UMIŠLJENOST (´duzb)

Umišljenost se ogleda u divljenju čovjeka samom sebi. To je pokuđena osobina koju ne voli Allah dž.š.. Zbog toga On o ovoj osobini govori u negativnom smislu i upozorava da umišljenost ne donosi dobro čovjeku, nego naprotiv može ga odvući u stranputicu. Allah dž.š. o kafirima, koji su se umislili da dobro rade, kaže: 

“... čiji će trud u životu na ovom svijetu uzaludan biti, a koji će misliti da je dobro ono što rade.” (Kur’an, XVII:104) 

Sjetimo se kako je umišljenost pogodila i prve muslimane kada su bili zaneseni svojom brojnošću u bici na Hunejnu. Allah dž.š. o tome kaže: 

“ Allah vam je na mnogim bojištima pomogao, a i onoga dana na Hunejnu kad vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono nije ni od kakve koristi bilo...” (Kur’an, IX:25) 

Poučan primjer imamo i u vlasniku vrta koji je svome drugu rekao: 

“ Od tebe sam bogatiji i jačeg sam roda. ” (Kur’an, XVIII:34) 

Allah dž.š. ga je kaznio i uništio njegov vrt zbog njegove umišljenosti, ponosa i nezahvalnosti. 

Poslanik s.a.v.s. je takođe upozorio na ovu opasnu osobinu. U hadisu kojeg prenosi el-Bezzar on kaže: 

“ Tri stvari spašavaju, a tri upropaštavaju čovjeka. One koje spašavaju su bogobojaznost u tajnosti i na javi, govorenje istine kad čovjek voli i kad ne voli i umjerenost kad je čovjek bogat i kad je siromašan. One koje upropaštavaju su strasti koje se slijede, škrtarenje kojem se pokorno i divljenje čovjeka samome sebi, a ono je i najgore.” (Albani, Silsiletu-l-ehadith sahiha, br. 80) 

Opasnost od umišljenosti je izuzetno velika, jer divljenje samom sebi može čovjeka odvesti u oholost, a to je veliki grijeh sa izuzetno strašnim posljedicama. Nadalje, umišljenost dovodi čovjeka do samozadovoljstva, tako da čovjek zaboravlja na svoje obaveze i dužnosti prema Allahu dž.š. 

Umišljen čovjek misli da je najpametniji, da najbolje radi, te zbog toga on ne prima savjete, niti uzima pouke. Njegova umišljenost ga sprečava da pita učene, da se posavjetuje s ljudima. Takav odnos umišljenog čovjeka prema Allahu dž.š. i takav stav prema ljudima, bez sumnje, vodi  umišljenog u propast i na dunjaluku i na ahiretu.  

Liječenje umišljenosti 

S obzirom da je neznanje glavni uzročnik ove bolesti, kao i mnogih drugih bolesti ove vrste, za njeno uspješno liječenje potrebno je stjecanje i proširivanje znanja. Prije svega, potrebno je spoznati Allaha dž.š., a zatim spoznati samog sebe. Ukoliko čovjek spozna Allaha dž.š., ukoliko istinski spozna svoga Stvoritelja, uvidjet će da sve što on posjeduje na dunjaluku istinski pripada njegovom Stvoritelju Allahu dž.š. i da on, čovjek, nije istinski vlasnik svoga imetka, nego se on s tim imetkom samo privremeno služi. Sve blagodati kojima se čovjek služi su od Allaha dž.š.: 

“ Od Allaha je svaka blagodat koju uživate...” (Kur’an, XVI:53) 

Kada čovjek realno sagleda svoj nastanak i svoje opstojanje na Zemlji uvidjet će da mu je svako dobro koje ima dato od Uzvišenog Stvoritelja: 

“ Sreća koja ti se dogodi od Allaha je... ” (Kur’an, IV:79)

Nadalje, kada čovjek spozna svoje slabosti i mane uvidjet će da nema razloga da se sam sebi divi i da bude umišljen. Sljedeći primjer to najbolje potvrđuje. 

Naime, ashabi su se jednom začudili kad im je Poslanik s.a.v.s. rekao da niko neće ući u Džennet svojim zaslugama. Upitali su ga: ”Pa čak ni ti, o Allahov poslaniče ?” Odgovorio je: “ Ni ja, osim da me Allah dž.š. obaspe svojom milošću.” (Muttefequn alejhi) 

Ovaj primjer treba da bude pouka i poruka svakom vjerniku muslimanu. Vjernik mora znati da će šejtan nastojati da ga navede na umišljanje i ponos sa dobrim djelima koja vjernik čini. Vjernik neće pasti u njegovu klopku, jer on zna da ga njegova dobra djela, ma kolika ona bila, ne mogu uvesti u Džennet bez Allahove dž.š. milosti, a osim toga vjernik je u stalnom strahu da li će njegova djela biti primljena kod Allaha dž.š. 

Iz svega izloženog jasno se nameće zaključak da osobine kao što je oholost, pretvaranje i umišljenost ne dolikuju čovjeku, Allahovom dž.š. namjesniku na Zemlji. One su nespojive sa ličnošću vjernika muslimana. Zbog toga, savjet svakom nosiocu šehadeta je da se ne opušta, nego da budno prati svoje ponašanje, da odbacuje od sebe šejtansko došaptavanje, da moli Allaha dž.š. da ga sačuva od ružnih osobina i da mu podari društvo koje će mu biti ogledalo, pomoću kojeg će moći spoznati svoje mahane i koje će mu pomoći da se tih mahana oslobodi. 

                                       

dr. Šukrija Ramić - Islamski časopis Hilal -