Odlike daije
Daija kakvog želimo je onaj koji ima osjećaj za vrijeme u kome živi i sredinu u kojoj poziva, koji poznaje kulturu i običaje toga naroda. On sve ovo treba uklopiti u svoju islamsku misiju. Njegova svijest treba ga voditi ka podrobnijem proučavanju stvarnosti sredine onih koje treba pozivati
Piše: Mr. hfz. Senaid Hafizović
Odabrani način poziva treba biti zasnovan na savjesno proučenim temeljima. Daija se mora okititi plemenitim islamskim moralnim osobinama. Ovdje ćemo navesti samo one najosnovnije
Iskrenost
Njeno mjesto je dubina srca i ne poznaje je niko osim Uzvišeni Allah. Međutim, njeni plodovi se vide u da’vi. Dvojica daija koriste iste metode i rade isti posao, a kod jednog ima uspjeha, kod drugog nema. Iskren daija teži isključivo Allahovom zadovoljstvu. Ne trudi se po svaku cijenu zadobiti naklonost, divljenje, poštovanje niti pohvalu ljudi. On da’vu provodi na najprikladniji način tražeći isključivo Allahovo zadovoljstvo. Ne očekuje od svoje da’we profit. Najgori su oni koji vjeruju da pozivaju u ime Allaha, a u stvari, njihov cilj je materijalna korist. Jedan od pokazatelja iskrenosti daije jest i taj da se veseli uspjehu u da’vi svoga brata kao što se veseli i ličnom uspjehu. Iskrenost ima velikog uticaja na odziv ljudi jer ona osobi koja je posjeduje pruža hrabrost i snaži ga da se bori za ono što će mu koristiti. Divan primjer snage koju pruža iskrenost bilježi Ebu-Hamid el-Gazali u svom djelu “El-Ihja” .
’’U jednom od drevnih naroda živio je pobožnjak koji je danonoćno ibadetio. Došli su mu njegovi sunarodnjaci i rekli: ’U tom i tom mjestu ljudi obožavaju drvo’. Pobožnjak se naljuti, uze sjekiru i krenu da posječe drvo. Na put mu je stao Iblis prerušen u starca i upitao ga: ’Gdje ćeš, Allah ti se smilovao?’ ’Idem posjeći drvo’.’Kakve ti veze imaš sa njim?’ ’Ostavio si ibadet i svoje obaveze, a baviš se onim što te se ne tiče’.’I to je ibadet’, reče pobožnjak. ’Neću ti dozvoliti da ga posječeš!’, reče Iblis. Počeli su se hrvati i ubrzo ga je pobožnjak savladao, oborio ga na zemlju i sjeo mu na prsa. Iblis tada reče: ’Pusti me da ti nešto kažem’. Kad ga je pobožnjak pustio, Iblis mu reče: ’Čovječe, Allah te nije zadužio onim što ti hoćeš da učiniš. Ti za ovo nisi ništa manje odgovorniji od ostalih. Allah na Zemlji ima Svoje poslanike, i da je htio, poslao bi nekog ovom narodu i naredio mu da posječe drvo’ . Pobožnjak mu reče: ’Ja ću ga svakako posjeći!’ Ponovo su započeli borbu i pobožnjak ga je ponovo nathrvao i sjeo mu na prsa. Kad je Iblis osjetio svoju slabost, odluči se poslužiti lukavstvom. Bilo mu je jasno da, sve dok je ovaj čovjek iskren u svojoj namjeri, nema sile na Zemlji koja će ga spriječiti u njegovoj nakani. Odlučio mu je pokvariti nijet. Predložio mu je: ’Hoćeš li da ti i ja nađemo kompromis? To je za tebe bolje i korisnije’. ’Šta predlažeš?’, upita pobožnjak. ’Prvo me pusti da ustanem’. A kad ga je pustio, Iblis reče: ’Ti si siromašan, zavisiš od ljudi i njihove milostinje. Vjerovatno bi volio da budeš neovisan i njima ravan’. ’Jest, volio bih’. ’Ostavi to što si namjerio, a ja ću ti, zauzvrat, svaku noć pored glave ostaviti dva dinara. Kada se probudiš, uzmi ih i utroši na sebe i svoju porodicu i udijeli svojoj braći. To će biti korisnije i za tebe i za muslimane nego da posječeš drvo. Njegovo posjecanje ne koristi ni onim što ga obožavaju niti tvojoj braći vjernicima’. Pobožnjak razmisli i reče: ’Stari je u pravu, ja nisam poslanik pa da budem dužan posjeći drvo, a ni Allah mi nije naredio da ga posječem. Prema tome, neću biti griješan ako ga ostavim. A ono što je stari predložio svakako je korisnije’. Stavio je svoju ruku u starčevu i sklopili su ugovor. Iblis mu je obećao da će ispuniti obećanje i zakleo mu se. Pobožnjak se vratio u svoje prebivalište i legao. Kad je osvanuo, našao je dva zlatnika pored glave. Sutradan je također našao novac. Međutim, treći dan ne nađe ništa. To ga je razljutilo. Uzeo je sjekiru na rame i krenuo prema drvetu da ga posiječe. Ponovo ga je presreo Iblis u liku istog starca i upitao: ’Gdje ćeš?’ ’Idem posjeći drvo’. ’Lažeš! Allaha mi, ti to sad ne možeš učiniti. Ti ne možeš čak ni doći do njega’. Pobožnjak ga je uhvatio, kao i ranije, s namjerom da ga savlada. Ali ga ovaj put Iblis nathrva. A potom mu sjede na prsa i reče: ’Odustani od svoje namjere ili ću te ubiti’. Pobožnjak osjeti da nema snage boriti se protiv njega, te reče: ’Pobijedio si. Sad me pusti i reci mi kako to da sam te prije porazio, a sad ti porazi mene?’ ’Prvi puta si se razljutio radi Allaha, a tvoj cilj je bio ahiret, pa ti je Allah dao snage i ti si me savladao. Međutim, sad si se razljutio radi sebe i novca pa sam ja nadvladao tebe’.
Iskren daija je poštovan i cijenjen, jer svijet instiktivno razaznaje dobro od zla. Njegova iskrenost plijeni ljudska srca te se oni odazivaju njegovu pozivu. Ako je iskrenost najbitnija i najuticajnija komponenta poziva Allahu, na daiji je da sve svoje snage uloži u postizanju iskrenosti, da se preispitava i čuva skrivenog licemjerstva. On se treba čuvati šejtanovih zamki, ne povoditi se za strastima, izbjegavati samodopadljivost.
Strpljenje i nada
Put da’ve nimalo nije ugodan. On nije prostrt svilom i kadifom, niti je okićen cvijećem. Naprotiv, to je težak, mukotrpan i kamenit put, prepun prepreka i trnja. Uzvišeni Allah kaže: “Naređuj dobro, sprječavaj loše i strpi se na onome što te zadesi” (Lukman, 7). Naredba o širenju da’ve je popraćena imperativom na strpljenje, čime se hoće kazati da onaj ko se ne naoruža strpljenjem ne može podnijeti ni teret da’ve. Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, biografija je prepuna primjera koji govore o strpljenju. U njoj možemo pročitati da je Poslanik pozivao Allahu, s. v. t., strpljivo, nadajući se Njegovoj nagradi i savjetujući svoj narod uprkos utjerivanju u laž, zlostavljanjima i ismijavanju. Bio je prinuđen postaviti kamen da se zakloni od njih dok je klanjao. Kad bi na njega bacili kakvu nečist, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, iznosio bi je na štapu ispred svoje kuće i govorio: “Sinovi Abdul-Muttalibovi, kakav je ovo komšiluk?” A potom bi nečist odložio na smetljište. Bio je prinuđen izići u Taif i tražiti pomoć od plemena Sekif. Tražio je od nih da prihvate poziv s kojim ga je Uzvišeni poslao. Međutim, oni su na njega nahuškali djecu, robove i maloumne, koji su mu psovali i vikali. Rulja ga je pritisla i natjerala da se skloni u vrt Utbe ibni-Rebi’e i njegovog brata Šejbe. Sjeo je u vrtu i dovom dočarao svoje stanje, riječima koje vrijeme ne može izbrisati, a koje nam odslikavaju njegov misionarski duh. Strpljivo i oslonivši se na Allaha, od Njega je tražio pomoć i podršku i čvrsto stajao u odbrani Njegova šerijata: “Gospodaru moj, molim Te da me fizički ojačaš i da me izvedeš iz bezizlazne situacije u kojoj se nalazim. Molim Te da me sačuvaš od ljudskog poniženja. Najmilostiviji, Ti si Staratelj nejakih. Ti si moj Staratelj. Molim Te, ne ostavljaj me na milost i nemilost tuđincima koji me neprijateljski dočekaše! Gospodaru moj, ne prepuštaj me njima. Stvoritelju moj, ako ti nisi srdit na mene, onda za sve ove patnje ne marim. Tvoja briga o meni je prevelika, stoga se utječem svjetlu Tvoga lica, kojim si rastjerao tamu i uz pomoć kojeg upravljaš ovim i budućim svijetom, i molim Te, skini svoju srdžbu sa mene! Obdari me svojom milošću dok ne postignem Tvoje zadovoljstvo. Niko nema snage i moći osim Tebe!”
To je strpljenje. Strpljenje pod kojim izviru odlučnost i čvrstina, a ne beznadno strpljenje onoga koji je prinuđen da trpi. To strpljenje je okićeno veličanstvenom nadom. Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem. Strpljivost je uočljiva i onda kad se nadao da će Allah pomoći Svoju vjeru osobom iz redova nevjernika koja će posvjedočiti da nema drugog boga pored Allaha.
Kad se strpljenju pridoda nada, ono postaje utočištem daiji, štiti ga od beznađa i predaje i hrabri ga na ostvarenje mnogih životnih ciljeva.
Skromnost i zadovoljstvo
Od Sehla ibni-Sa’dija se prenosi da je rekao: “Došao je čovjek Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: ’Uputi me na dobro radi kojeg će me, ako ga budem činio, voljeti Allah i voljet će me ljudi’. Poslanik je rekao: ’Budi skroman na dunjaluku, voljet će te Allah, ne traži ništa od ljudi, voljet će te ljudi’. Neophodno je da daija bude omiljen među svijetom kako bi ostvario željeni cilj. Historija nam predstavlja brojne pokrete koji su našli svoje sljedbenike među svijetom, a čiji su vođe bili najskromniji ljudi. Njihova skromnost je bila jedan od razloga radi kojih su ih slijedili i oko njih se okupljali.
Amr ibni-Ubejd el-Kaderi se dopao El-Mensuru jer je odbio primiti poklon od njega. Pohvalio ga je kao nikoga dotad. Nažalost, postoji određena grupa ljudi koji u ulozi vaiza vide mogućnost dobre i lahke zarade. Otisnuli su se po svijetu pozivajući Allahu radi bogaćenja. Od ljudi traže novac za svoju misiju. Tako sebi priskrbljuju poniženje, a svom pozivu zagarantiran neuspjeh.
Jedan broj iskrenih daija, koji su obilazili sela, kazivali su mi da su kod ljudi iz tih mjesta nailazili na odbojnost i sumnju, jer su ih smatrali jednako pokvarenim kao i one koji su im dolazili prije i u ime poziva u vjeru kamčili novac. To je bio dovoljan razlog da se ove iskrene daije zakunu da neće okusiti hrane u mjestu u koje dođu. Takav postupak je u svijetu probudio poštovanje, a da’vi donio uspjeh i veliki odziv. Iskreni daija ne teži onome što je kod ljudi. Na taj način on stiče njihovu naklonost i povjerenje.
Neophodno je ovaj dio završiti važnom porukom: Ako od daije tražimo da bude skroman i zadovoljan, onda smo mi dužni da zadovoljimo njegove potrebe, da mu osiguramo pristojan život i tako zaštitimo njegovo dostojanstvo. Jer, u dostojanstvu daije je dostojanstvo da’ve. Nipošto se ne smije dogoditi da oni koje je Allah obasuo blagodatima budu u izobilju, a daija u potrebi za elementarnim uvjetima života. Daija ne smije zaboraviti ovaj bitni dio lijepe ćudi – a to je skromnost prema onome što je kod ljudi, a na muslimanima je da sačuvaju obraz tako što će mu osigurati normalne uvjete za život i rad.
Hrabrost i postojanost
Kad daijino srce bude ispunjeno vjerom u uspjeh poziva i vjerom da se mora dogoditi sve ono što Allah određuje, te da je Allahova moć iznad svega i da joj nema ravne, a da su korist, šteta, smrt, život i opskrba od Allaha i da je njegova obaveza širiti Allahovu vjeru, tada on prestaje brinuti za bilo čim.
Danas smo, više nego ikad, u potrebi za hrabrim daijama. Za daijama koji ne prezaju pred postojećim sistemima vlasti, niti invazijom svakakvih kultura, niti vladarima nasilnicima. Oni hrabro obznanjuju svoju da’vu, javno i otvoreno, bez straha i kolebanja. Oni iznose istinu i pri tome se ne plaše ničijeg prijekora. Oni žele postići jedno od dva dobra: ili da im se pozvani odazovu, a što će im biti na mizanu njihovih dobrih djela, kako reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Da Allah tvojim sebebom uputi jednog čovjeka, bolje ti je nego čitav dunjaluk”, ili da se pridruži prvaku svih šehida. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o tome kaže: “Prvak svih šehida je Hamza ibni-Abdul-Muttalib i čovjek koji stane pred vladara nasilnika, pa mu naredi dobro, a odvraća ga od zla, pa ga ovaj zato ubije”.
Kad hrabar čovjek zapadne u iskušenje mora biti postojan i čvrst. U Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, biografiji ispisane su stranice i stranice o čvrstini i postojanosti Bilala, Ammara, Jasira, Osmana ibni-Mez’una, Abdullaha ibni-Mes’uda i brojnih drugih. Stoljećima duga historija da’ve i daija prepuna je pripovijesti o junacima koji se nisu bojali smrti, koji su istinu javno i u lice nasilniku govorili. Znaš da nema pokornosti stvorenju ako se time čini nepokornost Stvoritelju. Ibnu-Subki spominje da je prvi alim iskušan teorijom o stvaranju Kur’ana bio Osman ibnu-Affan ibni-Muslim el-Hafiz. Pozvali su ga da potvrdi da je Kur’an stvoren, a kad je odbio, rekli su mu: “Naredit ćemo da ti se prekine isplaćivati plaća (dobivao je hiljadu dinara mjesečno). On im je, umjesto odgovora, citirao ajet: “A na nebu je opskrba vaša i ono što vam se obećaje” (Ez-Zarijat, 22). Osman je imao veliku porodicu. Isti dan mu je došao nepoznat čovjek i rekao: “Uzmi ovih hiljadu dinara, a od mene ćeš imati svaki mjesec hiljadu. Allah te podržao kao što si ti podržao Njegovu vjeru”.
Ibnu-Kesir prenosi od El-Evzaija događaj sa Es-Sefahovim amidžom Abdullahom ibni-Alijem u Damasku. El-Evzai priča: “Ušao sam kod njega i zatekao ga kako sjedi na krevetu. U ruci je imao štap, a sa njegove desne i lijeve strane su stajali vojnici u crnini sa isukanim sabljama. Nazvao sam mu selam, na koji mi nije odgovorio. Mahnuo je štapom i rekao: ’Evzai, šta misliš o onome što smo učinili na preuzimanju vlasti od nasilnika koji su tlačili zemlju i robove? Je li to džihad?’ ’Emire, čuo sam Jahju ibni-Seida, koji prenosi od Alkame ibni-Vekkasa, a ovaj od Omera ibnil-Hattaba, koji prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ’Djela se vrednuju prema namjeri; svakoj osobi pripada ono što namjeri’. Udario je štapom jače nego prvi put, a vojnici su stisli sablje. Zatim je rekao: ’Evzai, a šta kažeš za umejevićku krv?’ ’Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:“Nije dozvoljeno da se muslimanska krv prolijeva osim u tri slučaja: odmazda za ubistvo, kad oženjen ili udata učine zinaluk i kad se čovjek odmetne od svoje vjere.’ ’Šta kažeš za njihove imetke?’, upita emir. ’Ako su njihovi imeci stečeni na haram način, i tebi su onda haram, a ako su stečeni na dozvoljen način, tebi su dozvoljeni samo na dozvoljen način’, rekao sam. Tada je udario štapom tako jako da sam očekivao da mi glava padne među šake, tj. mislio sam da će mi je odsjeći), a onda mi je naredio da izađem”.
