subota, 5. siječnja 2013.

PUT U KADISIJU - RATOVI ODMETNIŠTVA - II dio

Velike bitke u Islamu

 

PUT U KADISIJU II

 

U prethodnom broju upoznali smo se sa ratovima protiv otpadnika koji su, ustvari, ključ za razumijevanje velikih i brzih islamskih osvajanja u Šamu, Iraku, kao i drugim područjima oslabljene perzijske imperije čija je slabost uzrokovana prije svega nasiljem i okrutnošću prema njenim podanicima, kao i velikim moralnim nazadovanjem u svim društvenim krugovima. Govorili  smo i o prvim bitkama vođenim pod vođstvom Musene ibn El-Harisa, o vojnom planu Ebu Bekra, r.a., za oslobođenje Iraka, kao i o izuzetnoj vojnoj nadarenosti i odlučnosti Halida ibn Velida, Allahove isukane sablje, koji je vodio malobrojnu islamsku vojsku iz pobjede u pobjedu. U tom prvom periodu izvojevao je pobjedu u četiri bitke: Zatus-Selasil, El-Mezar, El-Veledže i Ulejs

 

OD ULEJSA DO AJNUT-TEMRA

 

Bitka koja se vodila kod Ulejsa direktno je rezultirala otvaranjem puta islamskoj vojsci prema velikom gradu Embdžišiji, a zatim i glavnom gradu tog područja Hiri. Pored ovoga, ova bitka je dovela do velikog pada morala u redovima Perzijanaca i njihovih arapskih pomagača, čije su vojske razbijene u uzaludnim pokušajima da zaštite velike gradove i naseljena područja. Od najvažnijih osnova rata je svakako i gonjenje poraženog neprijatelja kako ne bi mogao naći priliku za odmor i reorganizaciju svojih redova, tako da je Halid ibn Velid, koga je svakako krasila osobina donošenja brzih i ispravnih odluka, odmah pokrenuo svoju vojsku naredivši nastavak ofanzive.

 

1. Osvajanje Emdžišije bez borbe, 28. sefer / 13-14. maj 633. godine

 

Emdžišija je jedan od većih gradova i nalazila se na oko 40 km sjeverozapadno od Ulejsa. Muslimani su stigli do Emdžišije samo tri dana nakon njihove posljednje pobjede. Ušli su u nju bez borbe zato što su grad napustili i vojska i narod. Halid je naredio da se grad poruši za što je bilo više razloga: ponižavanje perzijske vlasti u očima stanovnika Iraka, zastrašivanje neprijatelja, kao i onemogućavanje povratka i utvrđivanja Perzijanaca u gradu nakon odlaska muslimanske vojske.

 

2. Bitka za vodu u blizini Hire

 

Merzeban, vladar Hire, obaviješten je od svojih špijuna o pokretima Halidove vojske, kao i o tome da Halid prikuplja brodove kako bi prebacio vojsku do Hire riječnim putem. Halid nije želio da njegova ofanziva bude bilo čime prekinuta, a pogotovo ne otežanim nastupanjem preko blatnog i močvarnog zemljišta koje se stvaralo u proljeće kao posljedica izlijevanja Eufrata i Tigrisa iz njihovih korita. Ovakvo zemljište nije nimalo pogodovalo nastupanju na konjima i devama. Za to vrijeme Merzeban je napravio odbrambeni plan koji se temeljio na pregrađivanju Eufrata, kao i skretanju pritoka Eufrata u nova korita, tako da bi tim postupkom onemogućio plovidbu brodova, čime bi i ofanziva islamske vojske bila zaustavljena. Svog sina je poslao u izvršenje ovog zadatka, a sam je izašao sa vojskom ulogorivši se izvan Hire. Na drugoj strani su brodovi puni muslimanskih vojnika plovili ka Hiri, ali je odjednom nivo vode opao tako da se brodovi nasukaše u koritu rijeke. Mornari koji su naravno uzeti iz lokalnog stanovništva, obavijestiše Halida da su Perzijanci pregradili tok Eufrata i da se brodovi ne mogu pokrenuti osim ukoliko se voda ne vrati u korito. Halid je odmah krenuo na čelu jedne konjaničke čete kako bi vratio vodu potrebnu za plovidbu, tako da su iznenada napali neprijateljske snage koje su čuvale branu u mjestu El-Mekarr. Pri tome su ubili Merzebanovog sina koji je čuvao branu. Nakon što su porazili protivnika, muslimani ponovo usmjeriše vodu u njen stari tok, tako da su brodovi nastavili svoju plovidbu ka Hiri, pristavši uz obalu tek između dvije tvrđave, Havernek i Nedžef. Kada je Merzeban saznao da mu je sin ubijen, da je njegova vojska pobijena ili protjerana, da se brodovi puni muslimanskih vojnika približavaju Hiri, a već prije je čuo o smrti Erdešira, nije gubio vrijeme, nego je odmah pobjegao ne osvrćući se na svoj grad koji se suočavao sa teškom sudbinom.

 

3. Osvajanje Hire, 12. rebiul-evvela / kraj maja 633. godine

 

Hira je sagrađena 170. godine nakon rođenja Isa, a.s., Imala je veliki ekonomsko-politički značaj i nalazila se na oko četiri milje od poznate Kufe, koja će biti osnovana nekoliko godina poslije. Većina stanovnika Hire su bila arapska plemena, koja su ispovijedala kršćanstvo, a bila su potčinjenja Perzijancima koji su obožavali vatru. Kada su čuli da islamska vojska dolazi, utvrdili su se u četiri tvrđave, tako da je i Halid podijelio svoju vojsku na četiri dijela, od kojih je svaki dio opsjedao po jednu tvrđavu:

 

1. Odred Dirara ibnul-Ezvera je opsjedao tvrđavu "El-Ebjed", na čijem čelu je bio Ijjas Ibn Kabisa Et-Tasi.

 

2. Odred Dirara Ibn Hattaba je opsjedao tvrđavu "Idsijejn", na čijem čelu je bio Adijj Ibn Adijj.

 

3. Odred Musene Ibnul-Harisa je opsjedao tvrđavu "Ibn Bekile", na čijem čelu je bio Amr ibn Abdul-Mesih.

 

4. Odred Dirara ibn Mukarina je opsjedao tvrđavu "Beni Mazin", na čijem čelu je bio Hajra ibn Ekkal.

 

Tako je Halid rasporedio svoje snage odredivši ciljeve svake jedinice ne zaostajući u svojoj strategiji ni za najmodernijim studijama iz ovog područja vojne vještine. Takođe je naredio svakom emiru odreda da pozovu one koje opsjedaju, ponudivši im jedno od troje: Islam, džizija ili borba. Pored toga im je izdao naredbu da ne napadaju sve dok ne prođe čitav dan, kako bi ovi imali vremena za razmišljanje. Iz ovoga primjećujemo da rat u Islamu ima svoje okvire i pravila po kojima se moraju rukovoditi i vođe i vojnici, kako bi njihova borba bila ispravna sa šerijatske strane. Većina historičara i orijentalista, pa čak i onih koji otvoreno rade protiv Islama, priznali  su činjenicu da su islamska osvajanja , ustvari, bila osvajanja sa najviše milosti, blagosti i humanosti prema poraženima u čitavoj historiji.

 

Nakon isteka roka, emiri su ponovo ponudili ova tri izbora, ali su ovi u tvrđavama prihvatili jedino borbu. Međutim, nije dugo potrajalo i njihov otpor je postajao sve slabiji, tako da su poslali svoja izaslanstva Halidu, da pregovaraju o uslovima predaje. Halid je razgovarao nasamo sa svakim izaslanstvom, pozivajući ih u islam i bodreći ih da učine taj korak ulaska u Allahovu vjeru, pa je izaslanstvu Adijja Ibn Adijja rekao: "Pozivam vas ka Allahu i u Islam, pa ako se odazovete, postaćete muslimani sa pravima i obavezama poput ostalih muslimana, svejedno da li ćete ustati i krenuti boreći se na Allahovom putu ili ćete ostati u svojim kućama. Ukoliko odbijete, onda ćete davati džiziju, a nevjerstvo je uistinu kao pustinja u kojoj se čovjek gubi, tako da je zaista glup onaj ko ga odabere...".

 

Međutim, svi su odbili primanje Islama, tako da ih je Halid ostavio ispunjavajući riječi Uzvišenog: "U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti - pravi put se jasno razlikuje od zablude." (Prijevod značenja, - El-Bekare, 256.)

 

Ovo ukazuje na činjenicu da su ashabi i tabi'ini izašli iz svojih kuća boreći se na Allahovom putu, kako bi pozivali u Islam upućujući ljude na pravi put, a ne da budu od onih koji će nasilje na zemlji činiti.

 

Njima je svakako bilo najdraže da Arapi koji su živjeli u Hiri pređu na Islam, pokoravajući se Gospodaru svjetova, međutim, oni su izabrali ostanak u svojoj vjeri, uz davanje džizije, a zauzvrat su imali pravo na zaštitu islamske države i bili su pošteđeni od služenja u vojsci. Džizija je, ustvari, mali godišnji porez koji se uzima od onih koji su sposobni za borbu, tako da džiziju ne daju žene, djeca, starci, kao ni sveštenici i pobožnjaci, koji se posvećuju svojim molitvama. Također, džizija se određuje u skladu sa stanjem svakog pojedinca, tako da bogataši daju 48 dirhema, srednja populacija 24, a siromasi 12 dirhema. Ukoliko čovjek ostari ili postane nesposoban za rad, u tom slučaju nije dužan davati džiziju, pa čak i ako ne nađe onoga ko će ga izdržavati, islamska država preuzima na sebe brigu o njegovim potrebama, sve dok živi u islamskoj državi i dok je pokoran pravednom islamskom sistemu.

 

Nakon pregovora, Halid je sakupio izaslanstva, kako bi potpisali ugovor o miru, a ovo je tekst tog ugovora:

 

"U ime Allaha, Sveopćeg Dobročinitelja, Milostivog!

 

1. Ovo je obaveza koju je uzeo Halid ibn Velid od Adijja ibn Adijja, Amra ibn Abdul-Mesiha, Ijjasa ibn Kabise i Hajre ibn Ekkala, zastupnika stanovništva Hire, koji su zadovoljni time i koji su im to naredili.

 

2. Obaveza im je na davanje 190.000 dirhema godišnje.

 

3. Za uzvrat imaju zašititu, pa ako ih muslimani ne zaštite, oni nemaju nikakve obaveze prema njima, sve dok ih ne zaštite.

 

4. Ako iznevjere ovaj ugovor, djelom ili govorom, onda više nisu pod okriljem muslimana.

 

Napisano mjeseca rebi'ulevela, 12. h. g.

 

Međutim, nakon preseljanja Ebu Bekra, r.a., na Ahiret i odlaska Halida ibn Velida iz Iraka u Šam, Rustem, perzijski vojskovođa, nagovorio je stanovnike Hire na prevaru i izdajstvo, tako da su prekršili ovaj ugovor. Kada je Musena ponovo osvojio Hiru, bilo je za očekivati da ih žestoko kazni. Međutim, on to nije uradio, čime je prekinuo drevni vojni običaj, zadovoljivši se samo potpisivanjem novog ugovora sa njima. I pored toga, oni su se ponovo vratili svojoj izdaji, čim su stekli priliku za to. Kada je Sad ibn Ebi Vekkas osvojio Hiru po treći puta, ponovo ih je poštedio potpisujući novi ugovor s novim uslovima. Nakon svega ovoga možemo se zapitati da li je dunjaluk ikada vidio, prije ili poslije, ovakvu milost prema poraženom? Čak do danas su se održale neke crkve, kao i kršćanske manjine u Iraku, Šamu, Egiptu i drugim osvojenim zemljama, slobodno uživajući u slobodama i pravima, koje im garantuje islamska država. Međutim, oduvijek su njihove vođe, sveštenici i velikani odgovarali na ovo dobročinstvo i milost, samo mržnjom, zavišću, izdajom i nanošenjem štete svemu što je islamsko. Ovo je posebno bilo uočljivo tokom krstaških ratova, kao i tokom modernog kolonijalizma, a najnoviji primjer i dokaz toga jeste i kopt Butros Gali, koji je tokom cijelog rata u Bosni izvanredno sarađivao sa svojom braćom Srbima u okviru svog mandata u Ujedinjenim narodima. Ovakvi i njima slični će do Sudnjeg dana u svojim grudima imati samo mržnju i zavist prema Islamu i muslimanima, svakim danom dokazujući istinitost Allahovih riječi: "Ni Jevreji, ni kršćani neće biti tobom zadovoljni, sve dok ne prihvatiš vjeru njihovu." (Prijevod značenja, El-Bekare, 120.) Kao i: "Oni će se neprestano boriti protiv vas da vas odvrate od vjere vaše, ako budu mogli." (Prijevod značenja, El-Bekare, 217.)

 

Oni nisu, niti će se kada ustezati od upotrebe bilo kog sredstva u svojim pokušajima da ocrne Islam, izmišljajući razne optužbe, od kojih je najčešće ponavljana ona koja kaže da je Islam vjera nasilja i grubosti i da je za širenje Islama zaslužna samo sablja, ali: "Kako krupna riječ izlazi iz usta njihovih! Oni ne govore drugo do neistinu." (Prijevod značenja, El-Kehf, 5.) Dobročinstvo i suosjećanje koje upućuješ onome ko ti zavidi i ko ti svakog trenutka podmuklo radi iza leđa, kod njega samo zavist i mržnju povečavaju, jer svaki tvoj uspjeh ili pobjeda samo još više pojačavaju mržnju koja mu vid zasljepljuje, dok mu zavist sve više ispunjava njegovo biće. Sve ovo je dokazano bezbroj puta u stvarnosti, i ovo je osnovna tajna sve mržnje koju ti krstaši kriju u dubinama svojih duša prema Islamu i muslimanima. Islam je tokom prva dva vijeka svoga postojanja izvojevao pobjedu nad iskrivljenim kršćanstvom i židovstvom, kao i nad mušricima i medžusijama. Međutim, ta pobjeda nije izvojevana sabljom, nego je izvojevana lahkim i jasnim vjerovanjem, pravednošću koja se primjenjuje među svim društvenim slojevima, milošću i tolerancijom, kao i svim drugim humanim vrijednostima koje je poznavalo i cijenilo čovječanstvo. Na drugoj strani kršćanstvo je poraženo zbog svog iskrivljenog vjerovanja prepunog zbunjujućih i kontradiktornih tvrdnji, kao i zbog tajanstvenosti i mnogobrojnih razilaženja. Poraz je bio i rezultat njihovog opravdanja nasilja koje sprovode određeni ljudi pravdajući to licemjernom izjavom: "Bogu Božije, a caru carevo.". Ovo su nepobitne činjenice koje ruše njihove tvrdnje da je sablja ta koja je odigrala ključnu ulogu u širenju Islama.

 

Nakon osvojenja Hire, Halidu su došli Džerir ibn Abdullah, r.a., i Kajs ibn Ebi Hazim, r.a., nakon što ih je njemu poslao Ebu Bekr, r.a., Njih dvojica nisu učestvovala sa Halidom u borbama protiv otpadnika, kao ni u osvajanju Iraka. Kada su ušli kod njega, našli su ga kako klanja namaz pobjede, koji se sastoji od osam rekata bez selama. Kada je završio, poselamio ih je i iskazao dobrodošlicu, pa je u razgovoru koji je uslijedio između ostalog rekao: "Borio sam se na Mu'ti i u mojoj ruci se polomilo devet sablji, a jedino je izdržala jemenska sablja, koja je još uvijek kod mene. U životu nisam sreo narod poput Perzijanaca, a od Perzijanaca nisam sreo ljude kao što su to stanovnici Ulejsa."

 

Prenosi Taberani od Huzejme ibn Evsa Et-Taija, r.a., da je rekao: "Čuo sam Poslanika, s.a.v.s,. da kaže: "Ovo je Hira, meni predočena (ovo je jedna od mu'džiza Poslanika, s.a.v.s.), a ovo je Šejma bintu Nevfele El-Ezdije na sivoj mazgi..." (pa je spomenuo dug hadis), pa sam rekao: "O Božiji Poslaniče, ako uđemo u Hiru, i ja je nađem kako si je opisao, da li je ona moja?" Reče Poslanik s.a.v.s.: "Ona je tvoja." Kaže Uzejme r.a.: "Bio sam prisutan u osvajanju Hire i zaista se desilo kako je Poslanik, s.a.v.s., rekao, pa sam uhvatio Šejmu, tako da mi ju je Halid dao." U rivajetu Buharije se navodi da mu je Halid dao Šejmu, pod uslovom da mu dovede dva svjedoka da mu je Poslanik, s.a.v.s., poklonio Šejmu. Ta dva svjedoka su bili poznati ashabi Muhammed ibn Mesleme r.a. i Muhammed ibn Bešir, r.a., obadvojica ensarije. Osvajanje Hire nije bilo ni u kom slučaju beznačajno, upravo zbog njenog velikog značaja u Iraku i ostalim dijelovima perzijske imperije, kao i zbog njenog značaja u jednom dijelu Arabijskog poluostrva. Hira je bila glavni grad u vojno-političkom smislu za dinastiju Menazir (to su bili Arapi potčinjeni Perzijancima). Također, Hira je bila značajan kulturni centar, poznat po književnosti i poeziji, a i po trgovini je bila nadaleko poznata. Zbog svega ovoga, ovaj događaj nije mogao proći nezapaženo pored pjesnika koji su ga opjevavali, ili govornika koji su govorili o njemu. Sve to svakako je ostavilo dubok trag na vojno-političku budućnost cijelog područja. Pad Hire se duboko odrazio na moral muslimanske vojske, ali isto tako i nevjerničke vojske. Pored toga, Hira je postala važan logistički centar koji je opskrbljivao islamske vojske sa svime što im je bilo potrebno od mesa, mlijeka, žitarica, stočne hrane, itd...

 

- nastavit će se -

                     

 Muhened T.