Poznato je da šiije (i ekstremni sufijski tarikati) praktikuju posjećivanje kaburova svojih predvodnika i šejhova, veličajuci ih i čineći njima dovu, odlaze na te kaburove sa nijjetom hadždža i slično.
Rekao je Allahov Poslanik s.a.w.s.: “ Oni koji su bili prije vas su uzimali kaburove za mjesto molitve. Zato nemojte od kaburova činiti mesdžide, jer vam ja to zabranjujem.” (Muslim)
Kaže Ibn Abbas r.a.: 'Razlika između Adema i Nuha je bila deset stoljeća. Narodi koji su živjeli u tom periodu, živjeli su u islamu. Zatim se, zbog veličanja i pridavanja svetosti kaburima dobrih ljudi, pojavio širk'." (Medžmu'u-l-fetava,1/166)
Kaže Ibnu-l-Kajjim, rahmetullahi te'ala alejhi: "Od najvećih šejtanovih spletki u koju se uplela većina ljudi i koje se spasio samo onaj koga je Uzvišeni Allah spasio te fitne, jeste fitna oko kaburova, čime šejtan stalno nadahnjuje svoje sljedbenike, sve dok se mrtvi, stanovnici tih kaburova ne uzmu za božanstva pored Uzvišenog Allaha. Obožavaju se njihovi kaburovi. Iznad njih se grade građevine. U tim građevinama se naslikaju njihove slike, slike božanstava. Zatim se na njihov lik grade statue, kipovi koji se poslije, pored Uzvišenog Allaha obožavaju." (Igasetu-l-lehefan, 1/208)
Musliman svoje obrede i namaz obavlja samo Allahu s.w.t., dok se mušrik moli nekom mimo Allaha, on obavlja obrede nekom drugom mimo Allaha; u dovama priziva stvorenja; od njih traži pomoć i pred njima se drži skrušeno kao što se to čini pred Stvoriteljem.
Mušrici odlaze na hadždž kod kaburova kao što se obavlja hadždž kod Stvoriteljove kuće. To nazivaju obredima, o čemu pišu djela koja nazivaju “obredi hadždža svetišta”, kao što je Muhammed b. Nu’man (šiitski vođa u svome vremenu, poznatiji kao Mufid ibn Mualim). Neki od njih pridaju veću pažnju i vrijednost hadždžu stvorenjima nego Bejtullahu i govore: “Ovo je najveći hadždž, a hadždž kod Bejtullaha je mali hadždž.” (Šejhul Islam Ibn Tejmijje “Veličanstveno pravilo u razlikovanju između ibadeta slijedbenika Islama i imana i ibadeta idolopoklonika i licemjera” )
Neki od njih se klanjaju kaburovima i od mrtvih traže ono što se traži samo od Allaha s.w.t. pa govore: “Oprosti mi i smiluj mi se”, “Žalim ti se zbog grijeha koje ti znaš”, “Žalim ti se za moje dugove i moje siromaštvo”, “Žalim ti se zbog suše i nedostatka kiše”, “Žalim ti se zbog neprijatelja”. Tako da se obraćaju mrtvom kao što se obraća Gospodaru svjetova, i žale im se za što se ne smije osim Allahu s.w.t., kao što kaže Jakub a.s.: “Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim.” (Jusuf, 86) Kada je Poslanik s.a.w.s. otišao u Taif, rekao je u dovi: “Allahu, Tebi se žalim od slabosti moje snage, i nedostatka moje moći i moje slabosti pred ljudima. Ti si Gospodar slabih i Ti si moj Gospodar.” (Taberani, Albani)
Kaže Uzvišeni: “Ako ti Allah dadne kakvu nevolju - niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti zaželi dobro -pa, niko ne može blagodat Njegovu spriječiti.” (Junus, 107)
“A ti reci: “Mislite li vi, da li bi oni kojima se, pored Allaha klanjate mogli otkloniti štetu, ako Allah hoće da mi je učini; ili, da li bi mogli zadržati milost Njegovu, ako On hoće da im je podari? Reci; “Meni je dovoljan Allah, u Njega se uzdaju oni koji se pouzdavaju.” (Ez-Zumer, 38)
Vidimo dakle da je činjenje dove i traženje pomoći u onome što može ispuniti samo Svemogući Allah s.w.t. - širk i nevjerstvo, po riječima Allaha s.w.t., Poslanika s.a.w.s. i islamske uleme.
______________________________________________________________________