četvrtak, 24. siječnja 2013.

SJEĆANJE NA IMAMA AHMEDA IBN HANBELA

Hutba od Muhameda al Šerifa

U jednoj zanimljivoj knjizi, Wada ar Resul ummatihi, šejh al Kahtani nas podsjeća na posljednje riječi Poslanika savs, prije nego je ispustio dušu savs. Nakon što je proveo život u džihadu, davi, ibadetu, Resul poručuje onima koji su se skupili oko njegove samrtničke postelje: Ostavljam vam dvije stvari sa kojima nećete zalutati dok god ih se čvrsto držite: Allahovu knjigu i moj sunnet. Nakon što je Resul savs napustio ovaj svijet, njegov savs ummet je iskušan sa ljudima koji su pokušali da iskrive njegov savs sunnet. A Allah je od njegovog savs ummeta birao ljude, iz Svoje milosti prema nama, ratnike koji su ustajali protiv najotrovnijih neprijatelja sunneta. Od takvih je Allah odgojio mladog dječaka po imenu Ahmed. Ahmed je živio u Bagdadu prije više od hiljadu godina. U hladnim zimskim nočima, njegova majka, prava vjernica kakva je bila, ustajala bi puno prije sabaha da ugrije vodu svome sinu. Pa bi opet prije sabaha budila ga da uzme abdest pa bi ga umotavala u šalove i u mračnoj noći bi ga vodila kroz Bagdad do džamije. Nije bio niko od muških da ga vodi, jer je on bio jetim, pa ga je zbog toga njegova majka vodila puno ranije da bi zauzeo dobro mjesto u mesdžidu gdje je slušao hadise nakon sabaha. Zatim bi ga čekala dugo nakon sunčeva izlaska da ga otprati kući. Njen sin je izrastao u jednog od največih branioca sunneta Muhameda savs i postao je jedan od četvorice imama, Ahmed ibn Hanbel. U njegovoj zbirci, Musned, on prenosi od preko 280 učitelja. Uzrastao je u sjenci sunneta i živio je za sunnet. Prenosi se da je rekao: Nikad nisam zapisao hadis a da nisam pokušao da ga primjenim. I on je odgojio svoju djecu da čine isto. Kad vidite druge očeve da se igraju sa djecom lopte, sjetite se ovog primjera: Abdullah sin Ahmeda ibn Hanbela, je govorio svojim učenicima kako je njegov otac običavao da se igra sa njim time što bi mu rekao: Uzmi koje god hoćeš poglavlje iz Musannaf Wakije. Pitaj me koji god hoćeš hadis i ja ću ti reći njegov lanac prenosioca, ili reci mi lanac prenosioca a ja ću ti reći hadis.

Ahmed ibn Hanbel je bio iskušan svojim Islamom kao malo ko. Njegovo ime ostaje upisano kroz stotine godina i hiljade kilometara, a sve zbog njegove ljubavi prema sunetu i njegovoj borbi protiv onih koji su htjeli da ga iskrive. Čitajući o njegovom životu, naišao sam na događaj koji mi je dao tužno sječanje. Kako bi se mi osječali kad bi našeg oca psovali otvoreno na ulici. Imam Ahmed je jednom klanjao ikindiju, pa je sjeo sa svojim sinom u mesdžidu, a sa njima je bio i čovjek po imenu Muhamed ibn Said al Khutali. Ovaj čovjek tad reče: Jesi li ti Ahmede rekao ljudima da ne slušaju Zeida ibn Khalefa? Imam Ahmed mu reče: Primio sam pismo od ljudi koji su me pitali o njemu, pa sam im odgovorio objašnjavajući njegov "mezheb" i ono što je uveo u sunnet, pa sam im savjetovao da ne sjede sa njim. Al Khutali tada planu, crven u licu: Budi siguran da ću te opet smjestiti u zatvor. I da će te mučiti...itd. Sve glasnije i glasnije i sve vulgarnije. Imam Ahmed se okrenuo svome sinu: Ne odgovaraj mu ništa. Zatim je uzeo svoje sandale i rekao sinu: Reci susjedima da mu ništa ne odgovaraju. Al Khutali je nastavljao za njim. Kad je halifa Muatesim čuo da imam Ahmed se nije složio sa njim i sa muftijom oko jednog pitanja, doveli su ga na ispitivanje, gdje ih je on pobjeđivao argumentima. Na kraju su muftije vikale: Halifa, on je počinio kufr! sve dok halifa Muatesim nije odlučio da ga muči. Smjenjivali su se da ga bičuju sve dok nije izgubio svijest. Pa su nastavili i nakon toga. Sunce je bilo i zašlo a Imam Ahmed nije izgubio svoj iman. Taj dan on je postao simbol svih sljedbenika suneta. 

Kaže Kutejba: Kad vidiš nekoga da voli Imama Ahmeda, znaj da je on od sljedbenika suneta. Hasan ibn Arafa kaže: Posjetio sam Ahmeda nakon što su ga mučili. Pa sam mu rekao: O Abu Abdullah, došao si tamo gdje su bili svi poslanici. Kaže: Ne. Zaista nisam vidio ništa drugo nego ljude koji su prodavali svoj din. I vidio sam ulemu kako prodaje svoj iman. Pa sam sebi rekao: Ko sam ja i šta sam ja. Ša ću reći sutra Allahu kad budem pred Njim pa me upita: Jesi li i ti prodao svoj din kao ostali? Pa sam pogledao u bič i sablju pa su mi bili draži. I rekao sam sebi: Ako umrem hoću li se vratiti Allahu i reći : Naređeno mi je bilo da kažem da je jedna Tvoja osobina nešto stvoreno, pa nisam. Nakon toga, biće Allahova volja, ili da me kazni ili da mi oprosti. Hasan ibn Araf ga tad upita: Jel te boljelo kad su te bičevali? Kaže: Da, sve do 20 udarca sam osjećao bol, a onda sam izgubio svaki osjećaj, (iako su ga udarali preko osam sati). Nakon što su završili nisam ništa osjećao i taj dan sam klanjao podne stojeći.( A klanjao je dok mu je krv topila odjeću.) Hasan ibn Araf zaplaka kad je čuo ovo. Imam Ahmed ga upita: Što plačeš? Ja nisam izgubio moj iman. Nakon toga što bi se brinuo za gubitak života.

Prije nego je imam Ahmed izveden pred halifu, ljudi su pokušali da ga odgovore i da na neki način izbjegne mučenje. Njegov učenik Marudi mu je rekao: O moj učitelju, zar Allah ne kaže: I ne ubijajte sami sebe... Imam Ahmed mu reče: Idi vani i reci mi šta vidiš. Marudi je izašao i vidio je more učenika sa perima u rukama i papirom. Marudi ih upita: Šta vi ćekate ovdje? Kažu: Čekamo da čujemo šta će reči imam Ahmed pa da zapišemo. Marudi se vratio pa ispriča imamu Ahmedu šta je vidio. Kaže imam: O Marudi, šta ću ja postići zavođenjem ovolikog naroda?

Imam Ahmed je živio siromašnim životom. Dok su drugi jeli u raskoši, kaže Abdurezak, jednom je imam Ahmed pogriješio u namazu. Nakon toga je Abdurezak saznao da imam Ahmed nije jeo tri dana. U ovakvom životu siromaštva, teškoća i iskušenja, Abdullah je zapitao svoga oca: Oče, kad ćemo se odmoriti od ovoga? Njegov otac, jedan od največih obnavljača suneta, primjer svakome muslimanu, pogledao ga je i reče: Sa prvim korakom u Džennet. Allah se smilovao imamu Ahmedu.

2002 Kulturni Centar Skandinavija

____________________________________________________