Bilal, radiallahu anhu je najpoznatiji kao Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, lični muezin. On je bio Abesinijski rob u vlasništvu jednog nevjernika u Mekki. Njegov prelazak na Islam je naravno bio mrzak njegovom vlasniku, pa ga je zbog toga nemilosrdno mučio. Ummajah bin Halaf, koji je bio od najgorih protivnika Islama, bi ga stavljao da leži na vrelom pustinjskom pijesku sa velikim kamenom na prsima, od kojeg se nije mogao ni pomaknuti. Onda bi mu rekao: “ Napusti Islam ili umri skapajući. ”
Čak i pod ovakvim okolnostima, Bilal (Radiallahu anhu) je odgovarao:
" Ehad, Ehad, Ehad... (tj. Allah je jedan i jedini Bog) "
Po noći su ga bičevali a onda po danu sa otvorenim ranama stavljali na vreli pijesak, želeći time da ga primoraju da napusti Islam ili da umre u mukama. Mučitelji kao Ebu Džehil, Ummajah i drugi, su se mijenjali i takmičili ko će ga strašnije mučiti, ali Bilal, radiallahu anhu je bio nesalomljiv. Na kraju, Ebu Bekr radiallahu anhu je uspio da ga otkupi od nevjernika, te je poslije toga postao slobodan Musliman.
Pošto je Islam propovjedao jedinstvo Božije, nasuprot kafirskom mnogoboštvu, zato je Bilal (Radiallahu anhu) i ponavljao taj Allahov Atribut, koji najbolje govori o jedinstvu naspram mnoštva. Ovo pokazuje njegovu odanost i predanost Allahu Uzvišenom. Allah Voljeni mu je bio toliko drag, da nikakva mučenja i patnje nisu mogle da skrenu njegovu pažnju sa ponavljanja Njegovog Svetog imena. Kaže se da, dok bi ga Mekkanska rulja vukla kroz ulice, u ušima bi im odzvanjao njegov glas "EHAD, EHAD, EHAD..."
Pogledajmo kako ga je Allah Silni nagradio za njegovu ustrajnost, te je postao Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, muezin. Uvijek je pratio Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, kako kod kuće tako i na putovanju, te zvao Ezan za Namaz.
Poslije Poslanikove sallallahu alejhi ve sellem smrti, bilo mu je previše teško da živi u Medini, jer ga je svaka njena stopa podsjećala na njega. Te je zbog toga preselio u Damask (Sirija), gdje je radio na Allahovom Putu. Jednom je u snu vidio Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, koji mu je rekao:
" O, Bilal ! Kako to da me ti nikad ne posjetiš ? "
Čim se probudio krenuo je za Medinu. Kad je stigao tamo, Hasan i Husein radiallahu anhu, (Poslanikovi unuci) ga zamoliše da zovne Ezan. On ih nije mogao odbiti jer su mu bili vrlo dragi. Kada se njegov glas prolomio kroz Medinu ljudi su počeli plakati na glas kao mala djeca u sjećanju na voljenog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. Čak su i žene izašle iz kuća plačući i jecajući od duboke tuge za Poslanikom sallallahu alejhi ve sellem. Bilal radiallahu anhu je napustio Medinu poslije nekoliko dana i preselio se na Ahiret 20 godine po Hidžri u Damasku.
