Pojašnjenje pojma 'nužda' u islamu !!!

Nužda dozvoljava ono što je u osnovi zabranjeno

 

Šta je prinuda ? Kako je ispravno definirati i poimati? Kad i pod kojim uvjetima ona dozvoljava ono što je u osnovi zabranjeno? Odgovore na ova pitanja ćemo pokušati dati u našem novom feljtonu, moleći pri tome Uzvišenog    Allaha da nam dâ ispravno razumijevanje o Njegovoj vjeri i uputi nas na njeno ispravno tumačenje i  prakticiranje

 

Piše: Semir Imamović, dipl. islamski pravnik

Šerijatsko pravilo da "prinuda (nužda) dozvoljava ono što je inače zabranjeno",  slobodno mož-emo reći, jedno je od najznačajnijih pravila koje je, u okolnostima kakve su naše, potrebno pojasniti. Same okolnosti ne bi bile dovoljne da nema konkretnih ili praktičnih razloga za to,  kao što su:  

 

-pogrešno definiranje i  prov-ođenje ovog pravila, 

 

-mirenje sa trenutnom situacijom i proklamiranje olakšica na način koji je stran islamskom pravu i njegovim osnovama,

 

-pravdanje grijeha i nepokornosti Allahu nuždom i olakšicom. 

 

Olakšavanje i prihvatanje olakšica, iako vanredan i pod određenim okolnostima opravdan islamski princip, nažalost, uzet je kao osnova od koje se polazi i u ime njega se za leđa bacaju mnogi Allahovi imperativi i krše mnoge Njegove zabrane. Lahkomislen odnos prema različitim vidovima zabranjenog poslovanja, zara-đivanja i sticanja imetka, odlasci i putovanja na mjesta ispunjena griješenjem prema Allahu i svime onim što može zavesti i udaljiti sa Pravog puta, mješanje muškaraca i žena bez opravdanog i valjanog  šerijatskog razloga, predanost i prihvatanje zak-ona koje ljudi kroje prema svojim strastima, samo su neke posljedice nepravilnog i neprihvatljivog  razumijevanja ovog i njemu sličnih principa. 

 

Definicija prinude i njena utemeljenost u Kur'anu i sunnetu

 

Prinuda (nužda) kao šerijatski termin je, kažu islamski pravnici, stanje izuzetne ili vanredne tegobe, pa i opasnosti, koja čovjeka tjera da ostavi ili privremeno odgodi naredbu (vadžib) ili uradi zabranjenu stvar (haram), kako bi na taj način zaštitio neku od univerzalno-čuvanih vrijednosti (vjeru, život, razum, imetak i čast). U suprotnom, tj. izvršavanjem naređenog i ostavljanjem zabranjenog, te bi vrijednosti mogle biti narušene i ugrožene. Mnogo je kur'anskih i hadiskih dokaza koji idu u prilog tvrdnje da se zabrana i naredba, u ovoj sitaciji ili stanju, privremeno stavlja van snage, a posebno izdvajamo:

 

- Allahove riječi: "A zašto da ne jedete ono pri čijem je klanju spomenuto Allahovo ime, kad vam je On pojasnio šta vam je zabranio, osim kad ste prinuđeni na to" (El-En'am, 119.).

 

- Allahove riječi: "On vam jedino zabranjuje strv, krv i svinjsko meso, i ono što je u nečije drugo, a ne Allahovo ime zaklano. A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, nego samo toliko da glad utoli, pa, Gospodar tvoj će, zaista, oprostiti i samilostan biti" (En-Nahl, 115.).

 

- Allahove riječi: "Onoga ko zaniječe Allaha, nakon što je u Njega  vjerovao - osim ako na to bude primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri - čeka Allahova kazna" (En-Nahl, 106.).  

 

- Kad je jedan čovjek obavijestio Poslanika da on i njegova porodica nemaju za jelo osim krepalu devu, on je rekao: "Pomozite se njome ostatak zime ili ostatak godine"...

 

Definicija koju smo naveli  jasno poručuje da je prinuda (nužda) vanredno, iznimno i nepredviđeno stanje, koje je određeno i ograničeno posebnim propisima, tako da ne narušava općeutvrđena i ustaljena šerijatska pravila, naredbe i zabrane i ne daje prostora sumnjama onih koji bi to okarakterizirali kao kontradiktornost šerijata.  Islamski učenjaci su postavili niz uvjeta koji se moraju ispuniti u datoj situaciji, kako bi se ona mogla okarakterizirati ili nazvati nuždom da bi stupilo na snagu pravilo "Nužda dozvoljava ono što je inače zabranjeno". Radi se o sljedećim uvjetima i odrednicama:

 

Pod kojim  uvjetima prinuda dozvoljava ono što je u osnovi zabranjeno

 

1. Postojanje jasnog šerijatskog dokaza prema kome se u osnovi postupa, a koji zabranjuje određeni postupak. Jedenje svinjskog mesa je, naprimjer, zabranjeno na osnovu jasnog šerijatskog dokaza, i to je osnova. Međutim, u nuždi, kad je ugrožen čovjekov život, dozvoljeno je postupiti suprotno ovom dokazu i uzeti onoliko svinjetine koliko će utoliti glad i održati čovjeka u životu. Iz ove odrednice uviđamo da je prinuda čvrsto povezana sa  čovjekovim ubjeđenjem da je dotični postupak strogo zabranjen i da ga ne čini osim radi toga što je prinuđen. To znači da ako čovjek nije ubijeđen u njegovu zabranu, nego smatra dozvoljenim kao i svaku drugu dozvoljenu stvar, za njega se ne može reći da je prinuđen ukoliko bude uradio tu stvar. Naprimjer, islamski učenjaci (hanbelijski, malikijski i šafijski mezheb) koji zabranjuju prodaju pasa, na osnovu jasnih i nedvosmislenih hadisa - poput hadisa da je Poslanik zabranio vrijednost koja se uzme za psa - izdvajaju  stanje prinude i dozvoljavaju čovjeku, koji želi nabaviti psa za čuvanje imetka, usjeva i stoke, da kupi psa ukoliko nema drugog načina za to. Prema mišljenju učenjaka hanefijskog mezheba, kupovina psa se u ovom slučaju ne smatra prinudom (nuždom) jer je oni u osnovi dozvoljavaju (što je, u ovom slučaju, slabije mišljenje, jer je suprotno vjerodostojnim hadisima koji bilježe Buharija i Muslim). 

 

2. Narušavanje jedne od pet univerzalnih vrijednosti (vjere, života, razuma, časti i imetka) radom i postupanjem po spomenutom dokazu (dokazu koji zabranjuje). Ukoliko postupanje po zabrani neće narušiti jednu od univerzalnih vrijednosti, kao što je u slučaju normalnog i uobičajenog sta-nja, onda se ne može govoriti o prinudi (nuždi). Dokaz za ovu odrednicu su Poslanikove riječi: "Nema štete niti nanošenja štete" (Ahmed i Ibn-Madže)

 

3. Ubjeđenje ili, u najmanju ruku,  prevladavajuće mišlje-nje da će se dogoditi šteta i biti narušena jedna od univerzalnih vrijednosti. Ako se radi o pukoj pretpostavci ili neosnovanom mišljenju, kao što je primjer čovjeka koji se nalazi u stanju koje mu dozvoljava čekanje i strplje-nje, ali on i pored toga požuri sa uzimanjem nečega što je zabranjeno, umišljajući da bi njegov život mogao doći u opasnost, nije teško zaključiti da se radi o ugođanju strasti, a ne o prinudi. Dokaz da se u obzir uzima ubjeđenje i prevladavajuće mišljenje, a odbacuje umišljenost i pretpostavka su Poslanikove riječi upućene Ebu-Vakidu el-Lejsiju, nakon  što mu je ovaj spomenuo da on i njegovi prijatelji nekad borave u predjelima u kojima bivaju izloženi gladi: "Ako ne budete imali sabuha (mlijeka koje se pije za doručak) i gabuka (mlijeka koje se pije za večeru) i ne nađete ništa drugo kao zamjenu, dozvo-ljeno vam je da jedete lešinu". Hadis jasno poručuje da nije dozvoljeno prekršiti Allahovu zabranu sve dok čovjek ne stekne ubjeđenje da bi njegov život mogao biti ugrožen. 

 

4. Nemogućnost prevazilaženja stanja prinude ili tegobe nečim što je dozvoljeno. Ukoliko postoji dozvoljen način za odbijanje štete, nije dozvoljeno koristiti zabranjeno sredstvo. Ako je hirurg u mogućnosti zamijenuti bolesni dio ljudskog tijela dijelom životinje koja je čista - poput krave, ovce i slično - nije mu dozvoljeno koristiti dio nečiste životinje (svinja, domaći magarac i slično). Dokaz za ispravnost ove odrednice jest šerijatsko pravilo: "Šteta se izbjegava koliko god to mogućnost dozvoljava".

 

5. Neprouzrokovanje veće ili jednake štete koja se čini da bi se prevazišlo stanje prinude (nužde). Naprimjer, muslimanu nije dozvoljeno ubiti drugog muslimana pod izgovorom da je prinuđen, jer se u tom slučaju šteta otklanja sličnom štetom. Šerijatsko pravilo glasi: "Šteta se ne otklanja jednakom ili većom štetom". 

 

6. Čuvanje tuđih prava i njihovo vraćanje vlasnicima u prvobitnom i osnovnom stanju. Prinuda (nužda) ne mijenja suštinu stvari i ne narušava prava koja su u osnovi nepovrediva. Osoba koja je prisiljena, radi preživljavanja i opstanka, uzeti tuđi imetak zbog nemogućnosti da do imetka dođe dozvoljenim putem, ne biva oslobođena nadoknade, nego je obavezna, čim to bude u stanju, vratiti nepravedno uzeti imetak. Dokaz za to su Allahove riječi: "I jedni drugima na nepravedan način imetak ne prisvajajte" (En-Nisa, 29.).

 

7. Nenarušavanje nekog od temeljnih principa islama, kao što su: pravednost, ispunjavanje ugovora, čuvanje prava i časti drugih, ljubav i mržnja u ime Allaha, moralnost i slično. Nema te prinude ili prisile koja dozvoljava blud, bespravno ubistvo, razbojništvo, otim-ačinu, pronevjeru muslimanske zajednice, izdaju, trajni mir sa nevjernicima, izjednačavanje islama sa drugim krivim vjerama i slično. Rekao je imam Zerkeši:

 

"Ono što se suprostavlja temeljnim principima šerijata, ne smije se činiti pod izgovorom prinude".

 

8. Zadržavanje na količini koja je dovoljna da bi se prevazišlo stanje prinude (nužde) ili kako to islamski pravnici kažu: "Ed-daruretu tukadderu bi kaderiha - Prinuda dozvoljava činjenje zabranjene stvari u onoj mjeri koja je dovoljna da bi se ona prevazišla".Znači, ako je žena prinuđena pred muškarcem koji nije u srodstvu sa njom (kao što je, naprimjer, doktor) otkriti dio tijela, nije joj dozvoljeno otkrivati ono za čijim otkrivanjem nema nikakve potrebe. Dokaz za to su Allahove riječi: "A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, tek toliko da glad utoli, njemu nije grijeh" (El-Bekare, 173). Iz ajeta se da zaključiti da onaj ko uzme više od onoga što mu je potrebno čini grijeh i izlazi iz pokornosti Allahu.

 

Podjela prinude

 

9. Konsultiranje sa povjerljivim doktorom muslimanom u slučaju da se radi o prinudnoj upotrebi zabranjenih sredstava za liječenje. Postoji više načina podjele i klasificiranja prinude (nužde), s obzirom da postoje različita mjerila i kriteriji koji se pri tome mogu uzeti u obzir. Izdvajamo: 

 

1. Podjelu prinude s obzirom na vrijednost koja se za nju veže. Kad se uzme u obzir vrijednost koja se veže za prinudu, ona se može podijeliti u pet vrsta:

 

- Prinuda koja se veže za čuvanje vrijednosti vjere. Primjer za to je ubijanje muslimana u "živom štitu", ukoliko bi se na taj način nevjernici spriječili da prodru u grad ili predio naseljen velikim brojem muslimana i na taj način doveli u pitanje postojanje islama i njegovih sljedbenika na tim prostorima.

 

- Prinuda koja se veže za čuvanje vrijednosti života. Primjer za to je jedenje strvine, krvi, svinjskog mesa i drugih zabranjenih stvari radi očuvanja života.

 

- Prinuda koja se veže za čuvanje vrijednosti razuma. Primjer za to je korištenje zabranjenih lijekova ukoliko se zna da će njima biti sačuvan ljudski razum. 

 

- Prinuda koja se veže za čuvanje vrijednosti časti. Primjer za to je davanje imetka nevjernicima kako bi se sačuvala čast muslimanke, tj. izbjeglo njeno silovanje.

 

- Prinuda koja se veže za čuvanje vrijednosti imetka. Primjer za to je upropaštava-nje male količine imetka kako se sačuvala njegova velika većina.

 

2. Podjela prinude s obzirom na to veže li se za kolektiv ili individuu. U ovom slučaju se prinuda (nužda) dijeli na:

 

- Kolektivnu prinudu, kao što je opća glad ili neka druga opća nevolja,

 

- Individualnu prinudu, kao što je pojedinačan primjer gladi i neimaštine. 

 

Razilaženje postoji oko dozvole alkohola.

 

 

Imami Malik i Ahmed smatraju da alkohol nije dozvoljen u prinudi, osim ako se njime pomogne prolazak zalogaja hrane koji se zaustavio u grlu, dok imam Ebu-Hanifa i Šafija to smatraju dozvoljenim. Kad uzmemo u obzir da je lešina, krv i slično dozvoljena u prinudi, da bi se sačuvao  ljudski život, nije teško zaključiti da je i korištenje alkohola dozvoljeno u istu svrhu. Kad se tome pridoda   činjenica da je ajet općeg karaktera, postaje jasno da je ispravnije mišljenje Ebu-Hanife i Šafije

 

Ovdje mislimo na stvari i razloge zbog kojih čovjek može dospjeti u stanje nužde, ostaviti ono što je naređeno i učiniti ono što je zabranjeno.  

 

Radi se o sljedećim razlozima:

 

1. potreba za hranom i pićem,

 

2. liječenje,

 

3. prisila,

 

4. tegoba ili teška situacija,

 

5. bolest,

 

6. samoodbrana.

 

Potreba za  hranom i pićem

 

Kaže Allah, dž.š.: "On vam je pojasnio ono što vam je zabranjeno, osim kad na to budete prinuđeni" (El-En'am, 119.).

 

Ajet je općeg karaktera i ne pravi razliku između različitih zabranjenih stvari i situacija. To, praktično, znači da stanje prinude izazvano glađu i žeđu dozvoljava svaki vid zabranjenog prehranjivanja i preživljavanja. Rekao je Ebu-Bekr el-Džessas: "Allah, dž. š.,  u ovome ajetu govori o nuždi i dozvoljava čovjeku da zbog nje učini zabranjenu stvar, ne precizirajući o kojoj se stvari radi. Iz toga proizlazi da dozvola stupa na snagu kad god se pojavi nužda" (Ahkamu-l-Kur'an, 1./147.).

 

Razilaženje postoji oko dozvole alkohola. Imami Malik i Ahmed smatraju da alkohol nije dozvoljen u prinudi, osim ako se njime pomogne prolazak zalogaja hrane koji se zaustavio u grlu, dok imam Ebu-Hanifa i Šafija to smatraju dozvoljenim. Kad uzmemo u obzir da je lešina, krv i slično dozvoljena u prinudi, da bi se sačuvao ljudski život, nije teško zaključiti da je i korište-nje alkohola dozvoljeno u istu svrhu.

 

Dozvoljeno je u stanju prinude:

 

Kad se tome pridoda činjenica da je ajet općeg karaktera, postaje jasno da je ispravnije mišljenje Ebu-Hanife i Šafije.

 

- Jesti plodove voćki i povrće iz bašče bez dozvole njihovog vlasnika, s time da je onaj koji jede obavezan dati vlasniku protuvrijednost. Dokaz za to su riječi Poslanika, s. a. v. s.: "Kad prođeš pored bostana, pozovi njegovog vlasnika tri puta. Ako ti se odazove - traži dozvolu od njega, a ako ti se ne odazove - onda jedi bez njegove dozvole, ali ne pravi nered u njegovom bostanu" (Tirmizi i Ibn-Madže).

 

- Pomusti i piti mlijeko goveda, ovaca, koza bez dozvole njihovog vlasnika, ne noseći sa sobom mlijeko, na što upućuju riječi Poslanika, s. a. v. s.: "Ko prođe pored tuđe stoke i htjedne je pomusti i piti njeno mlijeko, neka zatraži dozvolu od njenog vlasnika. Ukoliko ne bude vlasnika, neka ga tri puta dozove i zatraži dozvolu od njega. Ako se niko ne javi - dozvoljeno mu je pomusti stoku i piti pomuženo mlijeko, ali neka sa sobom ne nosi ništa" (Tirmizi).

 

- Uzimanje imetka od roditelja koji taj imetak uglavnom ili u potpunosti zarađuju na nedozvoljen način (radeći, naprimjer, u kamatnim bankama, oporezivanju, tvornici alkohola, osiguravajućem zavodu) za prehranu, odijevanje i druge nužne potrebe, ukoliko ne postoji drugi način dolaska do potrebnog imetka.

 

Liječenje

 

Liječenje, kao i potreba za hranom i pićem, može prouzrokovati stanje nužde, tj. dovesti čovjeka u situaciju da, radi očuvanja života, prekrši neku od Allahovih zabrana ili principa. Na to ukazuje već citirani ajet: "On vam je pojasnio ono što vam je zabranjeno, osim kada na to budete prinuđeni" (El-En'am, 119). Navest ćemo nekoliko konkretnih primjera sa kojima se ljudi susreću u medicini kad bivaju prinuđeni postupati suprotno islamskim načelima i osnovama. 

 

Upotreba alkohola pri liječenju

 

Prenosi Tarik ibn-Suvejd da je za alkohol pitao Poslanika, s. a. v. s. Nakon što ga je Poslanik, s. a. v. s., obavijestio da je zabranjen, pitao je može li ga koristiti za pravljenje lijeka. Poslanik, s. a. v. s., odgovorio je da je alkohol otrov, a ne lijek te da mu nije dozvoljeno da ga koristi za pravljenje lijeka" (hadis su zabilježili Muslim, Ahmed, Ebu-Davud i drugi).

 

U drugom hadisu, Poslanik, s. a. v. s., kaže: "Allah nije učinio lijek u onome što vam je zabranio". Polazeći od ovih i sličnih hadisa, učenjaci sve četiri pravne škole su zabranili upotrebu alkohola u svrhu liječenja. Učenjaci hanefijskog mezheba su dozvolili upotrebu alkohola za liječenje u izuzetnoj situaciji, kad ne postoji dozvoljen lijek i prevladava ubjeđenje da će koristiti, dok su učenjaci šafijskog mezheba dozvolili upotrebu alkohola pomiješanog sa nečim što može promijeniti njegova svojstva. Nakon što je imam Kurtubi naveo mišljenja islamskih učenjaka u vezi s upotrebom alkohola u liječenju, rekao je: "Postoji mogućnost da su hadisi koji zabranjuju liječenje alkoholom određeni i ogra-ničeni stanjem nužde (tj. iz njih se može izdvojiti stanje nužde). Poznato nam je da je dozvoljena upotreba otrova u svrhu liječenja, iako nije dozvoljeno njegovo konzumiranje" ("Tefsiru-l-Kurtubi", 2./231.)

 

Islamski pravni kolegij ("El-Medžmeu-l-Fkhijju"), na poslj-ednjem zasjedanju održanom prije tri mjeseca, dozvolio je upotrebu i prodaju lijekova u kojima se nalazi mali procent alkohola.

 

Analogno alkoholu, u prinudi je dozvoljena upotreba droge. Droga se za anesteziju koristila još u prvim generacijama muslimana. Prije nego što je hirurg amputirao nogu Urvetu ibn-Zubejru (sinu Zubejra ibn-Avvama, jednog od deseterice ashaba koje je Poslanik obradovao Džennetom još za njihova života), pitao ga je hoće li mu dati anesteziju. Kako ga Urve, veliki učenjak i pravnik, nije ukorio radi toga, biva nam jasno da je dozvoljena upotreba droge za anesteziju i slične potrebe.

 

Pregled i liječenje  žene od strane muškarca 

 

Ženi je - pod uvjetom da nema doktorice koja obavlja taj posao ili da nema dovoljno stručne doktorice koja bi joj pružila potpunu i odgovarajuću pomoć i tretman ili će joj odlazak kod doktorice oduzeti dragocijeno vrijeme i ugroziti i dovesti u pitanje život - dozvoljen pregled i liječenje kod muškarca. Već smo spomenuli da se žena u ovoj situaciji mora ograničiti na otkrivanje samo onih dijelova tijela koji se pregledaju i liječe, na osnovu pravila koje glasi: "Nužda dozvoljava činjenje zabranjene stvari u onoj mjeri koja je dovoljna da bi se ona prevazišla".

 

Islamski učenjaci su jednoglasni kad je u pitanju zabrana pobačaja nakon oživljenja ploda, a kao dokaz uzimaju riječi Allaha, dž. š.: "Ne ubijajte onoga koga je Allah zabranio, osim sa pravom" (El-Isra, 31.). Izuzeti se može samo slučaj krajnje nužde, kao, naprimjer, da majčin život bude ugrožen daljnjim ostajanjem embrija u njenoj utrobi (radi zatrovanja i slično). Uz oboljenje embrija bolešću koja može ugroziti majčin život, potrebno je ispuniti još dva uvjeta za dozvolu pobačaja: prevladavujuće mišljenje doktora da će majka ostati živa i nepostojanje drugog načina, osim pobačaja, da se prevaziđe stanje nužde.

 

Seciranje i  autopsija 

 

Jedno od poznatih načela islama je nepovredivost tijela muslimana za vrijeme njegovog života i nakon smrti. Ono je uzeto iz riječi Poslanika, s. a. v.s.: "Grijeh lomljenja kosti mrtvaca jednak je grijehu lom-ljenja kosti živog čovjeka" (hadis su zabilježili Ebu-Davud i Ibn-Madže).

 

Seciranjem i autopsijom se, bez sumnje, narušava ta nepovredivost. Kako je to jedini put da se otkriju pravi uzroci i detalji zločina i da se studenti medicinskih nauka praktično nauče hirurškim zahvatima, otkrivanju različitih unutarnjih bolesti i njihovom valjanom liječenju, veliki broj islamskih učenjaka današnjice dozvoljavju i jedan i drugi postupak smatrajući ih nužnim i nezamjenjivim. 

 

Opraštanje grijeha koji se počine nesvjesno, iz zaborava i pod prisilom

 

Prisila je tjeranje čovjeka da uradi nešto preko svoje volje što on, u normalnoj situaciji ili situaciji slobodnog izbora, nikad ne bi uradio (naprimjer: čin bluda, ubistvo, udaranje). Svako ko pretpostavlja ili ima  prevladavajuće mišljenje da bi se moglo provesti u praksi ono čime mu se prijeti i da je onaj koji prijeti sposoban to uraditi, smatra se prisiljenim i dozvoljeno mu je uraditi ono što je u normalnoj situaciji zabranjeno (haram) 

 

Potpuna i nepotpuna prisila

 

Prisila je tjeranje čovjeka da uradi nešto preko svoje volje što on, u normalnoj situaciji ili situaciji slobodnog izbora, nikad ne bi uradio (naprimjer: čin bluda, ubistvo, udaranje). Svako ko pretpostavlja ili ima prevladavajuće mišljenje da bi se moglo provesti u praksi ono čime mu se prijeti i da je onaj koji prijeti sposoban to uraditi, smatra se prisiljenim i dozvoljeno mu je uraditi ono što je u normalnoj situaciji zabranjeno (haram).

 

Učenjaci usuli fikha (nauke koja se bavi šerijatskim dokazima i njihovim ispravnim razumijevanjem) podijelili su prisilu u dvije vrste:

 

- Potpuna prisila (el-ikrahu-l-muldži'): prisila koja čovjeku ne daje mogućnost izbora i čini ga nemoćnim pred onim što se od njega traži, kao što je, naprimjer, prijetnja ubistvom, odsijecanjem dijela tijela, jakim udaranjem koje bi moglo rezultirati smrću i tome slično. Ova vrsta prisile čini čovjeka prinuđenim i dozvoljava mu činjenje zabranjene stvari (naprimjer, pijenje alkohola) i ostvaljanje naredbe (naprimjer, namaza), prema riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Allah, dželle šanuhu, mome je ummetu oprostio grijehe koje on uradi nesvjesno, iz zaborava i pod prisilom" (hadis prenosi Taberani u "El-Kebiru" od Sevbana i Ebu-Derdaa, Ibn-Madže, Ibn-Hibban i Hakim od Ibn-Abbasa). 

 

- Nepotpuna prisila (el-ikrahu gajru-l-muldži'): prisila koja čovjeku daje mogućnost izbora i izbjegavanja onoga što se od njega traži, kao što je prijetnja zatvorom, blažim udaranjem koje neće nanijeti značajnije povrede na tijelu, dijelimičnim oduzimanje imetka i slično. Nakon što znamo da prisila u općem smislu prouzrokuje stanje prinude i sta-vlja van snage šerijatsku zabranu i naredbu, ostaje da precizno pojasnimo kakav je pravni status postupka koji uradi prisiljena osoba (tj. kako se taj postupak tretira u islamskom pravu) i u kojoj mjeri ta osoba biva oslobođena ovosvjetskih sankcija (kazni) koje su određene šerijatom. 

 

Pravni status postupka koji učini prisiljena osoba

 

Kad se uzme u obzir pravni status postupaka koje čovjek čini pod prisilom, onda se ti postupci mogu podijeliti na tri vrste:

 

1. Zabranjeni postupci koji u sta-nju prinude (u ovom slučaju, uzrokovane prisilom) postaju dozvoljeni,  kao što je jedenje lešine, krvi, svinjskog mesa, pije-nje alkohola i slično. Dokaz za to su riječi Allaha, dželle ša'nuhu: "On vam je pojasnio sve što vam je zabranio, osim kad prinuđeni budete..." (El-En'am, 119.). Iz ajeta se razumije da određene zabranjene stvari u stanju prinude postaju dozvoljene, tj. stavljaju se na isti stepen sa onime što je u osnovi dozvoljeno.

 

2.Zabranjeni postupci koje je dozvoljeno raditi u prinudi koristeći se principom olakšice, što znači da ne gube svoje prvobitno svojstvo i status, ostaju zabranjeni za razliku od prve vrste, koja, kako smo rekli, mije-nja svoje svojstvo i poprima svojstvo dozvoljenog. Primjer ove vrste zabranjenih postupaka jest izgovaranje riječi nevjerstva uz čvrsto vjerovanje u srcu u slučaju potpune prisile, isto tako klanjanje križu ili kipu i slično. Kaže Allah, dželle ša'nuhu: "Onoga ko zaniječe Allaha nakon što je u Njega vjerovao, osim ako na to bude prisiljen, a srce mu ostane čvrsto u vjeri, čeka Allahova kazna. One kojima se nevjerstvo bude mililo stići će srdžba Allahova i njih čeka patnja velika" (En-Nahl, 106.). Vidimo da je Allah, dželle šanuhu, onome ko bude primoran na izgovaranje riječi nevjerstva olakšao i dozvolio mu da to uradi. Međutim, nije spomenuo da je sam postupak dozvoljen. Dozvolio je činje-nje nevjerstva, ali ne i nevjerstvo.

 

3. Zabranjeni postupci koje nije dozvoljeno činiti u prisili čak ni pod izgovorom olakšice, kao što je bespravno ubistvo muslimana, njegovo ranjavanje i ozljeđivanje, udaranje roditelja, čin bluda. Ovi postupci zadržavaju svoje osnovno svojstvo, prisila ga ne mijenja i ne postoji olakšica od Allaha, dželle šanuhu, za njihovo činjenje. Oni se smatraju čistim nasiljem i nepravdom. Dokaz za njihovo takvo tretiranje nalazimo u riječima Allaha, dželle šanuhu: "Ne ubijajte bespravno onoga čije je ubistvo Allah zabranio" (El-Isra, 33.) i riječima  Allaha, dželle šanuhu: "Oni koji uznemiravaju vjernike i vjernice bez ikakvog razloga i počinjenog grijeha čine veliku potvoru i jasan grijeh" (El-Ahzab, 58.). 

 

Samoodbrana

 

- Kaže  Allah, dželle ša’nuhu: "Ako vam neko nepravdu učini, uzvratite mu istom mjerom, i bojte se Allaha i znajte da je Allah sa bogobojaznima" (el-Bekare, 194.). Bilježi imam Ahmed od Ebu-Hurejre da je došao jedan čovjek kod  Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,  i rekao mu: "Allahov Poslaniče, šta ću uraditi u slučaju da neko nepravedno nasrne na moj imetak?" "Zastraši ga Allahovom kaznom", odgovori Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. "Šta ako ga to ne odvrati?", ponovo će čovjek. "Uradi istu stvar, zastraši ga Allahovom kaznom". "Ako ga ni to ne odvarti i ustraje u svojoj namjeri", ustrajno će čovjek. "Bori se protiv njega. Ako te ubije - ti ćeš u Džennet, a ako ti njega ubiješ - on će u Džehennem", završio je  Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Zastraši ga Allahovom kaznom", čovjeku koji ga je pitao šta da radi sa osobom koja želi nasilno uzeti njegov imetak, ukazuju - kako kaže šejhu-l-islam Ibn-Tejmijje - na to da nije dozvoljeno ubiti nasrtljivca, osim u slučaju da nema drugog načina da se on spriječi u svome zlodjelu. Ako se može odvratiti govorom i prijetnjom - nije ga dozvoljeno udarati, ako se može odvratiti lakšim udaranjem - nije ga dozvoljeno jače udarati, ako se može odvratiti udaranjem - nije dozvoljeno njegovo ubistvo.

 

Kakav je propis odbrane od nasrtljivca ?

 

Nema razilaženja među islamskim učenjacima da je odbrana od nasrtljivca dozvoljena. Međutim, postoji razilaženje o obaveznosti toga. Većina islamskih učenjaka smatra da je samoodbrana vadžib (obavezna) i poziva se na riječi Allaha, dželle ša’nuhu: "Ne bacajte se svojim rukama u propast" (El-Bekare, 195.) i riječi Allaha, dželle ša’nuhu: "Borite se protiv skupine koja nasilje čini sve dok se ona Allahovoj naredbi ne pokori" (El-Hudžurat, 9.). Bitno je napomenuti da je odgovornosti i sankcioniranja oslobođen i onaj ko počini štetu u odbrani drugog muslimana ili muslimanke koji nasilno i nepravedno budu napadnuti, na osnovu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme: "Onaj pred kim bude ponižen vjernik, a on bude u mogućnosti da mu pomogne i ne pomogne, Allah će ga poniziti na Sudnjem danu pred svim ljudima" (hadis je zabilježio Ahmed od Sehla ibn-Hunejfa).

 

Odbrana časti

 

Žena koju napadne razvratnik ili griješnik je obavezna braniti se koliko je god u mogućnosti. Također, obaveza je muslimanu da zaštiti muslimanku od nasrtljivca koji može ugroziti njenu čast, svim sredstvima. Čast je vrijednost i svetinja koja se ni u kom slučaju ne smije povrijediti, narušiti i uzurpirati, bez razlike radili se o vlastitoj ili časti bilo kojeg muslimana i muslimanke. Islamski učenjaci su složni u tome da onaj ko braneći čast nanese određenu štetu, ne snosi nikakve šerijatske konsekvence, niti je griješan. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme: "Ko pogine na putu odbrane svoje porodice, ima status šehida". Prenosi imam Ahmed od Ubejda ibn-Umejra da je neki čovjek ugostio grupu ljudi iz plemena Huzejl. U toj grupi je bila žena koju je on htio silovati. Kad je krenuo prema njoj, ona je uzela kamen i smrtno ga pogodila. Nakon što je o tome obaviješten, Omer, radijallahu anhu, rekao je: "Tako mi Allaha, ona nije obavezna dati krvarinu za njega".

 

Teškoća za sobom povlači olakšanje

 

Olakšavanje osobama koje nisu u stanju izvršiti datu islamsku obavezu ili je nisu u stanju potpuno izvršiti, veliki je islamski princip i pravilo koje je jasno naglašeno u Kur'anu i govoru Allahovog Poslanika, sallallahu   alejhi ve sellem

 

Tegoba ili poteškoća je zadnja u nizu stvari koja može prouzrokovati stanje prinude, trenutno promijenuti šerijatski propis i staviti ga van snage. Olakšavanje osobama koje nisu u stanju izvrštiti datu islamsku obavezu ili je nisu u stanju potpuno izvršiti, veliki je islamski princip i pravilo koje je jasno naglašeno u Kur'anu i govoru Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Često je u knjigama i govoru prijašnjih i današnjih učenjaka korišteno i argument je za mnoga pravna rješenja - fetve. 

 

Poteškoća koja je uzrok olakšice

 

Rekao je Uzvišeni Allah: "Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate" (El-Bekare, 185.); "On vas je izabrao i u vjeri vam nije ništa teško propisao" (El-Hadždž, 78.).

 

Prenosi imam Buharija od Imrana ibn-Husejna da je rekao: "Imao sam hemoroide te sam pitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za namaz, kako da ga obavljam. "Klanjaj stojeći. Ako ne možeš stojeći, klanjaj sjedeći. A ako ne mogneš ni sjedeći, onda na boku", odgovorio je on. Kako definirati poteškoću koja biva uzrok olakšice i koja dozvoljava čovjeku da ostavi nešto što je obavezno? 

 

Islamski učenjaci su složni u tome da su vidovi tegobe ili poteškoće koje spominju Kur'an i vjerodostojna tradicija Alahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, trajni uzrok (u svakom vremenu i svakoj osobi) olakšice i potpunog ili dijelomičnog oslobađanja šerijatskih obaveza.  Radi se o sljedećim vidovima tegobe:

 

- Bolest (bolesnoj osobi je dozvoljeno uzeti tejemum ukoliko se boji da će upotreba vode naškoditi njegovom tijelu ili mu pojačati bolest, ostaviti namaz u džematu i džumu-namaz, klanjati sjedeći, koristeći se išaretima, spajati namaze, ostaviti borbu  i slično);

 

- Putovanje (putniku je dozvo-ljeno skratiti i spojiti namaz, prekinuti post, izostaviti džuma-namaz, bajram-namaz, namaz u džematu i slično);

 

- Strah (zbog prevelikog straha, u borbi je dozvoljeno klanjati u pravcu koji ne odgovara pravcu kible; također, zbog straha od neprijatelja je dozvoljeno odgoditi namaz i klanjati ga van njegovog vremena);

 

- Nevrijeme i velika vrućina (dozvoljeno je zbog nevremena - jake kiše, vjetra, poledice i snijega - ostaviti namaz u džematu i spojiti namaze u mesdžidu zbog teškoće dolaska na drugi namaz, a zbog velike vrućine je dozvoljeno odgoditi podne-namaz iz njegovog prvog vremena);

 

- Trudnoća (trudnici je dozvo-ljeno klanjati sjedeći ukoliko nije u stanju stojati, ne postiti ako se boji za vlastito ili zdravlje djeteta). 

 

Teškoće koji nisu spomenute u Kur'anu o sunnetu

 

Što se tiče drugih vidova poteškoća, koje nisu spomenute u Kur'anu i tradiciji Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, postoji razilaženje među islamskim učenjacima o njihovom određenju, preciziranju i uticaju na promjenu propisa. Neki učenjaci, kao što je El-Izz ibn-Abdusselam, spominju interesantnu odrednicu, koja se mora naći pri određenoj poteškoći (tegobi) kako bi ona za sobom povukla olakšicu i trenutno van snage stavila propis. Kažu: "Ukoliko je novonastala poteškoća jednaka ili veća od najmanje poteškoće, koja, prema Kur'anu i sunnetu, prouzrokuje olakšanje ili olakšicu, ona dobiva isti status i povlači za sobom olakšicu". Drugi u obzir uzimaju običaj i ono što prevladava u jednom narodu, što znači da povlači za sobom olakšicu svaka poteškoća koju većina ljudi u nekom mjestu ne bi mogla podnijeti i izdržati. Treći gledaju na veličinu pažnje koju šerijat pridaje određenoj obavezi (vadžibu). Obaveza kojoj se pridaje velika pažnja u šerijatu zahtijeva da bude izuzetno velika poteškoća koja bi nju eventualno stavila van snage.

 

Neka savremena pitanja koja bi se mogla promatrati u okviru šerijatskog pravila: "Teškoća za sobom povlači olakšanje".

 

Odsustvovanje sa džume

 

a) Ostavljanje džuma namaza zbog posla.

 

Ovdje se može govoriti o dvije vrste posla:

 

- Općekorisni posao, kao što je dežurstvo u bolnici, sigurnost,  granična služba, održavanje javnog reda i mira, stražarenje u tvornici ili firmi i slično. Stalna komisija za fetve, na čelu sa šejhom Abdulazizom ibn-Bazom, izdala je fetvu kojom je dozvoljeno osobama koje u vrijeme džuma-namaza obavljaju neki od spomenutih poslova izostaviti džuma-namaz i klanjati umjesto nje podne-namaz. 

 

- Poslovi od kojih korist uglavnom imaju sami radnici, što je slučaj sa većinom poslova. Neki islamski učenjaci (pogledati:  www.islamweb.net, ili eš-šebeketu-l-islamijjetu, fetva broj 1.864, 4.590, 13.099 i druge fetve iz oblasti namaza. Fetvu je izdao "Merkezu-l-fetava", na čelu sa Abdullahom Fekihom) dozvolili su ostavljanje džuma-namaza radnicima kojima uprava preduzeća ne dozvoljava odlazak na džumu nakon što su oni poduzeli sve što je bilo u njihovoj mogućnosti. Oni su obavezni uputiti žalbu, zalagati se za svoje pravo, tražiti od uprave da im i dio plaće odbiju, samo da im daju dozvolu. 

 

Rekao je Uzvišeni Allah: "Bojte se Allaha koliko ste u mogućnosti", (Et-Tegabun, 16.). 

 

Nije dozvoljeno raditi u preduzećima u kojima je zabrana odlaska na džumu stalna, jer bi se radom u takvim preduzećima dala prednost ovom nad onim svijetom i bili bi pogaženi interesi vjere, koji muslimanu moraju biti na prvom mjestu. 

 

Džuma-namaz nisu dužni klanjati radnici koji radnu obavezu izvršavaju daleko od svog mjesta pod uvjetom da u njihovoj blizini ili okolini nema mesdžida u kome se obavlja džuma. 

 

Spajanje namaza

 

b) Spajanje namaza u školi, na poslu i slično. 

Namaz je vremenski određena obaveza vjernika i nije dozvoljeno njegovo odgađanje osim sa opravdanim šerijatskim razlogom, kao što je spajanje sa drugim namazom, preveliki strah u borbi, pružanje pomoći i opravdani gubitak razuma (san, anestezija, nesvijest). Rekao je Allah, dželle šanuhu: "Jer, vjernicima je naređeno da u određeno vrijeme namaz obavljaju" (En-Nisa, 103.).

 

Mnogi imaju dilemu o tome je li radi radnih okolnosti dozvoljeno spojiti podne i ikindiju, akšam i jaciju i smatraju li se te okolnosti valjanim šerijatskim razlogom za kršenje principa da se svaki namaz klanja strogo u njegovom vremenu. 

 

Prije nego što spomenem fetve nekih današnjih učenjaka, spomenut ću šta je rekla ulema najoodabranijih generacija muslimana. Najtolerantniji mezheb po ovome pitanju, kako tvrdi šejhu-l-islam Ibn-Tejmijje, jest mezheb imama Ahmeda, po kojem je dozvoljeno spajiti namaze u svakoj situaciji u kojoj bi čovjek bio doveden u težak položaj i doživio veliku neugodnost ako ne bi spojio, kao što je posao i slične situacije. Isto su smatrali i Ibn-Sirin, Rebia, Ešheb, Kaffal eš-Šaši i neki hadiski učenjaci. Jedini uvjet koji ovi učenjaci postavljaju jest da to ne smije biti stalna i uobičajena praksa.

 

Oni ovakav stav argumentiraju hadisom koji bilježi imam Muslim od Abdullaha ibn-Abbasa, u kome Abdullah ibn-Abbas kaže: "Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spajao je podne i ikindiju, akšam i jaciju u Medini, iako nije padala kiša i nije postajala bojaznost od neprijatelja. Upitan zašto je to radio, odgovorio je: "Htio je da njegov ummet ne doživi neugodnost".

 

Rukovođeni istim argumentom, neki današnji učenjaci (Abdullah Đibrin, penzionirani član Vijeća velikih učenjaka u Saudijskoj Arabiji, dr. Mustafa Mahdum, profesor metodologije islamskog prava na Islamskom univerzitetu u Medini, "Merkezu-l-fetava", na čelu sa Abdullahom Fekihom, i drugi) dozvoljavaju spajanje namaza na poslu i školi, ukoliko radne okolnosti ne dozvoljavaju obavljanje svakog namaza u njegovom vremenu. Da bi ovaj propis stupio na snagu, oni uvjetuju:

 

- da spajanje namaza zbog navedenih okolnosti ne postane stalna praksa, jer je to u suprotnosti sa praksom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

 

- da su poduzete sve mjere na putu ostvarivanja prava na namaz u njegovom vremenu.

 

- da nema nikakve mogućnosti za obavljanje namaza u njegovom vremenu; u učionici, za vrijeme odmora, uz dozvolu nastavnika ili poslodavca i slično.

 

- da radnik ne može naći posao na drugom mjestu na kome bi mogao obavljati namaz u njegovo vrijeme (ovaj uvjet se odnosi  samo na posao).

 

Žena u mješovitim školama

 

c) Školovanje u mješovitim školama (prvenstveno mislimo na školovanje žena). 

 

Jedan od problema sa kojima se susreću muslimani današnjice jest nepostojanje škola uređenih po islamskim principima, sa posebnim muškim i ženskim odjeljenjima, u kojima bi se bez ikakvih problema provodili islamski propisi. Islamski učenjaci su dali poprilično oprečna pravna rješenja. 

 

Neki su, strogo poštujući princip zabrane miješanja muškaraca i žena, zabranili ženi da uči u takvim školama, ne uzimajući u obzir novonastale okolnosti; drugi su, opet, preferirajući korist obrazovanja i sticanja što veće kulture nad koristi ispravnog islamskog odgoja, to dozvolili bez ikakvih posebnih ograničenja; treći su ponudili srednje rješenje, koje se ogleda u tome da je ženi dozvoljeno školovanje u mješovitim školama pod određenim uvjetima. Radi se o sljedećim uvjetima:

 

- Školovanje u isključivo ženskim strukama, kao što je ginekologija, ili strukama koje su potrebne i muškarcima i ženama i koje - ako ne izuče i jedni i drugi - nemoguće će biti u praktičnom životu izbjeći kršenje šerijatskih propisa, kao što je pedagogija, stomatologija, hirurgija i slično. 

 

- Postojanje dozvole mahrema (muža, oca, brata). 

 

- Ubjeđenje ili prevladavajuće mišljenje kod žene da će sačuvati svoju islamsku ličnost i islamski moral. Ovo je rješenje poznatog islamskog učenjaka, misionara i mislioca šejha Selmana ibn-Fehda el-Avde. (Pitanje sam  mu postavio lično u jednom od mesdžida Burejde, mjesta u kome šejh trenutno živi i radi.) Ovo mišljenje je, Allah najbolje zna, najbliže šerijatskim pravilima i principima, kao što su:

 

- princip olakšavanja, a ne otežavanja,

 

- princip činjenja zabranjene stvari u prinudi, kad njeno izbjegavanje može prouzrokovati veliku poteškoću,

 

- princip činjenja manje od dviju šteta. Veća je šteta da muškarci ginekolozi, pregledaju najintimnije dijelove ženskog tijela, nego da žena izučava ginekologiju u mješovitim školama.

 

Postoji još niz savremenih pitanja koja bi se mogla izučavati i tretirati u okviru ove teme. Međutim, radi skučenosti prostora, zadržat ćemo se na ovom broju pitanja.

 

Sa ovim ćemo završiti pisanje o principu "Prinuda dozvoljava ono što je u osnovi zabranjeno", uz nadu da smo djelomično doprinijeli  u njegovom upoznavanju i ispravnom shvatanju