U najuzvišenija djela, koja žena muslimanka obavlja, spada potpomaganje Allahove, dželle we `ala, vjere u stvarnom životu kao i djelovanje na primjeni njenog programa u životu pojedinca i porodice, a tako i društava i države.
Iskrena žena muslimanka, koja je svjesna upute svoje vjere, u svojoj dubini osjeća da njen ibadet ostaje nepotpun, ukoliko ona podbaci u ovom dinamčnom dijelu svoga života, kao i života svih muslimana. Jer, njime se ostvaruje veliki cilj radi kojeg je Allah dželle we `ala stvorio ljude i džine, a to je isticanje Allahove Riječi na Zemlji, putem čega se jedino ostvaruje ljudski ibadet prema Allahu dželle we `ala:“Džinove i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju.” [133]Time se jedino u stvarnom životu ostvaruje značenje riječi” La ilahe illallah Muhammed resulullah” - Nema boga osim Allaha, Muhammed je Allahov Poslanik.
Prva žena muslimanka je duboko spoznala značenje ovih riječi prodirući u sve pore svoje duše. Ona nimalo ne zaostaje za muškarcem u odbrani, požrtvovanju i smjelosti na Allahovom putu. Naprotiv, neke žene selefijke ovog ummeta, prednjače pred mnogim muškarcima na tim poljima.
Ovo je primjer Esme bintu `Umejs, supruge Dža`fera bin Ebi Talib, koja je zajedno sa svojim mužem požurila u islam u prvim danima islama, danima žestine, žalosti, skučenosti i kušnji. Zajedno s njim je radosno pozdravila i hidžru u Abesiniju. Taj put su okruživale razne poteškoće, nedaće i opasnosti, a ona je sve to činila u ime Allaha i radi pomaganja Njegove vjere. A kada joj je Omer bin El-Hattab, šaleći se s njome, rekao:” O Abesinko! Pretekli smo te u hidžri, - odgovorila je:” Moj živote! Istinu si rekao! Bili ste s Allahovim poslanikomsallallahu `alejhi we sellem, hranio je vaše gladne, podučavao je vaše neuke, a mi smo bili daleko, odbačeni. Tako mi Allaha, idem Allahovom poslaniku sallallahu `alejhi we sellem da mu to kažem.” Došla je kod Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem i obratila mu se:” O Allahov poslaniče! Neki ljudi nas kleveću i smatraju da mi nismo prvi muhadžiri.” Rekao je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem:” Naprotiv, vi imate dvije hidžre. Učinili ste hidžru u Abesiniju, a mi smo bili vezani za Mekku, a zatim ste, nakon toga,učinili hidžru meni.” [134]
Dobro je Esma bintu `Umejs učinila time što je dokazala vrijednost prvih muhadžira u Abesiniju. Iznudila je od Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem spominjanje da ova plemenita skupina ima pri sebi vrijednost dvije hidžre. Doista je to veličanstvena čast da oni imaju takvu vrijednost u težnji da pomognu plemenitog Poslanika sallallahu `alejhi we sellem, napuštajući porodicu i svoju domovinu na Allahovom putu.
Žena muslimanka je bila prisutna i prilikom prve prisege na Akabi, koja se tajno odvijala u okrilju noći i koja je ostavila veliki trag u potpomaganju Poslanika sallallahu `alejhi we sellem. U delegaciji Ensarija bile su i dvije žene čije se mišljenje poštovalo i koje su uživale određeni ugled. To su Nesiba bintu Ka`b El-Mazinijje i Ummu Meni` Esma bintu `Amr Es-Sulemijje - tj. majka Mu`aza bin Džebela radijellahu anha, koja je u bitci na Hajberu učestvovala zajedno s Allahovim poslanikom sallallahu `alejhi we sellem u kojoj je imala lijepu kušnju i pohvaljeno mjesto.
Kada je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem počeo javno pozivati u vjeru, u iskreni tevhid, kada je počeo pozivati naostavljanje obožavanja kipova, mušrici su time bili malo stiješnjeni pa su se zavjerili da ga noću u njegovoj kući ubiju. Zavjerenici su se sakrili i kovali zavjeru dogovarajući se da njihova zavjera o ubistvu Vjerovjesnika bude tajna koja će ostati među njima. Vijest o ovoj zavjeri niije otkrio niko drugi do žena muslimanka koja je bila premašila stotu godinu, a to je Rukajja bintu Sajfijj. Duboka starost i iznemoglost nisu je spriječili da požuri spasiti Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem. Skupila je snagu i došla mu pričajući ono što je čula, te se on istog trena zaputio na hidžru, ostavljajući Allahu najdraži grad, ostavljajući svoga amidžića Aliju da spava na njegovoj postelji, kako bi zavarao zavjerenke, one koji su postavili zamku okružujući njegovu kuću, misleći da je on u njoj. Sve je to bilo kako bi ih odvratio od toga da ga slijede i prevare na putu. [135]
Koju je samo uslugu učinila ova veličanstvena žena za islam i muslimane!? Koji napor je učinila kako bi spasila Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem u najtežim uvjetima koji su je zadesili i u najopasnijim situacijama kroz koje je prolazio njegov znameniti poziv.
Pošto su Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem i njegov prijatelj napustili Mekku, skrivajući se u pećini koja se nalazila na vrhu planine Sevr, njima je jedan djevojčurak donosio hranu, vodu i vijesti o zavjerenicima, a to je bila Esma bintu Ebi Bekr Es-Siddik radijellahu anha
Ova izuzetna djevojka muslimanka u sred noći je prelazila dugu razdaljinu između Mekke i planine Sevr. Od njene zadaće je nije odvraćala ni sumornost puta, rijetkost prolaznika, a ni pravljenje zasjeda od strane neprijatelja, jer je znala da je izbavljenje Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem i njegovog prijatelja, kao i uspjeh u ostvarenju njihovog cilja i njihovog dolazak u Medinu, zapravo pomaganje Allahove dželle we `ala vjere, uzdizanje Njegove Riječi i objelodanjivanje istine i njenih pobornika. Ovaj svoj teški zadatak obavljala je svakog dana, oprezno odlazeći i skrivajući se. Penjala bi se na planinu kako bi Allahovom poslaniku sallallahu `alejhi we sellem i njegovom prijatelju donijela hranu i vjesti, a zatim bi se vratila u Mekku pod okriljem crne i mračne noći.[136]Mnogo snažniji muškarci se ne bi posvetili ovom zadatku, kao što je to Esma uradila kako bi potpomogla svoju vjeru i svoga Poslanika. Naprotiv, izložila se surovoj zadaći, u čijem ispunjenju je bila čvrsta poput stamenih planina, onog dana kada su je mušrici pitali o njenom ocu. Zanijekala je i rekla da ne zna ništa o njemu, pa su upotrjebili i silu protiv nje, čak ju je i Ebu Džehl udario prilikom čega joj je ispala menđuša iz uha. Sve to nije nimalo umanjilo njenu veličanstvenost,kao što nije podlegla ni njihovom navaljvanju, nego je sačuvala svoju skrivenu tajnu. Taj njen zadatak je potrajao sve dok nije došao dan kada će Poslanik i njegov prijatelj napustiti pećinu i zaputiti se prema Medini, kada im je donijela hranu za putovanje. Pošto je došlo vrijeme da krenu, ustala je da pripremi njihove uzlove. Nije mogla naći ništa čime bi se poslužila osim svoga pojasa (koji je omotavala oko svoga struka). O tome je obavjestila svoga oca, na što je on rekao:” Pocijepaj ga na dva dijela i njima poveži. Jednim sveži piće, a drugim hranu.” To je i učinila, te je zbog toganazvana kao “ vlasnica dvaju pojaseva”.[137]
Potpomaganje Allahove dželle we `ala vjere i pristupanje pozivu u Njegovu vjeru bio je dug žene muslimanke u početku islama. Iman je oživljavao srca žena muslimanki, prekrivajući ih i silovito izbijajući iz njih. Nisu mogle ostati u kućama nevjerstva, daleko od svjetlosti islama, njegove velikodušnosti i sjaja. Činile su hidžru u pratnji svojih muževa, ako su ih imale, a njihova hidžra je kao i hidžra muškaraca, čineći to iz pokornosti prema Allahu dželle we `ala i radi potpomaganja Njegove vjere.
Postoje propisi koji su povjereni ženama kao što su povjereni i muškarcima. One su se žrtvovale na Allahovom putu, kao što su se žrtvovali i muškarci. Vjerovanje u odredbu bilo je povodom da Ummu Kulsum bintu `Ukbe bin Ebi Mu`it sama učini hidžru u Medinu u periodu primirja koje je sklopljeno na Hudejbijji. To je period u kojem je važio dogovor između Poslanika sallallahu `alejhi we sellem i mušrika, da ako neko dođe Poslanikusallallahu `alejhi we sellem kao musliman mora biti vraćen njima. Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem im je po dogovoru vratio dva čovjeka. Kada je Ummu Kulsum stigla u Medinu, rekla je Poslaniku sallallahu `alejhi we sellem: “ Ja sam, doista, svojom vjerom pobjegla tebi, pa nemoj me vratiti njima. Oni će mi nasilje učiniti i mučit će me, a ja nemam sabura da podnesem mučenje. Ja sam žena, a ti znaš kolika je slabost žena, a vidjela sam i da si vratio dva čovjeka.” Rekao je :” Allah dželle we `ala je poništio ugovor u slučaju žena.” [138]
Allah, dželle we `ala, je znao da je iman Ummu Kulsum bintu `Ukbe bin Ebi Mu`it iskren, kao i drugih žena koje su učinile hidžru samo iz ljubavi prema Allahu, dželle we `ala, Njegovom poslaniku i Islamu. Stoga je objavio o njima dio Kur`ana koji se uči, a u kojem se poništava ugovor, koji je bio između Poslanika i mušrika, samo u slučaju žena i kojim se zabaranjuje njihovo vraćanje mušricima, nakon što se ispitaju i nakon što se utvrdi da su učinile hidžru, ne radi muža, niti radi imetka ili dunjaluka, nego da su je učinile iz ljubavi prema Allahu i Njegovom poslaniku sallallahu `alejhi we sellem:
“ O vjernici, kada vam vjernice kao muhadžirke dođu, ispitajte ih, - a Allah dobro zna kakvo je vjerovanje njihovo -, pa ako se uvjerite da su vjernice onda ih ne vraćajte nevjernicima: one njima nisu dopuštene, niti su oni njima dopušteni ...” [139]
U odabrane žene, prethodnice, koje su pomagale islam i njegovog Poslanika sallallahu `alejhi we sellem spada i Ummul-Fadl bint El-Haris. Ime joj je Lubabe i ona je rođena sestra (i po ocu i po majci) od Mejmune- majke vjernika. Ona je bila druga žena u islamu, jer je primila islam odmah nakon Hatidže bintu Huvejlid radijellahu anha Ona je bila potpora, pomoć i prijatelj Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem.
Bila je supruga njegovog amidže El-`Abbasa bin `Abdul-Muttaliba. Stajala je na protivničkoj strani supruge njegovog drugog amidže Ebu Leheba, a to je Ummu Džemil bintu Harb i ona je nosila granje, kao što ju je Kur`an Časni i opisao, govoreći da će “ o vratu njenu biti uže od usukane ličine”, zbog jačine njenog zlostavljanaja Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem. Ona je bila jedan od njegovih najbržih pomagača, od onih koji su mu potporu davali i koji su se žrtvovali na putu potpomaganja njegove vjere u najžešćim danima iskušenja i tegobe kroz koju su prošli prvi muslimani.
Ona, njen muž El-`Abbas i njihovi snovi su skrivali svoj islam, po naređenju Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem i po mudrom i proračunatom planu, kako bi saznali tajne mušrika i dostavili ih Allahovom poslaniku sallallahu `alejhi we sellem. Kada se odigravala bitka na Bedru između muslimana i mušrika, stigla je vijest da su Kurejšije izgubili, pa je Ummul-Fadl savjetovala svoje sinove i svog slugu Ebu Rafi`a da sakriju svoju radost zbog tog poraza i kako bi izbjegli svako zlo koje bi ih moglo zadesiti od mušrika, a posebno od Ebu Leheba koji je jako mrzio Muhammeda sallallahu `alejhi we sellem, njegove ashabe i njegovo pozivanje u islam. Ali, Ebu Rafi` nije se spasio od Ebu Lehebovog ugnjetavanja, jer je pokazao svoju radost zbog pobjede muslimana. Planuo je Ebu Leheb srdito izljevajući svoj bjes na sirotog slugu, pa ga je udario pred očima njegove gospodarice Ummul-Fadl.
Ummul-Fadl je ustala kao lavica, napadajući na Ebu Leheba vičući:” Oholo se ponašaš prema njemu, jer nema svog Gospodara”, te ga je udarila jednim od stubova u kući, duboko i ubitačno mu razbivši glavu, nakon čega je živio samo sedam noći.
Ummul-Fadl je bila strpljiva zbog rastanka sa svojim mužem koji se borio na Allahovom putu i pomagao Njegovu vjeru, od onog dana kada je Plemeniti Poslanik naredio da ostane u Mekki, a da ona učini hidžru u Medinu. Oduljio se ovaj rastanak, abio je srceparajući, bolan i strahovit. Ummul-Fadl je strpljivo provodila dane i noći, tražeći pomoć u postu i namazu, očekujući dolazak svog dragog muža u Medinu, po završetku njegovog zadatka u Mekki. Njegovo odsustvo se oduljilo do te mjere da je bio posljednji koji je učino hidžru u Medinu. Ništa nije moglo umanjiti bol koju je osjećala zbog rastanka sa svojim mužem, osim kada bi vidjela svoga najstarijeg sina da je stalno uz Vjerovjesnika sallallahu `alejhi we sellem, napajajući se s izvora njegove blistave upute, svakodnevno uzimajući iskrice njegove blistave svjetlosti. Nije mogla ni zamisliti da je time istorija priprema za to da će u nju ući, na najbolji način, da će biti veličanstvena majka “Hibrul-ummetil-islamijjeti “ (Mastila islamskog ummeta) i tumača Kur`ana časnog - majka Abdullaha bin `Abbas radijellahu anha
U prethodnice islama i one koje su se žrtvovale i bile ponižene onim što ih je snašlo na njegovom putu od zlostavljanja, mučenja i nanošenja boli, spada i Sumejja- majka Ammara bin Jasir. Pripadnici plemena Benu Mahzum su, kada je bila najžešća podnevna žega i kada se užegao pustinjski pijesak, izlašli s njom, njenim sinom i mužem u pustinju. Nagomilali su na njih užegli pijesak, obukli im oklope i gađali ih jakim kamenicama, sve dok se nisu oslobodili njen sin i muž od jakog azaba, izgovarajući riječi koje su odgovarale mušricima, a koje su izgovorili pod prisilom. Allah dželle we `ala je objavio ajet vezan za njih i njima slične: “ ... osim ako na to bude primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri -...” [140]
A što se tiče Sumejje, ona je ustrajala u svom saburu i odbila da zadovolji mušrike izgovaranjem tih riječi. Ebu Džehl nije mogao ništa podlije uraditi do da je kopljem probode i usmrti. Istoriija je bilježi kao prvog šehida u islamu.
Istorija islama bilježi mnoge žene poput Sumejje koje su iznad svojih mogućnosti podnijele mučenja na putu pomaganja islama. Njihova veličanstvenost nije nimalo umanjena, niti je mučenje umanjilo njihov sabur. Naprotiv, prihvatale su mučenje koje bi ih snašlo sa strpljenjem i zadovoljstvom, ne ostavljajući iza sebe bilo kakvu ružnu stvar u svojoj vjeri, niti su tražile za sebe nježnost ili milost. Biografi čak bilježe da su slabići bili, zapravo, muškarci, osim Bilala - neka mu se Allah smiluje -, koji su pribjegli samoodržanju i opstanku u životu izgovaranjem riječi koje su zadovoljavale zalutale silnike, a ne bilježe ni jednu strpljvu ženu muslimanku koja je podlegla toj slabosti.
Naprotiv, ovo je jedinstvena skupina žena muslimanki kojim je odgovarao azab na Allahovom putu i pri iskazivanju ljubavi prema Njegovoj vjeri. One nisu prestajale pozivati u islam ne osvrćući se na ono što bi ih snašlo na putu njihovog poziva, bilo da se radi o trnju, boli ili kušnjama.
U hadisu koji se prenosi od Ummu Šerik El-Kurešijje El-`Amirijje, a koji bilježi Ibnu `Abbas,nalaz se živo svjedočanstvo o blještavilu žeravice imana koja se nalazila u njihovim dušama. On svjedoči o elanu koji su posjedovale na putu pozivanja Allahu dželle we `ala, kao što svjedoči i o saburu koji su podnosile na ovom putu mučenja, teškoća i iscrpljenosti.
Ibnu `Abbas kazuje:” U srcu Ummu Šerik desio se islam dok je bila u Mekki, pa je prihvatila islam. Nakon toga, tajno je odlazila kod Kurejšijki pozivajući ih i navodeći u islam, sve dok za to stanovnici Mekke nisu saznali.Uzeli su je i rekli joj:” Da nije tvog naroda, svašta bi ti uradili, ali mi ćemo te njima vratiti.” Pričala je:” Odveli su me na devi a ispod mene nije bilo ništa. Onda su me ostavili tri dana, ne dajući mi ni hranu ni vodu.” Pričala je:”Do mene nije niko dolazio puna tri dana, pa čak nisam ništa čula na ovoj Zemlji. A kada su došli svezali su me na suncu, a oni su se sklonili u hladovinu i nisu mi dali ni da jedem niti da se napijem, i sve tako dok nisu otišli .... itd.
Ženi muslimanki nije bilo dovoljno ovo iskreno učestvovanje u pomaganju islama, niti žrtvovanje na njegovom putu, nego je u mnogim bitkama pristupila da se bori zajedno s Poslanikom sallallahu `alejhi we sellem i njegovim ashabima. Nakon što je otpočeo oružani sukob između vojske imana i vojske kufra, obavljala je zahvalne i znamenite poslove, kao što je priprema mješina, njihovo punjenje vodom, zatim nošenje i pojenje mudžahida, zbrinjavanje ranjenika i nošenje poginulih izvan mjesta na kojem se odigrava bitka. Nije oklijevala u najtežim trenutcima da nosi i oružje u vrtlogu rata, zajedno uz rame Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem i njegovih ashaba.
El-Buhari i Muslim bilježe mnogobrojne hadise koji razotkrivaju blistavu sliku o ženi muslimanki u najboljem pokoljenju, u danima kada je islam živio u njenom srcu s nježnošću, blagošću, izričući ljubav prema Allahu dželle we `ala i Njegovom poslaniku sallallahu `alejhi we sellem, kao i o veličanstvenosti ove vjere.
Jedan od tih hadisa je i hadis koji bilježi Imami Muslim od Ummu `Atijje El-Ensarijje, koja je rekla:
“ Sedam puta sam s Allahovim poslanikom sallallahu `alejhi we sellem učestvovala u bitkama. Odlazila sam nakon što oni odu, pa sam im pravila hranu, zbrinjavala ranjenike i bolesnike.” [141]
Od Enesa bin Malik se prenosi da je rekao:” U jednoj od bitaka s Allahovim poslanikom sallallahu `alejhi we sellem bila je i Ummu Sulejm. Ensarijke su bile s njim kada god bi išao u bitku, pa bi pojile žedne i brinule se o ranjenima.” [142]
Imami El-Buhari bilježi riječiEr-Rubejji` bintu Mu`avviz:” Bile smo s Vjerovjesnikom sallallahu `alejhi we sellem, pojile smo i brinule se o ranjenima, a mrtve smo vraćale u Medinu.” [143]
El-Buhari i Muslim bilježe od Enesa radijellahu anhu da je rekao:” Kada je bila bitka na Uhudu, neki ljudi su pobjegli (napustili) od Vjerovjesnika sallallahu `alejhi we sellem, a Ebu Talha je bio pored Vjerovjesnika sallallahu `alejhi we sellem i bio je odgovoran da ga štiti od nevjernika.” Pričao je:” Ebu Talha je bio žestok strijelac i tog dana je slomio dva ili tri luka”Nastavio je:” Neki čovjek je prošao s tobolcem punim strijela, pa mu je rekao:” Baci ih Ebi Talhi.” Pričao je dalje:” Allahov vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem je nadgledao i pratio narod, pa je Ebu Talha rekao:” O Allahov vjerovjesniče! Kao otac i majka si mi. Nemoj nadgledati, kako te ne bi pogodila neka strijela. Žrtvovat ću se za tebe.” Nastavio je:” A vidio sam i Aišu bintu Ebi Bekr i Ummu Sulejm. One su, doista, bile brze, jer vidio sam njihove halhale. Na svojim leđima su nosile mješine koje su praznile pojeći narod, zatim bi se vraćale i punile ih, pa bi ponovo dolazile i praznile ih pojeći narod. A Ebu Talhi je zbog pospanosti ispala sablja iz ruku dva ili tri puta.” [144]
Kako je samo veličanstven ovaj posao koji su obavljale ove dvije plemenite žene koje su se borile na Allahovu putu, koje su se borile da ugase žeđ mudžahidima, da napoje njihove žedne duše dok se nalaze na polju žestoke i krvoločne bitke, na vrelom vazduhu od kojeg se izgara od žeđi, a koji je nadaleko poznat u području Hidžaza. One su se zapućivale ka razjarenom bojštu, ne strahujući od strijela koje su padale oko njih, a niti od ukrštanja sablji !!
Zbog toga je pravovjerni halifa Omer bin El-Hattab dao prednost Ummu Selit El-Ensarijje nad svojom ženom Ummu Kulsum bint Alijj prilikom podjele vunenih haljina među ženama Medine, jer je Ummu Selit šivala mješine na dan Uhuda i jer je taj važni posao ostavio velikog traga prilikom napajanja žednih mudžahida i obnavljanja njihovih snaga i aktivnosti.
El-Buhari bilježi od Sa`lebe bin Ebi Malik:” Da je Omer bin El-Hattab radijellahu anhu dijelio vunene haljine među ženama Medine, pa je ostala jedna nova haljina. Neki njegovi bližnji su mu rekli:” O vladaru pravovjernih! Ovu podaj kćeri Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem, koja je kod tebe - misleći time na Ummu Kulsum bintu Alijjin -[145]. Na to je Omer rekao:” Ummu Selit je preča. Ummu Selit je jedna od žena Ensarijki koje su se zavjetovale Poslaniku sallallahu `alejhi we sellem.” Nastavioje Omer:”I ona nam je, doista, na dan Uhuda šivala mješine.” [146]
U bitci na Uhudu ranjeno je lice Plemenitog Poslanika sallallahu `alejhi we sellem, slomljen mu je sjekutić i ozlijeđen mu je obraz i gornja usna. Njegova kći Fatima mu je ispirala ranu, a Alija joj je poljevao. Pošto je Fatima vidjela da voda uveliko pojačava isticanje krvi, uzela je komad hasurespalila je, te ju je stavila na ranu, što je zaustavilo krv. [147]
Među žene koje su bile postojane u presudnim trenutcima u bitci na Uhudu, ubraja se i Safijja bintu Abdul-Muttaliib, Vjerovjesnikova sallallahu `alejhi we sellem tetka po ocu. S kopljem u ruci ustala je udarajući ljude i govoreći: ”Pobjegli ste od Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem !” Pošto ju je vidio Poslanik sallallahu `alejhi we sellem, pokazao je na nju njenom sinu Ez-Zubejru bin El-`Avam, da je vrati kako ne bi vidjela šta se desilo s njenim rođenim bratom Hamzom radijellahu anhu. Rekla je:” A zašto? Do mene je došla vijest da mi je brat raskomadan, a to je mala žrtva u ime Allaha. Ništa više od toga nas ne bi moglo zadovoljiti, a mi ćemo biti strpljivi i osaburit ćemo, ako Bog da.
Safija je učestvovala i u bitci na Handeku. Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem kada se iz Medine borio protiv svojih neprijatelja, izveo je svoje žene u tvrđavu Hassana bin Sabit, a to je bilo jedno od najutvrđenijih brežuljaka u Medini. Jedan židov je prošao pored tvrđave, pa je kružio oko nje, na što je ona rekla:” O Hassan! Ovaj čovjek, doista, kruži oko tvrđave. Ja mu, tako miAllaha, ne vjerujem. Mogao bi drugim židovima ukazati na nas, a Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem i njegovi ashabi ne misle o nama. Idi do njega i ubij ga.” Na to je on rekao:” Neka ti Allah oprosti, o kćeri Abdul-Muttalibova! Tako mi Allaha, ja to neću uraditi.” Pošto je Safijja čula njegove riječi, uzela je jednu motku, a zatim izašla iz tvrđave, udarila ga tom motkom i ubila ga. Potom se vratila u tvrđavu i rekla:” O Hassan! Siđi i uzmi plijen od njega! Ništa me ne spriječava da uzmem plijen od njega osim što je muškarac.” Rekao joj je Hassan:” Ja nemam nikakve potrebe da uzimamplijen od njega, o kćeri Abdul-Muttalibova.” Nakon toga, Safijja je takođe,učestvovala i u bitci na Hajberu.
Među najistaknutije žene, koje su se borile na Uhudu, pa čak i najistaknutija među njima, bila je Nesiba bintu Ka`bin El-Mazinijje - Ummu `Umare -. U početku bitke, pojila je žedne i brinula se o ranjenima, kao što su to radile i druge žene, gdje je ona većinu muslimana obilazila. Kada se desilo da su strijelci odstupili od naredbe Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem, što je njihovu pobjedu promijenilo u poraz, te su imali velikih žrtava, kako to Uzvišeni Allah kaže:“ Kad ste ono uzmicali, ne obazirući se ni na koga, dok vas je Poslanik zvao iza vaših leđa, ... “[148], ustala je Nesiba, isukala svoju sablju, ponijela svoj luk i pridružila se maloj, ali čvrstoj skupini koja je bila uz Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem. Ona je bila poput ljudskog štita kojim je štitila Poslanika sallallahu `alejhi we sellem od mušričkih strijela. Svaki put kad bi se Allahovom poslaniku sallallahu `alejhi we sellem približila neka opasnost, požurila bi da ga zaštiti, i sve tako dok nije izazvala pažnju Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem, pa je rekao:” Nisam se okrenuo ni lijevo ni desno, a da je nisam vidio da se bori pored mene.”
O ovoj teškoj situaciji, njen sin `Umare je pričao:“ Tog dana sam bio ranjen u lijevu stranu. Udario me je čovjek koji je bio poput visoke palme. Prošao je pored mene, a da se nije ni osvrnuo na mene, dok krv nije prestajala teći. U to je Allahov poslanik rekao:” Previj svoju ranu.” Prišla mi je majka i kod sebe je imala zavežljaj pripremljen za ranjavanje, te mi je povezala ranu, a Poslanik je stajao i gledao u mene. Zatim je ona rekla:” Sinko moj, idi i bori se.” Poslanik sallallahu `alejhi we sellem je rekao:” Ko još može podnijeti ono što ti možeš podnijeti, o Ummu `Umare!?” Ona je dalje pričala:” Prema meni se uputio čovjek koji je udario moga sina, pa je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem rekao:“ Ovaj je udario tvoga sina.” Pričala je dalje:” Pristupila sam mu i udarila ga po koljenu, te je kleknuo.” Nastavljala je:” Vidjela sam Allahovog poslanika kako se smiješi, tako da sam mu vidjela umnjake (krajnje kutnjake). Rekao je:” Osvetila si se Ummu `Umare.” Potom smo se ponovo okrenuli oružju, sve dok ponovo nismo naletjeli jedno na drugo, pa je Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem rekao: “Hvala Allahu koji ti je dao da pobijediš, koji te je obradovao protiv tvoga neprijatelja i koji ti je dao da se lično osvetiš.”
Ovog teškog dana, Nesibino tijelo je oslabila rana koju je zadobila dok se borila s narodom udarajući po njihovim vratovima. Vidio ju je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem, pa je pozvao njenog sina:” Tvoj majka, tvoja majka. Previj njenu ranu. Allah vas blagoslovio. Mjesto tvoje majke je bolje od tog i tog.”Pošto je njegova majka čula riječi Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem, rekla je:” Moli Allaha da budemo tvoji pratioci u džennetu.” Rrekao je:” Allahu moj, učini ih mojim pratiocima u džennetu.” Rekla je:” Nije me briga što će me snaći na dunjaluku.” [149]
Iskreni džihad Ummu `Umare, kao ni njen lijepi belaj, nije završen bitkom na Uhudu. Naprotiv, ona je učestvovala s Allahovim poslanikom sallallahu `alejhi we sellem u mnogobrojnim situacijama. Bila je, tako, s njime prilikom zavjeta na `Akabi, kao i na Hudejbiji, Hajberu i Hunejnu. Njeni doživljaji na Hunejnu nimalo nisu manji nego na Uhudu. Nakon toga, prisustvovala je bitci na Jemami u vrijeme Ebu Bekra Es-Siddika radijellahu anhu, gdje se žestoko borila i zadobila jedanaest rana i gdje joj je odsječena ruka.
Nema sumnje da ju je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem obradovao džennetom, kao što nema sumnje da je bila povodom uspjeha halife Ebu Bekra Es-Siddika i njegovog vojskovođe Halida bin El-Velid radijellahu anhu, a tako i halife nakon njega, Omera bin El-Hattabradijellahu anhu. [150]
U ovom svijetlom periodu istorije žene muslimanke, mudžahida, spominje se i žena koja svojom veličinom nimalo ne zaostaje za Nesibom bintu Ka`bin, a to je Ummu Sulejm bintu Milhan. Već smo je spominjali zajedno s Ummu `Umare, Aišom - majkom vjernika, Fatimom i drugim ženama koje su pojile žedne i brinule se o ranjenima. Sada ćemo je vidjeti u drugoj situaciji u kojoj se muslimani pripremaju za polazak s Poslanikom sallallahu `alejhi we sellem na put osvojenja Mekke, a među njima je i njen muž Ebu Talha. Ummu Sulejm je bila u posljednjim mjesecima trudnoće, ali joj ta njena trudnoća nije zabranjivala da uporno želi pratiti svoga muža Ebu Talhu, kako bi s njime zadobila čast džihada - borbe na Allahovu putu, ne bojeći se teškog putovanja, niti nevolja na njemu, kao ni neravnog puta i teškog prevoza, kao ni surovosti takvog načina života. Zbog svega toga brinuo se njen muž, i nije vidio drugog izlaza do da traži dozvolu od Plemenitog Poslanika, pa mu je dozvolio. Ummu Sulejm se obradovala pratnji svoga dragog muža, te je s njime prisustvovala Allahovoj pobjedi i osvojenju Mekke. Tog značajnog i znamenitog dana, dolina Mekke je odzvanjala odjecima uzvika mudžahida, vjernika: “ Nema drugog boga osim Allaha Jedinoga. Ispunilo se Njegovo obećanje. Pomogao je Svoga roba. Pobijeđeni su saveznici. Ništa nema prije Njega, niti šta ima poslije Njega. Nema drugog boga osim Allaha. Mi ne obožavamo nikog drugog osim Njega. Iskreno Ga vjerujemo, makar se to i ne sviđalo kafirima.”Vidjela je i utočište dolopoklonstva i širka na Arapskom poluotoku koje je bespovratno propadalo, a kipovi su rušeni rukom Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem, dok je izgovarao:” Istina je pobijedla, a laž je propala. Doista je laž bila propast.”
Ovi događaji su imanom ispunili dušu Ummu Sulejm i povećali njeno nastojanje i volju za džihadom na Allahovom putu. Ubrzo se desila i bitka na Hunejnu koja je žestoko uzdrmala muslimane. Otišli su bježeći, ne obazirući se ni na šta, a Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem se okrenuo na desno, a zatim rekao:” Kuda o ljudi? Dođite ovamo. Ja sam Allahov poslanik. Ja sam Muhammed bin Abdullah.”Uz Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem je ostala samo jedna mala skupina Muhadžira, Ensarija i članova njegove porodice. Ummu Sulejm je pripadala ovoj skupini, zajedno sa svojim mužem Ebu Talhom. Ona je imala Ebu Talhinu devu i pribojavala se da je deva ne nadvlada, pa je njenu glavu udaljila od sebe. Svoju ruku je stavila u halku koju je imala u nosu, zajedno s povodcem, kako bi je učvrstila da se ne pridruži drugim pobjeglim devama. Pozvao ju je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem:” Ummu Sulejm?” Odgovorila je:” Da. Kao otac i majka si mi Allahov poslaniče.”
U Muslimovom “ Sahihu “ se navodi: “ da je Ummu Sulejm, na dan Hunejna, uzela handžar koji je bio uz nju. Vidio ju je Ebu Talha, pa je rekao:” Allahov Poslaniče! Ovo je Ummu Sulejm. Ona ima handžar.” Rekao joj je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem: “ Što će ti ovaj handžar?” Odgovorila je:” Uzela sam ga u slučaju da mi se približi neki mušrik. Njime bih rasporila njegov stomak.” Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem se nasmijao, pa je ona rekla:” O Allahov poslaniče! Ubij one koji su poslije nas spašeni [151], pobjegli su od tebe”. Na to je rekao Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem:” O Ummu Sulejm! Doista je Allah dovoljan i najbolji.”[152]
Ummu Sulejm je bila postojana uz Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem u najtežim trenucima, trenucima tuge i tjeskobe, u vrijeme kad se rasplamsao rat, kada se zakrvavio pogled, kada su se uzdrmali junaci i kad se nisu mogli gledati oni koji su pobjegli od Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem, rekla mu je:” Ubij ih. Pa, pobjegli su od tebe...” Nije čudo da joj Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem donosi radosnu vijest o džennetu u koji će ući. Ta vijest se nalazi u hadisu kojeg bilježe El-Buhari i Muslim, kao i drugi, od Džabira bin Abdullah radijellahu anhu koji je rekao:” Rekao je Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem:
“ Vidio sam samog sebe kako sam ušao u džennet, kad tamo Rumejsa`[153]bintu Milhan, žena Ebu Talhe...[154]
Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem je posjećivao Ummu Sulejm, a posjećivao je i njenu sestru Ummu Haram bintu Milhan. Kao što je obradovao džennetom Ummu Sulejm, tako je obradovao i njenu sestru Ummu Haram time da će se voziti morskom pučinom, zajedno s mudžahidima na Allahovom putu, da će s njima biti kao gazija i mudžahid.
El-Buhari bilježi od Enesa bin Malik radijellahu anhu da je rekao:” Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem je ušao kod Milhanove kćeri. Naslonio se kod nje, a zatim se nasmijao. Rekla je:” Zašto se smiješ Allahov poslaniče?” Rekao je: ”Jedan dio mog ummeta će se voziti na zelenom moru na Allahovom putu. Njihov primjer je kao primjer kraljeva na krevetima.” Rekla je: ”Allahov poslaniče! Moli Allaha da me učini jednom od njih.” Rekao je: ”Allahu moj, učini je jednom od njih.” Potom sevratio, pa se nasmijao, te ga je ona upitala slično tome . I on joj je odgovorio slično tome, pa je rekla:” Moli Allaha da me učini jednom od njih.” Rekao je: ” Ti si među prvima, a ne među zadnjima.”
Obistnila se radosna vijest Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem, kao što to kazuje Enes radijellahu anhu: “ Udala se za `Ubadeta bin Es-Samit, pa je s njime krenula u džihad. Vozila se morem sa Bintu Kareza[155]. Kada se vratila s puta jahala je svoju jahalicu. Ona ju je zbacila te je pala i umrla.[156]
Njen kabur je ostao na Kipru sve do danas kao svjetionik koji priča priču o ženi muslimanki, mudžahidu, koja se borila na Allahovom putu. Ljudi zastaju kod njega izgovarajući:” Ovo je kabur dobre žene, neka joj se Allah smiluje.[157]
Među žene koje su učestvovale u pomaganju islama i u džihadu na Allahovom putu, kao i one koje su pristupile bitkama, zajedno s Allahovim poslanikom sallallahu `alejhi we sellem svakako spada i Ummu Ejmen- Poslanikova sallallahu `alejhi we sellem dadilja-. Učestvovala je u bitkama na Uhudu, Hajberu, Mu`te i Hunejnu. Obavljala je uzvišene poslove povijajući rane ranjenima i pojeći žedne.[158]
Od njih je i Kebša bintu Rafi` El-Ensarijje - majka Sa`da bin Mu`aza radijellahu anha. Prilikom bitke na Uhudu, zaputila se prema Allahovom poslaniku sallallahu `alejhi we sellem, a on je bio na konju. Pored njega je bio Sa`d bin Mu`az radijellahu anhu, držeći za njegov povodac (od konja), pa mu je Sa`d rekao:” Allahov poslaniče, ovo je moja majka”. Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem je rekao: “ Neka je dobro došla”. Zastao je , a ona mu se približila. Izrazio joj je saučešće povodom smrti njenog sina Amra bin Mu`az. Obradovao ju je džennetom, kao i poginule članove njene porodice i molio Allaha dželle we `ala za njih.[159]
Među njih spadaju i El-Furej`a bintu Malik i Ummu Hišam bintu Harise bin En-Nu`man, radijellahu anha One su dale zavjet Allahovom poslaniku sallallahu `alejhi we sellem ispod drveta na Hudejbijji, tj. zavjet “ Er-ridvan”, koji je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem tražio nakon što su mušrici odbili da muslimani uđu u Mekku. Poslanik sallallahu `alejhi we sellem je poslao Osmana bin `Affan Kurejšijama i njegovo odsustvo se oduljilo, tako da su musliman mislili da su ga prevarili i ubili. Allah dželle we `ala je počastio Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem i sve one koji su bili s njime prilikom ovog časnog zavjeta i darovao ih Svojim zadovoljstvom, radi kojeg se odsijecaju vratovi i uskraćuju zasigurni užitci. Allah dželle we `ala je o tome objavio kur`anski ajet, koji će se vječito učiti sve dok je nebesa i zemlje:
“ Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli. On zna šta je u srcima njihovim, pa je spustio smirenost na njih, i nagradiće ih skorom pobjedom.”[160]
I Ummul-Munzir tj. Selma bintu Kajs je bila jedna od onih koje su prsustvovale zkletvi Er-Ridvan, a prisustvovala je prije toga i zakletvi vjernica, te je stoga i nazvana onom koja se je dva puta zavjetovala. Kada se Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem zaputio s vjernicmau opsadu plemena Kurejza, ona je krenula s njima i tako zadobila čast džihada na Allahovom putu.
Jedna od njih je i Esma bintu Jezid bin Es-Seken El-Ensarijje. Učestvovala je s Allahovim poslanikom sallallahu `alejhi we sellem u bitci na Handeku. Izašla je s njime i na Hudejbijju, a prisustvovala je i zakletvi Er-ridvan. Učestvovala je i u bitci na Hajberu i ulagala je sav svoj trud za islam i njegove principe sve dok nije umro Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem , a on je bio zadovoljan njome. Nakon njegove smrti ona nije prestala pomagati islam. Naprotiv, trinaeste godine po hidžri, izašla je u Šam i učestvovala u bitci na Jermuku, pojeći žedne, povijajući ranjene i podstrekavajući mudžahide da napadaju i ustrajavaju. Bitka na Jermuku je jedna od najpoznatijih bitaka u kojoj je žena muslimanka istinski učestvovala pored mudžahida. U ovoj bitci su mudžahidi bili žestoko uzdrmani, pa su se neki od njih povukli, ali žene mudžahidi borile su se iza njih, te su susretale one koji bježe s motkama i kamenjem, podstičući ih da napadaju i da ustrajavaju. Ibnu Kesir hvali hrabrost žena muslimanki, kao i njihovu časnu ulogu koju su odigrale u ovoj bitci, pa kaže:
“ Ovog dana su se i žene vjernika borile i ubile su mnoge Rimljane, a udarale su i one muslimane koji su bježali, govoreći im: ”Gdje to idete, a nas pozivate da se borimo protiv nevjernika?” Kada bi ih izgrdile, nije im preostajalo ništa drugo do da se vrate u borbu.” [161]Ovaj očiti stav muslimanki i njihova potpora mudžahidima ostavila je najvećeg traga u njihovoj postojanosti i ustrajnosti, sve dok im Allah dželle we `ala nije zapisao da će pobijediti Rimljane.
Ovog teškog dana, junakinja Esma bintu Jezid stavljena je na kušnju u kojoj se istakla njena hrabrost, odvažnost i neustrašivost koju nisu imali ni mnogi junaci. Uronila je među borbene redove i pogubila mnoge mušrike. Ibnu Hadžer je pohvalio njenu hrabrost riječima:
“Ummu Seleme El-Ensarijje, a to je Esma bintu Jezid bin Es-Seken, učestvovala je u bitci na Jermuku. Tog dana je ubila devet Rimljana stubom od njenog šatora i nakon toga je zadugo živjela.[162]
Izgleda da je ova veličanstvena junakinja ostatak svog života provela u Šamu, gdje se i odigrala bitka na Jermuku. Ona se preselila u Šam zajedno s još nekim plemenitim ashabima, gdje je poživjela čak do vremena Jezida bin Mu`avije. Kada joj je došao edžel namirisala je Damask svojim čistim tijelom koje je zakopano u mezarlucima El-Babus-sugra. Njen kabur i danas svjedoči o veličanstvenosti džihada žene muslimanke na Allahovom putu.[163]
Napokon, ovo su svijetle stranice istorije žene muslimanke koje su ispisale ove odabrane žene svojim iskrenim imanom, svojim dubokim poimanjem stvari, sveobuhvatnom spoznajom životne poslanice žene muslimanke i njene obaveze prema njenom Gospodaru i njenoj vjeri. To su, doista, mnogobrojne stranice iz ogromnog i bogatog zapisa, krcatog uzvišenim osobinama, rijetkim žrtvama, veličanstvenim situacijama, blagorodnom snagom, neobičnim dobročinstvima i dubokim imanom. Nema sumnje da današnja svjesna žena muslimanka, u ovim jedinstvenim stranicama biografija ovih odabranih žena muslimanki, nalazi uzor u koji se može ugledati, nalazi svjetiljku pomoću koje traži uputu. U tim stranicama, takođe, nalazi i primjere koji govore sami za sebe, vodeći računa o tome da se u njih ugleda pri formiranju svoje ličnosti savremene muslimanke.
__________________________________________________
[159]Pogledaj djela: “ El-megazi “, 2/301,315,316, “ Tarihul-islami “, 2/201 od Ez-Zehebija i “ Es-siretul-halebijje “, 2/545,546.
