Budna vjernica
Najvrijednija odlika žene muslimanke je njeno duboko vjerovanje u Allaha dželle we `ala, njeno jasno ubjeđenje da sve što se događa u Svemiru, da sve ono što se dešava ljudima, dešava se po Allahovoj volji i određenju, da sve ono što zadesi čovjeka ne biva zato da bi ga navelo da pogriješi, a to što ga je dovelo u zabludu ne biva zato da bi ga zadesilo. Čovjeku u ovom životu ne preostaje ništa drugo do da slijedi put dobra, da čini dobra djela u svojoj vjeria i u životu, da se istinski oslanja na Allaha dželle we `ala, da prihvata Njegova naređenja, da bude ubijeđen da mu je neophodna Njegova pomoć, potpora, da je pod Njegovom upravom i Njegovim zadovoljstvom.
Priča o Hadžeri - nakon što ju je Ibrahim `alejhi sellam ostavio pored Ka`be ispod drveta iznad Zemzema, u Mekki El-Mukerremi u kojoj nije bilo nikoga, niti je bilo vode - a Hadžera je uza se imala samo svoje dojenče Ismaila `alejhi sellam-predstavlja za ženu muslimanku najupečatljiviji primjer dubine imana (vjerovanja u Allaha dželle we `ala), iskrenog oslanjanja na Allaha dželle we `ala, kada je staloženo, mirno, samouvjereno i smireno rekla Ibrahimu `alejhi sellam:” O Ibrahime, da li ti je Allah dželle we `ala ovo naredio?” Odgovorio joj je: “Da.” Njen odgovor je bio pun pomirljivosti, pokornosti, radosne vijesti i smiraja:” Onda, nećeš nas zanemariti.” [1]
Ovo je bila najkritičnija situacija - čovjek ostavlja svoju ženu i njeno dojenče u pustoj zemlji u kojoj nema ni bilja, vode, a niti ljudi, uputivši se prema dalekim zemljama Šama, ne ostavljajući im ništa drugo do torbu datula i mješinu vode!! Da nije bilo dubokog imana u duši Hadžere, da nije bilo iskrenog oslanjanja na Allaha dželle we `ala koje je ispunilo sva njena čula i osjetila, ne bi mogla podnijeti ovako tešku situaciju, nego bi bila shrvana od prvog trenutka i ne bi to bila ona snažna žena koju spominju hadžije i oni koji obavljaju umru - danju i noću-, koji je spominju svaki put kada se napiju Zemzem-vode, svaki put kada obavljaju s`aj između Saffe i Merve, poput njenog s`aja-trčanja toga kobnog dana.
Ova budnost imana urodila je čudnim plodovima u životu vjernika i vjernica, jer je probudila osjećaje, istanjila njihova čula i upozorila srca na to da jedino Allah dželle we `ala zna tajne i da je On s čovjekom gdje god on bio. Ništa bolje ne ukazuje na budnost osjećaja i prisutnost bogobojaznosti, u tajnosti i na javi, od događaja koji je vezan za djevojku muslimanku, a koji se navodi u djelu “ Sifetus-safveti vel-e`ajan “, a koji prenosi Ibnu El-Dževzi u svojoj knjizi “Ahkamun-Nisa`” [2]
On navodi: “ Prenosi se od Abdullaha bin Zijad bin Eslem, a on od svoga oca, a on od svoga djeda da je rekao:” Bio sam s Omerom bin El-Hattab kada je usred noći obilazio grad, te se umorio i naslonio na zid. Utom je neka žena rekla svojoj kćeri:” Kćeri moja, ustani do tog mlijeka pa ga pomiješaj s vodom.” Na to je (djevojka) rekla: “ Majčice, zar ne znaš kakvu je odluku danas donio emirul-mužminin (vladar pravovjernih?” “A kakvu je to odluku donio, kćeri?” - zapitala je. Odgovorila joj je:” Naredio je da se obznani da se ne smije miješati mlijeko s vodom.” Na to joj je majka rekla:” Kćeri moja, ustanido mlijeka i pomiješaj ga s vodom. Ti si u situaciji u kojoj te ne može vidjeti Omer.” Na to je djevojka odgovorila majci:” Neću mu se pokoravati kada me vidi , a biti mu nepokorna kada sam sama”. Omer je to čuo, pa je rekao:” O Esleme, priđi im pa vidi ko to govori i kome govori i da li imaju muškarca uza se?” Pričao je Eslem:” Te sam otišao do njih, kad to bi neudata djevojka i njena majka koje nisu imale pored sebe muškarca. Došao sam kod Omera i obavijestio ga o tome, pa je sakupio i pozvao svoje sinove. Rekao im je:” Da li nekom od vas treba žena, da ga oženim? Da vaš otac ima potrebe za ženama niko ga od vas ne bi pretekao da se oženi ovom djevojkom” Na to je rekao Abdullah: ” Ja imam ženu.” I Abdurrahman je rekao:” Ja imam ženu.“ A Asim je rekao:” Ja nemam ženu, pa oženi me.” Nakon toga poslao je po djevojku i udao je za Asima, te je ona Asimu rodila kćerku, a ta kćerka je rodila Omera bin Abdul-Aziza.”
Doista je to budnost osjećaja koje je islam učvrstio u duši ove djevojke muslimanke, koja je bogobojazna i ustrajna u tajnosti i na javi, u svojoj samoći i među ljudima, a njen dokaz za to je da je Allah dželle we `ala stalno s njome, da On čuje i vidi. Ovo je istinski iman i ovo je njegov duševni plod, koji je njegovu vlasnicu uzdigao do stepena Ihsana- dobročinstva, a njena brza nagrada od Allaha dželle we `ala bila je u tome da ju je počastio sretnim i blagoslovljenim brakom, iz čijeg potomstva jepeti Hulefaur-rašidin - Omer bin Abdul-Aziz radijellahu anhu
Akidu (vjerovanje) žene muslimanke, koja je svjesna, čestita i čista, ne može pomutiti ni najmanje neznanje, niti njenu čistotu može pomutiti trun iskrivljenosti, kao što ni njeno blještavilo ne može ugasiti nikakav obris sumnje. To je, doista, akida koja se temelji na vjerovanju u Allaha Jednog, Jedinog, Uzvišenog Gospodara, Onoga koji je Svemogući, Onoga u čijoj ruci je Vlast i Onoga kome se sve vraća:
“ Upitaj:”U čijoj je ruci vlast nad svim,ko uzima u zaštitu,od koga niko ne može zaštićen biti, znate li?” “ Od Allaha!”- odgovoriće, a ti reci: “ Pa zašto onda dopuštate da budete zavedeni?” [3]
Ovaj duboki, jasni i čisti iman povećava snagu, svjesnost i zrelost ličnosti žene muslimanke, te ona vidi ovaj život onakav kakav on i jeste u biti - kuća iskušenja i ispita, čiji rezultati će se pokazati onog dana u koji nema sumnje:
“ Reci:” Allah vam daje život, zatim će učiniti da poumirete, a poslije će vas na Sudnjem danu sabrati,u to nema nikakve sumnje, ali većina ljudi ne zna.” [4]
“ Uzvišen je Onaj u čijoj je ruci vlast - On sve može! - Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati; - On je Silni, Onaj koji prašta -.” [6]
Toga dana će čovjek biti nagrađen prema svojim djelima. Ako bude činio dobro bit će mu dobro, a ako bude činio zlo bit će mu zlo i neće osjetiti nikakav trag nepravde:
“ Svaki čovjek će toga Dana prema zasluzi kažnjen ili nagrađen biti; toga Dana neće biti nepravde! Allah će, zaista, brzo obračunati.” [7]
Polaganje računa će biti precizno, da ne može biti preciznije i bit će u čovjekovu korist ili protiv njega:
“ Onaj ko bude uradio koliko trun dobra - vidjet će ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla - vidjet će ga.” [8]
Toga dana, Gospodaru moći i veličine neće promaći ništa, makar bilo koliko zrno gorušice:
“ Mi ćemo na Sudnjem danu ispravne terezije postaviti, pa se nikome krivo neće učiniti; ako nešto bude teško koliko zrno gorušice, Mi ćemo za to kazniti ili nagraditi. A dosta je što ćemo Mi račune ispitivati.” [9]
Nema sumnje da žena muslimanka, koja je svjesna i mudra, nakon što proživi neko vrijeme sa značenjima ovih jasnih ajeta i nakon što dobro razmisli o tom kobnom Danu, prihvatit će svoga Gospodara poput onih koje su pokorne, koje se kaju i koje su zahvalne, pripremajući se za Ahiret i čineći dobra djela u svakom danu koliko je to moguće.
Obožava svoga Gospodara
Nema sumnje da će iskrena muslimanka prihvatiti obožavanje Allaha dželle we `ala s najvećom važnošću, jer ona zna da je zadužena određenim šeri`atskim djelima koje je Allah dželle we `ala naredio svakom muslimanu i muslimanki. Stoga, ona obavlja islamske farzove i njegove ruknove na najbolji mogući način, ne dopuštajući sebi bilo kakve olakšice, olakšanja, niti propuste.
Obavlja pet namaza
Ona obavlja pet namaza u njihovo određeno vrijeme, ne odgađa njihovo obavljanje radi kućnih poslova, niti radi majčinskih ili bračnih odgovornosti, jer namaz je temelj vjere - onaj ko ga obavlja uspostavlja vjeru, a onaj ko ga ostavlja ruši vjeru. [10]To je jedno od najboljih i najuzvišenijih djela, kao što je to obznanio Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem u hadisu koji prenosi Abdullah bin Mes`ud radijellahu anhu koji je rekao:
” Pitao sam Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem :” Koje je najbolje djelo?” Odgovorio mi je:” Namaz u njegovo vrijeme.” Upitao sam :”A šta je iza toga?” Rekao je:” Poslušnost roditeljima.” Upitao sam:” A šta je iza toga?” Rekao je:” Borba na Allahovu putu.” [11]
Namaz je veza između roba i Gospodara. On je bogatstvo iz kojeg čovjek izvlači snagu, čvrstinu, milost i zadovoljstvo, čime spira svoju prljavštinu, svoje grijehe i svoje pogreške:
Prenosi se od Ebu Hurejre radijellahu anhu da je rekao:
”Čuo sam Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem kadkaže:” Šta mislite, kada bi rijeka proticala pored vaših vrata u kojoj biste se svakodnevno prali pet puta, da li bi šta ostalo od vaše nečistoće?”Odgovorili su:” Ne bi ništa ostalo od nečistoće.” Na to je Poslanik sallallahu `alejhi we sellem rekao:” Tako je i sa pet dnevnih namaza. Njima Allah dželle we `ala briše grijehe.”[12]
Prenosi se od Džabira radijellahu anhu da je rekao:” Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem je rekao:
“ Primjer pet dnevnih namaza je kao primjer nabujale tekuće rijeke koja protiče pored vaših vrata, u kojoj se svakodnevno pet puta perete.” [13]
Namaz je Allahova milost prema Njegovim robovma u kojemoni traže utočište pet puta dnevno, zahvaljuju svome Gospodaru, slave Ga, traže od Njega pomoć, milost, uputu i oprost. Potom, namaz znači i čistotu za ljude i žene koji klanjaju, putem čega se brišu pogreške i iskupljuju grijesi i zablude.
Prenosi se od Osmana bin `Affan radijellahu anhu da je rekao:” Čuo sam Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem da kaže:
” Nema ni jednog muslimana, kojem se približi propisani namaz, pa se lijepo abdesti, skrušeno i ponizno obavi namaz, a da mu taj namaz neće biti keffaret (oprost, iskup) za grijehe koje je prethodno počinio -osim velikih grijeha- i tako će biti u svim vremenima.” [14]
Hadisi, predaje i vijesti koji govore o vrijednosti namaza, njegovoj važnosti, dobru i blagodati za klanjače, mnogobrojni su i korisni. Sve je to potvrda sveopćeg bogatstva koje sakupljaju klanjači svakog puta kada stanu pred Allaha dželle we `ala pokorni i skrušeni.
Prisustvuje džema`atu u džamiji
Islam je oslobodio ženu od obaveznog prisustvovanja namazu u džema`atu u džamiji, ali u isto vrijeme joj je dozvolio da izađe u džamiju kako bi obavila namaz u džema`atu. Uistnu je to ona i učinila i klanjala namaz za Poslanikom sallallahu `alejhi we sellem.
Prenosi se od Aiše, majke vjernika, radijellahu anha da je rekla:
” Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem bi klanjao sabah, a prisustvovale bi i žene - vjernice, koje su bile umotane u svoje hidžabe [15]. Potom bi se vratile svojim kućama a da ih niko ne bi prepoznao.” [16]
Od nje se takođe prenosi:
“ Vjernice bi, umotane u svoje hidžabe, prisustvovale sabah namazu sa Poslankom sallallahu `alejhi we sellem, te bi se nakon obavljena namaza uputile svojim kućama, a niko ih zbog mraka ne bi prepoznao.” [17]
Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem bi skraćivao namaz kada bi čuo plač djeteta, pretpostavljajući da je to zabavilo njegovu majku. On u hadisu, za koji se slažu da je vjerodostojan, kaže:
” Ja, doista, pristupim namazu i želim da ga oduljim kada začujem plač djeteta, pa skratim svoj namaz, jer znam kolika je ljubav majke naspram djeteta kada plače.” [18]
Allahova dželle we `ala milost je velika prema ženi kada je nije obavezao da prisustvuje džema`atu u džamiji pri obavljanju pet dnevnih namaza, a da ju je obavezao time, to bi joj zadalo poteškoće i predstavljalo bi teret za njena pleća. Žena nije u stanju da obavlja namaz u džamiji, kao što u današnje vrijeme ni mnogi muškarci nisu u stanju da obavljaju namaze u džema`atu u džamiji, nego su prisiljeni da obavljaju namaz tamo gdje se nalaze - na svojim radnim mjestima, pa čak mnogo puta i u svojim kućama. Tako, ženina odgovornost za domaćinstvo i njene mnogobrojne obaveze vezane za njenu kuću, muža i njenu djecu, ne omogućavaju joj da pet puta dnevno napusti kuću, nego joj, naprotiv, sve to čini nemogućim. Ovako nam biva jasnija mudrost uskraćivanja obaveze prisustvovanja žene džema`atu u džamiji, ali ne i za muškarce. Ovako nam je jasnije zašto je namaz žene bolji u njenoj kući nego u džamji i zašto joj je ostavljeno da izabere ono što je bolje za nju. Ako hoće klanja u svojoj kući, a akohoće može i izaći da obavi namaz u džema`atu. Njen muž joj ne može zabraniti da izlazi u džamiju, ako je već tražila od njega dozvolu. Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem o tome govori u mnogobrojnim hadisima, a između ostalog on kaže:
Muškarci su poslušali Poslanikovu sallallahu `alejhi we sellem naredbu, pa su dozvolili svojim ženama da izlaze u džamiju, makar taj izlazak bio suprotan njihovom mišljenju i poimanju. Najbolji dokaz tome se nalazi u hadisu Abdullaha bin Omer u kojem se kaže:
” Omerova žena je prisustvovala sabahskom i jacijskom namazu u džema`atu u džamiji, pa joj je rečeno:” Zašto izlaziš kada znaš da Omer to ne voli i da je ljubomoran?” Odgovorila je:”A šta ga to spriječava da mi zabrani?” Odgovoreno joj je:” Spriječavaju ga riječi Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem:“Ne zabranjujte Allahovim robinjama Allahove džamije.” [21]
Nasuprot ove Poslanikove sallallahu `alejhi we sellem upute o dozvoli da žena posjećuje džamiju, nalazi se zabrana o njenom spriječavanju. U vrijeme Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem džamije su bile svjedoci ženinog oklijevanja, da bi nakon toga, kako joj se to olakšavalo, žena obavljala namaz, prisustvovala dobrotvornim pozivima, slušanju predavanja i aktivno bi učestvovala u opštem životu vjernika. Sve se to odvija otkako je u životu vjernika propisan namaz u džema`atu.Muslimani su obavljali namaz prema Bejtul-Makdesu prije nego što je Kibla okrenuta prema Ka`bi. Kada je došla objava o upravljanju prema Ka`bi, lica vjernika i vjernica su bila okrenuta prema zemljama Šama, pa su se okrenuli prema Ka`bi i ovo okretanje je zahtijevalo da žene pređu na mjesto ljudi, a ljudi na mjesto žena. [22]
Džamija je još uvijek centar zračenja, svjetlosti i upute za vjernike i vjernice. Tako se u prostranstvu čistote vrši ibadet, s njenih minbera se šire predavanja, upute i smjernice, a žena muslimanka je od samog početka islama bila učesnica u svemu tome.
Vjerodostojni tekstovi potvrđuju to mnogobrojno i uzastopno učešće i prisustvo. Oni govore o ženinom prisustvu na džuma-namazu, namazu kod pomračenja, bajram-namazima, kao što govore i o odazivu na muezzinov poziv:” Namaz je u džema`atu.”
U “ Sahihi Muslim” se nalazi da je Ummu Hišam bintu Harise bin En-Nu`man rekla:” Kaf vel-Kur`anil-medžidsam uzela (naučila ) s jezika Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem ( tj. slušajući ga), pošto bi to učio svakog petka s minbera, držeći hutbu ljudima.” [23]
U ovoj knjizi se, takođe, nalazi da je sestra Amre bintu Abdurrahman pričala:” Petkom sam uzela (naučila) Kaf vel-Kur`anil-medžid s usta Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem , a učio bi to s minbera svakog petka.” [24]
Poslanik sallallahu `alejhi we sellempreporučuje da se treba lijepo pripremiti za džumu-namaz, vodeći računa o čistoći, a i ljudima i ženama je mustehab (lijepo) okupati se:
Ovi tekstovi nam govore o tome da je Esma bintu Ebi Bekr radijellahu anha prisustvovala namazu nakon pomračenja Sunca, zajedno s Poslanikom sallallahu `alejhi we sellem i nije joj bio jasan Poslanikov sallallahu `alejhi we sellem govor, te je zapitkivala nekog čovjeka koji joj je bio blizu, a to se navodi u hadisu koji od nje bilježi El-Buhari. Ona kaže:” Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem je ustao da održi hutbu (nakon obavljenog namaza - salatul-kusuf), te je spomenuo iskušenje u kaburu u kojem će čovjek biti pitan. Kada je to spomenuo ljudi su se uznemirili i razgalamili. Nisam razumjela šta je posljednje rekao Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem. Pošto se umirila njihova galama, rekla sam čovjeku koji je bio pored mene:” Allah te blagoslovio, šta je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem na kraju svog govora rekao?” “ Rekao je:” Objavljeno mi je da ćete biti iskušani u kaburovima, slično kao što ćete biti iskušani s Dedždžalom...” [26]
Kod Buharije i Muslima se nalazi druga predaja od Esme, u kojoj se kaže:
“ U vrijeme Poslanika sallallahu `alejhi we sellem došlo je do pomračenja Sunca ... Obavila sam svoj posao, a zatim, došla u džamiju i vidjela Allahovog poslanika kako klanja, pa sam pristala uz njega. Oduljio je stajanje pa sam samu sebe ugledala kako sjedam. Okrenula sam se i vidjela jednu slabunjavu ženu, pa sam rekla:” Ova je slabija od mene”, te sam ustala. Učinio je ruku`, pa je i s ruku`om oduljio. Nakon toga je podigao svoju glavu i oduljio sa stajanjem, da bi se nekom čovjeku, kada bi tek došao, učinilo da nije ni učinio ruku`. Nakon toga se udaljio i Sunce je izašlo, pa je održao hutbu ljudima, zahvalio Allahu dželle we `ala , veličao Ga , a zatim rekao: ...” [27]
U zlatno doba poslanstva, žena muslimanka je je strogo vodila računa o pitanjima svoje vjere. Nastojala je da shvati sve ono što se dešava, vezano za opšte stvari koje su muslimanima važne u njihovom ovom i budućem životu. Kada bi začula poziv:” Namaz je u džema`atu”, uputila bi se u džamiju da čuje koje upute dolaze sminbera Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem. Tako se prenosi od Fatime bintu Kajs, jedne od prvih muhadžirki, da je rekla:” Pozvani su ljudi na zajednički namaz, pa sam se uputila zajedno s drugim ljudima prema džamiji. Klanjala sam s Allahovim poslanikom sallallahu `alejhi we sellem i bila sam u prvom redu žena, a on je bio u posljednjem redu muškaraca.” [28]
Iz prethodnih vjerodostojnih tekstova, vidi se da je žena posjećivala džamiju u svim prilikama i ova posjeta u vrijeme Poslanika sallallahu `alejhi we sellem postala je uobičajenom i obaveznom. Tako se desio i slučaj napada na ženu dok je išla prema džamiji, ali ovaj događaj nije uticao na Poslanika sallallahu `alejhi we sellem da obrati pažnju na dozvoljenost ženinog izlaska u džamiju. Njegova naredba o dozvoli posjećivanja, a zabrani spriječavanja odlaska u džamiju ostala je važeća, jer njeno prisustvo u džamiji, s vremena na vrijeme, daje uzvišene koristi, kao što, općenito, na njenoj duši, razumu i ličnosti ostavlja najbolje rezultate i tragove.
Prenosi se od Vaila El-Kendi da je u rano jutro, jednu ženu kada se vraćala iz džamije, napao neki čovjek. Tražila je pomoć od čovjeka koji je prošao pored nje, a pobjegao je onaj što ju je napao. U to je pored nje prošao izvjestan broj ljudi pa jei od njih tražila pomoć i oni su uhvatili onoga od kojeg je prethodno tražila pomoć, a onaj drugi je pobjegao. Došli su s njime vodeći ga, pa je rekao:” Ja sam, doista, onaj koji ti je pomogao, a drugi je pobjegao.” S njime su otišli kod Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem i obavijestili ga o onome što joj se desilo. Ljudi su ga obavjestili da su ga uhvatili dok je bježao, a on je rekao: ”Naprotiv, ja sam joj pomagao protiv onoga što ju je napao, a ovi ljudi su me vidjeli i uhvatili”. Ona je na to rekla:” Laže! On me je napao!” Na to je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem rekao:” Idite i kamenujte ga.” U tom je ustao neki čovjek i rekao:” Ne kamenujte ga! Kamenujtemene. Ja sam taj koji ju je napao.” Priznao je šta je učinio, nakon čega su njih troje dovedeni kod Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem: onaj koji ju je napao, onaj što je odgovorio na njen poziv i žena. Rekao je:” Što se tebe tiče Allah dželle we `ala ti je oprostio,” a onom što ju je spasio, uputio je lijepe riječi. Na to je Omer rekao:” Kamenuj onoga što je priznao da je počinio zinaluk!” Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem je odgovorio:” Ne. On je učinio tevbu Allahu dželle we `ala - a prenosilac kaže:” Mislim da je rekao: “ Učinio je takvu tevbu, da kada bi je učinili stanovnici Medine, bila bi im primljena.” [29]
Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem je uzimao u obzir okolnosti u kojim žena prisustvuje džema`atu i bio je milostiv prema njoj, te je skraćivao namaz ako bi čuo dječiji plač, kao što smo to i vidjeli u jednom od prethodnih hadisa. [30]Jednom je zakasnio s jacijom-namaz, pa ga je pozvao Omer radijellahu anhu govoreći:” Zaspale su žene i djeca”. Tada je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem rekao:” Niko na Zemlji ih ne čeka osim vas “.[31]
Mnogobrojni su vjerodostojni hadisi koji govore o Poslanikovom sallallahu `alejhi we sellem uspostavljanju saffova za žene prilikom zajedničkog klanjanja. Jednog od njih navodi Muslim: “ Najbolji saffovi za muškarce su prvi, a najbolji saffovi za žene su zadnji, a najgori prvi .” [32]
El-Buhari bilježi hadis o pravljenju mjesta za žene, kako bi nakon obavljenog namaza izašle iz džamije prije ljudi. Prenosi se od Hind bintu El-Haris da ju je Ummu Seleme, Poslanikova sallallahu `alejhi we sellem žena, obavijestila o tome da su žene u vrijeme Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem kada bi predale selam ustajale, a Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem bi ostao zajedno s onim ljudima koji su klanjali za njim. Kada bi Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem ustao, ustali bi i ljudi.” [33]
El-Buhari i Muslim bilježe hadis u kojem se govori o tome da žene upozoravaju imama pljeskanjem ruku. Prenosi se od Sehla bin Sa`d Es-Sa`idijj da je rekao: “ Rekao je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem:” Šta ja to vidim? Većina vas plješće rukama. Kada nekog od vas nešto zadesi u namazu, neka kaže “ Subhanallah”. Kada neko kaže “ Subhanallah” okrenut ću se prema njemu, a pljeskanje rukama je za žene.” [34]
Broj žena koje su posjećivale džamiju iz dana u dan se povećavao, sve dok nisu u vrijeme Abasida ispunile džamijsko dvorište. Ljudi su bili prisiljeni da klanjaju iza njih. Imami Malik po tom pitanju je izdao fetvu koja se navodi u djelu “El-Mudevvenetul-kubra “ u kojoj stoji: ”Ibnul-Kasim je rekao:” Pitao sam Malika o ljudima koji su došli u džamiju i zatekli dvorište - džamijsko dvorište - ispunjeno ženama, a džamija je već bila ispunjena ljudima, te su ljudi klanjali iza žena, a za imamom?” Malik je odgovorio:” Njihov namaz je potpun i neće ga ponavljati.” [35]
Izlazak žene muslimanke na namaz u džamiju ne smije ostavljati prostora za fitneluk, nego mora biti vođen uzvišenim islamskim principima čistoće, lijepog ponašanja, kao i običajima muslimanskog društva. A ako bi se iz nekog razloga bojala fitneluka zbog izlaska u džamiju, onda joj je bolje i obaveznije da namaz obavi u svojoj kući. To je ono na šta ukazuje prethodni hadis koji prenosi Ibnu Omer od Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem koji kaže:” Ne zabranjujte svojim ženama džamije, a njihove kuće su im bolje.” [36]
Izgleda da su se neki ljudi bojali fitneluka i njihovog hodanja po noći, pa su ovaj strah uzimali za izliku, kako bi zabranili svojim ženama da izlaze u džamiju. Otud je i došla zabrana o sprječavanju žena da s vremena na vrijeme izlaze u džamiju i prisustvuju zajedničkom namazu. Ovo i jeste srž prethodnog hadisa. Navode se i drugi hadisi koji potvrđuju prisustvo žene u džamijama i u drugim situacijama. Među njih spadaju i riječi Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem koje bilježi Mudžahid od Ibnu Omera:
“ Ne zabranjujte svojim ženama da noću izlaze u džamiju.” Na to je rekao sin Abdullaha bin Omer:” Ne dozvolimo im da izlaze, pa, izazvat će fesad i sumnju.” Mudžahid je rekao:” Prekorio ga je Ibnu Omer govoreći:” Ja kažem :” Rekao je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem, a ti kažeš: ” Ne dozvolimo im!!” [37]
Prenosi se od Bilala bin Abdullah bin Omer, a on od svoga oca da je Poslanik sallallahu `alejhi we sellem rekao:” Ne zabranjujte ženama njihovu radost da idu u džamiju, ako su od vas već tražile dozvolu”. Bilal je rekao: ” Tako miAllaha, nećemo im zabranjivati” Na to mu je Abdullah rekao:” Ja kažem:” Rekao je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem, a ti kažeš:” Nećemo im zabranjivati!!”” [38]
Rekao je Poslanik sallallahu `alejhi we sellem:” Ne zabranjujte svojim ženama džamije, ako za njih traže dozvolu od vas.” [39]
Ženi muslimanki je mubah-dozvoljeno da obavlja namaz u džema`atu. U tome je svako dobro, ali je ono ograničeno određenim uvjetima, a najvažniji među njima je da žena ne smije biti namirisana i da ne smije isticati svoje ukrase. Zejneb Es-Sekafijje kazuje od Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem da je rekao:
Mnogobrojni su hadisi koji govore o zabrani da se žena namiriše kada želi izaći u džamiju. Neki od njih su sljedeći hadisi u kojim Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem kaže:
“ Kada neka od vas želi prisustvovati namazu u džamiji, neka je ne dotiče miris (tj. neka se ne miriše).” [43]
________________________________________________________
[1] Ovaj hadis bilježi Buharija (u svome “ Sahihu “) u knjizi “ El-Enbija` “, poglavlje “ Jeziffun “. Pogledaj “ Fethul-bari šerhu Sahihil-Buhari “ od Ibn Hadžera , Darul-ma`rife,6/396.
