VRIJEDNOST DOVE I ISTIGFARA UZ ISPRAVNO VJEROVANJE
Hvala Allahu Gospodaru svjetova na Njegovim blagodatima i dobročinstvu. Sam sebi je propisao da bude milostiv, da će onome, koji učini kakvo rđavo djelo iz lakomislenosti i ubrzo se pokaje, oprostiti i prema njemu milostiv biti, koliki god njegov grijeh bio. Svjedočim da nema boga sem Allaha jedinog, koji nema sudruga. Raduje se pokajanju svoga roba a On je o njegovom pokaju neovisan, dok Ga se Njegov rob odriče, iako je Njega potreban. Svjedočim da je Muhammed, sallallahu 'alejhi we sellem, Njegov rob i Njegov Poslanik, kajao se i tražio oprost od svoga Gospodara više od 70 puta u jednome danu. Neka je Allahov blagoslov i mir na njega, na njegovu porodicu i njegove drugove..., a zatim:
Allahovi robovi, bojte se Gospodara svoga, pokajte se Njemu od vaših grijeha i ne gubite nadu u Njegovu milost koliki god bili vaši grijesi. On će sigurno, onome koji se pokaje, sve grijehe oprostiti. Prenosi Enes ibn-Malik r.a. i kaže da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi we sellem, gdje kaže: ''Rekao je Allah Uzvišeni: 'O sine Ademov, dok god Me budeš molio i od Mene se nadao, ja ću ti praštati šta god budeš radio, i na to se neću obazirati. O sine Ademov, kada bi tvoji grijesi dosegli do neba, ako bi zatražio od Mene oprost, oprostio bi ti. O sine Ademov, kada bi mi pristupio sa pogreškama velikim poput zemlje, zatim me sreo ne smatrajući drugog ravnim Meni, ja bih ti pristupio sa jednakim oprostom.'' (Bilježi Tirmizi i kaže da je hadis hasen-sahih)
Ovaj hadis je obuhvatio tri stvari s kojima se stiče oprost:
Prvo: Dova (molba) uz nadu i očekivanje, a ovo je u Njegovim riječima: ''O sine Ademov, dok god Me budeš molio i od Mene se nadao, ja ću ti praštati šta god budeš radio, i na to se neću obazirati.'' U njima je dokaz nužnosti spoja između molbe i nade u njeno uslišavanje. Kada bi rob činio dovu (molio) ne nadajući se njenom ispunjenju, ne bi mu se uslišalo. To je očaj i beznađe u Allahovu milost, a beznađe u Allahovu milost je zabluda, kao što kaže Uzvišeni: ''Nadu u milost Gospodara svoga mogu gubiti samo oni koji su zalutali..'' (El-Hidžr, 56.) Također, kada bi išćekivao i nadao se bez dove, nebi mu nada koristila, jer nije nije učinio uzrok kojim će postići traženo. Uzvišeni je Allah povezao stvari sa uzrocima čije je činjenje nužno, ko ih ostavi, ostat će slab i zanemaren. Kao što je rekao Poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem: ''Slabić je onaj koji svoju dušu prohtjevima njenim potčini, priželjkujući od Allaha sigurnost.''
U riječima Uzvišenog: ''Ja ću ti praštati šta god budeš radio, i na to se neću obazirati'', je dokaz veličine Allahovog oprosta. Koliko god da se umnože grijesi Allahovog roba, Allah će mu ih oprostiti i neće se smatrati velikim njihova brojnost, jer ''Sa Njim se ništa ne može porediti'', dok god rob bude činio uzroke s kojima će postići Allahov oprost. Onaj čiji grijesi budu mnogobrojni, ali i pored toga ostane nemaran, ne kajući se za svoje propuste i uzdajući se u Allahovu milost i veličinu Njegovog oprosta, on je na očitom gubitku. On smatra da je siguran od Allahove kazne a Uzvišeni mu poručuje: ''Zar oni mogu biti sigurni od Allahove kazne? Allahove kazne se ne boji samo narod kome propast predstoji.'' Allah kažnjava griješnika postepeno i ukazuje mu svoju milost da bi on zaboravio na traženje oprosta, zatim ga iznenada i neočekivano kazni. Rekao je Hasan el-Basri: ''Vjernik živi u pokornosti pa je brižljiv i bojažljiv, a griješnik živi u nepokornosti pa je siguran.''
Drugo: U hadisu je dokaz da istigfar (traženje oprosta) ne ostavlja ništa od grijeha, briše ih u potpunosti. Kad bi bili obimni i veliki poput oblaka, Allah će ih oprostiti. Allah, dželle še'nuhu, na mnogo mjesta u Svojoj knjizi, naređuje vjernicima da traže oprost. Pohvalio je one koji to čine i obećao da će im oprostiti grijehe i preći preko ružnih postupaka njihovih. Neophodno je nakon molbe za oprost, ostaviti grijeh i ne ustrajavati na njemu. Onaj koji traži oprost za svoje grijehe mora da ih ostavi i udalji se od njih. U protivnom, njegov istigfar mu neće ništa koristiti. Njegova molba za oprost je u tom slučaju, samo na jeziku, a Allah, dželle še'nuhu, kaže: ''Za one koji se, kada grijeh počine ili kada se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole, a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah- i koji svjesno u grijehu ne ustrajavaju.''
Postoje određena vremena koja, ako se u njima zatraži oprost, nadati se da će biti primljen; pri završetku namaza, posljednji časovi noći...! Uzvišeni kaže: ''I koji se budu u posljednjim časovima noći za oprost molili'', i kaže: ''I u posljednjim časovima noći oni se za oprost mole.''
Najbolji vid molbe za oprost jeste kada rob započne sa spomenom na Allaha Uzvišenog, zatim ponizno, prizna svoje grijehe i zamoli od Allaha oprost. Prenosi Buharija od Šeddad ibn-Evsa a on od Poslanika, sallallahu 'alejhi we sellem, da je rekao: ''Allahu, Ti si Gospodar moj, nema boga osim Tebe, stvorio si me i ja sam rob Tvoj, ja sam na tragu zavjeta Tebi datog, i obećanja Tvoga u grnicama svojim. Tebi se sklanjam pred zlom koje sam počinio, Tebi se vraćam s pomoću blagodati Tvoje prema meni, Tebi priznajem grijehe svoje. Stoga, oprosti mi, jer osim Tebe niko drugi grijehe ne oprašta.'' (El-Buhari)
Treba učestiti molbu za oprost kao što je to radio Poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem, što vidimo iz njegovih riječi kada kaže: ''Tako mi Allaha, ja Allaha molim za oprost i kajem Mu se više od 70 puta u jednom danu.''
Također treba da uz molbu za oprost spoji pokajanje Allahu pa da kaže: Allaha za oprost molim i Njemu se kajem, kao što je spomenuto u prethodnom hadisu i kao što kaže Uzvišeni: ''I tražite oprost od Gospodara svoga i Njemu se pokajte.'' U tome je spoj između molbe za oprost koja se izgovara jezikom, odbacivanja grijeha srcem i čuvanja organa od ponovnog činjenja grijeha. To je u stvarnosti istinsko ostavljanje grijeha i ne ustrajavanje na istom.
Treće: U hadisu je dokaz da je Allahovo jedinstvo najveći uslov za ostvarenje oprosta. U njemu je temelj za oprost grijeha, pa ko ga propusti, propustio je oprost. Kaže Uzvišeni: ''Allah neće oprostiti da mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostit će manje grijehe od toga kome On hoće.'' Na drugom mjestu Uzvišeni kaže: ''Ko drugog Allahu smatra ravnim, Allah će mu ulazak u džennet zabraniti i boravište njegovo će džehennem biti, a nevjernicima niko neće pomoći.''
Allah, dželle še'nuhu, u prethodno citiranom hadisul-kudsij, kaže: ''O sine Ademov, kada bi mi pristupio sa pogreškama velikim poput zemlje, zatim me sreo ne smatrajući drugog ravnim Meni, ja bih ti pristupio sa jednakim oprostom.''
U hadisu je dokaz da će onome koji je ubjeđen u Allahovo jedinstvo, nadati je se, biti oprošteno pa makar bili mnogobrojni njegovi grijesi. Zbog njegovog vjerovanja i čvrstog ubjeđenja, Allah će mu oprostiti njegove grijehe koliki god veliki i mnogobrojni bili. Međutim, ovo je ograničeno Allahovom voljom i Njegovim htjenjem, kao što kaže Uzvišeni: ''Allah neće oprostiti da mu se neko drugi smatra ravnim a oprostit će manje grijehe od toga'', tj. osim širka, izjednačavanja nekog drugog s Njim, ''onome kome hoće.'' U ovome je vrijednost vjerovanja u Allahovo jedinstvo i dokaz da se njime brišu grijesi. Onaj ko Allaha sretne ne smatrajući mu drugog ravnim, i umre ubjeđen u Allahovu jednoću, nadati se da će mu biti oprošteno.
U ovome je također, ukazivanje na opasnost od širka. Onome ko bude Allahu ravnim smatrao (širk činio) neće Allah oprostiti kada bi svoju dušu umorio čineći dobra djela kao i svoj jezik moleći za oprost. Čak kada bi podjelio sve što je na dunjaluku ne bi mu bilo primljeno, niti bi mu bilo oprošteno, dok god ostaje ustrajan u širku.
Postavlja se pitanje: šta je taj širk u kojem je opasnost? Šta znači smatrati drugog Allahu ravnim? Mnogo onih koji se pripisuju islamu, misle da se širk ograničava na robovanje kumirima, poput predislamskih arapa koji su obožavali kipove (Lata, Uza, Menata). Međutim, obožavanje kaburova, traženje pomoći od umrlih i upućivanje dove njima a ne Allahu, traženje pomoći od Husejna, Bedevija, Šazilija ili od Ajdorusa, sve to kod njih nije širk. Kao da je širk terminološki izraz čije se značenje razlikuje s razlikom u govoru. Ne znaju oni da je prvi vid širka na dunjaluku bio upravo ovaj, za kojeg oni govore da nije širk, nego je nastojanje da se približi Allahu preko dobročinitelja. Širk koji se desio u Nuhovom a.s. narodu bio je vid preuveličavanja dobročinitelja i nastojanje da se približi Allahu preko umrlih. Kada ih je pozvao Nuh a.s. da ostave to Allahu mrsko djelo. Rekoše: ''Nikako božanstva svoja ne ostavljajte i nikako ni Vedda ni Suvaa a ni Jegusa ni Nesra ne napuštajte.'' Prenosi Buhari od Ibn-Abbasa r.a. da je rekao da su ovo imena dobrih ljudi od njihovog naroda koji su umrli, pa su ih počeli obožavati.
Molimo Allaha Uzvišenog da nam da ispravnost u vjerovanju, da nas opskrbi spoznajom istine i da radimo po njoj. Rekoh ove riječi i molim od Allaha oprost za sebe i vas.
DRUGI DIO HUTBE
Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, svjedočim da nema boga mimo Njega, jedinog, kome niko ravan nije, iskreno Mu vjeru ispovjedajući. Svjedočim da je Muhammed, sallallahu 'alejhi we sellem, pečat svim vjerovjesnicima, neka je na njega Allahov blagoslov i mir, na njegovu porodicu, njegove drugove i sve one koji ih u dobru budu slijedili do Sudnjeg dana. Bojte se Allaha Uzvišenog, učvrstite vašu vezu s Njime pokoravajući Mu se, čineći Njegove naredbe, kloneći se Njegovih zabrana, i mnogo Mu se molbom obraćajte. Ni jedan od vas nije neovisan od Njega, pa ni koliko je treptaj oka. On vam naređuje da Mu se molbom obraćate i da Ga za oprost molite, iako je neovisan i hvale dostojan, a vi od Njega bježite, iako ste slabi i o Njega potrebni.
Čudan li je čovjek! Kaže Uzvišeni Allah, dželle še'nuhu: ''Kada čovjeku damo da blagodat našu osjeti, on joj se obraduje, a kada ga zadesi kakva nesreća zbog onoga što su uradile ruke njegove, onda čovjek blagodat ne priznaje.'' To jest, on ne poznaje osim sadašnji (postojeći) čas, ako mu dođe blagodat ostane zao i uobražen, a ako ga zadesi iskušenje izgubi nadu i očajan postaje. Takva je čovjekova priroda, osim onih kojima je Allah milost ukazao i vjernicima ih učinio. Vjernik je onakav kakvim ga je opisao Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem, kada kaže: ''Ako ga zadesi kakvo zlo, zahvalan bude, i to je za njega dobro, a ako ga pogodi kakva nedaća, on strpljiv bude, i to je za njega dobro. niko nije kao vjernik.''
Čovjek je u neprestanoj potrebi za njegovim Gospodarom, međutim i pored toga se oholi i ne obraća Mu se, kao što kaže Uzvišeni: ''Gospodar vaš je rekao: pozovite me ja ću vam se odazvati. Oni koji iz oholosti neće da mi se klanjaju uči će sigurno u džehennem poniženi.'' Na drugom mjestu Uzvišeni kaže: ''Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, ne voli On one koji se previše glasno mole.''
Čovjek ne moli za oprost svoga Gospodara i ako je griješan i izložen Njegovoj kazni. Oholi se kao da je siguran da ga Allahova kazna neće stići ili je izgubio nadu u Allahovu milost. Kaže Uzvišeni govoreći o licemjerima: ''Zar oni ne vide da svake godine jedanput ili dvaput u iskušenje padaju, pa opet nit se kaju nit se opamećuju.''
Bojte se Allaha, o Allahovi robovi, mnogo mu se klanjajte i za oprost Ga molite i iskreno Mu robujte, On će vam vaša djela popraviti i grijehe vam vaše oprostiti i znajte da je najbolji govor Allahova knjiga ...
Allahovi robovi, bojte se Gospodara svoga, pokajte se Njemu od vaših grijeha i ne gubite nadu u Njegovu milost koliki god bili vaši grijesi. On će sigurno, onome koji se pokaje, sve grijehe oprostiti. Prenosi Enes ibn-Malik r.a. i kaže da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi we sellem, gdje kaže: ''Rekao je Allah Uzvišeni: 'O sine Ademov, dok god Me budeš molio i od Mene se nadao, ja ću ti praštati šta god budeš radio, i na to se neću obazirati. O sine Ademov, kada bi tvoji grijesi dosegli do neba, ako bi zatražio od Mene oprost, oprostio bi ti. O sine Ademov, kada bi mi pristupio sa pogreškama velikim poput zemlje, zatim me sreo ne smatrajući drugog ravnim Meni, ja bih ti pristupio sa jednakim oprostom.'' (Bilježi Tirmizi i kaže da je hadis hasen-sahih)
Ovaj hadis je obuhvatio tri stvari s kojima se stiče oprost:
Prvo: Dova (molba) uz nadu i očekivanje, a ovo je u Njegovim riječima: ''O sine Ademov, dok god Me budeš molio i od Mene se nadao, ja ću ti praštati šta god budeš radio, i na to se neću obazirati.'' U njima je dokaz nužnosti spoja između molbe i nade u njeno uslišavanje. Kada bi rob činio dovu (molio) ne nadajući se njenom ispunjenju, ne bi mu se uslišalo. To je očaj i beznađe u Allahovu milost, a beznađe u Allahovu milost je zabluda, kao što kaže Uzvišeni: ''Nadu u milost Gospodara svoga mogu gubiti samo oni koji su zalutali..'' (El-Hidžr, 56.) Također, kada bi išćekivao i nadao se bez dove, nebi mu nada koristila, jer nije nije učinio uzrok kojim će postići traženo. Uzvišeni je Allah povezao stvari sa uzrocima čije je činjenje nužno, ko ih ostavi, ostat će slab i zanemaren. Kao što je rekao Poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem: ''Slabić je onaj koji svoju dušu prohtjevima njenim potčini, priželjkujući od Allaha sigurnost.''
U riječima Uzvišenog: ''Ja ću ti praštati šta god budeš radio, i na to se neću obazirati'', je dokaz veličine Allahovog oprosta. Koliko god da se umnože grijesi Allahovog roba, Allah će mu ih oprostiti i neće se smatrati velikim njihova brojnost, jer ''Sa Njim se ništa ne može porediti'', dok god rob bude činio uzroke s kojima će postići Allahov oprost. Onaj čiji grijesi budu mnogobrojni, ali i pored toga ostane nemaran, ne kajući se za svoje propuste i uzdajući se u Allahovu milost i veličinu Njegovog oprosta, on je na očitom gubitku. On smatra da je siguran od Allahove kazne a Uzvišeni mu poručuje: ''Zar oni mogu biti sigurni od Allahove kazne? Allahove kazne se ne boji samo narod kome propast predstoji.'' Allah kažnjava griješnika postepeno i ukazuje mu svoju milost da bi on zaboravio na traženje oprosta, zatim ga iznenada i neočekivano kazni. Rekao je Hasan el-Basri: ''Vjernik živi u pokornosti pa je brižljiv i bojažljiv, a griješnik živi u nepokornosti pa je siguran.''
Drugo: U hadisu je dokaz da istigfar (traženje oprosta) ne ostavlja ništa od grijeha, briše ih u potpunosti. Kad bi bili obimni i veliki poput oblaka, Allah će ih oprostiti. Allah, dželle še'nuhu, na mnogo mjesta u Svojoj knjizi, naređuje vjernicima da traže oprost. Pohvalio je one koji to čine i obećao da će im oprostiti grijehe i preći preko ružnih postupaka njihovih. Neophodno je nakon molbe za oprost, ostaviti grijeh i ne ustrajavati na njemu. Onaj koji traži oprost za svoje grijehe mora da ih ostavi i udalji se od njih. U protivnom, njegov istigfar mu neće ništa koristiti. Njegova molba za oprost je u tom slučaju, samo na jeziku, a Allah, dželle še'nuhu, kaže: ''Za one koji se, kada grijeh počine ili kada se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole, a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah- i koji svjesno u grijehu ne ustrajavaju.''
Postoje određena vremena koja, ako se u njima zatraži oprost, nadati se da će biti primljen; pri završetku namaza, posljednji časovi noći...! Uzvišeni kaže: ''I koji se budu u posljednjim časovima noći za oprost molili'', i kaže: ''I u posljednjim časovima noći oni se za oprost mole.''
Najbolji vid molbe za oprost jeste kada rob započne sa spomenom na Allaha Uzvišenog, zatim ponizno, prizna svoje grijehe i zamoli od Allaha oprost. Prenosi Buharija od Šeddad ibn-Evsa a on od Poslanika, sallallahu 'alejhi we sellem, da je rekao: ''Allahu, Ti si Gospodar moj, nema boga osim Tebe, stvorio si me i ja sam rob Tvoj, ja sam na tragu zavjeta Tebi datog, i obećanja Tvoga u grnicama svojim. Tebi se sklanjam pred zlom koje sam počinio, Tebi se vraćam s pomoću blagodati Tvoje prema meni, Tebi priznajem grijehe svoje. Stoga, oprosti mi, jer osim Tebe niko drugi grijehe ne oprašta.'' (El-Buhari)
Treba učestiti molbu za oprost kao što je to radio Poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem, što vidimo iz njegovih riječi kada kaže: ''Tako mi Allaha, ja Allaha molim za oprost i kajem Mu se više od 70 puta u jednom danu.''
Također treba da uz molbu za oprost spoji pokajanje Allahu pa da kaže: Allaha za oprost molim i Njemu se kajem, kao što je spomenuto u prethodnom hadisu i kao što kaže Uzvišeni: ''I tražite oprost od Gospodara svoga i Njemu se pokajte.'' U tome je spoj između molbe za oprost koja se izgovara jezikom, odbacivanja grijeha srcem i čuvanja organa od ponovnog činjenja grijeha. To je u stvarnosti istinsko ostavljanje grijeha i ne ustrajavanje na istom.
Treće: U hadisu je dokaz da je Allahovo jedinstvo najveći uslov za ostvarenje oprosta. U njemu je temelj za oprost grijeha, pa ko ga propusti, propustio je oprost. Kaže Uzvišeni: ''Allah neće oprostiti da mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostit će manje grijehe od toga kome On hoće.'' Na drugom mjestu Uzvišeni kaže: ''Ko drugog Allahu smatra ravnim, Allah će mu ulazak u džennet zabraniti i boravište njegovo će džehennem biti, a nevjernicima niko neće pomoći.''
Allah, dželle še'nuhu, u prethodno citiranom hadisul-kudsij, kaže: ''O sine Ademov, kada bi mi pristupio sa pogreškama velikim poput zemlje, zatim me sreo ne smatrajući drugog ravnim Meni, ja bih ti pristupio sa jednakim oprostom.''
U hadisu je dokaz da će onome koji je ubjeđen u Allahovo jedinstvo, nadati je se, biti oprošteno pa makar bili mnogobrojni njegovi grijesi. Zbog njegovog vjerovanja i čvrstog ubjeđenja, Allah će mu oprostiti njegove grijehe koliki god veliki i mnogobrojni bili. Međutim, ovo je ograničeno Allahovom voljom i Njegovim htjenjem, kao što kaže Uzvišeni: ''Allah neće oprostiti da mu se neko drugi smatra ravnim a oprostit će manje grijehe od toga'', tj. osim širka, izjednačavanja nekog drugog s Njim, ''onome kome hoće.'' U ovome je vrijednost vjerovanja u Allahovo jedinstvo i dokaz da se njime brišu grijesi. Onaj ko Allaha sretne ne smatrajući mu drugog ravnim, i umre ubjeđen u Allahovu jednoću, nadati se da će mu biti oprošteno.
U ovome je također, ukazivanje na opasnost od širka. Onome ko bude Allahu ravnim smatrao (širk činio) neće Allah oprostiti kada bi svoju dušu umorio čineći dobra djela kao i svoj jezik moleći za oprost. Čak kada bi podjelio sve što je na dunjaluku ne bi mu bilo primljeno, niti bi mu bilo oprošteno, dok god ostaje ustrajan u širku.
Postavlja se pitanje: šta je taj širk u kojem je opasnost? Šta znači smatrati drugog Allahu ravnim? Mnogo onih koji se pripisuju islamu, misle da se širk ograničava na robovanje kumirima, poput predislamskih arapa koji su obožavali kipove (Lata, Uza, Menata). Međutim, obožavanje kaburova, traženje pomoći od umrlih i upućivanje dove njima a ne Allahu, traženje pomoći od Husejna, Bedevija, Šazilija ili od Ajdorusa, sve to kod njih nije širk. Kao da je širk terminološki izraz čije se značenje razlikuje s razlikom u govoru. Ne znaju oni da je prvi vid širka na dunjaluku bio upravo ovaj, za kojeg oni govore da nije širk, nego je nastojanje da se približi Allahu preko dobročinitelja. Širk koji se desio u Nuhovom a.s. narodu bio je vid preuveličavanja dobročinitelja i nastojanje da se približi Allahu preko umrlih. Kada ih je pozvao Nuh a.s. da ostave to Allahu mrsko djelo. Rekoše: ''Nikako božanstva svoja ne ostavljajte i nikako ni Vedda ni Suvaa a ni Jegusa ni Nesra ne napuštajte.'' Prenosi Buhari od Ibn-Abbasa r.a. da je rekao da su ovo imena dobrih ljudi od njihovog naroda koji su umrli, pa su ih počeli obožavati.
Molimo Allaha Uzvišenog da nam da ispravnost u vjerovanju, da nas opskrbi spoznajom istine i da radimo po njoj. Rekoh ove riječi i molim od Allaha oprost za sebe i vas.
DRUGI DIO HUTBE
Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, svjedočim da nema boga mimo Njega, jedinog, kome niko ravan nije, iskreno Mu vjeru ispovjedajući. Svjedočim da je Muhammed, sallallahu 'alejhi we sellem, pečat svim vjerovjesnicima, neka je na njega Allahov blagoslov i mir, na njegovu porodicu, njegove drugove i sve one koji ih u dobru budu slijedili do Sudnjeg dana. Bojte se Allaha Uzvišenog, učvrstite vašu vezu s Njime pokoravajući Mu se, čineći Njegove naredbe, kloneći se Njegovih zabrana, i mnogo Mu se molbom obraćajte. Ni jedan od vas nije neovisan od Njega, pa ni koliko je treptaj oka. On vam naređuje da Mu se molbom obraćate i da Ga za oprost molite, iako je neovisan i hvale dostojan, a vi od Njega bježite, iako ste slabi i o Njega potrebni.
Čudan li je čovjek! Kaže Uzvišeni Allah, dželle še'nuhu: ''Kada čovjeku damo da blagodat našu osjeti, on joj se obraduje, a kada ga zadesi kakva nesreća zbog onoga što su uradile ruke njegove, onda čovjek blagodat ne priznaje.'' To jest, on ne poznaje osim sadašnji (postojeći) čas, ako mu dođe blagodat ostane zao i uobražen, a ako ga zadesi iskušenje izgubi nadu i očajan postaje. Takva je čovjekova priroda, osim onih kojima je Allah milost ukazao i vjernicima ih učinio. Vjernik je onakav kakvim ga je opisao Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem, kada kaže: ''Ako ga zadesi kakvo zlo, zahvalan bude, i to je za njega dobro, a ako ga pogodi kakva nedaća, on strpljiv bude, i to je za njega dobro. niko nije kao vjernik.''
Čovjek je u neprestanoj potrebi za njegovim Gospodarom, međutim i pored toga se oholi i ne obraća Mu se, kao što kaže Uzvišeni: ''Gospodar vaš je rekao: pozovite me ja ću vam se odazvati. Oni koji iz oholosti neće da mi se klanjaju uči će sigurno u džehennem poniženi.'' Na drugom mjestu Uzvišeni kaže: ''Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, ne voli On one koji se previše glasno mole.''
Čovjek ne moli za oprost svoga Gospodara i ako je griješan i izložen Njegovoj kazni. Oholi se kao da je siguran da ga Allahova kazna neće stići ili je izgubio nadu u Allahovu milost. Kaže Uzvišeni govoreći o licemjerima: ''Zar oni ne vide da svake godine jedanput ili dvaput u iskušenje padaju, pa opet nit se kaju nit se opamećuju.''
Bojte se Allaha, o Allahovi robovi, mnogo mu se klanjajte i za oprost Ga molite i iskreno Mu robujte, On će vam vaša djela popraviti i grijehe vam vaše oprostiti i znajte da je najbolji govor Allahova knjiga ...
Preveo: Salih Zukić
Fakultet Časnog Hadisa
Islamski Univerzitet, Medina
Fakultet Časnog Hadisa
Islamski Univerzitet, Medina
