Muškost nije samo izraz za spol, i ne posjeduje svaki muškarac muškost, muški spol posjeduju i životinje, poput ptica, zvijeri, itd. O, ti, koji učiš Kur’an, da li te jačaju kur'anska kazivanja o istinskim muškarcima? Šta ti posjeduješ od njihovih osobina? Da li ćeš doprinijeti pobjedi istine onako kako su to oni doprinosili? Da li pozivaš stvorenja ka istini kao što su to prije muškarci, koje Kur’an spominje, činili? Da li voliš sljedbenike istine i da li ih braniš? Savjetuješ li ih kao što to oni činiše, i da li ti je u očima tvojim krhka neistina i predstavljaš li je takvom? Otkrivaš li planove zabludjelih kao što to oni činiše? Da li si daleko od njihovih osobina? Zaista se pripovjedanje o muškarcima iz Kur’ana čita radi pouke i ibreta. Njima se podsjećaju muslimani u svakom vremenu i mjestu, sve dok postoje oni koji uče Kur’an.
“Hvaljen neka je Allah koji je nebesa i Zemlju stvorio i tmine i svjetlo dao, pa opet oni koji ne vjeruju – druge sa Gospodarom svojim izjedanačuju!”
Svjedočim da nema drugog božanstva osim Allaha Jedinog koji nema sudruga, koji je stvorio sva stvorenja, odredio im osobine tijela i morala, a Allah Svoje blagodati daruje onome kome On hoće! Svjedočim da je Muhammed Njegov rob i Poslanik, koji nas je obavjestio, a on je povjerljivi i istinoljubivi: “Ljudi su poput rude, oni koji su bili najbolji u džahilijjetu, najbolji su i u islamu, ako shvate vjeru.”
Allahu moj, neka su salavat i selam njemu i ostalim poslanicima i vjerovjesnicima! Budi zadovoljan, o moj Allahu, sa svim ashabima i tabi’inima, i sa onima koji ih slijediše u dobročinstvu sve do Sudnjeg dana.
“O ljudi, bojte se Gospodar svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao & i Allaha se bojte – s imenom čijim jedni druge molite – i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah, zaista, stalno nad vam bdi.”
“O ljudi, bojte se Gospodara svoga i strahujte od Dana kod roditelj djetetu svome neće moći nimalo pomoći, niti će dijete moći svome roditelju imalo pomoći! Allahova prijetnja je istinita, pa neka vas nikako život na ovom svijetu ne zavara i neka vas u Allaha šejtan ne pokoleba.”
Allahovi robovi, muškost je izraz za kojim duše žude! To je najčasnija osobina za čovjeka, i to, kada se kaže: «Ono je muškarčina!» Međutim, ova osobina povlači za sobom još neke druge stvari koje je obavezno prate...
Muškost nije samo izraz za spol, i nema svaki muškarac muškost, muški spol posjeduju i životinje, poput ptica, zvijeri, itd. Štaviše, u čitavom ovom svijetu, svijetu džina i ljudi, postoje muškarci po spolu, ali često slabog karaktera, pokuđenih osobina, dakle, ipak daleko od dostizanja istinskog i pravog značenja riječi muškost. To je izraz koji ima plemenita značenja, koji nas navodi na pomisao da se radi o nekoj osobi koja ima lijepe osobine, poput istinoljubivosti, iskrenosti, velikodušnosti, hrabrosti, plemenitosti, darežljivosti, dobročinstva, sabura, pozivanja ka dobru, davanje savjeta stvorenjima, ispunjavanje dogovorenog, pružanja svakome prava koje mu pripada, i slično tome od moralnih i plemenitih osobina ...
Općenito gledavši, muškost je poput posude koja sadrži određene moralne osobine, bilo da su vremenom stečene, ili da su urođene pri osobi. Njeni postulati su da se robuje samo Stvoritelju, i u isto vrijeme, da se čini korist ostalim stvorenjima, da se udaljuje od sumljivih i pokuđenih stvari. Istinska muškost se nikako ne ogleda u izdaji i prevari, u laži i kukavičluku, u pokuđenom stidu, u besramnosti pri riječima i djelu, u činjenju nereda, tajno i javno, u onome što je rezultat licemjerstva djela i ubjeđenja, ili pored svega navedenog, u osobinama i običajima koji su poznati kao loši, a koje se stidimo drugima ispričati.
O muslimani, onaj ko razmišlja o Allahovoj knjizi, osvjedočit će se u spomen muškosti i u pohvalu onih ljudi koji su posjedovali pohvalne osobine. Kur'an je odugovječio njihov spomen, a njihove osobine i karakter je ostavio da budu primjer i pouka za ljude. Navest ćemo neke od tih ljudi, muškaraca, ali i neke događaje koji su vezani za njih.
Prvi primjer govori o hrabrosti koja se našla pri muškarcima, o snažnoj volji i viđenju nevjernika oholim, pa makar oni bili oholi zulumčari, a sve to nakon što je se u srcima uskladištio iman i oslonac na Gospodara svih svjetova. U ovom primjeru govorimo o dva čovjeka koje je Allah spomenuo u riječima: “Dva čovjeka koja su se bojala i kojima je Allah darovao milost Svoju – rekoše: "Navalite im na kapiju, pa kad kroz nju prođete, bićete sigurno pobjednici; a u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici!"
Kur’an nas u ovom primjeru upoznaje sa događajima vezanim za Musaa, alejhi selam, i Izraelćane kada ih je on bodrio na džihad za oslobođenje Bejtul-makdisa od oholih gorostasa. Izraelćani su se pravdali Musau, želeći da izbjegnu borbu sa tim snažnim i oholim narodom, iako su imali sigurno obećanje za pobjedu. Sveta zemlja im bijaše vjerom propisana, a odbijanje bi značilo njihovo otpadništvo što bi ih odvelo u propast! Tako je i bilo… Kažnjeni su bespućem po zemlji u periodu od četrdeset godina, sve dok nisu iščezli, i dok, nakon njih, nije stasala nova generacija. U vezi sa onom dvojicom ljudi, kaže Dahhak da su oni bili stanovnici grada oholnika, međutim, na Musaovoj vjeri. Savjetovali su Musaa i one uz njega, a u isto vrijeme se bojali da gorostasi ne saznaju za njihov iman, te da ih zbog toga ne dovedu u iskušenje. I pored svega toga su se pouzdali u Allaha i savjetovali su vjernike obarajući veličinu oholnika u njihovim očima. U pogledu riječi iz ajeta “koja su se bojala”, kaže se da su se bojali slabosti i kukavičluka Izraelćana. Neki ove riječi čitaju u pasivu, što potvrđuje konstataciju da oni nisu bili dio Musaova naroda. Međutim, Allah im je podario Svoju blagodat sa islamom, ubjeđenjem i osjećanjem za uspostavljanje reda.
Što se tiče pouka iz ovoga primjera, možemo primijetiti da poniženje, uvreda, pobuna i ismijavanje, odstupanje od uzvišenih načela, da sve to dovodi do bolnog kraja… Oni koji sve to čine su opisani kao nevaljalci i otpadnici. Takođe, primjećujemo da hrabrost na Allahovom putu donosi ponos i ugled, a takvi zaslužuju Allahove blagodati i zadovoljstvo.
Prelazimo sa primjera koji je vezan za Musaov narod na drugi primjer, na primjer ashaba Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem, muškaraca koji su potvrdili najveća značenja muškosti. O ovom drugom primjeri kaže Uzvišeni: “Ima vjernika koji ispunjavaju zavjet dat Allahu, ima ih koji su poginuli, i ima ih koji to očekuju – nisu ništa izmjenili …”
Ovo je zaista primjer smjelosti i postojanosti na principima, primjer iskrenosti i pokornosti u džihadu, iskrenosti prema Allahu kada je u pitanju dati ugovor …
Prenosi Buharija u svome Sahihu od Enesa ibn Malika, radijallahu anhu, da je rekao: “Moj amidža Enes ibn Nadr nije bio sudionik Bitke na Bedru, pa je rekao: ‘O Allahov Poslaniče, nisam prisustvovao prvom boju kada si se borio protiv mušrika. Ako mi Allah pruži priliku za boj, vidjet će šta ću uraditi!’ Kada je bila Bitka na Uhudu, kada neki muslimani zakazaše, on reče: Allahu moj, ja Ti se ispričavam za ovo što ovi uradiše, dakle njegovi prijatelji, i odričem Ti se od ovoga što ovi čine! dakle mušrici. Krenu naprijed, kada ga sretnu ga Sa’d ibn Mu’az i reče mu: ‘O Sa’de ibn Mu’az, tako mi Nadrova Gospodara, evo dženneta! Zaista osjećam njegov miris u podnožju Uhuda!’ Reče Sa’d: ‘O Allahov Poslaniče, ja nisam mogao da učinim ono što je on učinio!’ Kaže Enes: Prebrojali smo na njegovom tijelu osamdeset i još nešto udaraca sabljom, uboda kopljem i strijelama. Našli smo ga ubijenog, a bio je primjer mušricima… Niko ga nije mogao prepoznati do njegova sestra po jagodicama prstiju. Kaže Enes: Mislili smo da je ovaj ajet objavljen zbog njega i sličnih njemu: “Ima vjernika koji ispunjavaju zavjet dat Allahu, ima ih koji su poginuli, i ima ih koji to očekuju – nisu ništa izmjenili.“
Zaista su oni bili primjer muškosti sa svojim iskrenošću, ali i džihadom na putu širenja Allahove vjere i borbe sa neprijateljom. Zanemarivali su svoj život žudeći za dženetom.
Imanska braćo, ostavit ćemo Musaov narod i ashabe Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kako bi smo prešli na primjer čovjeka spomenutog u suri Jasin. To je treći primjer za oličenje muškosti u Kur’anu. On nas uči savjetovanje drugih, pozivu u dobro i slijeđenju Poslanika: “I s kraja grada žurno dođe jedan čovjek i reče: "O narode moj, slijedi one koji su poslani, slijedite one koji od vas ne traže nikakvu nagradu, a na pravom su putu!”
U vrijeme kada su se stanovnici njegova mjesta osilili i razmišljali o ubijanju njima poslanih poslanika, u vrijeme kada nije koristio savjet, on ih savjetuje, jasno i glasno govoreći: “…ja vjerujem u Gospodara vašeg, čujte mene!”, obraćajući se, također, i Allahovim poslanicima kako bi posvjedočili njegovo dostavljanje savjeta narodu mu.
Uprkos lošim postupcima njegovog naroda sa njim, navodi se da su oni na njega skočli, svi kao jedan, i ubili ga, i također, da su ga gađali sa kamenjem sve dok ga nisu ubili. On ih nije prestajao savjetovati, želio im je dobro… Ražalošćen zbog njihova neznanja i tvrdoglavosti, nakon preseljenja u vječnu kuću govori: "Kamo sreće da narod moj zna zašto mi je Gospodar moj oprostio i lijep mi prijem priredio!”
Vjernik uvjek daje savjete. Nećeš ga naći da vara! Kaže Ibn Abas, radijallahu anhu: “Svoj narod je posavjetovao za vrijeme svog života, riječima: "O narode moj, slijedi one koji su poslani…”, a nakon smrti govoreći: "Kamo sreće da narod moj zna zašto mi je Gospodar moj oprostio i lijep mi prijem priredio!”
O skupino muslimana, ponovit ćemo primjer čovjeka koji je žurno išao ka hajru, onda kada se skupina dogovarala da ubije Musaa, alejhi selam. Tada se pokrenuo iman u srcima muškaraca, želeći odbraniti istinu i sačuvati duše koje je slijede… Taj čovjek je tada savladao daljinu puta, došavši sa kraja grada, kao i sve opasnosti od događaja koji se mogu desiti, zatim, škripac sa vremenom i stigao žurno, skrivajući se od svoga naroda koji je neumorno spletkario… O njemu Uzvišeni kaže: “I jedan čovjek s kraja grada dotrča: "O Musa," – reče – "glavešine se dogovaraju da te ubiju; zato bježi, ja sam ti zbilja iskren savjetnik."
Ovako biva kada se iman pojedinca pokrene, tada ga navodi da čini samo ono što je lijepo, pa makar se sve završilo sa smrću njegovom, što je za njega samo preseljenje sa prolaznog svijeta u vječni. To je za njega iskreno učinjeni korak, preseljenje iz tjesnoće zemlje ka širini džennetskoj, i iz prijetnje od ugnjetavanja ka blagodatima mira, iz tmina džahilijjeta i nasrtaja oholnika ka svijetlu ubjeđenja i milostima Najmilostivijeg! Ovo su vrijednosti koje će on zadobiti na ovom svijetu, ponos, ugled, ljubav… A ono što će zadesiti njegove neprijatelje nije ništa drugo do poniženje, ismijavanje, kajanje…
Utječem se Allahu od prokletog šejtana: “One koji su vjerovali i dobra djela činili Milostivi će sigurno voljenim učiniti. Mi smo Kur’an učinili lahkim, na tvome jeziku, da bi njime one koji se Allaha boje i grijeha klone obradovao, a inadžije nepopustljive opomenuo. A koliko smo samo naroda prije njih uništili! Da li ijednog od njih vidiš i da li i najslabiji glas njihov čuješ?”
Drugi dio hutbe:
“Hvaljen neka je Allah koji Svome robu objavljuje Knjigu, i to ne iskrivljenu…” Svjedočim da nema istinskog božanstva pored Allaha Jedinog, koji nema sudruga, koji je Svoju knjigu objavio ljudima ne bi li razmislili o njenim ajetima, i ne bi li oni koji pameti imaju pouku uzeli, koji je u njenim pripovjestima učinio pouke i ibret …
“O kazivanju o njima je pouka za one koji su razumom obdareni. Kur’an nije izmišljena besjeda, on priznaje da su istinite knjige prije njega objavljene, i objašnjava sve, i putokaz je i milost naroda koji vjeruje.”
Svjedočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik, koga je On tješio minulim događajima, čije je drugove okoristio kazivanjima o vjernicima, a koje oni praksom obnoviše i tako se priključiše imanskoj karavani i primjerima muškaraca… Allahu moj, neka je salavat i selam na sve njih!
Allahovi robovi, što se petog primjera tiče, to je čovjek koji je živio sa Faraonom. Nisu ga preplašile snaga i silina Faraonova pa da zbog toga napusti istinu i odbranu njenih sljedbenika. U početku je skrivao svoj iman, a nakon toga ga je obznanio u vrijeme kada je situacija bila teška, kada su zlotvori htjeli da ubiju Musaa, alejhi selam. O njemu Uzvišeni kaže: “A jedan čovjek, vjernik, iz porodice faraonove, koji je krio vjerovanje svoje reče: "Zar da ubijete čovjeka zato što govori: ’Gospodar moj je Allah!’, onoga koji vam je donio jasne dokaze od Gospodara vašeg? Ako je lažov, njegova laž će njemu nauditi, a ako govori istinu, onda će vas stići barem nešto od onoga čime vam prijeti, jer Allah neće ukazati na pravi put onome koji u zlu pretjeruje i koji mnogo laže.”
Ovaj vjernik, muškarac iz Faraonove porodice, ulaže trud u pozivanje svoga naroda… Čas ih podsjeća, a čas upozorava. Nekad ih plaši Allahovom žestinom i moći u slučaju da ustraju u svojoj tvrdoglavosti i nevjerstvu. Navodi im raznolike primjere kazni i podsjeća ih na ishod minulih naroda. Međutim, kamo sreće da su se pijani otrijeznili, ili, da su se oholnici i silnici opametili. Na kraju, on im daje svoju ispriku i napominje ih na predstojeće dane, jer, on ne raspolaže njihovom uputom! Sav svoj slučaj prepušta Allahu i oslanja se na Njega nakon što mu zaprijetiše ubistvom, pa kaže: “Tada ćete se sigurno mojih riječi sjetiti! A ja Allahu prepuštam svoj slučaj; Allah, uistinu, robove svoje vidi."
Ostatak rečenice nam daje na znanje da ga je Allah zaštitio od onoga što su mu spletkarili, i da ih je zadesila teška kazna: “I Allah ga je sačuvao nevolje koju su mu oni snovali, a faraonove ljude zla kob zadesi.”
O vjernici, nakon ovoga se smotala stranica svih dana poniženja doživljenih od strane neistine i njenih sljedbenika. Pobjedila je istina i njeni sljedbenci.
Ovaj događaj se ponovio nakon nekoliko stoljeća, ali sada u ličnosti Ebu-Bekra es-Siddika, radijallahu anhu, kada je štitio Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, od mušrika, onda kada su na njega strašno bijesni bili, rekavši im: "Zar da ubijete čovjeka zato što govori: ’Gospodar moj je Allah!’, onoga koji vam je donio jasne dokaze od Gospodara vašeg?”
Tu priču prenose Buharija i Muslim. Kaže Alija Ibn Ebi Talib, radijallahu anhu: “Tako mi Allaha, danas je Ebu-Bekr bolji od vjernika iz Firaunove porodice, jer je taj čovjek skrivao svoj iman, pa ga je Allah pohvalio u Svojoj knjizi, a Ebu-Bekr je obznanio svoj iman i uložio svoj imetak i krv Allahu, dželle šenuhu.”
Kako li je samo važna ova predaja u odgovoru onima koji proklinju Ebu-Bekra i koji prelaze granice u poštivanju i veličanju Alije, radijallahu anhu! Obadvojica su prvaci, a oni koji poslije dolaze svjedoče vrijednost svojih predhodnika. Siddik ovog umeta, a o njemu smo se naslušali i uvjerili!!! Njegova vrijednost, prvenstvo, i džihad njegov… to niko ne može negirati, osim onog ko je ohol, zavidan ili neznalica!!!
O vjernici, ako nastavimo govoriti o muškarcima iz Kur’ana, naići ćemo na primjere muškaraca koji su u robovanju iskreni bili, rasterećeni od dunjaluka, spremajući se za Dan povratka. To su oni o kojima Allah Uzvišeni kaže: “U džamijama koje se Allahovom voljom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime – hvale Njega, ujutro i naveče, ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji molitvu obavljaju i milostinju udjeljuju, i koji strepe od Dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni, da bi ih Allah lijepom nagradom za djela njihova nagradio i da bi im od dobrote Svoje i više dao. A Allah daje kome hoće, bez računa.”
Islamska braćo, zaista je govor o muškarcima iz Kur’ana drag dušama. Njime se jačaju ljudske žudnje, i postiže istinsko značenje muškosti.
O ti koji učiš Kur’an, da li te jačaju kur'anska kazivanja o istinskim muškarcima? Koje njihove osobine posjeduješ? Da li ćeš doprinjeti pobjedi istine onako kako su to oni doprinosili? Da li pozivaš stvorenja ka istini kao što su to prije muškarci iz Kur’ana činili? Da li voliš sljedbenike istine i da li ih braniš? Savjetuješ li ih kao što to oni činiše, i da li ti je u očima tvojim krhka neistina i predstavljaš li je takvu? Otkrivaš li planove zabludjelih kao što to oni činiše? Da li si daleko od njihovih osobina? To su oni koje trgovina i prodaja nisu spriječili od spominjanja Allaha, i obavljanja namaza, i davanja zekata, koji su se bojali od Dana u kome će se skameniti srca i oči. Zaista se pripovjedanje o muškarcima iz Kur’ana čita radi pouke i ibreta. Njima se podsjećaju muslimani u svakom vremenu i mjestu, sve dok postoje oni koji uče Kur’an.
Ovdje se postavlja pitanje čiji ćemo odgovor prepustiti svakom muslimanu… Pitanje glasi: Koji trag na nas ostavlja čitanje kur’anskih kazivanja o istinskim muškarcima? I, da li ćemo današnje čitanje o njima nekada samo ponoviti iako smo u velikoj potrebi za primjenom kur’anskih uputa?
Allahovi robovi, kako li je umet samo potreban za nekim ko će uzviknuti govoreći: “O narode moj, život na ovom svijetu samo je prolazno uživanje, a onaj svijet je, zaista, Kuća vječna.”
Zatim drugi put uzviknuti: “O narode moj, plašim šta će biti s vama na Dan kada budete jedni druge dozivali, na Dan kada budete uzmičući bježali, kada vas od Allaha neće moći niko odbraniti. A onoga koga Allah u zabludi ostavi, toga neće niko uputiti.”
Kako li je samo ovaj umet u potrebi za odazivanjem na poziv: "O narode moj, slijedi one koji su poslani, slijedite one koji od vas ne traže nikakvu nagradu, a na pravom su putu!”
Kako li je ovaj umet u potrebi za muškarcima koji će otresti prašinu poniženja i prezrenosti sa njega, i izvući iz srca bojazan od neprijatelja, a uliti u njih bogobojaznost i oslonac na Allaha Jednog pri susretu sa neprijateljem, i koji će im kazati: "Navalite im na kapiju, pa kad kroz nju prođete, bićete sigurno pobjednici; a u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici!" i kazati: “O narode moj, uđite u Svetu zemlju, koju vam je Allah dodijelio, i ne uzmičite nazad, pa da se vratite izgubljeni".
Kako je ovaj umet, u vremenu lutanja, propasti, nemara i nereda, u potrebi za obnovom svoga odnosa prema Allahu i potvrđivanja činjenja ibadeta samo Njemu. Odavde se osjeća blagodat prisutnosti primjera muškosti koje trgovina i prodaja neće odvratiti od spominjanja Allaha, obavljanja namaza i davanja zekata. To su, o skupino muslimana, povici poziva za muškarce koje Kur’an opisuje.
Oni su, ali i oni koji su slični njima, naša staza… kao blago našeg Kur’ana, kao lijek za naše bolesti! Istinu je rekao Uzvišeni, kazavši: “Ovaj Kur’an vodi jedinom ispravnom putu, i vjernicima koji čine dobra djela donosi radosnu vijest da ih čeka nagrada velika”
“Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima, a nevjernicima on samo povećava propast. “
Gospodaru, okoristi nas Kuranskom uputom, izliječi nas Kuranskim lijekom, i učini nas od slijedbenika Kur’ana …
Prevod značenja hutbe koju je održao
Šejh dr. Sulejman ibn Hamed El-Auda
“Hvaljen neka je Allah koji je nebesa i Zemlju stvorio i tmine i svjetlo dao, pa opet oni koji ne vjeruju – druge sa Gospodarom svojim izjedanačuju!”
Svjedočim da nema drugog božanstva osim Allaha Jedinog koji nema sudruga, koji je stvorio sva stvorenja, odredio im osobine tijela i morala, a Allah Svoje blagodati daruje onome kome On hoće! Svjedočim da je Muhammed Njegov rob i Poslanik, koji nas je obavjestio, a on je povjerljivi i istinoljubivi: “Ljudi su poput rude, oni koji su bili najbolji u džahilijjetu, najbolji su i u islamu, ako shvate vjeru.”
Allahu moj, neka su salavat i selam njemu i ostalim poslanicima i vjerovjesnicima! Budi zadovoljan, o moj Allahu, sa svim ashabima i tabi’inima, i sa onima koji ih slijediše u dobročinstvu sve do Sudnjeg dana.
“O ljudi, bojte se Gospodar svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao & i Allaha se bojte – s imenom čijim jedni druge molite – i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah, zaista, stalno nad vam bdi.”
“O ljudi, bojte se Gospodara svoga i strahujte od Dana kod roditelj djetetu svome neće moći nimalo pomoći, niti će dijete moći svome roditelju imalo pomoći! Allahova prijetnja je istinita, pa neka vas nikako život na ovom svijetu ne zavara i neka vas u Allaha šejtan ne pokoleba.”
Allahovi robovi, muškost je izraz za kojim duše žude! To je najčasnija osobina za čovjeka, i to, kada se kaže: «Ono je muškarčina!» Međutim, ova osobina povlači za sobom još neke druge stvari koje je obavezno prate...
Muškost nije samo izraz za spol, i nema svaki muškarac muškost, muški spol posjeduju i životinje, poput ptica, zvijeri, itd. Štaviše, u čitavom ovom svijetu, svijetu džina i ljudi, postoje muškarci po spolu, ali često slabog karaktera, pokuđenih osobina, dakle, ipak daleko od dostizanja istinskog i pravog značenja riječi muškost. To je izraz koji ima plemenita značenja, koji nas navodi na pomisao da se radi o nekoj osobi koja ima lijepe osobine, poput istinoljubivosti, iskrenosti, velikodušnosti, hrabrosti, plemenitosti, darežljivosti, dobročinstva, sabura, pozivanja ka dobru, davanje savjeta stvorenjima, ispunjavanje dogovorenog, pružanja svakome prava koje mu pripada, i slično tome od moralnih i plemenitih osobina ...
Općenito gledavši, muškost je poput posude koja sadrži određene moralne osobine, bilo da su vremenom stečene, ili da su urođene pri osobi. Njeni postulati su da se robuje samo Stvoritelju, i u isto vrijeme, da se čini korist ostalim stvorenjima, da se udaljuje od sumljivih i pokuđenih stvari. Istinska muškost se nikako ne ogleda u izdaji i prevari, u laži i kukavičluku, u pokuđenom stidu, u besramnosti pri riječima i djelu, u činjenju nereda, tajno i javno, u onome što je rezultat licemjerstva djela i ubjeđenja, ili pored svega navedenog, u osobinama i običajima koji su poznati kao loši, a koje se stidimo drugima ispričati.
O muslimani, onaj ko razmišlja o Allahovoj knjizi, osvjedočit će se u spomen muškosti i u pohvalu onih ljudi koji su posjedovali pohvalne osobine. Kur'an je odugovječio njihov spomen, a njihove osobine i karakter je ostavio da budu primjer i pouka za ljude. Navest ćemo neke od tih ljudi, muškaraca, ali i neke događaje koji su vezani za njih.
Prvi primjer govori o hrabrosti koja se našla pri muškarcima, o snažnoj volji i viđenju nevjernika oholim, pa makar oni bili oholi zulumčari, a sve to nakon što je se u srcima uskladištio iman i oslonac na Gospodara svih svjetova. U ovom primjeru govorimo o dva čovjeka koje je Allah spomenuo u riječima: “Dva čovjeka koja su se bojala i kojima je Allah darovao milost Svoju – rekoše: "Navalite im na kapiju, pa kad kroz nju prođete, bićete sigurno pobjednici; a u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici!"
Kur’an nas u ovom primjeru upoznaje sa događajima vezanim za Musaa, alejhi selam, i Izraelćane kada ih je on bodrio na džihad za oslobođenje Bejtul-makdisa od oholih gorostasa. Izraelćani su se pravdali Musau, želeći da izbjegnu borbu sa tim snažnim i oholim narodom, iako su imali sigurno obećanje za pobjedu. Sveta zemlja im bijaše vjerom propisana, a odbijanje bi značilo njihovo otpadništvo što bi ih odvelo u propast! Tako je i bilo… Kažnjeni su bespućem po zemlji u periodu od četrdeset godina, sve dok nisu iščezli, i dok, nakon njih, nije stasala nova generacija. U vezi sa onom dvojicom ljudi, kaže Dahhak da su oni bili stanovnici grada oholnika, međutim, na Musaovoj vjeri. Savjetovali su Musaa i one uz njega, a u isto vrijeme se bojali da gorostasi ne saznaju za njihov iman, te da ih zbog toga ne dovedu u iskušenje. I pored svega toga su se pouzdali u Allaha i savjetovali su vjernike obarajući veličinu oholnika u njihovim očima. U pogledu riječi iz ajeta “koja su se bojala”, kaže se da su se bojali slabosti i kukavičluka Izraelćana. Neki ove riječi čitaju u pasivu, što potvrđuje konstataciju da oni nisu bili dio Musaova naroda. Međutim, Allah im je podario Svoju blagodat sa islamom, ubjeđenjem i osjećanjem za uspostavljanje reda.
Što se tiče pouka iz ovoga primjera, možemo primijetiti da poniženje, uvreda, pobuna i ismijavanje, odstupanje od uzvišenih načela, da sve to dovodi do bolnog kraja… Oni koji sve to čine su opisani kao nevaljalci i otpadnici. Takođe, primjećujemo da hrabrost na Allahovom putu donosi ponos i ugled, a takvi zaslužuju Allahove blagodati i zadovoljstvo.
Prelazimo sa primjera koji je vezan za Musaov narod na drugi primjer, na primjer ashaba Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem, muškaraca koji su potvrdili najveća značenja muškosti. O ovom drugom primjeri kaže Uzvišeni: “Ima vjernika koji ispunjavaju zavjet dat Allahu, ima ih koji su poginuli, i ima ih koji to očekuju – nisu ništa izmjenili …”
Ovo je zaista primjer smjelosti i postojanosti na principima, primjer iskrenosti i pokornosti u džihadu, iskrenosti prema Allahu kada je u pitanju dati ugovor …
Prenosi Buharija u svome Sahihu od Enesa ibn Malika, radijallahu anhu, da je rekao: “Moj amidža Enes ibn Nadr nije bio sudionik Bitke na Bedru, pa je rekao: ‘O Allahov Poslaniče, nisam prisustvovao prvom boju kada si se borio protiv mušrika. Ako mi Allah pruži priliku za boj, vidjet će šta ću uraditi!’ Kada je bila Bitka na Uhudu, kada neki muslimani zakazaše, on reče: Allahu moj, ja Ti se ispričavam za ovo što ovi uradiše, dakle njegovi prijatelji, i odričem Ti se od ovoga što ovi čine! dakle mušrici. Krenu naprijed, kada ga sretnu ga Sa’d ibn Mu’az i reče mu: ‘O Sa’de ibn Mu’az, tako mi Nadrova Gospodara, evo dženneta! Zaista osjećam njegov miris u podnožju Uhuda!’ Reče Sa’d: ‘O Allahov Poslaniče, ja nisam mogao da učinim ono što je on učinio!’ Kaže Enes: Prebrojali smo na njegovom tijelu osamdeset i još nešto udaraca sabljom, uboda kopljem i strijelama. Našli smo ga ubijenog, a bio je primjer mušricima… Niko ga nije mogao prepoznati do njegova sestra po jagodicama prstiju. Kaže Enes: Mislili smo da je ovaj ajet objavljen zbog njega i sličnih njemu: “Ima vjernika koji ispunjavaju zavjet dat Allahu, ima ih koji su poginuli, i ima ih koji to očekuju – nisu ništa izmjenili.“
Zaista su oni bili primjer muškosti sa svojim iskrenošću, ali i džihadom na putu širenja Allahove vjere i borbe sa neprijateljom. Zanemarivali su svoj život žudeći za dženetom.
Imanska braćo, ostavit ćemo Musaov narod i ashabe Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kako bi smo prešli na primjer čovjeka spomenutog u suri Jasin. To je treći primjer za oličenje muškosti u Kur’anu. On nas uči savjetovanje drugih, pozivu u dobro i slijeđenju Poslanika: “I s kraja grada žurno dođe jedan čovjek i reče: "O narode moj, slijedi one koji su poslani, slijedite one koji od vas ne traže nikakvu nagradu, a na pravom su putu!”
U vrijeme kada su se stanovnici njegova mjesta osilili i razmišljali o ubijanju njima poslanih poslanika, u vrijeme kada nije koristio savjet, on ih savjetuje, jasno i glasno govoreći: “…ja vjerujem u Gospodara vašeg, čujte mene!”, obraćajući se, također, i Allahovim poslanicima kako bi posvjedočili njegovo dostavljanje savjeta narodu mu.
Uprkos lošim postupcima njegovog naroda sa njim, navodi se da su oni na njega skočli, svi kao jedan, i ubili ga, i također, da su ga gađali sa kamenjem sve dok ga nisu ubili. On ih nije prestajao savjetovati, želio im je dobro… Ražalošćen zbog njihova neznanja i tvrdoglavosti, nakon preseljenja u vječnu kuću govori: "Kamo sreće da narod moj zna zašto mi je Gospodar moj oprostio i lijep mi prijem priredio!”
Vjernik uvjek daje savjete. Nećeš ga naći da vara! Kaže Ibn Abas, radijallahu anhu: “Svoj narod je posavjetovao za vrijeme svog života, riječima: "O narode moj, slijedi one koji su poslani…”, a nakon smrti govoreći: "Kamo sreće da narod moj zna zašto mi je Gospodar moj oprostio i lijep mi prijem priredio!”
O skupino muslimana, ponovit ćemo primjer čovjeka koji je žurno išao ka hajru, onda kada se skupina dogovarala da ubije Musaa, alejhi selam. Tada se pokrenuo iman u srcima muškaraca, želeći odbraniti istinu i sačuvati duše koje je slijede… Taj čovjek je tada savladao daljinu puta, došavši sa kraja grada, kao i sve opasnosti od događaja koji se mogu desiti, zatim, škripac sa vremenom i stigao žurno, skrivajući se od svoga naroda koji je neumorno spletkario… O njemu Uzvišeni kaže: “I jedan čovjek s kraja grada dotrča: "O Musa," – reče – "glavešine se dogovaraju da te ubiju; zato bježi, ja sam ti zbilja iskren savjetnik."
Ovako biva kada se iman pojedinca pokrene, tada ga navodi da čini samo ono što je lijepo, pa makar se sve završilo sa smrću njegovom, što je za njega samo preseljenje sa prolaznog svijeta u vječni. To je za njega iskreno učinjeni korak, preseljenje iz tjesnoće zemlje ka širini džennetskoj, i iz prijetnje od ugnjetavanja ka blagodatima mira, iz tmina džahilijjeta i nasrtaja oholnika ka svijetlu ubjeđenja i milostima Najmilostivijeg! Ovo su vrijednosti koje će on zadobiti na ovom svijetu, ponos, ugled, ljubav… A ono što će zadesiti njegove neprijatelje nije ništa drugo do poniženje, ismijavanje, kajanje…
Utječem se Allahu od prokletog šejtana: “One koji su vjerovali i dobra djela činili Milostivi će sigurno voljenim učiniti. Mi smo Kur’an učinili lahkim, na tvome jeziku, da bi njime one koji se Allaha boje i grijeha klone obradovao, a inadžije nepopustljive opomenuo. A koliko smo samo naroda prije njih uništili! Da li ijednog od njih vidiš i da li i najslabiji glas njihov čuješ?”
Drugi dio hutbe:
“Hvaljen neka je Allah koji Svome robu objavljuje Knjigu, i to ne iskrivljenu…” Svjedočim da nema istinskog božanstva pored Allaha Jedinog, koji nema sudruga, koji je Svoju knjigu objavio ljudima ne bi li razmislili o njenim ajetima, i ne bi li oni koji pameti imaju pouku uzeli, koji je u njenim pripovjestima učinio pouke i ibret …
“O kazivanju o njima je pouka za one koji su razumom obdareni. Kur’an nije izmišljena besjeda, on priznaje da su istinite knjige prije njega objavljene, i objašnjava sve, i putokaz je i milost naroda koji vjeruje.”
Svjedočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik, koga je On tješio minulim događajima, čije je drugove okoristio kazivanjima o vjernicima, a koje oni praksom obnoviše i tako se priključiše imanskoj karavani i primjerima muškaraca… Allahu moj, neka je salavat i selam na sve njih!
Allahovi robovi, što se petog primjera tiče, to je čovjek koji je živio sa Faraonom. Nisu ga preplašile snaga i silina Faraonova pa da zbog toga napusti istinu i odbranu njenih sljedbenika. U početku je skrivao svoj iman, a nakon toga ga je obznanio u vrijeme kada je situacija bila teška, kada su zlotvori htjeli da ubiju Musaa, alejhi selam. O njemu Uzvišeni kaže: “A jedan čovjek, vjernik, iz porodice faraonove, koji je krio vjerovanje svoje reče: "Zar da ubijete čovjeka zato što govori: ’Gospodar moj je Allah!’, onoga koji vam je donio jasne dokaze od Gospodara vašeg? Ako je lažov, njegova laž će njemu nauditi, a ako govori istinu, onda će vas stići barem nešto od onoga čime vam prijeti, jer Allah neće ukazati na pravi put onome koji u zlu pretjeruje i koji mnogo laže.”
Ovaj vjernik, muškarac iz Faraonove porodice, ulaže trud u pozivanje svoga naroda… Čas ih podsjeća, a čas upozorava. Nekad ih plaši Allahovom žestinom i moći u slučaju da ustraju u svojoj tvrdoglavosti i nevjerstvu. Navodi im raznolike primjere kazni i podsjeća ih na ishod minulih naroda. Međutim, kamo sreće da su se pijani otrijeznili, ili, da su se oholnici i silnici opametili. Na kraju, on im daje svoju ispriku i napominje ih na predstojeće dane, jer, on ne raspolaže njihovom uputom! Sav svoj slučaj prepušta Allahu i oslanja se na Njega nakon što mu zaprijetiše ubistvom, pa kaže: “Tada ćete se sigurno mojih riječi sjetiti! A ja Allahu prepuštam svoj slučaj; Allah, uistinu, robove svoje vidi."
Ostatak rečenice nam daje na znanje da ga je Allah zaštitio od onoga što su mu spletkarili, i da ih je zadesila teška kazna: “I Allah ga je sačuvao nevolje koju su mu oni snovali, a faraonove ljude zla kob zadesi.”
O vjernici, nakon ovoga se smotala stranica svih dana poniženja doživljenih od strane neistine i njenih sljedbenika. Pobjedila je istina i njeni sljedbenci.
Ovaj događaj se ponovio nakon nekoliko stoljeća, ali sada u ličnosti Ebu-Bekra es-Siddika, radijallahu anhu, kada je štitio Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, od mušrika, onda kada su na njega strašno bijesni bili, rekavši im: "Zar da ubijete čovjeka zato što govori: ’Gospodar moj je Allah!’, onoga koji vam je donio jasne dokaze od Gospodara vašeg?”
Tu priču prenose Buharija i Muslim. Kaže Alija Ibn Ebi Talib, radijallahu anhu: “Tako mi Allaha, danas je Ebu-Bekr bolji od vjernika iz Firaunove porodice, jer je taj čovjek skrivao svoj iman, pa ga je Allah pohvalio u Svojoj knjizi, a Ebu-Bekr je obznanio svoj iman i uložio svoj imetak i krv Allahu, dželle šenuhu.”
Kako li je samo važna ova predaja u odgovoru onima koji proklinju Ebu-Bekra i koji prelaze granice u poštivanju i veličanju Alije, radijallahu anhu! Obadvojica su prvaci, a oni koji poslije dolaze svjedoče vrijednost svojih predhodnika. Siddik ovog umeta, a o njemu smo se naslušali i uvjerili!!! Njegova vrijednost, prvenstvo, i džihad njegov… to niko ne može negirati, osim onog ko je ohol, zavidan ili neznalica!!!
O vjernici, ako nastavimo govoriti o muškarcima iz Kur’ana, naići ćemo na primjere muškaraca koji su u robovanju iskreni bili, rasterećeni od dunjaluka, spremajući se za Dan povratka. To su oni o kojima Allah Uzvišeni kaže: “U džamijama koje se Allahovom voljom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime – hvale Njega, ujutro i naveče, ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji molitvu obavljaju i milostinju udjeljuju, i koji strepe od Dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni, da bi ih Allah lijepom nagradom za djela njihova nagradio i da bi im od dobrote Svoje i više dao. A Allah daje kome hoće, bez računa.”
Islamska braćo, zaista je govor o muškarcima iz Kur’ana drag dušama. Njime se jačaju ljudske žudnje, i postiže istinsko značenje muškosti.
O ti koji učiš Kur’an, da li te jačaju kur'anska kazivanja o istinskim muškarcima? Koje njihove osobine posjeduješ? Da li ćeš doprinjeti pobjedi istine onako kako su to oni doprinosili? Da li pozivaš stvorenja ka istini kao što su to prije muškarci iz Kur’ana činili? Da li voliš sljedbenike istine i da li ih braniš? Savjetuješ li ih kao što to oni činiše, i da li ti je u očima tvojim krhka neistina i predstavljaš li je takvu? Otkrivaš li planove zabludjelih kao što to oni činiše? Da li si daleko od njihovih osobina? To su oni koje trgovina i prodaja nisu spriječili od spominjanja Allaha, i obavljanja namaza, i davanja zekata, koji su se bojali od Dana u kome će se skameniti srca i oči. Zaista se pripovjedanje o muškarcima iz Kur’ana čita radi pouke i ibreta. Njima se podsjećaju muslimani u svakom vremenu i mjestu, sve dok postoje oni koji uče Kur’an.
Ovdje se postavlja pitanje čiji ćemo odgovor prepustiti svakom muslimanu… Pitanje glasi: Koji trag na nas ostavlja čitanje kur’anskih kazivanja o istinskim muškarcima? I, da li ćemo današnje čitanje o njima nekada samo ponoviti iako smo u velikoj potrebi za primjenom kur’anskih uputa?
Allahovi robovi, kako li je umet samo potreban za nekim ko će uzviknuti govoreći: “O narode moj, život na ovom svijetu samo je prolazno uživanje, a onaj svijet je, zaista, Kuća vječna.”
Zatim drugi put uzviknuti: “O narode moj, plašim šta će biti s vama na Dan kada budete jedni druge dozivali, na Dan kada budete uzmičući bježali, kada vas od Allaha neće moći niko odbraniti. A onoga koga Allah u zabludi ostavi, toga neće niko uputiti.”
Kako li je samo ovaj umet u potrebi za odazivanjem na poziv: "O narode moj, slijedi one koji su poslani, slijedite one koji od vas ne traže nikakvu nagradu, a na pravom su putu!”
Kako li je ovaj umet u potrebi za muškarcima koji će otresti prašinu poniženja i prezrenosti sa njega, i izvući iz srca bojazan od neprijatelja, a uliti u njih bogobojaznost i oslonac na Allaha Jednog pri susretu sa neprijateljem, i koji će im kazati: "Navalite im na kapiju, pa kad kroz nju prođete, bićete sigurno pobjednici; a u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici!" i kazati: “O narode moj, uđite u Svetu zemlju, koju vam je Allah dodijelio, i ne uzmičite nazad, pa da se vratite izgubljeni".
Kako je ovaj umet, u vremenu lutanja, propasti, nemara i nereda, u potrebi za obnovom svoga odnosa prema Allahu i potvrđivanja činjenja ibadeta samo Njemu. Odavde se osjeća blagodat prisutnosti primjera muškosti koje trgovina i prodaja neće odvratiti od spominjanja Allaha, obavljanja namaza i davanja zekata. To su, o skupino muslimana, povici poziva za muškarce koje Kur’an opisuje.
Oni su, ali i oni koji su slični njima, naša staza… kao blago našeg Kur’ana, kao lijek za naše bolesti! Istinu je rekao Uzvišeni, kazavši: “Ovaj Kur’an vodi jedinom ispravnom putu, i vjernicima koji čine dobra djela donosi radosnu vijest da ih čeka nagrada velika”
“Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima, a nevjernicima on samo povećava propast. “
Gospodaru, okoristi nas Kuranskom uputom, izliječi nas Kuranskim lijekom, i učini nas od slijedbenika Kur’ana …
Prevod značenja hutbe koju je održao
Šejh dr. Sulejman ibn Hamed El-Auda
Preveo:Ismail Latif Handžić
Fakultet Islamskog Prava
Islamski Univerzitet, Medina
Fakultet Islamskog Prava
Islamski Univerzitet, Medina
