subota, 19. siječnja 2013.

ŽENA MUSLIMANKA - PREMA SVOME GOSPODARU - 6 -

Ponosna je svojom islamskom ličnošću i svojom istinitom vjerom

Nije čudo da je svjesna žena muslimanka ponosna svojom islamskom ličnošću, ponosna zbog svog visokog mjesta do kojeg je doveo islam u rano doba, prije nego što je žena mogla bilo šta postići u drugim narodima. Prije petnaest vijekova, islam je po prvi put u istoriji obznanio potpuna prava žene. Time je ona, jedan dugi niz stoljeća bila u mogućnosti da uživa prava ljudskog bića, prije nego što je dunjaluk uopšte poznavao bilo kakve organizacije za ljudska prava ili povelje o ljudskim pravima.
 
U tom ranom periodu islam je obznanio jednakost žene s muškarcem, kako se to navodi u časnom hadisu koji bilježe Ebu Davud, Et-Tirmizi, Ed-Darimi i Ahmed. To je bilo vrijeme u kojem je srednji stalež u kršćanskom svijetu sumnjao u ljudskost žene i prirodu njene duše. To je vrijeme u kojem je Kur`an časni objavio:
 
Gospodar njihov im se odaziva:” Nijednom trudbeniku između vas trud njegov neću poništiti, ni muškarcu ni ženi - vi ste jedni od drugih. ...” [164]
 
Žene su se Poslaniku sallallahu `alejhi we sellem zavjetovale na islam i poslušnost i pokornost, kao što su se zavjetovali i muškarci. Njihov zavjet je bio odvojeno od muškaraca i nije bio uz njihov zavjet. U svemu tome se nalazi potvrda samostalne ličnosti žene muslimanke i njene sposobnosti da podnese odgovornost zakletve, zavjeta i davanja obaveze prema Allahu i Njegovom poslaniku. Sve je to bilo vijekovima prije priznanja savremenog svijeta da žena ima pravo na samostalno mišljenje putem anketa i izbora. Ovo je samo jedno dio njenih prava u koje spada i nezavisnost u onome što joj pripada i što posjeduje. Ona je oslobođena obaveze da daje opskrbu, makar bila i bogata. Jednaka je s muškarcem u ljudskoj plemenitosti, odgoju, obrazovanju i sveobuhvatnoj šeri`atskoj obavezi. Kada bismo izlagali prava koja je islam dao ženi i počasti kojim ju je okružio, izgubili bismo mnogo vremena.
 
Žena muslimanka je dostigla počasti i zadobila prava i sposobnosti, koje su zapanjile žene na zapadu. Ovom prilikom ću prenijeti riječi jedne Amerikanke, prilikom predavanja jednog sirijskog učenjaka u Americi, a to je šejh Behdžet El-Bejtar koji je govorio o pravima žene u islamu. Ta gospođa Amerikanka se začudila zbog ovih šeri`atskih prava do kojih je došla žena muslimanka još prije petnaest stoljeća. Upitala je predavača:” Da li je ovo što kažete o ženi muslimanki i njenim pravima istina ili propaganda?! Ako je to istina, dopustite mi da živim kod vas jedno vrijeme, pa me onda ubijte!!” Riječi zapadnih žena koje izražavaju svu njihovu zapanjenost i čuđenje položajem žene muslimanke i njenim počastima, predstavlja mnogostruku korist.
 
Savremena svjesna žena muslimanka, kada sazna sve ovo, njena duša se ispuni ljubavlju prema njenoj istinitoj vjeri, što povećava iman i jasno dokazuje njegovu veličanstvenost, potpunost, sveobuhvatnost i njegove božanske principe u svemu onome što predstavlja sreću za čovjeka, bio muškarac ili žena. Dovoljno je da znaš da sve ono što je islam, još prije petnaest stoljeća, ostvario u jednom mahu po pitanju poboljšanja stanja žene, nije niko u istoriji bio u stanju da ostvari usvih ovih dvadeset stoljeća.
 
Dovoljno je da znaš da je francuska revolucija, krajem osamnaestog stoljeća objavila Povelju o ljudskim pravima, pod nazivom ” Prava muškaraca”. U prvom paragrafu ove Povelje stoji: ”Čovjek se rađa slobodan i nije dozvoljeno da se pretvara u roba.” Nakon toga tekli su pokušaji dodavanja riječi “žena”, ali svi ovi pokušaji su odbačeni. I dalje je prvi paragraf revolucionarnog proglasa o slobodi bio sažet na riječi:”Čovjek se rađa slobodan i nije dozvoljeno da se pretvara u roba.”. Nakon jednog stoljeća, krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, javlja se veliki francuski učenjak Gustav Lupon koji je u svojoj knjizi “Društveni duh” obznanio da žena nikad nije bila jednaka s muškarcem, osim u vrijeme dekadence. To je bio njegov odgovor onima koji su tražili jednakost žene s muškarcem, time što će joj se dati jednako pravo izbora kao kod muškarca. Tako je bilo dok nije došlo vrijeme “ Lige naroda”, nakon Prvog svjetskog rata, a zatim vrijeme “ Oraganizacije ujedinjenih nacija”, nakon Drugog svjetskog rata. Nakon velikog uloženog truda i mnogih poteškoća uspjeli su oni koji su radili na tome da žena tekstualno dobije pravo da bude jednaka s muškarcem. On su se sukobljavali s tradicionalnim shvatanjima koja su imala vjerski karakter i koja su im stajala nasuprot. Nisu imali nikakvih lokalnih niti državnih zakona koji bi u potpunosti davali pravo ženi, kako bi ih iskoristili kao zakonsko sredstvo u svladavanju tih poteškoća u dolasku do oslobođenja žene od okrutnih i mnogobrojnih ostataka prošlosti. Prije petnaest vijekova istovremeno je u Allahovoj Knjizi i Sunnetu Njegovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem, došao odsječan islamski tekst kojim se izjednačavaju muškarac i žena, prilikom nagrade i kazne, odgovornosti i nagrađivanja i kažnjavanja, u ibadetu, plemenitosti, ljudskosti i svim drugim ljudskim pravima. 
 
Kako je islam izjednačio čovjeka i ženu u uživanju ljudskih prava, tako ih je izjednačio i u izvršavanju ljudskih dužnosti i obaveza, jer im je postavio da zajedno upravljaju zemljom i njenom izgradnjom. Isto tako izjednačio ih je u ibadetu prema Allahu dželle we `ala i svakom od njih je odredio specifičnu ulogu koju će obavljati pri izgradnji čistog, savršenog i blagoslovljenog ljudskog društva. To su dvije savršene uloge koje nisu u neskladu, a koje obavezuju i čovjeka i ženu. Na svakom od njih je da obavlja ono što je za njega podesnije od drugoga, u izgradnji čovjeka, porodice i zajednice, kako bi se ostvarila potpunost, međusobno potpomaganje i jednakost između dva pola, a da ni jedno od njih ne sprječava drugoga da obavlja propisani posao zbog kojeg je rođen. Muškarcem i ženom upravaljaju zahtjevi sveopćih ljudskih interesa koji se temelje na tome da će oni precizno biti nagrađeni ili kažnjeni prema svojim djelima u ovom životu, kao što je to rekao Uzvišeni:
 
“ Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život, i, doista, ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.” [165] Svaki čovjek i žena su pastiri i zaduženi su za svoja stada, kao što se to navodi u poslaniškoj uputi.
 
Žena muslimanka koja je svjesna upute svoje vjere, koja je svjesna svog visokog mjesta do kojeg je doveo islam još prije petnaest vjekova, u potpunosti će saznati kakav je bio položaj žene prije islama kod svih naroda svijeta. U zemljama starih zakona, a posebno u Indiji i Rimu, u srednjevjekovnom kršćanskom svijetu a i u arapskim zemljama prije islama, položaj žene je bio na najnižem i najlošijem stepenu. Zbog togadolazi do povećanja stepena ponosa zbog svoje ličnosti muslimanke, svoje istinite vjere i svog visokog ljudskog položaja.
 
Što se tiče položaja žene u starim zakonima, njih je sabrao indijski poglavar Dževahar Lal Nehru u svojoj knjizi “ Otkriće Indije”, u kojoj kaže:” Što se tiče zakonskog položaja žene, prema riječima Manoa, bio je bez sumnje veoma loš. Uvijek su se oslanjale na oca, muža ili sina.” Poznato je da je kod njih svo nasljedstvo od mrtvih muškaraca išlo njihovim živim muškarcima, a žene nisu dobivale ništa.
 
Nehru je to tumačio riječima:” U svakom slučaju, stanje žene u staroj Indiji je bilo bolje od stanja žene u starogrčkim gradovima, ili u starom Rimu ili pak u vrijeme prvog razdoblja kršćanstva.”
 
Položaj žene u starorimskom pravu se zasnivao na tome da žena nema nikakve pravne sposobnosti i da je pod neprestanim starateljstvom, jer je žensko, bez obzira da li je mlada ili pak punoljetna i zrela žena. Ona je neprestano bila pod skrbništvom oca ili muža i nije posjedovala nikakvu slobodu u svojim postupcima. Bila je sa svim ostalim nasljeđivana i nije ništa nasljeđivala.
 
U rimskom pravu, žena je bila jednom od stvari koje su pripadale muškarcu, te je stoga i gubila svoju ličnost a bilo joj je zabranjeno i da slobodno djeluje. Sve to i danas, u dvadesetom stoljeću, ostavlja traga, u većini savremenih država koje su još uvijek u svojim zakonima pod uticajem rimskog prava. 
 
Shodno rimskim zakonima i njihovom uticaju, stanje žene u vrijeme ranog kršćanstva bilo je veoma loše, a na njeg ukazuje indijski poglavar Nehru. Čak su neki vjerski skupovi posumnjali u ljudskost žene i u prirodu njene duše. Održavani su i simpoziji u Rimu koji su se bavili proučavanjem žene i njene prirode, da li ona posjeduje dušu koju posjeduju i muškarci ili je njena duša poput duše životinja, kao što su zmije i psi... Čak je na jednom od ovih sastanaka odlučeno da ona uopšte nema duše i da neće biti proživljena na drugom svijetu.
 
Što se tiče žene na Arapskom poluotoku, u mnogim plemenima je pred sami islam bila predmetom omalovažavanja i gađenja. Bila je mahanom, o kojoj su vodili računa njeni staratelji kako im se ne bi prilijepila, tako što su zakopavali živu tek rođenu žensku djecu.
 
Islamski poziv otkriva ovaj bolni i bijedni položaj žene na više mjesta u Allahovoj Knjizi. Tako Allah dželle we `ala opisujući degradaciju osjećaja i opisujući zločin koji je učinjen naspram žene u džahilijjetu, kaže: 

“ I kad se nekom od njih javi da mu se rodila kći, lice mu potamni i postaje potišten, krije se od ljudi zbog nesreće koja mu je dojavljena; da li ovako prezren da je zadrži ili da je u zemlju zarovi? Kako ružno oni prosuđuju!”
[166]
 
Uzvišeni Allah, opisujući užas zločina učinjenog zakopavanjem žive, bezgriješne i čiste djevojčice, koja nije počinila niti stekla bilo kakav grijeh, On kaže:
 
“ I kada živa sahranjena djevojčica bude upitana zbog kakve krivice je umorena.”[167]
 
To je doista bijedno, bolno i prezreno stanje čovječnosti, a posebno stanje čovječnosti žene u arapskim zemljama prije islama kao i u većini tadašnjih civilizovanih zemalja, a posebno u Rimskoj državi, i u vrijeme ranog kršćanstva, a potom i u većini savremenih država čiji su zakoni još uvijek pod uticajem rimskog prava, što je poznato pravnicima.[168]
 
Svjesna žena muslimanka spoznat će veliku blagodat kojom ju je Allah dželle we `ala obasuo onog dana kada ju je obasjao Svojim suncem (objavom), koja je svojom blistavom svjetlošću prekrila arapski svijet:“... Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera....” [169]
 
Naprotiv, ono što ispunjava srećom, zadovoljstvom, smirenošću i ponosom dušu žene muslimanke, ono što povećava njen značaj i ulogu, jeste postavljanje njenog majčinstva iznad očinstva. Jedan čovjek je došao Allahovom poslaniku sallallahu `alejhi we sellem i upitao ga:” Allahov poslaniče! Ko je od ljudi najzaslužniji da mu poklonim svoju pažnju i prijateljstvo? “Tvoja majka”- reče mu Allahov poslanik. “A ko onda?”- zapita čovjek. “ Tvoja majka” - odgovori. “ A ko onda? - ponovo će čovjek. “Tvoja majka” - odgovori. “ A ko onda?” ponovo će čovjek. “ Tvoj otac” - odgovori mu Allahov poslank.” [170]
 
To je zato što je žena svojim stvaranjem i konstrukcijom predodređena da nosi embrion, a nakon toga da ga doji, da ga njeguje. To je, doista, ogroman trud i veličanstven posao koji Kur`an časni hvali riječima:
 
“ Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti.” [171]
 
Zbog ovog teškog napora koji je natovaren na ženina pleća, na čovjeku je da nosi teret izdržavanja porodice, da izvršava svoju obavezu zarađivanja i pribavljanja opskrbe. Pa čak ni svim time ne može dostići stepen majčinstva u islamu, kao što smo to vidjeli iz preporuke Vjerovjesnika sallallahu `alejhi we sellem tom čovjeku koji ga je pitao ko je od ljudi najzaslužniji da mu posveti svoju pažnju i prijateljstvo.
 
Kao što je islam uzdigao vrijednost žene, time što je stepen majčinstva učinio iznad stepena očinstva, tako je njenu vrijednost uzdigao i nakon njenog sjednjenja s mužem,time što je sačuvao njeno porodično ime nakon njene udaje. Žena muslimanka ostaje pri svom porodičnom imenu i svom porijeklu nakon udaje. Ne asimilira se u porodicu svoga muža i njegovo porijeklo, a niti ga odbacuje kao što je to slučaj u zapadnim društvima. Tako žena, nakon sklapanja braka, postaje madam tog i tog, aizuzima se njeno porodično ime i porijeklo iz rodnog lista i lične karte. Stoga je islam sačuvao ženi njenu osobenost i ličnost nakon sklapanja braka, a u mnogome joj preporučuje da čini dobročinstvo svome mužu, da mu bude pokorna, da ga poštuje, uvažava i lijepo se ophodi prema njemu, ne tražeći od nje da se u potpunosti sjedni s ličnošću muškarca.
 
Ako ovome dodamo još i to da je islam ženi omogućio da slobodno postupa sa svojm imetkom i nije je nimalo zadužio da ga troši na opskrbu, dodajući to mnogobrojnim ljudskim pravima koja smo već nabrojali, jasno ćemo spoznati koliko je visoko mjesto do kojeg je islam doveo ženu. Bit će nam jasno koliko islam vodi računa o tome da njena ličnost bude slobodna, veličanstvena, časna, otvorena, djelotvorna, da bude u stanju da se posveti svojoj ogromnoj zadaći na ovome svijetu.
 
Njena privrženost pripada jedino Allahu


U plodove ponosa žene muslimanke njenom islamskom ličnošću spada i njena vječita privrženost Allahu dželle we `ala, a ne nekom drugom poput njenog muža ili oca, a oni su joj najbliži od ljudi. Vrhunac ove privrženosti nalazimo u postupku majke vjernika - Ummu Habibe, radijellahu anha, - Remle bintu Ebi Sufjan, kćeri mekanskog poglavara i vođe mušrika. Bila je žena Poslanikovog tečića (od tetke po ocu) `Ubejdullaha bin Džahš El-Esdi - brata odZejneb bintu Džahš, majke vjernika, . Njen muž `Ubejdullah je primio islam a i Remla zajedno s njime, dok je njen otac još uvijek bio u nevjerstvu. Učinila je hidžru sa svojim mužem u Abesiniju, zajedno s prvim muslimanima. Svoga oca je ostavila u Mekki, a on se isticao po svojoj srdžbi i nezadovoljstvu što je njegova kći prešla na islam, a on na to nije mogao ni najmanje uticati.
 
Ali, život nije imao milosti prema ovoj strpljivoj ženi muslimanki koja je učinila hidžru. Pretpila je težak udarac zbog odmetništva njenog muža `Ubejdullaha od islama i njegovog prelaska u kršćanstvo, vjeru Abesinaca!! Pokušao je da je odvrati od njene vjere, ali je ona odbila i ostala čvrsta u svojoj vjeri i postojana u svojoj strpljiivosti. Rodila je svoju kćer Habibu po kojoj je i dobila ime, te su je zvali Ummu Habiba. Povukla se od ljudi i gotovo su je upropastili tuga, očaj inedaće, jer su se na nju svalile nesreće, slijedile su je jedna za drugom katastrofe i nad njom su se nadnijele brige. Ona i njena kći bile su u izgnanstvu i tuđini, a ona je bila odlučna u tome šta je između nje, njenog muža i njenog oca. Otac njene male kćeri je kršćanin, a djed joj je tada bio mušrik - neprijatelj islama koji je Vjerovjesniku, u čiju istinitost je vjerovala, obznanio žestoki rat, kao što je obznanio i rat vjeri u koju je vjerovala.
 
Jedino ju je budno oko Plemenitog Poslanika sallallahu `alejhi we sellem spasilo od zbunjenosti, izgubljenosti, tuge i poteškoće, oko koje budno motri šta se dešava s vjernicima muhadžirima i u kakvom se oni stanju nalaze. Poslao je Negusu glasnika po kojem mu poručuje da ga oženi Ummu Habibom bintu Ebi Sufjan, jednom od muhadžirki koja se nalazi u njegovoj zemlji, a o tome podrobno govore biografije i istorija. Tako se udala Ummu Habiba bintu Ebi Sufjan i ona je “ majka vjernika”.
 
Prolazili su dani. Približilo se osvojenje Mekke i pojavile su se opasne prijetnje koje su prestrašile Kurejšije, nakon što su prekršili ugovor sklopljen na Hudejbiji. Njihove vođe su se posavjetovale i spoznale da Muhammed sallallahu `alejhi we sellem neće šutiti na nasiljei da neće biti zadovoljan time da ga neko prevari ili da prekrši ugovor. Složili su se da pošalju glasnika u Medinu, kako bi pregovarao s Muhammedom sallallahu `alejhi we sellem o obnavljanju i produžetku primirja. Glasnik koji je poslan Muhammedu sallallahu `alejhi we sellem bio je Ebu Sufjan bin Harbin. 
 
Stigao je Ebu Sufjan u Medinu plašeći se susreta s Muhammedom sallallahu `alejhi we sellem. Sjetio se da ima kćerku u njegovoj sallallahu `alejhi we sellem kući, pa se prikrao do nje, tražeći od nje pomoć u onome zbog čega je došao.
 
Iznenadila se majka vjernika kada je ušao u njenu kuću, a nije ga vidjela otkako je učinila hidžru u Abesiniju. Zastala je gledajući u njega s očitom iznenađenošću i zbunjenošću, ne znajući šta da radi ili šta da kaže.
 
Uvidio je Ebu Sufjan da je njegova kći iznenađena njegovim iznenadnim i neočekivanim dolaskom. Izvinuo se i tražio od nje dozvolu da sjedne, pa je krenuo da sjedne ne prostirku. Iznenadila ga je Remla koja je brzo prišla i smotala prostirku i uklonila je ispred njega. Rekao joj je:” Kćeri draga, ne znam da li daješ prednost meni nad prostirkom ili prostirci nada mnom?” Odgovorila je:” Naprotiv, ovo je prostirka Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem, a ti si mušrik i ne volim da sjediš na njoj!”
 
Bila je iskrena u svojoj privrženosti Allahu i nije žalila za beznačajnim mužem koji je prodao svoju vjeru za dunjaluk, nego je ostala čvrsta u svojoj vjeri i podnijela poteškoće tuđine, tjeskobe, tuge, napornog rada i nedaća u mjestu u koje je došla čineći hidžru. Tada je imala najveću potrebu da pored sebe ima muškarca, muža koji će je štititi i paziti, koji će ispuniti njenu samoću i koji će se brinuti o njenoj kćeri. A Alllah, Onaj koji opskrbu daje, Koji obilno nagrađuje, dodijelio joj je ono o čemu je tadašnja žena sanjala. Sve to joj je nadomjestio udajom za Poslanika sallallahu `alejhi we sellem i njenim podizanjem na stepen majke vjernika.
 
Isto tako, iznenadni susret s ocem kojeg zadugo nije vidjela, nije je odvratio od privrženosti prema Allahu i Njegovom poslaniku sallallahu `alejhi we sellem kada je smotala pred njim prostirku Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem, jer je on čovjek nevjernik i nije mu dozvoljeno da ga svojim sjedenjem uprlja!! Ovo je slučaj žene muslimanke koja je ponosna na svoju vjeru i svoje vjerovanje, jer u njenom srcu nema mjesta za vjerovanje u plemensku privrženost pored privrženosti prema Allahu, Njegovom poslaniku i Njegovoj vjeri. 
 
Ponos žene zbog njene ličnosti vjernice, u svim vijekovima joj je podario snagu, postojanost i čvrstinu, te nije poklekla, što ju je sačuvalo od propasti u bezdanu nevjerstva. Njena ličnost ju je sačuvala od toga da je preplavi talas onoga što je loše, bez obzira koliko on bio snažan, rasprostranjen i žestok. To je u njenoj duši usadilo žeravicu imana koja se ne gasi. Isto tako, nalazimo postojanost faraonove žene u njenoj vjeri, izazivajući svijet faraona koji je bio krcat svim vrstama užitaka, bestidnosti i primamljivosti, omalovažavajući patnju koju je za nju pripremio njen muž, ostajući čvrsto u svojoj vjeri i ponavljajući riječi:
 
“...Gospodaru moj, sagradi mi kod Sebe kuću u džennetu i spasi me od faraona i mučenja njegova, i izbavi me od naroda nepravednoga!” [172]
 
Allahovo zadovoljstvo je iznad svih želja. Uzdizanje Njegove riječi je ispred svakog cilja. Allahov zakon je najispravniji put. Sve ove istine nisu nimalo strane svjesnoj ženi muslimanki. Ona je svakog dana sve ponosnija na svoju ličnost muslimanke i sve više se pridržava principa svoje jedinstvene i božanske vjere, kao što se svakim danom povećava i njena privrženost vjeri.
 
Ispunjava svoju obavezu pozivanja činjenju dobra i odvraćanja od zla

Žena muslimanka koja je svjesna upute svoje vjere, učit će riječi Uzvišenog Allaha:
 
“ A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah sigurno smilovati. - Allah je doista silan i mudar.”[173]
 
Ovo su riječi koje je Allah dželle we `ala objavio još prije petnaest vijekova u kojim žena pronalazi samu sebe na vrhuncu stepena društvene misli, na najvišem društvenom položaju do kojeg je došla žena u svim narodima, nacionalnostima i bojama kože.
 
Islam je potvrdio potpunu čovječnost i plemenitost žene, potpunu pravnu sposobnost žene i njenu samostalnost. U svemu tome se ona ne razlikuje od muškarca: u pravu na posjedovanje imovine, u pravu na kupoprodaju i pravu na brak, a sve ovo nije bilo ranije poznato u drugim narodima, nego je žena pripadala muškarcu, bila je pod njegovom vlašću i nadzorom.
 
U riječima Uzvišenog Allaha:” A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima:“, nalazi se uzdizanje žene na stupanjnaizmjeničnog prijateljstva između muškarca i žene, a isto tako i njeno učestvovanje s muškarcem u obavezi pri naredbi o naređivanju dobra a odvraćanju od zla, kao i njeno zaduženje da bude odgovornada podnese zajedno s muškarcem isti teret emaneta, radi kojeg su postavljeni na Zemlji kako bi njome upravljali i kako bi na njoj Allahu ibadet činili.
 
Islam je spasio ženu od apsolutne pripojenosti muškarcu, od njegovog potpunog starateljstva nad njom, starateljstava koje se u mnogim slušajevima završavalo njegovim određivanjem njenog života i smrti. Islam ju je podigao na stupanj jednakosti i plemenite čovječnosti.
 
Pošto joj je islam dao u obavezu da naređuje dobro a odvraća od zla, dodijelio joj je visok društveni i ljudski stepen, jer ju je po prvi put u istoriji učinio onom koja naređuje, a mimo islamskog svijeta, bila je poznata kao ona kojoj se naređuje.
 
Obznanjeno je jedinstvo dva spola pred Allahom dželle we `ala u njihovim sposobnostima, zbog njihove časti da ga obožavaju i njihovog ostvarivanja Njegove milosti. Mnogobrojni su tekstovi koji o tome govore u Allahovoj Knjizi i Sunnetu Njegovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem.
 
Ovim potpunim i uzvišenim stvaranjem ličnosti žene muslimanke, obiluje istorija koja govori o ženama koje su se istakle po svom govoru, djelima i svojimsituacijama, koje su otvoreno govorile istinu osjećajući da su odgovorne da to javno kažu pred Allahom dželle we `ala i niko im u tome ne prigovara.
 
U primjere ženstvenosti koji ukazuju na snagu ličnosti žene muslimanke, njeno sazrijevanje, koji ukazuju na njenu slobodu prigovora i osude, kao i na slobodu iznošenja mišljenja, spada i događaj sa ženom koja je slušala vladara pravovjernih Omera bin El-Hattab radijellahu anhu koji je zabranjivao pretjerivanje u davanju mehra, pozivajući da se on ograniči na određenu količinu. Suprotstavila mu se žena govoreći:” Ti na to nemaš pravo, Omere!” Rekao je:” A zašto?” Odgovorila je:” Jer je Uzvišeni Allah rekao:
 
“ Ako hoćete da jednu ženu pustite, a drugom se oženite, i jednoj od njih ste dali mnogo blaga, ne oduzimajte ništa od toga. Zar da joj to nasilno oduzmete, čineći očigledan grijeh?” [174]
 
Tada je Omer rekao:” Žena je tačno rekla, a čovjek je pogriješio.”
 
Vladar pravovjernih Omer bin El-Hattab saslušao je ovu ženu i pošto se u njenim riječima razaznala istina, priznao je da je to istina i da je on pogriješio. Time je žena muslimanka zabilježila prvi istorijski događaj u kojem je prigovorila predsjedavajućem države. A koji je to bio predsjednik države?!! To je odabrani vladar muslimana, najveličanstveniji sudija svoga vremena, snažni čovjek koji je ulivao strahovpoštovanje, čovjek koji je pokorio Perzijance i Rimljane. Ta žena mu se ne bi suprotstavila niti bi mu prigovorila da nije bila svjesna i da nije poznavala pravna pitanja svoje vjere, što joj je dalo pravo da iznese svoje mišljenje, da izvrši obavezu naređivanja dobra i odvraćanja od zla.
 
Mnogo uči Kur`an

Da bi žena dostigla ovaj uzvišeni cilj pokornosti, dobrobiti, bogobojaznosti, svjesti i sazrijevanja, neophodno je da se smiri dahom mirisave upute iz Allahove Knjige, koja će biti pod njegovim prostranim okriljem svakoga dana. Tako će sebi odrediti neprestani kur`anski vird [175], gdje će se posvetiti jasnim ajetima, koje će učiti s uživanjem, razumijevanjem, razmišljanjem i tumačenjem. Tako će njegova značenja prolaziti kroz pore njenog razuma i njenih osjetila. Njeno srce će se napajati njegovom čistom svjetlošću i prosvjetlit će njenu dušu blistavom uputom.
 
Ženi je dovoljno da zna kakav položaj kod Allaha dželle we `ala ima onaj ko uči Kur`an, kao što je to pojasnioAllahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem u mnogobrojnim hadisima, pa da pristupi njegovom učenju svaki put kada za to nađe zgodan trenutak. Naprotiv, trebala bi da ispuni bjelilo dana i mrklinu noći njegovim učenjem i tumačenjem njegovog značenja.
 
Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem je rekao:
 
“ Vjernik koji uči Kur`an je kao ”utrudže” - cedrat (limun, pomorandža); ima lijep miris a i okus mu je lijep, a vjernik koji ne uči Kur`an je kao hurma; nema mirisa a okus joj je sladak. Munafik koji uči Kur`an je kao bosiljak; ima lijep miris a okus mu je gorak, a munafik koji ne uči Kur`an je kao gorka tikvica; nema mirisa a okus joj je gorak.” [176]
 
Poslanik sallallahu `alejhi we sellem kaže: “ Učite Kur`an, jer će on doći na Sudnjem danu da se zauzima (šefa`at čini) za svoje učače.” [177]
 
Isto tako on kaže:” Onaj ko vješto uči Kur`an, bit će u društvu s pisarima (melekima) časnim i čestitim, a ko ga uči zamuckujući i s poteškoćom, imat će dvije nagrade.” [178]
 
Da li će svjesna, bogobojazna žena muslimanka, nakon svega ovoga, zanemariti učenje Kur`ana, bez obzira koliko je zabavili poslovi, bez obzira koliki teret nosila njena pleća izvršavanjem majčinskih, supružanskih i kućnih poslova? 
 
Da li će oklijevati u pristupanju učenja Kur`ana i življenja u mirisnom i božanskom okruženju, na taj način samoj sebi zabranjujući tu obilnu i veličanstvenu blagodat koju je Allah dželle we `ala odredio za učenje Kur`ana?
 
Na kraju, ovo je stanje žene u odnosu na njenog Gospodara: duboko vjerovanje u Allaha, pomirljivost s onim što nam je Allah dželle we `ala odredio, iskreno pristupanje Njegovom ibadetu, apsolutna pokornost Njegovim naredbama i udaljavanje od Njegovih zabrana, svjesna pokornost značenju njenog ibadeta prema Allahu dželle we `ala, neumorni rad na pomaganju Njegove vjere i ostvarenja Njegove Riječi, izražavanje ponosa zbog njene ličnosti muslimanke koja proizilazi iz snage njenog imana i njegove čistoće i ispravno razumijevanje cilja zbog kojeg je čovjek prisutan u ovom životu koji je Allah dželle we `ala odredio riječima:
 
“ Džinove i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju.” [179]
__________________________________________

[164] Ali `Imran 159.
[165] En-Nahl 97.
[166] En-Nahl 58,59.
[167] Et-Takwir 8,9.
[168] Pogledaj “ El-mer`etu fil-islami” od dr. Ma`ruf Ed-Devalibi, str.23.
[169] El-Maide 3.
[170] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “, 13/4, knjiga “ El-isti`zanu “, poglavlje “ Birrul-validejni “.
[171] Lukman 14.
[172] Et-Tahrim 11.
[173] Et-Tawba 71.
[174] En-Nisa` 20.
[175] Količina iz Kur`ana koju će svakodnevno učiti.
[176] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “, 4/431, knjiga “ Fedailul-Kur`ani “, poglavlje “Fadlu tilavetil-Kur`ani “.
[177] “ Sahihu Muslimin “, 6/90, knjiga “ Salatul-musafirin “, poglavlje “ Fadlu kiraetil- Kur`ani “.
[178] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “, 4/431, knjiga “ Fedailul-Kur`ani “, poglavlje “Fadlu tilavetil-kur`ani “.
[179] Ez-Zarijat 56.