Hutba od Muhameda al Šerifa
Nakon osvajanja Mekke, cesar, kralj Vizantije, koji je tada bio na vrhuncu vojne moći, nije više mogao da žmiri na napredovanja muslimana. On je bio svjestan želje arapskih plemena da postanu nezavisna od njegove vlasti. Ujedinjavanje arapskih plemena putem Islama ga je dovelo do zaključka da vojna pobjeda nad njima ostaje jedino rješenje. Smatrao je da to mora da učini prije nego muslimani postanu dovoljno jaki i počnu da prodiru na njegovu teritoriju. Zato je cesar skupio veliku vojsku od bizantinaca i prorimsko orjentisanih Gassan plemena. Vijest o ovoj vojsci je stigla i do muslimana, i mnogi su se prepali. Nakon mnogo dogovaranja, Resul savs se odlučio i naredio ashabima da se spreme za rat. A ashabi, čim su čuli Poslanikov savs poziv u džihad, odmah su požurili da mu se odazovu. Skoro svi muslimani koji su mogli da idu, odazvali su se. Samo oni koji su osjetili slabost u svojim srcima, voljeli su da ostanu. A njih su bila trojica. Ovdje slijedi njihova priča:
Zbog svoje osobenosti, ovaj događaj je Allah poslao muslimanima, da bi se vidjelo ko su iskreni vjernici, a ko su ostali. Ovo je Allahova stalna želja u ovakvim situacijama. Zato su Allahove riječi: Allah neće vjernike sa licemjerima izmješane ostaviti, već će loše od dobrih odvojiti...(3;179) . Izostajanje i ne učestvovanje u ovakvim pohodima, smatra se jednom osobinom nifaka. Kad god je Resul savs čuo da neko neće da ide, rekao bi: Ostavite ga. Ako Allah smatra da je on dobar, omočučiće mu da vas slijedi, a ako ne, Allah će vas osloboditi njega.
Niko nije izostao osim onih koji su imali ozbiljne zapreke, ili su bili munafici koji su govorili lažne izgovore Allahu i Njegovom poslaniku. Neki su izmišljali razloge, dok su drugi izostajali bez da traže dozvolu. Ali bila su i trojica vjernika koji su neopravdano izostali. Oni su bili od onih čiji iman je Allah stavio na iskušenje, a kasnije im se smilovao i primio njihovu tewbu. Istorija jednog od ovih vjernika se prenosi u autentičnom hadisu: Prenosi se od Abdullaha bin Kaba bin Malika, koji je bio Kabov vodič nakon što je Kab oslijepio. On priča: Čuo sam Kaba ibn Malika da govorio o događaju a koji se odnosi na njegovo neučestvovanje u Poslanikovom pohodu na Tebuk. Kab kaže: Nisam izostao ni iz jedne borbe u kojoj je učestvovao Resul savs, osim one na Tebuku. Čak sam bio i prisutan među mudžahidima Bedra. Za tu borbu niko nije bio pozivan. Resul savs je izašao da dočeka kurejšijsku karavanu, a nakon toga se desilo ono što je Allah odredio, kad su se dvije vojske sudarile neočekivano. I bio sam onu noć na Akabi, sa Resulom savs, onu noć kad smo mu dali zakletvu na Islam. Ne bih ništa zamijenio za onaj dan Bedra, jer je to najvažnija stvar ljudima.
Kad se Resul savs spremao za Tebuk, tad sam bio najbogatiji i najzdraviji, a opet sam izostao iza pohoda. Allaha mi, nikad nisam imao dvije kamile do tada, a imao sam ih za vrijeme spremanja na Tebuk. Resul savs je saslušavao savjete ashaba prije odlaska u džihad, sve dok nije došlo vrijeme da se krene. Vrijeme u kojem je Resul savs krenuo u ovaj pohod je bilo vrijeme izrazitih vrućina, a put je vodio kroz pustinju. Pored toga, pred njima je bio neprijatelj u ogromnom broju. Resul savs je pojasnio ashabima stanje u kojem se nalaze i cilj njihova putovanja, da bi se mogli pripremiti. Uprkos težini puta, ashabi su se odazvali u velikom broju. Kab nastavlja: Ko god je htio da izostane, mogao je izostati neprimjećen, ukoliko Allah ne bi objavio o njemu. Vrijeme polaska je bilo u vrijeme kad voće zrije i hlad je veoma ugodan. Muslimani su se spremali i opskrbili svim potrebnim stvarima. I ja sam odlučio da se spremim, ali sam se vratio ne uradivši ništa. Sam sam sebi govorio: Ima vremena. Stiću. Pa sam tako odgađao. Za to vrijeme ostali su bili zauzeti pripremama, pa je u tome i došao dan polaska, a ja nisam ništa spremio za put. Rekao sam si: Ja ću stići da se spremim, treba mi dan ili dva, pa ću ih stići. Ono jutro kad su otišli, izašao sam da se spremim. Pa sam se vratio nezavršena posla. Iduće jutro, isto tako. I sve tako, dok se pohod nije završio. Nije mi bio kader da im se pridružim. Nakon Poslanikova savs odlaska, kad god bih se sreo sa ljudima, osjećao bih tugu. Jer nisam nikoga sretao osim onih za koje se sumnjalo da su munafici, slabići ili oni koje je Allah izuzeo iz borbe. Resul savs me se nije sjetio sve dok nije stigao na Tebuk. Sjedio je među ashabima pa je upitao: Šta je sa Kabom? Jedan iz plemena Benu Selima je rekao: O Allahov Poslaniče, ostao je zauzet svojom odjećom. Muaz ibn Džebal mu reče: Loše si rekao. Allahov Poslaniče, mi o njemu ne znamo ništa osim dobro. Resul savs nije ništa rekao. Dok su tako sjedili, naišao je jedan čovjek umotan u bijeli ogrtač. Resul savs reče: Možda je to Abu Khajtama al Ansari. On je poklonio hurmi, onda kad su ga munafici ogovorili.
Kab ibn Malik dalje nastavlja: Kada sam čuo da se Resul savs vraća, došlo mi je na pamet da počnem izmišljati lažne izgovore. Pa sam se pitao: Sa čim ću ja izbjeći njegovu ljutnju sutra? Pa sam se savjetovao sa porodicom. Kad smo čuli da je Allahov Poslanik na povratku, svi ovi lažni izgovori su mi nestali iz glave. Shvatio sam da ne mogu da se izvučem uz pomoć laži. Zato sam se odlučio da kažem istinu. Resul savs je stigao iduće jutro. Od suneta Allahovog Poslanika savs nakon što se vrati sa puta, je da prvo navrati u džamiju i klanja dva rekjata, a zatim da ostane sjediti među ljudima. Nakon toga su mu počeli prilaziti oni koje su izostali. Pa počeli da iznose svoje izgovore. Bilo ih je 80. Poslanik savs je primio njihove izgovore, zakletve i učinio je dovu da im Allah oprosti. U stvari, on je savs povjerio Allahu njihove nijete. Nakon toga sam ja izašao i poselamio se sa njim. Nasmiješio mi se smiješkom nekog ko je ljut. Zatim mi reče: Priđi. Prišao sam sve dok nisam sjeo pred njega. Pa me upita: Šta te spriječilo da nam se pridružiš? Jel nisi imao jahalicu? Odgovorio sam mu: O Allahov Poslaniče, Allaha mi, da sjedim pred bilokim drugim na dunjaluku od ljudi, izbjegao bih njegovu ljutnju nekakvim izgovorima jer posjedujem vještinu govora. Ali ja znam, da ako danas slažem da bi ti bio zadovoljan sa mnom, siguran sam da će Allah učiniti da ti budeš ljut na mene sutra. A ako ti kažem istinu, pa se ti naljutiš, ja se mogu nadati Allahovom oprostu. Allaha mi, nemam izgovora za moj izostanak.Nikad nisam bio ni jači ni zdraviji ko u vrijeme vašeg odlaska. Resul savs mi odgovori: Što se tiče ovog čovjeka, rekao je istinu. Zato čekaj dok ti Allah ne presudi. Otišao sam a za mnom je pošla grupa ljudi iz Benu Salima. Pa mi rekoše: Allaha nam, nismo te poznavali po lošim djelima. Mi smatramo da si ti pogriješio, kad se nisi ispričavao kod Muhammeda savs kao što su i drugi radili. Bilo bi ti dovoljno da ti je Resul savs uputio dovu Allahu za tvoj promašaj. I nastavili su da mi ovako govore sve dok nisam pomislio da se vratim, i da izmislim neku laž protiv sebe. Zatim sam ih upitao: Ima li iko ko je u sličnoj situaciji kao ja? Kažu: Imaju još dvojica, koji su rekli isto što i ti i dobili su isti odgovor. Upitao sam ih: Ko su ta dvojica? Kažu: Murara ibn Rabia i Hilal bin Umejja el Wakifi. Kad su mi to rekli, odmah sam znao da su ova dvojica od učesnika Bedra i da su primjer na koje se treba ugledati. Nakon što su mi rekli njihova imena, osjetio sam da treba da ostanem pri svojoj prvoj izjavi. Nakon toga je Resul savs zabranio muslimanima da govore sa nama trojicom koji ga nismo slijedili u pohodu. Kako su nas ljudi izbjegavali, sav svijet mi se promijenio. U tom stanju smo ostali 50 noći. Ostala dvojica su se držala u svojim kućama, za sebe, plakali su. A ja sam bio najmlađi među njima, pa sam izlazio u džamiju da klanjam sa muslimanima. Dok sam hodao ulicama, niko mi se ne bi obraćao. Nekad bih prišao Poslaniku da ga poselamim, dok je sjedio okupljen ljudima, nakon namaza. Pa sam se pitao: Da li se na njegovim usnama vidi da mi je odselamio? Zatim bi klanjao blizu njega savs. Kad sam ja bio u namazu, on bi gledao u mene, a kad sam ja gledao u njega, on bi se okrenuo u drugom smijeru. Kako mi se ovo odužilo, ja sam jednom otišao sve dok nisam došao do zida Abu Katade. On mi je bio rođak i jedan od najdražih osoba. Ja sam ga poselamio a on se nije okrenuo da mi odgovori. Na kraju mu rekoh: O Abu Katada, Allaha ti, znaš li ti da ja volim Allahovog Poslanika? Ništa mi ne reče. Pa sam opet ponovio. Pa mi tek onda reče: Allah i Njegov Poslanik znaju bolje. Zatim su mi se oči ispunile suzama, pa sam se udaljio.
2002 Kulturni Centar Skandinavija
_______________________________________________________
