nedjelja, 6. siječnja 2013.

Islam podstiče ljude na suživot

Naša vjera je vjera zajednice koja naređuje jedinstvo, a zabranjuje podjelu


Od Abdullaha ibn-Omera, r. a., prenosi se da je Allahov Poslanik, s. a. v. s., rekao: “Musliman koji se miješa sa ljudima i strpljiv je u podnošenju njihovog uznemiravanja bolji je od muslimana koji se izdvaja od ljudi i nije strpljiv u podnošenju njihovog uznemiravanja” (prenose Ahmed, Tirmizi, Taberani, Buharija, Bejheki, sahih).

 

Piše: Muhened T.

 

Jedna od najvećih odlika islama jest da je to vjera zajednice koja naređuje jedinstvo, a zabranjuje podjelu. Većina božanskih odredbi i smjernica upućena je izrazom “vi koji vjerujete”, a to u sebi sadrži naredbu o zajedničkom obavljanju namaza te podsticaj na međusobno pomaganje u dobru, bogobojaznosti, solidarnosti i borbi protiv neprijatelja u safovima kao bedem čvrstim… Također, đerijat uređuje društvene odnose, uspotstavlja čvrstu građevinu islamskog bratstva zasnovanu na jakim temeljima te objašnjava prava pojedinaca i skupina i njihove dužnosti. U ovom kontekstu dolazi do izražaja vrijednost predaje Abdullaha ibn-Omera, r. a., da je Poslanik s. a. v. s., rekao: “Musliman koji se miješa sa ljudima i strpljiv je u podnošenju njihovog uznemiravanja bolji je od muslimana koji se izdvaja od ljudi i nije strpljiv u podnošenju njihovog uznemiravanja". 

 

"Čovjek je društveno biće po svojoj prirodi”,  kaže u predgovoru svoje “Historije” Abdurrahman ibn-Haldun, utemeljivač društvenih nauka, veliki historičar i fakih malikijskog mezheba. Stoga čovjek ne može živjeti sam, niti sam ostvariti većinu svojih potreba, a najjednostavniji primjer za to jest obična vekna kruha koja, i pored svoje neznatne veličine, stiže do čovjeka trudom desetina ili stotina ljudi koji se međusobno pomažu na njegovom pripremanju kroz duge etape koje slijede jedna drugu. Ko tvrdi da on nije u potrebi za drugima, nego da se može osloniti samo na sebe u pripremanju ove vekne kruha, neće ništa postići osim što će možda umrijeti od gladi! 

 

Ako je ovakav slučaj sa takom malom stvari kao što je vekna kruha, kakav je slučaj sa u stvarima kojima nas je Allah, dž. š.. zadužio, kao što su odgajanje duše, pozivanje drugih ljudi u vjeru mudro i lijepim savjetom, borba protiv nevjernika i licemjera, uspotstavljenje države i vladavine šerijata? Nema sumnje da sve ove dužnosti zahtijevaju od muslimana da živi sa svojom braćom kako bi  se međusobno pomagali te da živi sa ostalim ljudima kako bi im dostavio vjerske upute i koristio im u dunjalučkim stvarima.

 

Navest ćemo šerijatske tekstove koji ukazuju na vrijednost zajedničkog življenja sa ljudima.

 

Kaže Allah, dž. š.: “I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da poslanik bude protiv vas svjedok” (Kur'an: El-Bekare, 143). Također kaže : “Vi ste narod najbolji od svih koji se ikad pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete” (Kur'an: Ali-Imran, 110). I kaže: “Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava” (Kur'an: El-Maida, 2). Navodi se u Tirmizijinom “Sunenu” od Ebu-Hurejre, r. a.. da je jedan ashab prošao pored izvora pitke vode koji mu se dopao te rekao sebi: “Kad bih se izdvojio od ljudi i nastanio na ovom mjestu…, ali to neću učiniti dok ne zatražim dozvolu od Poslanika, s. a. v. s.” Pa mu je to spomenuo, a Poslanik, s. a. v. s., odgovori mu: “Nemoj to činiti, jer je položaj jednog od vas na Allhovom putu bolji od njegovog namaza u njegovoj kući sedamdeset godina. Zar ne biste voljeli da vam Allah oprosti i da vas uvede u Džennet? Borite se na Allahovom putu! (hadis je hasen).

 

U hadisi-kudsijju kaže naš Gospodar, dž. š.: “Moja ljubav je obavezna za one koji se vole radi Mene, za one koji se druže radi Mene, za one koji se posjećuju radi Mene te za one koji se natječu ko će više dati na Allahovom putu” (Malik, Ahmed, Taberani i drugi). 

 

Neke od koristi miješanja sa ljudima

 

1. Brzina u zadovoljenju osnovnih životnih potreba čovjeka i lahkoća u ostvarenju dunjalučkih koristi, što omogućava čovjeku da se  posveti ibadetu

 

 2. Sakupljanje sevapa odlaskom na džumu namaz i namaz u džema’atu, obilaskom bolesnih, prisustvovanjem dženazama, sudjelovanjem na skupovima na kojima se čini ibadet i stiče znanje, otklanjanjem nevolja od onih kojima je nepravda učinjena, pomaganjem siromašnih i nevoljnih…

 

3. Rad na učvršćenju Allahove vjere na zemlji kroz upućivanje neupućenih, savjetovanje nemarnih, izbavljanje utopljenika iz mora grijeha, novotarija i zabluda, borba protiv onih koji odvraćaju od Allahova, dž. š., puta… 

 

4. Izvlačenje lekcija i pouka te okorištavanje svakodnevnim praktičnim iskustvima u životu, a to se ne postiže drukčije osim životom među ljudima i posmatranjem njihovog stanja, morala, karakternih osobenosti i problema. Bez znanja ovih stvari i praktičnih iskustava, daije neće moći djelovato, niti ponuditi ispravan lijek.

 

5. Otklanjanje problema i negativnosti i čišćenje duše od ružnih osobina i grijeha koji je odvode u propast. Poznato je da čovjek ne zna koji je stepen postigao što se tiče plemenitih moralnih osobina, niti koliki je stepen postigao u otklanjanju pokuđenih osobina, osim ako ne bude živio sa ljudima i sa njima se družio i saobraćao u raznim poslovima. Time se pokaže veličina njegovog sabura, milosrđa, moralnih vrijednosti i lijepog ophođenja, ili se pokaže suprotno tome kao zlovolja, uznemirenost, srdžba, nedolično ponašanje i zloćudna narav. 

 

Ulema je postavila tri uslova za čovjekov život među ljudima koji se izvode iz šerijatskih dokaza navedenih oko toga. Ti uslovi su: 

 

Sačuvanost vjere muslimana od fitneta i od uticaja ljudi koji su zalutali i njihovih bolesti,

 

Da su ljudi sigurni od njegovog zla i ružnog ponašanja (ako on ima takvo ponašanje),

 

 3. Strpljenje na neprijatnostima koje čine drugi ljudi i na zlu koje od njih dolazi, jer život sa njima nužno iziskuje da čovjeka snađe kakva neprijatnost, bilo riječima ili djelom, i svejedno bila ona velika ili mala.

 

Vrijednost strpljenja pred neprijatnostima

 

Kaže Allah, dž. š., navodeći oporuku Lukmana svome sinu: “ Sine moj, obavljaj molitvu i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi – dužnost je tako postupiti” (Kur'an: Lukman, 17). Također kaže Uzvišeni: “I koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine” (Ali-Imran, 134). A kaže Poslanik, s. a. v. s.: “Ko savlada srdžbu a u stanju je da je ispolji (provede), Allah, dž. š., na Sudnjem danu  će ga pozvati na čelo svih stvorenja da izabere od hurija koju on hoće” (Kur'an: Ebu-Davud, Tirmizi i Ibn-Madže).

 

Poslanik, s. a. v. s., u tome je dostigao najveći stepen i primjera iz njegovog životopisa ima više nego što se može pobrojati. Spominjemo divan primjer koji prenosi Enes  r. a., koji kaže: “Išao sam sa Poslanikom, s. a. v. s., a na njemu je bio ogrtač jakih rubova, pa ga sustiže jedan beduin te ga silovito povuče za ogrtač, što je ostavilo traga na koži Poslanika, s. a. v. s., a zatim reče: 'Muhammede, naredi da mi se da iz Allahovog imetka koji je kod tebe!', pa se okrenu Poslanik, s. a. v. s., prema njemu i nasmija se, a zatim naredi da mu se da što je tražio” (muttefekun alejhi).

 

Ko bi od nas bio u stanju sudržati se u slučaju poput ovoga? Štaviše, ko je od nas u stanju da se strpi pri znatno manjoj neugodnosti?

 

I pored velikih neprijatnosti koje su mušrici nanijeli Poslaniku, s. a. v. s., i njegovim plemenitim ashabima, on je, kad je ušao u Mekku kao osvajač, to učinio krajnje ponizno prema ljudima i potpuno skrušen prema svome Stvoritelju, a zatim je stao pred prvake Kurejša i upitao: “Šta mislite da ću učiniti s vama?” Oni rekoše: “Ti si plemenit i sin plemenitog!” Pa im reče: “Možete ići, slobodni ste!”

 

Ovakvim su primjerima i pohvalnim svojstvima Poslanik, s. a. v. s., i oni koji su došli poslije njega otvarali srca ljudi i osvajali ih, prije riječi i govora…

 

Odvojenost od ljudi

 

Neko može reći: Navedeni su mnogi hadisi koji podstiču na odvajanje od ljudi i izolaciju od njih, kao hadis Poslanika, s. a. v. s.: “Allah zaista voli bogobojaznog čovjeka, koji nije ovisan o ljudima i koji je neprimjetan”, tj. koji je nepoznat među ljudima radi svoje izoliranosti od njih (Muslim i Ahmed). I hadis Poslanika, s. a. v. s.: “Sputaj svoj jezik, drži se svoje kuće i plači nad svojim grijesima”. I također hadis: “Samo što nije došlo vrijeme kad će najbolji imetak muslimana biti stado ovaca koje će on čuvati po planinskim vrhovima, i kišovitim predjelima bježeći sa svojom vjerom od fitni” (Buharija, Ebu-Davud i En-Nesai). I drugi hadisi na tu temu, pa kako ih ulema komentara i kako povezuju između njih i onoga što smo mi utvrdili na početku? Odgovor na to je sa više aspekata:

 

Osnova kod muslimana jest život među ljudima i ophođenje sa njima na lijep način, jer je islam, kao što smo rekli, vjera zajednice. Imam En-Nevevi rekao je u knjizi “Rijadus-salihin”: “Znaj da je zajednički život sa ljudima odabrani način, kao što je to činio Allahov Poslanik, s. a. v. s., i ostali poslanici, a takođe r i prva četverica halifa i oni koji su bili poslije njih od ashaba i tabi’ina, i oni koji su bili poslije njih od uleme muslimana i pobožnjaka”.

 

Na osnovu ovog čvrstog temelja vidimo da je osnova u potpunoj i neograničenoj izoliranosti od ljudi – zabrana, jer iz toga proističe propuštanje džuma-namaza, namaza u džema’atu i drugih stvari te izostavljanje mnogih dužnosti (kao što su učenje i podučavanje, naređivanje dobra i odvraćanje od zla, obilazak rodbine), a to dovodi i do izlaganja šejtanskim spletkama, došaptavanjima i obmanama, jer on napada odbjeglu ovcu iz stada, kao što kaže Poslanik, s. a. v. s.: “Držite se zajednice, jer vuk jede ovcu koja je odvojena od stada” (Ebu-Davud, En-Nesai, Ibn-Huzejme i drugi). 

 

Ulema je protumačila ove hadise koji govore o vrijednosti izoliranosti i osame na sljedeći način:

 

"Ovi hadisi nisu uopćeni za svako stanje. Naprotiv, oni su ograničeni na vrijeme fitneta, građanskih ratova i kad se ljudi iskvare, kao što je jasno rečeno u spomenutom hadisu: '...bježeći sa svojom vjerom od fitne”, i kao što kaže Poslanik, s. a. v. s.: 'Najbolji čovjek u vrijeme fitni jest onaj koji uzme za povodac svoga konja pred Allahovim neprijateljima unoseći strah među njih a i sam se bojeći njih, i čovjek usamljen u pustinji koji izvršava ono čime je obavezan” (El-Hakim, Abdurrezak i drugi).

 

Oni, također, nisu uopćeni za sve ljude, nego su ograničeni samo na neke od njih. Kaže šejh Selman el-Avde: “Ovo važi za osobe koji nisu u stanju sudjelovati u džihadu, niti u naređivanju dobra, a odvraćanju od zla, i kad bi se pomiješali s ljudima to bi im samo štetilo, a i oni bi nanijeli štetu drugima. Jer, među ljudima ima onih koji nisu u stanju odvratiti svoju neprijatnost prema drugima osim ako se izoliraju od njih. To je kao onaj koji vidi kakvo pokuđeno djelo pa se razbjesni i otkloni ga na nepropisan način. I ne samo to, nego može doći do napada i brzopletih postupaka, što dovodi do još pokuđenijeg djela, pa možda on bude uzrokom odustajanja od naređivanja dobra i odvraćanja od zla, i može dovesti do nanošenja neprilika muslimanima. Ili kao onaj koji poznaje svoju slabost i koga privlače loša djela ako se pomiješa sa onima koji ih čine. 

 

Što se tiče ovih vrsta ljudi, oni su ti kojima je propisana izolacija kako bi se spriječilo njihovo zlo prema ljudima ili kako bi se oni zaštitili od zla ljudi”.

 

U prilog ovakvom tumačenju ide i ono što je navedeno u ranije spomenutom hadisu: “… vjernik koji živi u planini bojeći se Allaha i štedeći ljude od svog zla”. 

 

Nužna je umjerenost


Preostaje da ukažemo na to da je pri miješanju sa ljudima nužna umjerenost te da se ono ograniči samo na stvari koje se moraju izvršiti, kao što su poslovi vezani za životne potrebe, izvršavanje obaveza kakve su namaz, sticanje znanja i podučavanje, pozivanje u vjeru, održavanje rodbinskih veza… To je stoga da na muslimana ne bi uticalo njihovo ružno ponašanje ili njihove mnogobrojne izopačenosti i bolesti. Kao što je i vrlo važno da se vodi računa o povremenoj i djelimičnoj osami radi razmišljanja o Allahovoj, dž. š., veličini i Njegovim mnogobrojnim blagodatima te radi odgoja duše i svođenja računa sa samim sobom i radi obavljanja nafila… Jer, Poslaniku, s. a. v. s., prije njegovog poslanstva bila je omiljena osama u pećini Hira, gdje je noćima činio ibadet, kako je spomenuto u "Siri". Tako je ova privremena osama ostala propisana njegovom ummetu, a to je i’tikaf u džamiji. Naši prethodnici, da je Allah zadovoljan njima, podsticali su svoje učenike na osamljivanje s vremena na vrijeme, te se prenose mnoge njihove izreke o tome. Takve su riječi El-Faruka (Omera, r.a.): “Uzmite svoj udio u usamljenosti”. Također riječi poznatog tabi’ina Mesruka, r.a.: “Čovjek mora imati trenutke u kojima će se osamiti, kad će se podsjećati na svoje grijehe i tražiti oprost za njih”.