subota, 5. siječnja 2013.

Pouke i poruke Hidžre

Nema sumnje da je Hidžra jedan od najvažnijih događaja u historiji Islama. Možemo slobodno kazati da je putem Hidžre ostvarena politička i svaka druga egzistancija islamskog ummeta i da je ona bila prethodnica širenju Islama i odbrani njegovih svetih principa. Zbog važnosti tog događaja, datum Hidžre je uzet kao početak islamskog kalendara i pored drugih tako važnih datuma u islamskoj historiji, kao što su rođenje Allahovog Poslanika, a.s., početak njegove poslaničke misije, Bitka na Bedru i sl. 

 

Hatib: Abdusamed Bušatlić

 

Cilj hutbe nije govor o samom toku hidžre i onome što joj je prethodilo već ukazivanje na mnogobrojne pouke i životne lekcije koje se kriju u Hidžri Muhammeda, a.s. Zato, na početku citiramo imama Gazaliju koji je govoreći o Hidžri rekao: "Hidžra ne znači odlazak ili preseljenje službenika iz njegovog mjesta u daleki kraj, niti iseljenje iz neplodne zemlje u plodne predjele radi traženja opskrbe. Hidžra je nasilno protjerivanje čovjeka koji je potpuno siguran i bezbjedan u svom mjestu boravka u kojem je duboko pustio korjenje (živi u blagostanju okružen svojom porodicom, rodbinom i prijateljima). I napuštanjem tog mjesta njegov imetak i njegova dobra bivaju izloženi uništavanju i nestanku i on duboko u sebi osjeća da je opljačkan i protjeran. A iznad svega toga njegov put je neizvjestan i ne zna hoće li stradati na početku ili na kraju putovanja. Pored svih tih opasnosti, on bez imalo kolebanja kreće na taj put. Ovakav stepen spremnosti na žrtvu ne može dostići niko osim istinski vjernik u Allaha, dž.š. A što se tiče slabića i kukavica, oni nisu u stanju učiniti ništa od toga." 

 

Planiranje hidžre

 

Ono što posebno želim naglasiti, a u čemu se krije velika pouka, jeste sam način izvođenja hidžre koji u sebe uključuje, prije svega, detaljnu pripremu, spremanje poputnine, planiranje putovanja, korištenje materijalno-tehničkih sredstava i sasvim ljudskih metoda, počevši od dozvole ashabima za hidžru do Poslanikovog dolaska u Medinu. 

 

što se tiče običnih ljudskih metoda i uzroka, valja spomenuti da je Muhammed, a.s., iskoristio sve uzroke i materijalna sredstva na koja razum upućuje u ovim prilikama. Postavlja se pitanje, zar Muhamed, a.s., nije na nekoliko mjeseci prije Hidžre počašćen Israom i Mićradžom tako da je u toku samo jedne noći prešao iz Mekke u Kuds, a odatle bio uzdignut do sedmog neba i u istoj noći vraćen u Mekku da bi nakon toga običnim ljudskim metodama i sredstvima učinio Hidžru? Zašto Muhammed, a.s., kao Allahov poslanik, nije prenesen iz Mekke u Medinu u jednom trenu kad se zna da je i prije i poslije toga imao mnogo mućdžiza (čuda) preko kojih se potvrdilo njegovo poslanstvo? U ovome se krije velika mudrost i pouka. Allah, dž.š., na taj način želi da mi razumijemo prirodu ove vjere i dave (prenošenja vjere), jer je ova vjera, Islam, program života za sve ljude. Allah, dž.š., je mogao da u jednom trenu prevede Svog Poslanika, a.s., iz Mekke u Medinu tako da ne bi morao da se posebno priprema, krije…  Da je tako učinjeno sa Muhammedom, a.s., muslimani, a posebno daije poslije njega, našli bi se u teškom položaju i tražili bi izlaz i rješenje, a ne bi ga našli. Zato oni protiv kojih se ratuje zbog vjere, oni čija čast bude napadnuta i ugrožena mogu uzeti mnogobrojne pouke iz Hidžre. Da se Hidžra desila na način kako se desio Isra i Mićradž, mi bismo bili uskraćeni za ove velike lekcije i pouke. U tom smislu želim ponovo spomenuti Ebu Hamida el-Gazalija koji je o tome kazao sljedeće: "Mi ne poznajemo čovjeka koji je dostojniji i zaslužniji Allahove pomoći od Muhammeda, a.s., koji kod Allaha ima mjesto koje drugi ljudi nemaju, ali i pored toga nužnost pomoći koju je Allah obećao Svome Poslaniku, a.s., ne znači ni u jednom trenutku zanemarivanje uzroka i prikupljanje sredstava za ostvarenje cilja. Zato je Muhammed, a.s., do utančine isplanirao put Hidžre i u svojim procjenama i planovima ništa nije prepustio slučaju i slijepoj sreći." 

 

Nema pokoravanja i predaje

 

Jedna od pouka Hidžre je i ta da musliman ne smije nikada da se pokori i preda niti da prihvati poniženje za sebe i svoju vjeru, ma u kako teškoj situaciji se nalazio.

 

Kada je Resul, a.s., saznao za zavjeru koju su mu pripremile vođe Kurejšija, šta je uradio? Nakon što je iskoristio sve metode pozivajući idolopoklonike Mekke u Islam, koje kod njih nije povećalo ništa drugo osim mržnje i neprijateljstva prema Muhammedu, a.s., je li nakon toga rekao: "Vratiću se u pećinu Hira odakle sam i počeo i gdje sam dobio prvu objavu, ili ću se zatvoriti u svoju kuću i posvetiti ibadetu Allahu, dž.š., a kod Allaha imam opravdanje za to?" Naprotiv, Resul, a.s., je uložio maksimum truda u traženju plodnog tla za sjeme Islama, ubijeđen u sigurnu pobjedu Istine sa kojom ga je Allah, dž.š., poslao. Tako se počeo predstavljati raznim plemenima, i skupinama na sajmovima, pozivajući ih u Islam sve dok nije naišao na skupinu srećnika koji su prihvatili poziv i bili uzrokom da njihova država, odnosno grad, bude centar i glavno uporište Islama. Za razliku od Allahovog Poslanika, a.s., mi se danas susrećemo sa velikim problemima kod mnogih muslimana, a posebno daija - onih koji pozivaju u Islam, a taj problem i ta bolest jeste osjećaj malodušnosti, razočarenja, tuge, očaja i umora nakon uloženog truda u davi koji nije urodio nikakvim rezultatima i plodovima. I ne samo to, već se često  dešava da neki muslimani posumnjaju u načela i principe Islama zbog neuspjeha u davi, i zbog nezavidnog položaja muslimana u određenom trenutku. Zbog čega se to dešava i zbog čega daije zapadaju u takva stanja, koja su u znaku zamorenosti i duhovnog poraza? 

 

Prije svega zbog toga što su sami požurivali rezultate i što nisu bili strpljivi i ustrajni. Muhammed, a.s., je 13 godina pozivao svoj narod i kad je vidio da su oni zadovoljni da ostanu u zabludi i tmini, on ide dalje i traži povoljno tlo za davu. 

 

Ashabi i hidžra

 

Zatim, lekcija iz Hidžre koja je za nas posebno bitna, jeste odnos ashaba, drugova Muhammeda, a.s., prema Hidžri. Poznato je da su čovjeku najveće vrijednosti na ovom svijetu imetak, djeca i domovina. Međutim, drugovi Allahovog Poslanika, a.s., su nakon neuspjeha dave u Mekki tražili da se isele, što je dokaz da su se oni imanski izgradili i izdigli iznad prolaznih ovosvjetskih užitaka i svu pažnju posvetili svojoj vjeri, potpuno svjesni i ubijeđeni ako sačuvaju vjeru i održe se na pravom putu da će sačuvati državu i imetak i da će im Allah podariti sreću i na ovom i na budućem svijetu.

 

Ne možemo a da ne spomenemo da danas mnogi muslimani stavljaju naciju iznad i ispred vjere, i sasvim je poznato da danas ima mnogo onih koji pripadaju Islamu, ali u ime države, nacionalizma, patriotizma i čega sve ne, čine mnoge grijehe i krše Allahove granice. Kao da ne znaju za ajet iz Kur’ana, koji je u svim vremenima bio i ostao prepoznatljiva maksima Islama: "Kod Allaha su najbolji oni koji ga se najviše boje." (Prijevod značenja - El-Hudžurat)

 

Ashabi su žrtvovali imetak i državu čineći hidžru na putu očuvanja Islama, da bi, na kraju, povratili i imetak i državu i postali oni koji upravljaju tom državom na temeljima Islama za dobrobit svih ljudi. 

 

Zbog čega se čini hidžra?

 

Poznato je da je neposredni povod za Hidžru bilo okupljanje vođa Kurejšija u "Darun-nedvi" i sprovođenje dogovorenog i isplaniranog ubistva Muhammeda, a.s., na taj način da se izaberu mladići iz svih plemena i zajednički izvrše taj gnusni čin. U tome se krije velika pouka i poruka za razumom obdarene. Naime, i danas neprijatelji Islama neumorno rade da bi utrnuli Allahovo svjetlo i radi toga se udružuju i okupljaju. Vremena i sredstva su različita, ali je cilj isti. I ne samo to, nego su nevjernici danas mnogo revnosniji pozivanju u kufr-nevjerstvo, nego muslimani u pozivanju u Islam. Idolopoklonici i ostali nevjernici tada, u Mekki, i danas, u našem vremenu, sjeli su i sjede da se dogovore o metodama uništenja i muslimana i Islama, dok muslimanski ummet spava dubokim snom iz kojeg ga ne mogu probuditi ni najstrašniji genocidi niti poniženja koja doživljavaju kao muslimani. Muhammed, a.s., na strategiju je odgovorio strategijom, na snagu snagom i njegov plan Hidžre je najveća i najbolja lekcija za muslimane u svakom vremanu. 

 

Da bih taj plan Hidžre što bolje ilustrovao, spomenuću samo neke detalje. 

 

Prvo, Muhammed, a.s., se na vrijeme priprema za Hidžru. Tako vidimo Ebu Bekra kako četiri mjeseca ranije priprema jahalice i ostalu poputninu. Zatim dogovor da Alija, r.a., ostane u postelji kako bi mušricima priredili potpuno iznenađenje i razočarenje. Odlazak u pećinu Sevr tj. odlazak za Medinu potpuno suprotnim putem od puta kojeg su izabrale Kurejšije. Muhammed, a.s., je odredio Abdullaha ibn Ebu Bekra kao kurira i donosioca vijesti. 

 

Amr ibn Fuhejr je dolazio do pećine sa svojim stadom kako bi Poslanika, a.s., i Ebu Bekra snabdio mlijekom i kako bi zameo tragove Abdullaha ibn Ebu Bekra.

 

Esma je donosila hranu a Abdullah ibn Urejkit je pripremio i obezbijedio polazak iz pećine nakon tri dana. I to je put i metod u davi i radu, za ovu vjeru, u radu na izgradnji islamskog društva i islamske države, kojem nas je naučio Muhammed, a.s. Žalosno je to što neko od nas, kada želi da pravi kuću, pet-šest mjeseci radi samo na planu i projektu, i u to uloži i vrijeme i novac, a sve drugo ostavi po strani. Tako je sa većinom naših poslova koji se odnose na ovosvjetski život i njegove prolazne užitke. A kada je u pitanju angažman na polju dave, planiranje i rad za Allahovu vjeru, naš doprinos je mizeran i zanemariv. Zbog toga nam mnoge stvari propadaju, ili se ne završe kako valja. Svako djelovanje na polju dave, bez poznavanja stvarnosti i bez plana i programa zasnovanog na Kur’anu i Sunnetu, unaprijed je osuđen na neuspjeh. Sljedeća stvar na koju želim skrenuti pažnju, a obilježila je put Hidžre, jeste kuća Ebu Bekra, r.a. Kada je Resul, a.s., došao da kaže Ebu Bekru da se sprema za putovanje, naredio mu je da svi članovi porodice izađu iz kuće kako bi mu prenio vijest o putovanju. Ebu Bekr je odgovorio: "Allahov Poslaniče, u mojoj kući su samo moje kćeri i moj sin." šta je htio time reći? Želio je kazati da su svi članovi njegove porodice muslimani i da su na istom putu kao i Muhammed, a.s., i Ebu Bekr. Zato nema potrebe da se ta vjest krije od njih, naprotiv, oni ne samo da neće izdati ovu stvar, nego su spremni da je pomogu svojim imecima i svojim životima. Mi, uistinu, danas nemamo veće potrebe od potrebe za porodicom i kućom kakva je bila Ebu Bekrova porodica. Bez takve porodice u kojoj su roditelji i djeca sljedbenici Islama i predani muslimani, ne može se ni zamisliti izgradnja zdravog društva, niti se možemo nadati ljepšoj i svjetlijoj budućosti.

 

Dvojica sa kojima je treći Allah

 

 I posljednje što želim spomenuti u ovoj hutbi jesu riječi koje predstavljaju pravo bogatstvo, a o kojima slabo razmišljamo.  To su riječi Muhammeda, a.s., koje je uputio Ebu Bekru kada je on, ugledavši mušrike pred ulazom u pećinu, uspaničeno rekao Poslaniku: "Ako se samo sagnu, vidjeće nas." Na to mu Resul, a.s., odgovara: "Ne boj se, Allah je s nama." Ili: "šta misliš Ebu Bekre o dvojici sa kojima je Allah treći?" Ove su riječi zlata vrijedne i u njima se krije velika pouka. Resul, a.s., nije rekao: "šta misliš o Poslaniku i o onome ko je s njim", već je rekao: "šta misliš o dvojici…" Na taj način nas uči Allahov Poslanik, a.s., da kada god se nađu dvojica iskrenih istinskih vjernika, Allah je s njima. On ih vidi i štiti. Muhammed, a.s., to nije vezao samo za sebe. Nije rekao: "Ne boj se, Ebu Bekre, ja sam Allahov Poslanik i Allah će nas čuvati." Nego je obradovao svakog muslimana kojeg snađe nevolja, a on se osloni na Allaha, da će mu Allah sigurno dati izlaz odakle se i ne nada. 

 

A šta misliš za dvojicu takvih. A šta tek za skupinu ili džemat. Istinu je rekao Uzvišeni kada je objavio: "Ako Allaha pomognete, On će vas pomoći." (Prijevod značenja - Muhammed, 7. )

 

"Allah brani one koji vjeruju." (Prijevod značenja - El-Hadž, 38.)  Allaha, dž.š., molim da nas učvrsti na putu istine, da nam Muhammed, a.s., bude jedini uzor i da nam njegov životni put i put Hidžre budu svjetiljke i putokazi u našem životu.  Amin!