijele nisu mogle prodrijeti unutra. Iza "tornja" je sakrio vojnike, koji su ga gurali ispred sebe. Tako su stigli do jedne od gradskih kula i počeli uništavati grede na kojima se nalazila ta kula. Ali, napali su ih Goti iz tvrđave i poubijali. Ta kula je po njima nazvana Šehidska kula. Musa je ipak uspio osvojiti i Elfent. Kad su to saznali oni koji su se sakupili u Maridi, zatražili su primirje. Ono je potpisano na Ramazanski bajram 94. g. po Hidžri. Sevilja se pobunila i po treći put. Zato je Musa ibn-Nusajr, na čelu manje skupine, u Sevilju poslao svoga sina Abdulaziza. Razbivši seviljske snage i snage koje su se okupile u blizini mjesta Leble, Abdulaziz je uspio opet osvojiti Sevilju. Nakon toga je ostao u Sevilji i njome lično vladao.

 

Vjera ispred dunjalučkog interesa

 

Nakon toga se  Musa ibn-Nusajr uputio prema Talberi,  provinciji zapadno od Toleda. Za to je čuo Tarik ibn-Zijad, r. a., koji se, također, nalazio na tom području, pa se i on uputio prema Talberi. U mjesecu zu-l-ka'detu 94. g. po Hidžri, dvojica vojskovođa su se, nakon dvije godine, sastali u provinciji Talberi. Zajedno su krenuli i ušli u Toledo u mjesecu zu-l-hidždžetu 94. godine.Islam se počeo širiti na jugu, posredstvom daija koji su poslani u osvojena mjesta da upoznaju ljude sa islamom. To je i bio cilj, a ne plijen i dunjaluk. Bilo je još previranja, ustanaka i pobuna, sve do kraja 94. g. po Hidžri, kad su muslimani uspjeli ustabiliti i učvrstiti vlast na tom području. 

 

Nakon što je ušao u Španiju i stigao do Toleda, Musa je poslao vijesti halifi u Šam. 

 

Zbog nastupanja zime i otežanog ratovanja, naredio je vojsci da se odmori i sakupi snagu za nove pohode. Tada se počeo kovati islamski novac. Bilo je to na početku 95. godine. Gajtaševa djeca su izgubili nadu da će muslimani napustiti njihovu zemlju. Tražili su od Musaa ispunjenje ugovora koji su sklopili sa njim prije nego što su muslmani ušli u Septu i Španiju - poljoprivredne posjede njihovog oca. To je ispoštovano i pored toga što je bilo više od 1.000 ogromnih poljoprivrednih dobara. Kad se pročulo takvo ophođenje, mnogi su prihvatili islam. Uglavnom, islam se polahko učvršćavao u Španiji. Daije su pozivali ljude u islam i ljudi su ga prihvatali u skupinama.

 

Džamije u  osvojenim  gradovima

 

Kad je završila zima, Tarik i Musa su krenuli u daljnje osvajanje Španije. U sjevernoj Španiji su tada bila tri važna grada: Saragosa, na sjeveroistoku, a to je bio i glavni grad sjeveroistočne pokrajine, Levr, na sjeverozapadu, kao glavni grad istoimene pokrajine, i Luk, na krajnjem sjeverozapadu, glavni grad pokrajine Džilikije. I na sjeveroistoku je, ispred Pirineja, bilo gradova. Islamska vojska se uputila prema Serkasti (Saragozi). U prethodnici je išao Tarik ibn-Zijad, a većina vojske je išla sa glavnokomandujućim Musaom ibn-Nusajrom. Tarik je zatekao nespremnu Saragozu i, dok je stigao Musa sa glavninom vojske, on je već bio osvojio glavni grad sjeveroistočne pokrajine Saragosu, što je bila pomoć od Allaha Uzvišenog. Zaveli su red u gradu i u njemu izgradili džamiju.  Uvijek je vođeno računa o izgradnji džamija, jer džamija nije samo služila za klanjanje namaza, već i kao centar da've i rješavanja svih pitanja koja su se ticala muslimana. U džamijama su se ljudi obrazovali, okupljali i upoznavali liječili bolesni, u njima su bili upravitelji itd.  Musa se uputio u osvajanje Veška, Larida, Taragona, Barselone i u tome uspio bez većih problema. Time se muslimanska vlast učvrstila i u sjeveroistočnoj pokrajini. Preostao je sjeverozapad Španije i Musa je odlučio poslati Tarika sa manjim četama. On je odabrao krupniji cilj - iako je imao 74 godine, želio je osvojiti Francusku, Italiju, Balkan i sa zapada doći do Konstantinopolja. Sa njim je tada bilo manje od 30.000 vojnika. Sa vojskom je prešao Pirineje i ušao u južnu Francusku. Počeo je osvajati grad za gradom. Osvojio je: Karkashonu, Ardonu, Verdion, Laflmezan i ovladavao jugom Francuske. Od istaknutih tabiina, sa njim je bio Habban ibn ebi-Džibille. Vidjevši ovako brzo napredovanje, Habban je rekao Musu: "Sjećaš li se šta si rekao za Ukbea ibn-Nafi'u? Rekao si: 'Allah mu se smilovao, duboko je prodro, a nikog nije bio da ga štiti otpozadi. Zar sa sobom nije imao mudrog savjetnika?' Ja sam danas tvoj mudri savjetnik. Gdje ćeš sa ovom vojskom, a niko im poleđinu ne štiti? Ako se pobuni protiv tebe Španija, ti si opkoljen i sa sjevera i sa juga". Musa se nasmijao i odgovorio: "Allah te nagradio". Poslije ovog savjeta, vratio se. Na povratku su zastali u Karkashoni, u kojoj je preselio na Ahiret Habban ibn ebi-Džibille, r. a. 

 

Otišao je više nego što je smio

 

Musa se u Španiju vratio preko Pirineja i nastavio operacije da zauzme ostatak Španije. Osvojen je Leon i Džilikija, sa glavnim gradom Lugom. Osvojio je Išterku, kad je došao pismonoša od halife Velida ibn-Abdulmelika iz Šama, a zvao se Mugis er-Rumi. Uhvatio je Musaa za rukav i rekao mu: "Poručio je halifa da ti kažem da si prodro duboko, više nego što si smio. Zauzeo si mnogo prostora, a niko te ne štiti sa leđa. Zato se vrati. Idi do halife u Šam jer se on želi sresti s tobom". Musa je bio u punom jeku osvajanja, a dolazi mu naredba da sve to ostavi i da se povuče. Počeo je ubjeđivati Mugisa: "Upravo smo osvojili Išterku, a pred nama je glavni grad Leon. Pusti nas da okončamo ova osvajanja, zatim ću otići halifi", i ubijedio Mugisa. 

 

Musa je osvojio i tu pokrajinu, osim brda Plej, na kome su se okupili kršćanski Goti, pa je Musa zaobišao taj dio i uputio se prema Džilikiji. To je krajnja pokrajina na sjeverozapadu Španije, kod samog okeana. Kad su muslimani opsjedali glavni grad Lugo, stigao je drugi izaslanik halife Velida ibn-Abdulmelika, koji se zvao Ebu-Nasr. Rekao mu je: "Halifa ti naređuje da se odmah vatiš!" pokušao ga je ubijediti da dovrši osvajanja, ali nije uspio. Ostavio je Tarika, a on se uputio u Šam.

 

Tarik je osvojio te pokrajine i time je - osim brda Plej - cijeli Endelus bio osvojen. Na to brdo je Tarik poslao odred vojske. Došlo je do bitke i u njoj su Goti bili potpuno poraženi. Preostalo je svega 30 ljudi. Oni su pobjegli navrh brda i muslimani su ih tu ostavili. Ova nepromišljenost će ih koštati...

 

Početak osvajanja je bio u ramazanu 92. i to se proteglo do kraja 95. godine. Za tri godine su pokorene i osvojene Španija i Portugalija.

 

Nastupa period  namjesnika

 

U zu-l-hidždžetu 95. godine, i Tarik ibn-Zijad je napustio Španiju i otišao u sjevernu Afriku. 

 

Musa je u Sevilji ostavio svoga sina Abdulaziza kao namjesnika za Endelus dok je on odsutan. Kad je prešao u Afriku, zadržao se u Tandži i u njoj kao namjesnika ostavio drugog sina, Abdulmelika ibn-Musaa. Zatim je otišao u Kajrevan, koji je bio glavni grad sjeverne Afrike, i tu kao namjesnika ostavio trećeg sina, Abdullaha ibn-Musaa ibn-Nusajra. U rebiu-l-evvelu je stigao u Fustat, glavni grad Egipta, gdje je iskazao posebne počasti sinovima Abdulaziza ibn-Mervana, koji su ga učinili namjesnikom. U džumade-l-uhrau  96. godine  došao je u Damask. Znači, četiri-pet mjeseci je putovao iz Španije do Damaska. Zatekao je halifa bolesnog. Umro je u džumade-l-ahiru 40 dana nakon što je došao Musa. Novi halifa Sulejman ibn-Abdulmelik je lijepo prihvatio Musaa i s njim se uputio na hadždž.

 

Musa je molio Allaha Uzvišenog da mu podari smrt u boju, jer je proveo 40 godina u džihadu, ili da umre u gradu Allahova Poslanika, Muhammeda, s. a. v. s. Iz Mekke je sa halifom otišao do Medine, u kojoj se razbolio i umro! To je kraj ovog velikog vojskovođe i mudžahida. Historija nam ne spominje kako je završio Tarik. Njih dvojica imaju najveće zasluge za osvajanje Endelusa. Time ističe period osvajanja i nastupa period namjesnika, koji počinje od Abdulaziza. U ovom periodu dolazi do učvršćivanja islamske vladavine u svijesti ljudi. Ophođenje muslimana i lijepo ponašanje riječima i djelima bili su, ustvari, pravi džihad. Svojim lijepim osobinama su muslimani promijenili shvatanja ljudi koji su ih okruživali. Stanovnici Španije su u osvajačima vidjeli posebnu vrstu ljudi, kakve nisu imali priliku prije sresti. I zato su se mnogi oduševili novom vjerom, koju su masovno prihvatali. Islam se proširio veoma brzo. 

 

Na "izletu" u Španiji

 

Čak se i španski historičari čude brzom osvajanju Španije. Miltar, jedan od njih, kaže: "Kao da su došli na izlet u Španiju!" 

 

Za tri godine je 30.000 vojnika osvojilo cijelu Španiju, Portugaliju i južnu Francusku! U suštini to nije bilo nimalo lahko, niti jednostavno. Mnoge žrtve su pale, ogroman napor je uložen, težak poduhvat je ostvarila vojsku kojoj je to područje bilo sasvim novo. Nije ih zaustavio ni novi, drukčiji krajolik, rijeke, klima, planine, sasvim drukčije podneblje jer im je čvrstina vjerovanja bila iznad svega. Zato su napredovali nadajući se pobjedi od Allaha dž.š. ili šehadetu.

 

Takvi su bili ti mudžahidi. Muslimani su u Španiji ukinuli klasne podjele. Najviši su bili vladari i svećenici, zatim klasa velikih zemljoposjednika, pa klasa malih zemljoposjednika, te klasa seljaka (zemljoradnika), koji nisu imali nikakvih prava i tretirani su sastavnim dijelom poljopr-ivrednih dobara. Nasljeđivani su s imanjima, prodavani i kupovani zajedno sa zemljom. Bilo je to potpuno ropstvo i služenje zemljoposjednicima. Muslimani su dokinuli ovaj klasni sistem, jer su svi ljudi od Adema, a. s., "a Adem, a. s., stvoren je od zemlje i nema razlike između Arapa i nearapa".  Ljudi su bili izne-nađeni. Za samo tri godine sve se to ukinulo i onaj koji je do jučer bio rob, bez osnovnih prava, postao je slobodan čovjek. Dobio je pravo da posjeduje imovinu, da se za svoje pravo spori na sudu i sa namjesnikom ili bilo s kim ko ga obespravi. Dobio je pravo da putuje gdje hoće, da trguje bez ograničenja. Kad su se ljudi u to osvjedočili, još više ih je prihvatilo islam. U potvrđenim predajama se spominje da su masovno počeli učiti arapski jezik i poistovjećivati sa Arapima u odjeći i imenima.  Veoma je važno da su muslimani u Španiji realizirali pravilo naše vjere: "Nema prisile u vjeru". Zahvaljujući tome, ostale su nedirnute crkve. Islamska vojska nije sa sobom dovela porodice. Oženili su se od domaćeg stanovništva, izmješavši se sa njima.Tako je nastala nova generacija koju historičari nazivaju džejlu-l-muvelledin" (generacija mješanaca), čiji su očevi Arapi, a majke Gotkinje. Iz ove generacije je proizišao veliki broj čuvenih učenjaka.  Abdulaziz je nastavio sa osvajanjima u južnoj Francuskoj. Historičari ga opisuju kao bogobojaznog i strpljivog mudžahida. On se oženio sa hudovicom kralja Španije Roderika. Ona je prihvatila islam i sebi je dala novo ime - Ummu Asim. Vladao je godinu i sedam mjeseci, nakon čega je ubijen. O tome postoje kontraverzne predaje, a prenose ih oni koji su svjesno iskrivljavali historiju. Muslimanski historičari opisuju Abdulaziza kao bogobojaznog skromnog, vrijednog vladara i istinskog mudžahida. Zahvaljujući njegovim zaslugama, mnogo ljudi je prihvatilo islam. Abdulaziz ibn-Musa ibn-Nusajr je umro u redžebu 97. godine. Poslije njega je, uz saglasnost stanovnika End-alusa, za namjesnika postavljen Ejjub ibn-Habib eI-Lahmi. On je vladao samo pet mjeseci, i u tom periodu je glavni grad Endelusa premješten u Kordovu. Namjesnik u sjevernoj Africi Muhammed ibn-Jezid je pratio šta se događa u Endelusu. On je poslao novog namjesnika, koji se zvao EI-Hirr ibn-Abdurrahman es-Sekafi. Došao je u zu-l-hidždžetu 97. godine i vladao dvije godine i osam mjeseci. U vrijeme njegove vladavine država je počela jačati. To je period kad je islamskom državom vladao Omer ibn-Abdulaziz. Iako je vladao samo dvije godine i dva mjeseca, uradio je mnogo za islamsku državu, što drugi ne bi mogli učiniti ni za mnogo stoljeća. On je izabrao za Španiju novog namjesnika, kojeg je lično poslao iz Šama. On je došao u Endelus u ramazanu 100 godine. Zvao se Es-Semh ibn-Malik el-Hulani. To je ime koje mnogi ne znaju. Probrao ga je lično Omer ibn-     Abdulaziz. Bio je posebno vješt u uređenju državnih poslova,    kao što je bio pobožan i pošten musliman, takav na kakvog se stoljećima treba čekati da se rodi.


Želja za vlašću i imetkom, nepravda i nepotizam najavili su propast islamskog Endelusa

 

Abdurrahman je održao predavanje i rekao: "Nismo došli radi ratnog plijena već smo došli da izvedemo ljude   iz robovanja ljudima u robovanje Allahu. Došli smo da proširimo islam i da ljude upoznamo sa šehadetom, da vjera bude samo Allahu, da ljude izvedemo iz ropstva na slobodu i da izaberu ono što žele. Došli smo da im damo njihova prava"

 

Es-Semh ibn-Malik el-Hulani se, za vrijeme svoje vladavine, posebno osvrnuo na sigurnosnu situaciju u državi. Endelus je podijelio na pokrajine koje su sačinjavale grupe gradova, a gradovima je dodijelio veća sela i naselja, zatim poljoprivredna zemljišta, plantaže… Po čitavoj zemlji je uspostavio mrežu luka, odnosno pristaništa za brodove, koje je povezao sa čitavim islamskim svijetom. U veoma kratkom roku je osnovao škole i podigao džamije, tako da se Endelus počeo razvijati, doživjevši pravi procvat. Po halifinom nalogu, 101. godina po Hidžri, u Kordovi je izgradio veliki most. Raniji most se srušio. Zato je halifa tražio da - od para koje su mu preostale od džizije i ratnog plijena, nakon što je podijelio vojnicima i zadovoljio državne potrebe - napravi zid oko grada i podigne novi most, kako bi ponovo povezao dvije strane grada. 

 

Poraz u Francuskoj

 

Evropa je u to vrijeme bila pocijepana i podijeljena međusobnim sukobima, sve dok nije došao na vlast Karlo Martil. On je uspio ujediniti Francusku, nakon čega je pokušao ujediniti i Evropu. Francuska počinje sve više jačati. 

 

Es-Semh se, nakon što je učvrstio svoj položaj u Endelusu, na kraju svoje vladavine uputio ka Francuskoj, 102. h. g. (721. g. po Isa, a. s.) i uspio zauzeti južnu Francusku, tj. prostore koje su muslimani prije bili osvojili, ali se islamska vlast nije ustabilila. On je na tim prostorima učvrstio vlast. Potom se uputio u osvajanje sljedeće pokrajine prema Parizu. Ta pokrajina se zvala Aloša. U njoj je vladao Karlov namjesnik Dok Oris. Semh je uspio osvojiti okolna mjesta i došao do glavnog grada Aloše. Oris je pripremio odbranu, a i zatražio pomoć od Karla. Ujedinjeni kršćani su navalili na muslimane 8. zu-l-hidždžeta 102. h. g. (721. g. po Isa, a. s.) Opkolili su Semha i počela je žestoka bitka. Semh je većinu vojske ostavio u Endelusu, tako da je sa njim bio veoma mali broj mudžahida. Poginuo je i Semh i svi mudžahidi sa njim. Iza sebe je ostavio stabilnu vlast u Endelusu, udarivši temelje njenog procvata. 

 

Muslimani na vratima Pariza

 

Nakon Semhove smrti, nekoliko namjesnika je vladalo Endelusom, što je prouzrokovalo usložnjavanje ionako nestabilne situacije. Muslimanska vojska, koja se nalazila u Francuskoj, u Santa Mariji, odabrala je sebi novog vojskovođu, čija će se veličina i sjaj kasnije pokazati. To je Abdurrahman ibn-Abdullah el-Gafiki. Došao je na vlast u zu-l-hidždžetu 102. h. g. (721. g. po Isa, a. s.), a bio je od istaknutih tabiina. Prvo je zaustavio unutrašnje sukobe među muslimanima, arapskim plemenima i Berberima. Nakon što je smirio situaciju i zadobio simpatije svih muslimana, počeo je organizirati islamsku vojsku. Uspio je sakupiti 50.000 vojnika. Prešao je preko Pirineja i napao pokrajinu Odisa. Osvojio je Arb, Bordo, a zatim i Palošu, glavni grad pokrajine. Time je osvojena južna i srednja Francuska. Zatim je počeo napredovati prema Parizu. Stigao je do grada Toursa i, uz Allahovu pomoć, uspio ga osvojiti. Sa njim je bila mnogobrojna vojska, većinom Berberi, koji nisu mogli odoljeti ratnom plijenu. Još im se islam nije bio učvrstio u srcima kao što se islam učvrstio u srcima ashaba. Bili su željni ratnog plijena i nosili su ga sa sobom.

 

Između Toursa i Pariza je ostao samo jedan grad, a to je Poatje. Poslije zauzimanja i toga grada, sljedeći bi bio Pariz. Karlo se veoma uplašio te je poslao poruku svim evropskim vladarima: "Pomozite mi! U suprotnom, doći će red na vas!" 

 

Poslao je poruku i Papi u Rim. Da bi spriječio napredovanje Abdurrahmana Gafikija, Papa objavljuje križarski rat. Počele su stizati vojske iz svih krajeva Evrope i pridružuju se Karlu. Tako je Karlo uspio povesti vojsku od 400.000 vojnika  protiv 50.000 muslimana.  

 

Kad je Abdurrahman saznao za pokret križara, odlučio je izabrati mjesto bitke, dolinu 20 km sjeverno od Poatjea, kod mjesta koje se zove Chaterlo. Između tog mjesta i Kordobe je bilo 1.000 km. Dakle, muslimanska vojska je brojala 50.000 vojnika i bila 1.000 km daleko od bilo kakve pomoći.

 

Kad se čulo za pokret  kršćanske vojske, došlo je do pometnje. Oni su imali sa sobom veliki ratni plijen, tako da se njihove duše nisu lahko mogle odvojiti od njeg. Zato su tražili od Abdurrahmana da se povuku. Abdurrahman im je održao predavanje i rekao:

 

"Nismo došli radi ratnog plijena već smo došli da izvedemo ljude iz robovanja ljudima u robovanje Allahu. Došli smo da proširimo islam i da ljude upoznamo sa šehadetom, da vjera bude samo Allahu, da ljude izvedemo iz ropstva na slobodu i da izaberu ono što žele. Došli smo da im damo njihova prava". 

 

Nakon toga su se vojnici složili da ostanu, iako je mnogim dušama vladala kolebljivost. 

 

Pogibija Abdurrahmana el-Gafikijja

 

Abdurrahman se ulogorio na mjestu koje je poznato kao El-Belat (Palača). Pred kraj mjeseca ša'bana 114. godine po Hidžri, kršćanska vojska, na čelu sa Karlom, stigla je do mjesta gdje se ulogorio Abdurrahman el-Gafikij. Počela je velika bitka, u historiji kršćana poznata kao Bitka kod Poatjea, a u historiji muslimana kao Palača šehida. 

 

Bitka je počela u ramazanu i neprekidno trajala 10 dana. Početak bitke je bio u znaku napredovanja muslimana, a na čelu vojske je išao  Abdurrahman lično, dajući podstrek muslimanima. 

 

Kad se borba rasplamsala, Karlo je naredio da se sva pažnja usmjeri prema Abdurrahmanu i skupini koju je on predvodio. U jednom takvom naletu je ubijen Abdurrahman ibn-Abdullah el-Gafikij i već se tada počeo nazirati poraz.

 

Mnogi muslimani ne pridaju važnost ovoj bitki, za koju orijentalist Gibon kaže: "Da su muslimani pobijedili kod Poatjea, nema sumnje da bi brzo osvojili i Francusku i Englesku i Rim i Konstantinopolis".

 

Karlo se nije zadovoljio samo porazom muslimana, već je krenuo da povrati sve što su muslimani prije toga osvojili. I to mu je pošlo za rukom. Vratio je sve gradove osim Narbone, glavnoga grada na jugu Francuske. 

 

Na El-Gafikijjevo mjesto dolazi Abdulmelik ibn-Katan el-Fehirijj, 4. ševvala 114. godina po Hidžri. Već je zašao u godine i nije imao nikakvog iskustva na polju džihada ni ti diplomatije. Međutim, na to mjesto ga je dovela plemenska pristranost. Vladao je dvije godine i za to vrijeme je Karlo povratio svu teritoriju, a Abdulmelik je Španiju ispunio nezadovoljstvom i nasiljem. Članove svoje porodice i svog plemena je postavo na rukovodeća mjesta, a drugi su bili i potlačeni i obespravljeni.

 

Gine i novi vladar Ukbe

 

Nakon što su Berberi pisali namjesniku Egipta Ubejdullahu ibn-Hababa, postavljen je novi vladar, Endelusa Ukbe ibn Hadždž es-Selulijj.

 

Došao je na vlast u ševvalu 116. godine, a vladao je Španijom šest godina i tri mjeseca. Prije nego što ga je Ubejdullah poslao u Španiju, rekao mu je: "Izaberi između Španije i zapadne Afrike!" Izabrao je Španiju. Pitao ga je Ubejdullah: "Zašto?" Odgovorio je: "Zato jer je Endelus zemlja džihada i poprište stalnih borbi, a ja volim džihad". 

 

Bio je poznat po pobožnosti i skromnosti. Započeo je borbu protiv nepravde i nepravednog postavljanja na vlast na osnovu plemenske pripadnosti. Počeo je i sa novim osvajanjima na jugu Francuske. 

 

Jedna od njegovih osobenosti je bila i ta što je on lično činio da'vu zarobljenicima i pozivao ih u islam. Historičari tvrde da je njegovim trudom islam primilo 2.000 zarobljenika. 

 

Uspio je osloboditi Narbonu, Elbu i Bembelonu, a poveo je džihad i protiv pobunjenih gotskih skupina na sjeverozapadu Endelusa i porazio ih. Vratio se na jug Francuske čuvši da je Karlo opkolio Narbonu. Ukbe se sukobio sa Karlovom vojskom kod mjesta Karkašona i u toj bitki je poginuo kao šehid.

 

Umro je i vođa Gota na sjeveru Endelusa. Njega je naslijedio sin, koji je vladao tim skupinama dvije godine, a nakon njega je vlast preuzeo Alfonso, koji se oženio kćerkom svoga prethodnika. Iako je Ukbe protjerao gotske skupine, Alfonso ih je uspio okupiti. Nakon Ukbetove smrti, stanovnici Endelusa su vratili na vlast Abdulmelika ibn-Kattana el-Fihrija. Njega su vratili njegovi saplemenici. Taj zulumćar je ponovo došao na vlast u muharremu 123. h. g. (741. g. po Isa, a. s.).

 

Pojava haridžija

 

Zbivali su se krupni i vrlo opasni događaji na sjeveru Afrike, a povezani su sa haridžijama, skupina koja je odbila poslušnost Aliji, r. a., i koji su ga proglasili nevjernikom. Oni su zastranili u vjerovanju i Alija, r. a., se protiv njih borio i žestoko ih porazio u poznatoj bici Nahrevan u Iraku. Nakon tog poraza, oni se ponovo počinju okupljati u Iraku i Šamu, a halife iz dinastije Emevija su uspjele otupiti njihovu oštricu i uništiti njihovu snagu. Pobjegli su u Afriku i okupili se u brdima Alžira, Libije, Maroka. Haridžije su unijeli veliku fitnu i pometnju u muslimanske redove.

 

Uspio je Mejsere Matagrijj povesti Berbere i okupiti ih oko haridžijske ideje, a Berberi su se odazvali zato što im je učinjena nepravda i što su bili ugnjetavani. Mejsere je došao sa haridžijama  u Tandžu i ubio namjesnika Tandže Amra el-Muradija i zavladao njome. Nakon toga se namjesnikom Tandže imenovao Abdul A'la el-Džurejdža. On se sa vojskom uputio ka mjestu Sus u Tunisu i osvojio ga, a potom prema Kajrevanu, glavnom gradu sjeverne Afrike. Ubejdullaha ibn-Habib, namjesnik Afrike i Egipta, poslao je poruku glavnokomandujućem vojske - koja je bila na moru - da se vrati i bori zajedno sa njim protiv haridžija. Ubejdullah je, prije nego što se vojska vratila, poslao Halida el-Fihrija u Tandžu, da zaustavi ovu pobunu. Međutim, Mejsere je porazio Halida prije nego što je stigla glavna snaga sa morske obale. Ali, Allah je htio da se dogodi pobuna među samim haridžijama! Naime, Halid ez-Zinai je želio svrgnuti Mejseru i preuzeti komandu nad haridžijama. Pošto je opasnost od haridžija prijetila i drugim pokrajinama, poslana je vojska iz Šama pod vođstvom čovjeka koji se zvao Kulsum i koji je predvodio 30.000 vojnika.  Kulsum je imao 80 godina, a njegov brat je imao sina po imenu Beldž ibn-Bišr, koji je, ustvari, bio glavni komandant. I, dvije vojske su se sukobile blizu Kajrevana, u selu Kadera. 

 

Berberi se počinju buditi

 

Haridžije su pobijedile. Ubijeni su Kulsum i Habib, komandant mornarice. Beldž ibn-Bešir je, sa 7.000 ljudi, pobjegao sa poprišta i sklonio se u zidine Sebte. Haridžije su opkolile Sebtu pod vodstvom Abdulvahida el-Havarijja, a ostatak haridžijja pod vodstvom Ukaše el-Fuzarijja je napadalo Kajrevan.

 

Halifa Hišam ibn-Abdulmelik hitno je poslao vojsku po vodstvom Hanzale el-Kelbija, koji je potukao haridžijje i - osim Tandže i Sebte - Afriku vratio u muslimanske ruke. Pošto se Beldž ibn-Bišr nije imao kuda izvući, počeo se dopisivati sa Abdulmelikom ibn-Katanom, vladarom Endelusa. Taj je od njega tražio pomoć u ljudstvu i hrani. Abdulmelik je ovako razmišljao: "Ako mu pomognem, on dolazi iz Šama, ispred halife, doći će u Endelus i uzeti vlast od mene. Zato mu ne želim pomoći". Dakle, taj čovjek vidi muslimane kako umiru, ali im ne želi pomoći.

 

Neki trgovac je dva čamca napunio hranom i ostalim potrepštinama i poslao ih ka Sebti, te je to pomoglo Beladžu da se još zadrži u njoj. Kad je to čuo Abdulmelik, naredio je da se ovaj trgovac pogubi. Berberi su se počinjali polahko buditi i pružili su otpor zulumćarima, tako da su i oni postali opasnost njegovoj vlasti. Kad je vidio da nema snage oduprijeti se otporu Berbera, shvatio je da mu još jedino može pomoćI Beldže ibn-Bišr sa svojom vojskom, pa je pisao Beldžeu da ga pomogne i da će on njemu pomoći,  ali uz određene uvjete. Taj je pitao o uvjetima, a odgovorio mu je: "Kad te primim i ugostim u Endelusu i kad zajedno porazimo Berbere, onda moraš napustiti Endelus!" Beldž nije imao drugog izbora i Abdulmelik je poslao lađe po njegovu vojsku. Tako se vojska iz Šama skrasila u Endelusu. 

 

Dvije vojske su uspjele poraziti Berbere kod Šedone, zatim su se uputile prema drugoj skupini Berbera, prema Kordobi, i porazili je. Nakon toga su se usmjerili prema trećoj skupini Berbera koja je opkolila grad Toledo. I nju su porazili 124. h. g. (742. g. po Isa, a. s.). Berberi su se našli u nezavidnom položaju i većina je otišla u Magrib.

 

Međusobna ubijanja

 

Poslije toga se Abdulmelik nabrzinu želio osloboditi vojske iz Šama i prirediti im varku. Oni su tražili udio u vlasti, ali to Abdulmelik nije dozvolio i počeo ih je ezijjetiti na razne načine, što oni nisu mogli trpiti. Napali su na dvorac vladara u Kordovi i zarobili Abdulmelika, a vlast nad Endelusom je preuzeo Beldž ibn-Bišr. Umejje ibn-Abdulmelik ibn-Katan je pobjegao iz Kordove i sakrio se na sjeveru, u Saragosi. Drugi sin Abdulmelikov, Katan ibn-Abdulmelik, također je pobjegao i našao utočište na zapadnom dijelu Španije, u gradu Maridu. Počele su prepiske među njima. Tražili su podršku i dobili je od vladara Narbone, Abdurrahmana ibn-Alkame Lahmijja i Abdurrahmana ibn-Habiba el-Fihrijja. Nakon toga, a poslije mučenja jednog od vojnika iz Šama, Beldž sa vojskom napada Abdulmelika i ubija ga.

 

Nakon ubistva vladara Endelusa, njegovi sinovi kreću prema Kordovi sa svojim saveznicima i vojskom od 40.000 vojnika. Beldž ibn-Bišr je imao 7.000 vojnika i uspio je pridobiti još 3.000 nezadovoljnika iz Endelusa, tako da je njegova vojska brojala 10.000 vojnika. Bitka je počela u mjesecu ševvalu 124. h. g. (742. g. po Isa, a. s.) Abdurrahman ibn-Habib el-Fihrijj je, samoubilačkom akcijom, pokušao ubiti Beldža, ali ga je samo ranio. Međutim, konjanici iz Šama su uspjeli otjerati Abdurrahmana i on je pobjegao. Bio je na pomolu poraz Abdulmelikovih sinova i njihovih saveznika. Vojska se razbježala na sve strane. Pobjednik je bio Beldž ibn-Bišr. Mala skupina iz Šama je uspjela savladati vojsku iz Endelusa. Poslije toga - uslijed rana - umire Beldž, a na njegovo mjesto dolazi Salebe el-Amirijj. Poražena vojska Endelusa sređuje redove i ponovo se okuplja da bi napali vojsku Aebeta, blizu Maride. I, uspjeli su ga poraziti. Salebe se sa vojskom zatvorio u Maridu. On je tražio pomoć od ostatka vojske u Kurtubi, ali oni nisu bili u stanju pomoći.

 

Endelužani su držali opkoljene Šamljane do Kurban-bajrama 124. h. g. Toga dana, dok su bajramovali, Salebe je uspio izvršiti prepad. Ubili su veliki broj muslimana Endelusa, a preostali dio vojske se razbježao i tako je vojska iz Šama po drugi put pobjedila vojsku Endelusa. 

 

U tako teškoj situaciji, skupina učenjaka Endelusa odlazi u Kajrevan namjesniku Hanzali ibn-Safman i žale mu se na teško stanje u Endelusu i međusobna trvenja muslimana. Hanzala im za vladara određuje Ebu-Hattara Husama ibn-Zuraru el-Kelbijja. Pošto je došao u Kordovu, obznanio je da ga je namjesnik Afrike postavio za vladara Endelusa. To je bilo u redžebu 125. h. g. (743. g.  po Isa, a. s.).

Prvo je oslobodio sve zarobljenike, i sa jedne i sa druge strane. Zatim je naredio muslimanima iz Šama ili da se vrate u Šam ili da se raziđu po Endelusu, kako ne bi bili na jednom mjestu, što su oni prihvatili. Zatim je naredio Abdurrahmanu ibn-Habibu i Salebi, prethodnom vladaru, da odu u Afriku.

 

Ponovi zapaljeni  plamen sukoba 

 

Abdulmelikovim sinovima je dozvolio ostanak u Endelusu pod uvjetom da mu pomažu i da mu budu na usluzi. Oni su to prihvatili. Nakon silnih nemira, ustanaka i pobuna, Ebu-Hattar je uspio smiriti situaciju u Endelusu. Ovo blagostanje, nažalost, nije dugo potrajalo. Ubijen je Ebu-Hattarov bliski prijatelj Seid ibn-Devsi. On je za ubistvo optužio ljude iz Šama, iz plemena Benu-Kajs. Ebu- Hattar je veoma volio Seida i tugovao je. Napisao je o tome i stihove. Poslije toga je Ebu-Hatar zauzeo žestok stav prema Kajsijunima. Uslijedio je sukob između Arapa iz Jemena i onih iz Šama i Ebu-Hattar je presudio u korist onih iz Jemena, mada je pravda bila na strani onih iz Šama. 

 

I, tako je iznova počela plemenska pristranost koja je zapalila plamen sukoba.

 

Sumejla ibn-Hatima, uglednika iz plemena Kajs, poslali su da posreduje kod Ebu-Hattara. Međutim, on ga je uvrijedio i otjerao. Sumejl se u svoje pleme vratio ponižen i uvrijeđen i tražio podršku Jemenaca, iako su sa njima bili u sukobu. Suvab ibn-Sulame, vođa Jemenaca, prihvatio je uz uvjet da on - ukoliko pobijede Hattara - bude vladar.

 

Okupili su se  u Šedoni 127. h. g. Ebu-Hattar ih je napao, ali je poražen i zarobljen. Tako je vlast u Endelusu preuzeo Suvab ibn-Sulame.

 

Nakon toga, Abdurrahman el-Kelabij, sa 30 konjanika i 200 običnih vojnika, napada na zatvor u kome je bio Ebu-Hattar i uspijeva ga osloboditi. Odmah je počeo okupljati snage. Tako su se nastavili sukobi među muslimanskim vladarima Endelusa. Takvi sukobi su uzrokovali drugi poraz muslimana od gotskih plemena i pad Endelusa u ruke Abdurrahmana ed-Dahila, kurejšiskog sokola.


Prema predavanjima dr. Tarika Suvejdana, priredio Abdusamed Nasuf Bušatlić